Bosanska banovina

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bosanska banovina
1154–1377.
Države prije:
Simple Labarum.svg Bosna (rani srednji vijek)
Države poslije:
Bosansko kraljevstvo Kraljevina Bosna steg.png
Zastava Grb
Zastava Grb
Položaj na karti
Glavni grad Visoko (Bosna), Bobovac, Jajce
Službeni jezik bosanski, latinski
Državno uređenje Banovina
  Ban  
 -  1154–1169. Ban Borić
 -  1353–1377 (zadnji) Tvrtko I
Nezavisnost
 -  Priznato 1322. 

Banovina Bosna ili Bosanska banovina bila je srednjovjekovna država na Balkanu, većinom na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine. Stvorena je sredinom 12 vijeka i uz prekide postojala do 1377. kada je uzdignuta na nivo kraljevine. Veliki dio njene historije obilježile su geopolitičke kontroverze oko kršćanskih sekti koje su postojale na tlu banovine, Crkve bosanske, Katoličanstva i Pravoslavlja.[1][2]

Historija[uredi | uredi izvor]

Rana historija[uredi | uredi izvor]

Sa uticajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo.[potreban citat] Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala je država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud (posjed).[potreban citat]

Rast Bosne od prvobitne bosanske države do kraljevine Bosne u 14. i 15. vijeku

Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Srednjovjekovna bosanska država svoj razvoj započinje na visočkom području u kojem će se razviti župa Bosna i kasnije zemlja Bosna koju spominje Konstantin VII. Porfirogenet u svom O upravljanju carstvom. Uz župu Bosnu, ta zemlja je obuhvaćala i sljedeće župe: Vrhbosna (sarajevsko područje), Vidogošća (područje Vogošće, Ilijaša, Breze i Vareša), Trstivnica (Kakanj, Bobovac, Sutjeska), Lepenica (Fojnica, Kreševo, Kiseljak), Lašva (Travnik, Vitez) i Brod (na području Zenice). Literatura je naziva i prvobitnom Bosnom.[3]

Godine 1136, Bela II stvorio je titulu Bosanskog bana nakon što je osvojio područje Gornje Bosne kako bi dodijelio počasnu titulu za svog sina Ladislava II. Tokom 12 vijeka lokalni vladari u banovini koja se nalazila u planinskog i perifernoj regiji Bosne, sve više djelovali samostalno i Ugarska i/ili Bizantija često nisu imali potpunu kontrolu.[4]

Prvi domaći vladar i vladavina Kulina[uredi | uredi izvor]

Ban Borić se pojavljuje kao prvi domaći vladar[5] 1154, kao ugarski vazal[4][6] ili saveznik[7] koji je zajedno sa snagama Ugarskog kralja učestvovao u Opsadi Braničeva[8][9] Poslije, 1167. bio je zajedno umiješan u ratu Ugarskog kraljevstva protiv Bizanta,[4] koji će završiti povlačenjem Ugarske vojske blizu Beograda iste godine u Sremskoj bitci.[4] Njegovo učestvovanje pokazuje da je Bosna u tom periodu bila dijelom Ugarskog kraljevstva.[10] Ugari su priznali poraz i Bizantincima predali kontrolu nad Bosnom, Dalmacijom i Hrvatskom južno od Krke.[11] Bosna je tada postala dijelom Bizantijskog carstva od 1167. do 1180, ali kao udaljena zemlja, kontrola nad njom je vjerovatno bila samo nominalna.[12]

Nakon smrti Manuel I. Komnena 1180, vlast nad Bosnom preuzima Kulin ban (1180 – 1204) koji je savezništvom sa ugarskim kraljem Belom III i uz pomoć srpskog vladara Stefana Nemanje i njegovog brata Miroslava uspio se osloboditi Bizantskog uticaja i uspio osigurati mir, čime je ponovo bosanski ban postao nominalni vazal ugarskom kralju,[13] iako u samoj Bosni nije bilo znakova većeg ugarskog prisustva.[12] Papini izaslanici su u to vrijeme Kulina oslovljavali kao vladara Bosne.[13] Kulin je od svojih savremenika oslovljavan sa veliki ban bosanski, čiju je tradiciju nastavio i njegov nasljednik Matej Ninoslav.[13]

Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vezana za Ugarsku, međutim to nije imalo nikakvih opasnosti za Bosnu po gubitak svoje samostalnosti. Ban Kulin svoju vlast proširuje na prostore župa Soli i Usore, tako da je vlast bila uspostavljena na cijelom prostoru rijeke Bosne. Godine 1889. Kulin je napisao prvi bosanski dokument, poznat kao Povelja Kulina bana, napisan na bosanskoj ćirilici, koji je diplomatski dokument koji je uredio trgovačke odnose između Bosanske banovine i Dubrovačke republike.[14] Njegova vladavina je također započela i kontroverzu oko authotone Crkve bosanske (ogranak bogumilzma), crkva koju su Katolička i Pravoslavna crkva smatrale krivovjernom. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".

Hereza i zbor na Bilinom polju[uredi | uredi izvor]

Kulinova ploča pronađena u Biskupićima, kod Visokog, 1193.

Godine 1203. veliki župan Raške Vukan Nemanjić optužio je bosanskog bana da podržava heretike. Kulin je na Bilinom polju potpisao povelju u kojoj tvrdi da je uvijek bio vjerni katolik i time spasio Bosansku banovinu od vanjske interevencije. Uspio je sačuvati Bosansku biskupiju unutar Dubrovačke nadbiskupije, dok se ispostavilo da greške koje su bosanci priznali bile uglavnom zbog neznanja i nepoznavanja propisa, nego heretičkih doktrina.[15] Kulin je tada još jednom ponovo potvrdio svoju lojalnost Mađarima, iako je njihova nad Bosnom većinom bila nominalna.[15]

Kulin umire 1204. a njega će naslijediti njegov sin Stjepan Kulinić koji će više podržavati Katoličku crkvu nego njegov otac, što je dovelo do toga da 1232. službenici bosanske crkve svrgnu njegovog sina i umjesto njega postave Mateja Ninoslava. U isto vrijeme njegov rođak Prijezda I napustio je bosansku crkvu i ponovo je prešao u katoličku vjeru. Ugarski kralj Andrija II dao je 1234. bosansku banovinu na upravljanje hercegu Kolomanu, a u isto vrijeme legitimni nasljednik Stjepana, njegov sin Sibislav, knez Usore,[16] počeo je napadati Ninoslava u nastojanju da preuzme vlast nad čitavom Bosnom.

Religijski sukobi[uredi | uredi izvor]

Banovina Bosna nakon sporazuma u Zadru, 1358.

Krstaški rat pokrenut protiv Bosne na čelu sa hercegom Kolomanom trajao je pet godina.[17] Papin napad na Bosnu je prouzročio samo veću podršku Ninoslavu, pošto je samo Sibislav stao na stranu pape i krstaškog rata. Ninoslav je izdao ukaz Dubrovačkoj republici 22. maja 1240. tražeći zaštitu ukoliko ga napadne srpski kralj Vladislav Nemanjić. Upravljanje nad Bosanskom banovinom Koloman predao je Prijezdi koji će uspijeti ostati na vlasti dvije ili tri godine. Tatari su 1241. provalili u Mađarsku što je natjeralo Kolomana da se povuče iz Bosne, što je odmah iskoristio Matej Ninoslav i ponovo uspostavio vlast, što je natjeralo i Prijezdu u izbjeglištvo na Ugarski dvor. Ninoslav će kasnije biti umiješan i u građanskom ratu koji je izbio u Hrvatskoj između Trogira i Splita. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.

Ostatak svoje vladavine Ninoslav se bavio unutrašnjim pitanjima u Bosni, a njegova smrt oko 1250. donijet će nove konflikte oko vlasti. U konačnici Ugarski kralj Bela IV osvojio je Bosnu i postavio Ninoslavog katoličkog rođaka Prijezdu koji će proganjati pripadnike Bosanske crkve. Još jedna Ugarska kampanja pokrenuta je protiv Bosne 1253. ali ne postoji dokaz da su došli do središta banovine. Ugarsko kraljevstvo je na sjeveru postavilo vazalne vladare u Usori i Soli, a središte banovine u srednjoj Bosni i Vrhbosni vjerovatno je i dalje ostalo de facto nezavisno.[18]

Kotromanići[uredi | uredi izvor]

Prijezda, osnivač dinastije Kotromanića, imao je značajno manje područje kojim je vladao nego Ninoslav, jer je Ugarski kralj odvojio sjeverne regije Usoru i Soli od Bosanske banovine. Tu graničnu teritoriju Ladislav IV, kralj Ugarske, darovao je njegovom zetu, srpskom kralju Dragutinu, a iste godine Prijezda je dogovorio brak njegovoj sina Stjepana I. sa Dragutinovom kćerkom Elizabetom. Taj brak će imati velike posljedice u budućnosti jer su od tada potomci Stjepana i Elizabete imali pravu na srpsku krunu.[19] Prijezda je odstupio sa vlasti 1287. zbog svoje starosti, a svoje zadnje dane proveo je na imanju u Zemljeniku.

