Skupština Republike Bosne i Hercegovine

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Skupština Republike
Bosne i Hercegovine
Saziv
Grb
Vrsta
VrstaDvodomni sistem
DomoviVijeće građana
Vijeće općina
Ograničenje mandata4 godine
Historija
Osnovano8. april 1992.
Raspušteno27. august 1996.
PrethodnikSkupština SR BiH
SljedbenikParlamentarna skupština BiH
Vodstvo
Predsjednik SkupštineMiro Lazović, SDP BiH
Potpredsjednik SkupštineMariofil Ljubić, HDZ BiH
Predsjednik Vijeća građanaAbdulah Konjicija, SDA
Generalni sekretarAvdo Čampara, SDA
Struktura
Broj zastupnika240 (ukupno)
Vijeće građana
Pol. grupe – Vijeće građana
  SDA: 43
  SDS: 34
  HDZ BiH: 21
  SKBiH-SDP: 15
  SRSJ: 12
  SSO BiH-DSZ: 2
  MBO: 2
  DSS BiH: 1
Vijeće općina
Pol. grupe – Vijeće općina
  SDA: 43
  SDS: 38
  HDZ BiH: 23
  SKBiH-SDP: 4
  SRSJ: 1
  SPO: 1
Izbori
Posljednji opći izbori18. novembar 1990.
Mjesto zasjedanja
Zgrada Skupštine, Sarajevo

Skupština Republike Bosne i Hercegovine bila je najviše zakonodavno tijelo Republike Bosne i Hercegovine ustanovljeno Ustavom Republike BiH. Sastojala se od dva doma (vijeća): Vijeće građana sa 130 predstavnika i Vijeće općina sa 110 predstavnika, po jedan za svaku općinu i grad u državi.

Skupština Republike BiH je 8. aprila 1992. naslijedila Skupštinu SR BiH, kada je na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine donesena odluka o promjeni naziva Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u novo ime - Republika Bosna i Hercegovina.[1] Skupština je u ratnom periodu, do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, održala 19 sjednica. U radu Skupštine učestvovalo je osam parlamentarnih stranaka i dva nezavisna poslanika. Predsjednik Skupštine u tom periodu bio je Miro Lazović. Posljednja sjednica Skupštine održana je 27. augusta 1996, prije prvih poslijeratnih izbora za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine.[2]

Historija[uredi | uredi izvor]

Uvod[uredi | uredi izvor]

U intervalu između 1980. koju je obilježila smrt Josipa Broza Tita i 1989. kada se raspao Savez komunista Jugoslavije na Četrnaestom (vanrednom) kongresu, u svim jugoslavenskim republikama pojavljivale su se različite političke opcije, udruženja i pokreti. U SR Bosni i Hercegovini intenzivniji pluralistički interesi javno su se iskazali nakon Desetog kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Ozbiljno pripremanje novih političkih stranaka odvijalo se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista Bosne i Hercegovine vodile debate da li uopće dozvoliti stranke na nacionalnoj osnovi. Već u proljeće 1990. počele su nastajati prve političke stranke na nacionalnoj osnovi: 26. maja 1990. Stranke demokratske akcije (SDA), 12. jula 1990. Srpske demokratske stranke (SDS) i 18. augusta 1990. Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). Osim ovih stranaka, pojavile su se i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija (SK BiH pod novim imenom), Demokratski socijalistički savez BiH i Savez reformskih snaga. Uvođenje višestranačkog političkog sistema u SR Bosni i Hercegovini i održavanje višestranačkih izbora stvorene su usvajanjem amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donesenih u julu 1990. Zagarantirana je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, a zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavog poretka. Također, utvrđeno je da građani na osnovu općeg i jednakog biračkog prava, neposrednim i tajnim glasanjem biraju predstavnike u skupštine društveno-političkih zajednica na mandat od četiri godine.[2]

Tim amandmanima Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine reorganizirana je u dva vijeća: Vijeće građana za koje se neposredno biralo 130 poslanika i Vijeće općina u koje svaka općina i gradska zajednica biraju po jednog poslanika. Skupština SR BiH bila je ovlaštena da bira i razrješava člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine tajnim glasanjem, na prijedlog Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, uz prethodno neposredno izjašnjavanje građana. Taj izborni postupak bio je prvi put primijenjen 1989, kada je na upražnjeno mjesto člana Predsjedništva SFRJ iz SR BiH izabran Bogić Bogićević. Također je uređeno da sedmočlano Predsjedništvo SR BiH biraju građani direktno, općim i tajnim glasanjem na četiri godine uz mogućnost za još jedan uzastopni mandat.[2]

Prvi višestranački izbori[uredi | uredi izvor]

Opći izbori u SR BiH održani 18. novembra 1990. raspisani su na osnovu Odluke predsjednika Skupštine SR BiH istovremeno za članove Predsjedništva i za Skupštinu SR BiH. Pri registraciji birača primijenjena je pasivna registracija na nivou općine, na osnovu podataka koje su građani prijavljivali prilikom prijave stalnog mjesta boravka. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke spiskove bio je 3.033.921, od čega 100.432 na privremenom radu u inozemstvu. Da bi bili legitimni, bilo je potrebno da na izbore izađe više od 50% birača upisanih u opće biračke spiskove.[2]

