Kosače

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Plemićki grb Kosača

Kosače su bosanski srednjovjekovni plemićki i vlastelinski rod koji je imao značajnu ulogu u historiji srednjovjekovne Bosne 14. i 15. vijeka.

U izvorima Kosače se mogu pratiti do 17. vijeka. U početku to je ime za pleme u koje su ulazile velmože, velike vojvode, vojvode, knezovi te četiri kuće pripadnika sitnog plemstva. U svome vremenu Kosače su se smatrale Bosancima, kako to pokazuju aprila 1437. Ivan Vuković i Juraj Radivoja Stipković pripadnici četiri kuće roda Kosača (Nobiles et egregii viri ser Iuan Vochouich et ser Giurag Radiuoy Stipchouich} ambo Bosinenses et attinentes condam voiuode Sandagl ex quatuor domibus attinentium eiusdem voiuode).[1] Uslovno bi se trebali podijeliti na Kosače i Hercegoviće, jer se nasljednici poslije hercega Stjepana Vukčića tako nazivaju. [2]

Posjed Kosača se teritorijalno razvijao iz središta na području gornjeg Podrinja. Tu, u blizini Goražda i Foče je savremeno naselje Kosače koje upućuje na njihovu postojbinu. Odatle se posjed Kosača širio u skladu sa teritorijalnim širenjem Bosne iz vremena Tvrtka I Kotromanića. Kosače su stekle Polimlje, Dračevicu i dijelove stare Travunije (oko Trebinja), dio Konavala, istočni Hum do rijeke Neretve, a kasnije i zapadni Hum. [3]

Početkom maja 1379. prvi je spomen Kosača u pisanoj arhivskoj građi Dubrovačkog arhiva. Šestorica Vlaha označenih da su iz katuna Kresojevići dobili su 100 salmi soli koje su trebali da prevezu do Zorana Milgostića i Miladina Hranislavića u Praču ili u Goražde do trga Vlahâ Kosača ("in Gorasdi ad forum Vlachi de Cosaça)". [4]

Zajedno sa Hrvatinićima, Pavlovićima, Radivojevićima i Zlatonosovićima Kosače su bile najvažniji velikaški rod u srednjovjekovnoj Bosni. Najpoznatiji članovi roda Kosače bili su Vlatko Vuković (-1393) [5], Sandalj Hranić (1393-1435) [6] i Stjepan Vukčić Kosača (1435-1466) [7]. Rodonačelnik vladajuće porodice među Kosačama je izvjesni Vuk, koji je imao sinove Hranu i Vlatka Vukovića. Vlatko Vuković nije imao nasljednika dok je Hrana Vuković imao trojicu sinova: Sandalja, Vukca i Vuka Hranića. Vukac Hranić je imao sina Stjepana Vukčića, kasnijeg hercega, i kćerku Teodoru, udatu za Radoslava Pavlovića. Vojvoda Stjepan Vukčić imao je sa suprugom Jelenom sinove Vladislava, Vlatka i kćerku Katarinu (kasniju bosansku kraljicu). Sa suprugom Barbarom imao je sina Stjepana (kasnije Ahmed paša Hercegović) i kćer Maru. Vojvoda Stjepan Vukčić se proglasio hercegom a prema njegovoj tituli Osmanlije su njegov posjed nazvali Hercegovom zemljom i otuda naziv Hercegovina. [8] Tadašnja hercegova zemlja je drugačijeg prostora od kasnije historijske i današnje Hercegovine.