Ugari su ponovo utvrdili svoju vlast nad Solima, Usorom i Sanom u ranom 13. vijeku, a područje kojim je Prijezda upravljao kao ugarski vazal moglo bi biti u sjevernim područjima današnje Bosne između rijeka Drine i Bosne. Južni dio ostao je nezavisan, ali njegov vladar, nasljednik Ninoslava, nije zabilježen.[20] Njega je naslijedio Prijezda II. koji će samostalno vladati od 1287. do 1290, a kasnije i zajedno sa svojim bratom Stjepanom I.

Šubići i Stjepan II. Kotromanić[uredi | uredi izvor]

Od 1302. do 1322. vlada hrvatska feudalna porodica Šubića. Iskoristivši rascjepkanost feudalnih vladara, Pavao I. Šubić ovladao je čitavom Bosnom i postao njen gospodar. Takvo stanje potrajalo je sve do Bitke kod Bliske kada je Mladen II zarobljen, a ugarski kralj Karlo I. Robert će Kotromanićima vratiti vlast nad banovinom.[21][22] Sjepan II. Kotromanić bio je bosanski ban od 1314, ali u stvarnosti pod kontrolom Mladena II sve do njegovog zarobljavanja, a njegova stvarna vlast nad banovinom trajat će od 1322. do 1353, zajedno sa njegovim bratom Vladislavom.[22]

Za njegove vladavine Bosanska banovina će dobiti izlaz na Jadransko more kada je 1326. Stjepan II odvojio Humsku zemlju od Srbije,[23][24] i time dobio pristup od ušća Neretve do Konavla.[25] Nakon smrti srpskog kralja Uroša II. Milutina 1321. prisvojio je i Usoru i Soli 1324.[22] Uspio je značajno povećati područje kojim je vladao i time ostvario nezavisnost koju su mu priznavali i okolni vladari.[26] Za vrijeme njegove vlasti uspostavljen je Franjevački vikarijat 1342,[27] a područje kojim je vladao uključivalo je sve tri crkve: bosansku, katoličku i pravoslavnu.

Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II proveo je u miru, izuzev manjih raspravi sa Dubrovačkom i Mletačkom republikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Umro je u 28. septembra 1353. i ukopan je u sklopu franjevačkog samostana u Milama kod Visokog. Godine 1354. godine prvi put se spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.

Mladi ban Tvrtko[uredi | uredi izvor]

Charter of King Tvrtko I Kotromanić, written in Moštre

Tvrtko, sin Stjepanovog brata i suvladara Vladislava, imao je 14 godina u momentu smrti njegovog ujaka,[28] tako da je Vladislav bio na vlasti kao regent,[29] dok je Tvrtko sa svojom majkom Jelenom Šubić putovao širom banovine kako bi uredio odnose sa svojim vazalima.[30] Nakon smrti Vladislava 1354. regent je postala Jelena koja će odmah otputovati u Mađarsku kako bi dobila pristanak Ludovika I za mladog bana. Odmah po povratku održala je stanak u Milama kojim je dobila potvrdu svih posjeda i privilegija vlastele "sve Bosne, Donjih Krajeva, Zagorja i Huma".[29]

Iako je na početku vladavine ojačao,[31] 1363. izbiti će rat sa Ugarskom.[31][32]Stvarni uzrok rata nije poznat, ali sam Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogotskog Nikolu i palatina Nikolu Konta da osvoje „na Usoru“ i iskorijene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo heretika i patarena“, dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea stoji da ih je Ludovik poslao „da unište drskost nekih pobunjenika“.