Za izbor članova Predsjedništva SR BiH bile su formirane četiri kandidatske liste (štampane kao dijelovi ogromnog glasačkog lista), i to na kojima su bili: kandidati Muslimani, Srbi, Hrvati i Ostali koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima. Za članove Predsjedništva izabrani su oni koji su dobili relativnu većinu iz svakog naroda. Predsjednik Predsjedništva SR BiH postao je Alija Izetbegović. Izbor 240 poslanika u dva doma Skupštine morao je odražavati zastupljenost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini prema popisu iz 1981, uz dozvoljeno odstupanje +/-15%. Na izbore je od 43 registrirane stranke izašlo, samostalno ili u koalicijama, njih 15. Uvjerljivom većinom pobijedile su SDA, SDS i HDZ BiH sa 84% poslaničkih mandata u skupštini, 75,5% odborničkih mandata u općinskim skupštinama, te 60,83% odborničkih mandata u Skupštini grada Sarajeva. Za predsjednika Skupštine SR BiH izabran je Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Jure Pelivan.[2]

Na osnovu takvih izbornih rezultata, stvorena je koalicija tri političke stranke s nacionalnim predznakom na prostoru Bosne i Hercegovine. Međutim, već na prvim sjednicama jasno su se pokazale duboke razlike u rješavanju otvorenih pitanja. Njihovi politički interesi bili su dijametralno suprotni, prije svega u vezi s najvažnijim pitanjima suverenosti državne vlasti.[2]

Predratni period[uredi | uredi izvor]

Izgled glasačkog listića za referendum o nezavisnosti.

Nakon izbora 1990, otvorena politička razmimoilaženja nastavljena su u političkim predstavničkim tijelima Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme raspada Jugoslavije i intenzivnih pregovora šest predsjednika republičkih predsjedništava koji nisu mogli naći izlaz iz duboke jugoslavenske krize. Nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, prva ratna dešavanja koja su se već uveliko događala u Hrvatskoj prenesena su u Bosnu i Hercegovinu. Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već u septembru 1991. napadnuto od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) bilo je selo Ravno na krajnjem jugu Hercegovine.

Raspad Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, blizu Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ova skupština je 9. januara 1992. usvojila i Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a ime je 12. augusta iste godine promijenjenila u Republika Srpska. U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je prerasla Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu 28. augusta 1993.[2]

Izgled zastave Republike Bosne i Hercegovine, usvojene 4.maja 1992. nakon proglašenja nezavisnosti.

Krajem 1991. odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice. Nakon Mirovne konferencije o Jugoslaviji, održane 5. novembra 1991. godine u Den Haagu, Arbitražna komisija konačno je javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu), a ne secesiji (otcjepljenjem) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona nema više pravni identitet. Evropska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. decembra 1991, s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. decembra 1991. apliciraju za nezavisan državni status. Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva. Međutim, na osnovu izvještaja Arbitražne komisije, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom. U skladu s tim, Skupština SR Bosne i Hercegovine je na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. januara 1992, donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova odluka nije dobila podršku većeg broja predstavnika srpskog naroda, koji su tada i napustili Skupštinu.[2]

Etnička kompozicija stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Od ukupnog broja glasača (3.253.847) na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 64,31% građana sa pravom glasa, a od toga je 99,44% glasalo "za". Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.[2]

Zemlje članice Evropske zajednice su 6. aprila 1992, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine postala članica Organizacije Ujedinjenih nacija. U isto vrijeme oružani sukobi u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine prerasli su u pravi rat, koji je prouzrokovao ljudske žrtve i patnje, kao i materijalna razaranja.[2]

Ratni i poslijeratni period[uredi | uredi izvor]

Slijeva nadesno, u smjeru kazaljke na satu: 1. Zgrada Izvršnog Vijeća gori u plamenu nakon što je pogođena sa srpskih položaja oko Sarajeva; 2. Maj 1992; Ratko Mladić s vojnicima VRS-a; 3. Norveški UN vojnik u Sarajevu.

U početku ratnog perioda dok se Skupština nije mogla redovno sastajati, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je, u skladu sa ustavnim ovlaštenjima, imalo i zakonodavnu funkciju donoseći uredbe sa zakonskom snagom, koje je Skupština naknadno odobravala.[2]

Istovremeno, na područjima koja su se za vrijeme rata nalazila pod kontrolom organa vlasti Republike Srpske zakonodavnu vlast vršila je Narodna skupština Republike Srpske. Također, nakon što je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna, 28. augusta 1993, njeno Predsjedništvo zajedno s poslanicima hrvatskog naroda u Vijeću općina Skupštine Republike BiH donijelo je odluku o formiranju Predstavničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ovo predstavničko tijelo prestalo je raditi nakon formiranja Federacije Bosne i Hercegovine i konstituiranja Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Narodna skupština Republike Srpske je, pak, nastavila postojati i nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini kao entitetsko predstavničko i zakonodavno tijelo.[2]

