Hum

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Za druga značenja, pogledajte Hum (čvor).
Humska zemlja (Chelmia) na karti Zapadnog Balkana oko 925. godine

Hum je jedan od naziva koji označava Humsku zemlju u srednjem vijeku. Prvi pomen Zahumlja je kod Konstantina Porfirogeneta. Obuhvatala je župe u donjem toku sliva rijeke Neretve: Popovo, Luka, Dubrave, Dabar, Žaba, Velika (Veljaci), Primorje i Gorska.

Srednjovjekovno Zahumlje je bilo je do 1326. godine u sastavu: Vizantijskog carstva, hrvatske kraljevine, Raške, Duklje, srpskog carstva i Mađarske kraljevine. [1]

Mihajlo Višević[uredi | uredi izvor]

Najstariji poznati vladar Huma bio je Mihajlo Višević (910-950). Bio je protivnik Petra Gojnikovića, koji ga je protjerao na ostrva, a saveznik bugarskog cara Simeona. Posle pada Petrova dobio je natrag svoju humsku oblast. O njegovu držanju za vrijeme teškog ratovanja između Srba i Hrvata s jedne i Bugara s druge strane nema nikakva pomena. Spominje se 925. godine, uz hrvatskog kralja Tomislava, kao učesnik na splitskom crkvenom saboru, na kom se raspravljalo o slovenskom bogosluženju u Hrvatskoj i susjedstvu. Po svemu se čini, da je Mihajlo bio zavisan od Tomislava, a Split crkvena metropola ne samo hrvatske, nego i humske države. Mihajlo je uzeo italijanski grad Sipont. Nedugo iza toga ušao je u veze s Bizantijom i dobio je otud plemstvo i titulu "antipata", tj . namjesnika.

Hum u bosanskoj državi[uredi | uredi izvor]

Na području Huma vladali su jedno vrijeme (dijelom 13. i 14. vijeka) nasljednici kneza Miroslava Nemanjića i priznavali vazalnost srpskoj državi Nemanjića. Ban Stjepan II Kotromanić pripojio je Hum Bosni 1326, koristeći sukobe vlastele u Hrvatskoj (Šubići, Babonići, Nelipići) i dinastičke sukobe u Srbiji poslije smrti kralja Milutina. Od tada Hum nalazio se u sastavu bosanske banovine i kraljevstva, i u titulaturi bosanskih vladara do pada pod osmanlijsko carstvo. Djelimično je i prošireno župama Neretva i Kom

Oko Huma Bosna je ratovala sa Srbijom (u doba kralja i cara Dušana). Sa Ugarskom ban Tvrtko I morao je 1356. godine praviti pogodbu i vratiti Hum, koji je bio miraz Ludovikove žene Elizabete, kćerke bana Stjepana II i ona je dobila Hum još od svoga oca.

Zahumlje podijeljeno između Hrvatinića i Kosača oko 1412. godine

.

Glavni predstavnici vlastele na području Huma su Sankovići, Nikolići, Radivojevići i Milatovići. Početkom 15. vijeka na granici u rijeci Neretvi prelamao se utjecaj dvojice najvećih velmoža u Bosni iz roda Kosače i Hrvatinići. Istočni dio Huma od Sankovića 1404. preuzeo je Sandalj Hranić Kosača, dok je u zapadnom dijelu glavni utjecaj imao Hrvoje Vukčić Hrvatinić.

"Vojvoda od Bosne", Stjepan Vukčić Kosača, koji je upravljao cijelim Humom, dijelovima Hrvatske do Cetine, i primorja do današnjeg Herceg Novog, 1448. nosi titulu "Herceg Huma i Primorja". [2] Slijedeće godine mijenja titulu u "Herceg Svetog Save". [2] Njegova zemlja je bila poznata kao Hercegova zemlja, a Turci su je, nakon osvajanja, prozvali Hercegovina. [2]

U toku sukoba sina i oca među Kosačama, kneza Vladislava sa hercegom Stjepanom 1452, pominjano je humsko pitanje (Humsko pitanije) kao izraz težnje humske vlastele za određenim garancijama na koje je moćni herceg morao pristati.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda
  • Pavao Anđelić, Svjetlost, Sarajevo, 1982 – STUDIJE O TERITORIJALNOPOLITIČKOJ ORGANIZACIJI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
  • Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 19), The University of Michigan Press, 2009.
  2. ^ a b c Fine (The Late Medieval Balkans – 1994), p. 578.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]