Ludovik je prvo napao Donje kraje,[33] oblast sa podijeljenim plemstvom gdje su jedni podržavali Tvrtka a drugi ugarskog kralja.[31] Vlatko Vukoslavić priklonio se Ludoviku i predao tvrđavu u Ključu, ali Vukac Hrvatinić uspio je u odbrani tvrđave Soko grad u župi Pliva.[31] Mjesec kasnije napadnuta je i Usora,[33] koju je napala velika kraljevska armija,[31] međutim tvrđava u Srebreniku je odolila napadima i čak uspjela zarobiti kraljev pečat.[33] To je bila prva Tvrtkova pobjeda protiv Ugarskog kralja koji će se zajedno sa svojom vojskom vratiti u Mađarsku. Jedinstvo bosanske vlastele nije dugo trajalo, pa su u februaru 1366. svrgnuli Tvrtka[31] i zamijenili s njegovim mlađim bratom Vukom.[34]

Tvrtko je pobjegao na ugarski dvor gdje ga je primio Ugarski kralj, njegov dojučerašnji neprijatelj.[31] Prihvativši ponovo ugarsko suzerenstvo, Tvrtko je dobio pomoć od Ugarske i vratio se u Bosnu marta 1366. Do kraja mjeseca povratio je neke dijelove svoje države, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići i često su mijenjali strane. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Miltenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom,[31] pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posjede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast.[35][36]

Do kraja 1367. Tvrtko je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u izbjeglištvu iz koga je tražio pomoć sa strane, posebno od pape, koji je pozivao na križarski rat protiv Bosne. Pošto je ovaj put Ugarska bila na Tvrtkovoj strani, križarskog rata nije bilo, a do 1374. Vuk se izmirio sa Tvrtkom.[37] Narednih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 1370-ih godina 14. vijeka Tvrtko je toliko ojačao da je počeo da se upliće u međusobne sukobe srpskog plemstva.

Širenje[uredi | uredi izvor]

The Banate of Bosnia in 1373

U savezu sa knezom Lazarom Tvrtko je uspio da sruši Nikolu Altomanovića i dođe u posjed velikog dijela njegovih teritorija. Na taj način je postao susjed Balšićima, gospodarima Zete i gornje Albanije. Balšići su poslije pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bitci proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i Dračevicom); zbog toga će doći u sukob sa bosanskim banom, koji je također isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe, pozivajući se na svoje pravo nad Srbijom.

Početkom 1377. (u januaru ili prvoj polovini februara) preoteo im je Trebinje, Konavle i Dračevicu.[38] Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaljeva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod vlast bosanskog vladara. Tvrtko je tako postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika (bez tih gradova). Tim osvajanjima, posebno onim duž Drine i Lima, povećao se udio pravoslavnih (srpskih) svećenika, monaha, vjernika i crkava pod vlašću bosanskog vladara. Kao gospodar jednog dijela nekadašnjih nemanjićkih posjeda, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nasljednikom.

Krunidba[uredi | uredi izvor]

Tvrtko je zbog krvne povezanosti sa Nemanjićima uzeo titularno vladarsko ime Stefan, otkada je počela bizantinizacija titula na bosanskom dvoru, uslijed ulaska utjecaja iz Srbije.[39] Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak. Njegove obveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale, pa tako u izvorima i nema informacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Krunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine. Ne postoji konsenzus gdje se krunidba dogodila (Mileševo ili Mile kod Visokog) ili koja je priroda krunidbe bila (jednokratno s dvije krune ili dvokratno), kao i osobe koronatora (djed Crkve bosanske, franjevački vikar ili pravoslavni mitropolit). U srpskoj historiografiji uglavnom se smatra da je to manastir u Mileševu za koji je izvor Orbinijevo Kraljevstvo Slavena, dok većina hrvatskih i bosanskohercegovačkih povjesničara, nakon povijesno-arheoloških istraživanja, zagovara krunisanje u Milima kod Visokog.[40] Tvrtkovim krunisanjem nastaje Kraljevstvo Bosna

Ekonomija[uredi | uredi izvor]

Povelja Kulina bana

Bosna je sa Kulinom i njegovim ugovorom sa Dubrovnikom 1189. ostvario slobode u trgovini i time povećao promet roba. Izvoz metalnih ruda srebra, bakra i olova bili su stup razvoja bosanskog gospodarstva u srednjem vijeku. I ostala dobra kao što su vosak, zlato, med i koža prevožena je preko Dinarida do obale preko Neretvanskog puta, a otkupljivali su ih uglavnom trgovci iz Dubrovnika i Mlečani.[41] Puni pristup Neretvanskom putu bio je ključan za gospodarstvo banovine kada je ban Stjepan II. uspio ovladati čitavim njenim putem osvajanjem Huma. Glavna trgovačka središta u unutrašnjosti bili su Fojnica i Podvisoki.