Prema poveljama za Stjepana Vukčića Kosaču od aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V Aragonskog iz 1444. i 1454. te rimskog kralja Fridriha III iz 1448. godine Kosače su posjedovale veliki broj tvrđava. To su: Sokol u Međurječju, Tođevac (Foča), Vratar (Sutjeska), Novi (Goražde), Samobor, tvrđava na Drini, Klek (Uvac), Mileševac (Mileševski), Kovin u Polimlju, Kukanj, Osip (tvrđava), Budoš, Susjed (Nikšić), Ostrog, Klobuk (Trebinje), Mičevac (Trebinje), Novi (Herceg-Novi), Risan, Vinačac (Nevesinje), Vidovski, Popovski, Počitelj, Nebojša, Blagaj (Mostar), Vratar (Luka), Vrgorac, Cim, Visući, Omiš, Poljica, Proložac, Rog (tvrđava), Imotski, Kruševac (Hum), Biograd (Neretva), Borovac, Vrabač, Bioski, Hum (tvrđava), Veletin, Obalj, Jeleč, Hodidjed, Susjed (Uskoplje), Ravan (tvrđava), Severin, Medun, Sokol (Štitari), Đurđevac (tvrđava), Koznik, Morača (tvrđava), Ključ (Cernica), Stari grad, Odski, Mostar (tvrđava), Prilep (tvrđava), Ostrovica (Bistrica), Ljubuški, Hrsovac (Polimlje), Novi u Pivi, Osojnički grad, Oštrik, Zaslon, Medvjed (tvrđava), Gorica, Duroš, Žir (Goražde), Nečanj, Rižak. [9]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Nobiles et egregii viri ser Iuan Vochouich et ser Giurag Radiuoy Stipchouich} ambo Bosinenses et attinentes condam voiuode Sandagl ex quatuor domibus attinentium eiusdem voiuode quibus per ipsum voiuodam dimissa et concessa fuit certa quantitas ducatorum, yperperorum et argenti ex deposito quondam predictus quondam voiuoda habebat in comuni Ragusii et dimisit et habet. Asserentes ipsi nobiles per ordinationem predicti olim voiuode de qua ordinatione patet tribus publicis priuilegiis per dominium Ragusii datis et factis predicto quondam voiuode Sandagl actis Ragusii, videlicet, primo die quintodecimo mensis julli MoCCCCoXXVIIIIo, secondo die Xo nouembris eiusdem millessimi 1429 et tercio die VI februarii MCCCCXXXI, bullatis cum sigillo pendenti eiusdem dominii Ragusii titulo et nomine depositi habere debere et creditores fore comunis Ragusii. Et primo dictus ser Iauanus [? Iuanus] virtute dictorum trium priuilegiorum habere debere ducatos auri millesexcentos quadraginta quatuor et grossos XXXV. Et in argento plicho libras quindecim, uncis decem et sagis IIIIor. Et in grossis Ragusii yperperos ducentos sexaginta sex et grossos X. Secundo dominus ser Giurag vigore dictorum trium priuilegiorum habere debere ultrascriptis ducatorum auri mille nonaginta sex et grossos XXIII. Et in argento plicho libras decem, uncis septem. Et in grossis Ragusii yperperos XVII et grossos VIIIIo” (12. aprila 1437. godine), DAD, Diversa Notariae, XXI, 132.
  2. ^ Sima Ćirković: Косаче у историографији, u: Косаче - оснивачи Херцеговине, Bileća-Gacko-Beograd 2002, 209-210.
  3. ^ Mihailo Dinić, Земље херцега Светога Саве, Глас Српске академије наука и уметности 182, Београд 1940, 151-257; Isti rad u: M. Dinić, "Српске земље у средњем веку”, Beograd 1978, 178-269.
  4. ^ „Boguth Chersoeuich, Calomrch Mirçetich, Vlatchus Bogutcouich, Stiepan Mirçetich, Dabisius Boban, Goychus Chersoeuich moroblachi de catune Chersoeuich faciunt manifestum quod ipsi confitentur habuisse et recepisse a ser Stephano de Luccari salmos centum salis qualibet trium modiorum quas promictitunt et obligant se infra duos menses proxime futuros debere portare et assignare Zorano Milgostich et Miladino Chranislauich in Praça vel in Gorasdi ad forum Vlachi de Cosaça sub pena soluendi dicto ser Stephano yperperos decem pro qualibet salma quia non assignabunt ut prefertur ad melius se tenentem per apthay renuntiando” (1. maj 1379. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Debita Notariae, Svezak: VIII, Folija: 169 verso.
  5. ^ Vladimir Ćorović, Влатко Вуковић војвода босански, Prosveta, Beograd 1925, 83-86; Đuro Tošić, Родоначелник племена Косача – војвода Влатко Вуковић, u: Косаче-оснивачи Херцеговине, Bileća-Gacko-Beograd 2002, 243-260.
  6. ^ Esad Kurtović, Veliki voјvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Sarajevo 2009.
  7. ^ Sima Ćirković, Херцег Стефан Вукчић-Косача и његово доба, Beograd 1964.
  8. ^ Veljan Atanasovski, Пад Херцеговине, Beograd 1979.
  9. ^ М. Динић, Земље херцега Светога Саве, Глас Српске академије наука и уметности 182, Београд 1940, 151-257.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Anto Babić, Kosače, Enciklopedija Jugoslavije 5, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1962, 330-331.
  • Veljan (Trpković) Atanasovski, Пад Херцеговине, Beograd 1979.
  • Sima Ćirković, Херцег Стефан Вукчић-Косача и његово доба, Beograd 1964.
  • Sima Ćirković, Косаче у историографији, u: Косаче - оснивачи Херцеговине, Bileća-Gacko-Beograd 2002, 209-220.
  • Vladimir Ćorović, Влатко Вуковић војвода босански, Prosveta, Beograd 1925, 83-86.
  • Mihailo Dinić, Земље херцега Светога Саве, Глас Српске академије наука и уметности 182, Београд 1940.
  • Mihailo Dinić, Земље херцега Светога Саве, u: M. Dinić, "Српске земље у средњем веку”, Beograd 1978, 178-269.
  • Esad Kurtović, Veliki voјvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Sarajevo 2009
  • Đuro Tošić, Родоначелник племена Косача – војвода Влатко Вуковић, u: Косаче - оснивачи Херцеговине, Bileća-Gacko-Beograd 2002, 243-260.