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. održano je više međunarodnih konferencija i diplomatskih pokušaja zaustavljanja rata. Međutim, prvi relevantan međunarodni sporazum je Prvi okvirni sporazum o Federaciji Bosne i Hercegovine potpisan 18. marta 1994, u Washingtonu pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država, poznat kao Vašingtonski sporazum. Ovim sporazumom prestaje Bošnjačko-hrvatski sukob, koji se odvijao za vrijeme rata u BiH, često nazvan "Rat u ratu". Predviđeno je da teritorija koju su kontrolirali Armija Republike Bosne i Hercego­vine (ARBiH) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) ima federalno uređenje sa deset kantona, koji su kasnije formirali svoje skupštine i donijeli svoje ustave. Na osnovu ovog sporazuma, donesen je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine, održanoj 30. marta 1994. Ovaj ustav sadrži i odredbu prema kojoj će odluke o ustavnom statusu teritorije s većinskim srpskim stanovništvom biti donesene u toku pregovora o miru na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine prethodilo je donošenje Ustavnog zakona o dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine, kojim je osiguran ustavni osnov da se izvrši unutrašnje preoblikovanje dijela Republike Bosne i Hercegovine.[2]

Sjede sa lijeva na desno: Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman parafiraju Dejtonski mirovni sporazum u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson 21. novembra 1995.

Međutim, tek okončanjem mirovnih pregovora u Daytonu (Ohio, SAD) 21. novembra 1995. i potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Parizu 14. decembra 1995. zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini. Potpisali su ga predsjednici tri države: Alija Izetbegović (Republika Bosna i Hercegovina), Slobodan Milošević (Savezna Republika Jugoslavija, koju su tada činile samo Srbija i Crna Gora) i Franjo Tuđman (Republika Hrvatska). Sporazum je potvrdio Republiku Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu, koja nastavlja svoje pravno postojanje kao Bosna i Hercegovina,[3] u postojećim međunarodno priznatim granicama, s modificiranom unutrašnjom strukturom koju čine dvije federalne jedinice (entiteti): Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, te kasnije i treća federalna jedinica - Brčko distrikt.[2]

Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, svojom prvom sjednicom 3. januara 1997, službeno je naslijedila Skupštinu Republike Bosne i Hercegovine.[4][5]

Nadležnosti[uredi | uredi izvor]

Struktura[uredi | uredi izvor]

Skupština se sastojala se od dva doma (vijeća): Vijeće građana sa 130 predstavnika i Vijeće općina sa 110 predstavnika, po jedan za svaku općinu i grad u državi.

Vijeće građana[uredi | uredi izvor]

Vijeće općina[uredi | uredi izvor]

Spisak predsjednika[uredi | uredi izvor]

# Portret Ime i prezime Mandat Saziv Stranka
Momčilo Krajišnik
(1945–2020)
8. april 1992.[a] 14. septembar 1992.[b] I saziv SDS
Mariofil Ljubić

(vršilac dužnosti)[c]

14. septembar 1992.[c] januar 1993. HDZ BiH
Abdulah Konjicija

(vršilac dužnosti)[c]

SDA
1. Miro Lazović
(1954–)
januar 1993. 3. januar 1997. SDP BiH

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Skupština Republike BiH je 8. aprila 1992. naslijedila Skupštinu SR BiH, kada je na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine donesena odluka o promjeni naziva Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u novo ime - Republika Bosna i Hercegovina.[1]
  2. ^ Momčilo Krajišnik je službeno bio Predsjednik Skupštine sve do njegovog razriješenja sa dužnosti od strane Predsjedništva Republike BiH 14. septembra 1992.[1] Međutim, on se povukao dosta ranije, za vrijeme formiranja paralelnih institucija od strane Republike Srpske 1991.
  3. ^ a b c Mariofil Ljubić je službeno bio Potpredsjednik Skupštine, te je postao vršilac dužnosti Predsjednika Skupštine od dana razriješenja Momčila Krajišnika. Međutim, zbog čestog neprisustva, sjednice je vodio Abdulah Konjicija, Predsjednik Vijeća građana.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Šimić, Tomo (2006). "Dokumenti Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine 1991 - 1994". hrcak.srce.hr. Hrčak Srce. Pristupljeno 20. 1. 2024.
  2. ^ a b c d e f g h i j k l m n "Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini u uslovima političkog pluralizma (1990.–1995.)". www.parlament.ba. Pristupljeno 20. 1. 2024.
  3. ^ "Ustav Bosne i Hercegovine" (PDF). ustavnisud.ba. Ustavni sud Bosne i Hercegovine. 29. 2. 2024. Pristupljeno 29. 2. 2024.
  4. ^ "1. sjednica Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine". www.parlament.ba. Pristupljeno 20. 1. 2024.
  5. ^ "1. sjednica Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine". www.parlament.ba. Pristupljeno 20. 1. 2024.