Širom Bosanske Banovine postojale su carine koje su kao naknadu uzimale deseti dio prodane robe, a uvedene su za vrijeme vladavine Stjepana II. Kotromanića. Kao rezultat, javilo se krijumčarenje a najviše se zloupotrebljavalo pretvaranje slobodnih ljudi u roblje i njihova preprodaja, trgovina neoznačenim srebrom i prodaja soli ispod cijene. Trgovinski promet odvija se ključnim putevima koji primorje povezuju sa unutrašnjošću. To su Via Drine i Via Narenta, dva ključna puta kojima su ostala naselja i lokalne sredine međusobno povezani. Trgovački prevoz uglavnom se bazira na karavanskoj trgovini u kojoj su Vlasi sa svojim životinjama ugovarali prevoz robe iz Dubrovnika do predviđenih destinacija. Na čelu karavana je kramar (primićur), a učesnici u karavanu se nazivaju ponosnicima.[42]

Domaći majstori, zanatlije i umjetnici svoj doprinos iskazuju domaćim proizvodima kao što su teški srebreni pojasevi, mačevi, štitovi, ukrašene tacne/pladnjevi, kupe i pehari, naušnice, vijenci i prstenje sa oznakom da su izrađeni “na bosanski način”, od čega su najcjenjeniji bili srebrni bosanski pojasevi koji se ističu vrijednošću i težinom.[43]

Bosanska vojska za vrijeme banovine temeljila se na konjaništvu krupnije i sitnije vlastele organizirane u hijerarhiji po sistemu vjerne službe i vjere gospodske. O broju vojnika kojima su raspolagali bosanski banovi teško je u potpunosti ustvrditi. Iz primjera opsade Zadra 1345, ban Stjepan II Kotromanić predvodi vojsku od 10.000 vojnika kod Zemunika u tabor ugarske vojske.[44]

Religija[uredi | uredi izvor]

Kao sjecište dvije velike religije, planinska regija Bosne između njih, nominalno je pripadala Rimskoj crkvi,[45] ali se katoličanstvo nikada nije čvrsto ukorijenilo zbog slabe crvkene organizacije[45] i loših puteva.[46] Srednjovjekovna Bosna ostala je ničija zemlja što je dovelo do formiranja odvojene i donekle heretičke crkve – Crkve bosanske.[45]

Iako je Bosna nominalno bila katolička, a Rim tražio da se koristi latinski kao liturgijski jezik, bosanski katolici su uglavnom koristi crkvenoslavenski.[47] Franjevci su u Bosnu došli u kasnoj polovini 13. vijeka kako bi iskorijenili učenja Bosanske crkve, pa je tako vikarijat osnovan 1340,[48] posredstvom Stjepana II. Kotromanića, za čije će se vladavine podignuti više samostana. Do 1385. bili su u Olovu, Milama, Kraljevoj Sutjesci i Lašvi.[49]

