Stanak

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Dio serije članaka o
Historiji
Bosne i Hercegovine
Grb Bosne i Hercegovine
Portal: Bosna i Hercegovina

Stanak je državni sabor srednjovjekovne Bosne.

Stanak je bio skup vlastele koja je okupljenom formom kao državna institucija zajedno sa vladarom odlučivala o državnim poslovima. Drugi nazivi za stanak i državni sabor su zbor; sva Bosna; sav rusag bosanski; a ponekad samo Bosna; consilium; universale colloquium; collatio; adunacio i dr. Izraz stanak prvi put je spomenut u povelji bana Tvrtka I. Kotromanića 1354.

Stanak je obično sazivao vladar i predsjedavao njegovim radom, odnosno, vodio sjednice sabora, dok su ga u vrijeme određenih unutrašnjih problema u zemlji, poput zbacivanje vladara i biranje novog, sazivali predstavnici krupne vlastele. Stanak je održavan najčešće u mjestima gdje je bio vladarov dvor: Mile, Milodraž, Bobovac, Sutjeska i Jajce. Stanak se sazivao po potrebi. Vladari su na osnovu odluka sabora izdavali povelje.

Učesnici stanka su ‘vlastela i velmožani’, ‘dobri Bošnjani’, ‘dobri ljudi’, ‘gospoda rusaška’ – svi sa istim značenjem i u izvorima na latinskom i italijanskom jeziku - baroni Bosne. U slučaju da je vladar bio isuviše mlad i nedorastao, na stanku je učestvovala i njegova majka. Ovakav slučaj bilježimo 1354. na početku vladavine Tvrtka I Kotromanića, kada je na saboru u Milima učestvovala i njegova majka Jelena.[1]

Funkcije i nadležnosti stanka obuhvatale su najvažnije državne poslove (popunjavanje bosanskog prijestolja jer iako je u zemlji vladao rod Kotromanići, nikad nije bilo uvedeno pravo nasljednosti ili primogeniture u popunjavanju prijestolja; krunjenje bosanskih vladara; odnos prema susjedima – vanjska politika; prodaja ili ustupanje bosanske državne teritorije susjednim državama; sklapanje i potpisivanje ugovora sa susjednim državama; odluke o ratu i miru i sl. Uticaj stanka na državne poslove ovisio je od odnosa snaga vladara i vlastele, koji u srednjovjekovnoj Bosni nije uvijek imao pravolinijski smjer.

Mjesto i uloga postojeće crkvene organizacije u Bosni prema državnom saboru nije najjasnije. Ima mišljenja da su pripadnici Crkve bosanske prisustvovali sjednicama sabora.


Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Mihailo Dinić, Državni sabor srednjevekovne Bosne, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja 231, Beograd 1955.
  • Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo 2005.


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ [9] L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München und Leipzig (1914), str. 23.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]