Spisak bosanskih banova[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Bringa, Tone (1995). Being Muslim the Bosnian Way. Princeton University Press. str. 15.
  2. ^ Curta 2006, str. 433–434.
  3. ^ Esad Kurtović. "Esad Kurtović, Kratka historija srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 2019, 144 str": 11. Pristupljeno 2020-12-17. Cite journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. ^ a b c d Fine 1994, str. 14.
  5. ^ Klaić, Nada (1989). Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g (jezik: hrvatski). Grafički zavod Hrvatske.
  6. ^ Vego 1982, str. 104.
  7. ^ "Hrvatski biografski leksikon". hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 2020-12-19. U ratu ugarsko-hrvatskog kralja Gejze II protiv Bizanta sredinom šestog desetljeća XII st. sudjelovao je u borbama oko Braničeva kao saveznik (σύμμαχος), što navodi bizantinski ljetopisac Ivan Kinam u djelu ’Eπιτομή, a ne vazal, kao što je to tvrđeno u gotovo cjelokupnoj dosadašnjoj historiografiji.
  8. ^ Mladen ANČIĆ, 1997, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljestvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru. https://www.bib.irb.hr/40904#page=55
  9. ^ Goldstein, Ivo. (1997), Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine, http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/6319/#page=18
  10. ^ Brkovic, Milko Bosansko-humski kršćani u križištu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu (2005). Šanjek, Franjo (ured.). Fenomen "Krstjani" u srednjovjekovnoj Bosni i Humu (jezik: Croatian). Zagreb: Hrvatski institut za povijest. str. 129–178. ISBN 978-9985-9642-5-5. Pristupljeno 15 December 2019. )CS1 održavanje: Nepoznati jezik (link)
  11. ^ Treadgold 1997, str. 646.
  12. ^ a b Fine 1994, str. 14.
  13. ^ a b c Vego 1982, str. 105.
  14. ^ Suarez, S.J. i Woudhuysen 2013, str. 506-07.
  15. ^ a b Fine 1994, str. 47.
  16. ^ "Usora | Hrvatska enciklopedija". www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 2020-12-13.
  17. ^ Van Antwerp Fine, John (1994), The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, str. 277, ISBN 0472082604
  18. ^ Fine 1994, str. 148.
  19. ^ Ćirković 1964, str. 75.
  20. ^ Fine 1994, str. 275, Bosnia from the 1280s to the 1320s.
  21. ^ Mladen ANČIĆ, 1997, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljestvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zadru.https://www.bib.irb.hr/40904#page=103
  22. ^ a b c Fine 1994, str. 277.
  23. ^ Fine 1994, p. 275, Bosnia from the 1280s to the 1320s. sfn error: multiple targets (2×): CITEREFFine1994 (help) Šablon:Verify source
  24. ^ Fine 1994, str. 278.
  25. ^ Fine, John V. A. (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (jezik: engleski). University of Michigan Press. str. 20. ISBN 0472082604. Pristupljeno 16 October 2018.
  26. ^ Fine 1994, str. 280.
  27. ^ Fine 1994, str. 281.
  28. ^ Fine 1994, str. 284.
  29. ^ a b Ćirković 1964, str. 122.
  30. ^ Ćošković 2009.
  31. ^ a b c d e f g h Fine 1994, str. 369.
  32. ^ Ćirković 1964, str. 128.
  33. ^ a b c Ćirković 1964, str. 129.
  34. ^ Ćirković 1964, str. 130.
  35. ^ Fine 1994, str. 370.
  36. ^ Ćirković 1964, str. 131.
  37. ^ Ćirković 1964, str. 132.
  38. ^ Pejo Ćošković (2009). "Hrvatski biografski leksikon". hbl.lzmk.hr (jezik: hrvatski). Pristupljeno 2020-12-19. Na poč. 1377. Tvrtko je u sporazumu s nekim Trebinjcima izazvao pobunu protiv vlasti Balšića te potom zaposjeo Trebinje, Konavle i Dračevicu. Tim činom dovršio je teritorijalno širenje svoje države
  39. ^ Dautović, Dženan; Dedić, Enes (2016). "Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku" (PDF). Godišnjak. ANUBiH. 45: 240–243.
  40. ^ Dejan Zadro. "Srednjovjekovna franjevačka crkva sv. Nikole u Milima (Arnautovići kod Visokog). Kritički osvrt na dosadašnja povijesno-arheološka istraživanja". Prilozi (jezik: engleski): 63. Pristupljeno 2020-12-17.
  41. ^ Ćirković 1964, str. 141.
  42. ^ Kurtović 2019, str. 102.
  43. ^ Kurtović 2019, str. 131.
  44. ^ Esad Kurtović. "Esad Kurtović, Konj u srednjovjekovnoj Bosni, Filozofski fakultet, Sarajevo 2014": 17. Pristupljeno 2020-12-17. Cite journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  45. ^ a b c Fine 1991, str. 8.
  46. ^ Fine 1994, str. 17.
  47. ^ Fine 1994, str. 18.
  48. ^ "Bosna Srebrena u prošlosti i sadašnjosti | FMC Svjetlo riječi". Svjetlorijeci.ba. Pristupljeno 2016-08-17.
  49. ^ Fine 1994, str. 281, 282.

Literatura[uredi | uredi izvor]