Idi na sadržaj

Franjo Tuđman

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Franjo Tuđman
1. Predsjednik Hrvatske
Vrijeme na dužnosti
22. decembar 1990 – 10. decembar 1999.
PrethodnikUred uspostavljen
NasljednikVlatko Pavletić (privremeno)
Zlatko Tomčić (privremeno)
Stjepan Mesić
9. Predsjednik predsjedništva SR Hrvatske
Vrijeme na dužnosti
30. maj 1990 – 22. decembar 1990.
PrethodnikIvo Latin
NasljednikUred ukinut
Lični podaci
Rođenje (1922-05-14) 14. maj 1922.
Veliko Trgovišće, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Smrt10. decembar 1999(1999-12-10) (77 godina)
Zagreb, Hrvatska
Politička strankaSavez komunista Hrvatske (1942–1967)
Hrvatska demokratska zajednica (1989–1999)
SupružnikAnkica Žumbar (1945–1999)
Djeca3
Obrazovanje
Potpis

Franjo Tuđman (14. maj 1922 – 10. decembar 1999) bio je hrvatski državnik, historičar i prvi predsjednik Hrvatske, od 1990. do svoje smrti. Bio je na poziciji nakon sticanja nezavisnosti države od Jugoslavije. Tuđman je bio i deveti i posljednji predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske od maja do jula 1990.

Tuđman je rođen u Velikom Trgovišću. U mladosti se borio tokom Drugog svjetskog rata kao pripadnik jugoslavenskih partizana. Nakon rata je preuzeo dužnost u Ministarstvu odbrane, a kasnije je stekao čin general-majora VJ 1960. Nakon vojne karijere posvetio se proučavanju geopolitike. Postao je profesor 1963. na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka. Doktorirao je historiju 1965. i radio je kao historičar sve do sukoba sa režimom SFRJ. Tuđman je sudjelovao u pokretu Hrvatsko proljeće koje je pozivalo na reforme u zemlji i zbog svojih aktivnosti je 1972. bio zatvoren. Sljedećih godina živio je relativno anonimno do kraja socijalističkog uređenja, nakon čega je svoju političku karijeru započeo osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) 1989.

HDZ je pobijedio na prvim hrvatskim parlamentarnim izborima 1990, a Tuđman je postao predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske. Kao predsjednik, Tuđman je donio novi ustav i vršio pritisak na stvaranje nezavisne Hrvatske. Dana 19. maja 1991. održan je referendum o nezavisnosti, koji je odobrilo 93 posto birača. Hrvatska je proglasila nezavisnost od Jugoslavije 25. juna 1991. Područja sa srpskom većinom su se pobunila, uz podršku Jugoslavenske narodne armije (JNA), a Tuđman je vodio Hrvatsku tokom rata za nezavisnost. Primirje je potpisano 1992, ali se rat proširio na Republiku Bosnu i Hercegovinu (RBiH), gdje su se Hrvati borili u savezu sa Bošnjacima. Njihova saradnja se raspala krajem 1992. i Tuđmanova vlada je stala na stranu Herceg-Bosne tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba, što je bio potez koji je izazvao kritike međunarodne zajednice. U pravosnažnoj presudi na suđenju za ratne zločine bivšim visokim dužnosnicima Herceg-Bosne, Haški tribunal (ICTY) je naveo da je Tuđman dijelio cilj njihovog udruženog zločinačkog poduhvata da uspostave entitet za ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda koji je trebalo provesti etničkim čišćenjem bosanskih muslimana. Međutim, nije ga proglasilo krivim ni za jedan konkretan zločin.

U martu 1994. potpisao je Vašingtonski sporazum sa predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem kojim su se ponovno ujedinili Hrvati i Bošnjaci. U augustu 1995. odobrio je veliku ofanzivu poznatu kao operacija "Oluja" kojom je efektivno okončan rat u Hrvatskoj. Iste godine bio je jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Ponovo je izabran za predsjednika 1992. i 1997. i ostao je na vlasti do svoje smrti 1999. Dok pristalice ističu njegovu ulogu u postizanju hrvatske neovisnosti, kritičari su njegovo predsjedništvo opisali autoritarnim.[1][2][3] Istraživanja nakon Tuđmanove smrti općenito su pokazala visoku ocjenu naklonosti u hrvatskoj javnosti.

Rani život[uredi | uredi izvor]

Franjo Tuđman rođen je 14. maja 1922. u Velikom Trgovišću, selu u sjevernom području Hrvatskog zagorja, u to vrijeme u sastavu Kraljevine SHS. Porodica se ubrzo nakon njegovog rođenja preselila u kuću označenu kao njegovo rodno mjesto.[4][5] Njegov otac Stjepan vodio je lokalnu konobu i bio je politički aktivan član Hrvatske seljačke stranke (HSS).[6] Bio je predsjednik odbora HSS-a u Velikom Trgovišću 16 godina (1925–1941, a za gradonačelnika Velikog Trgovišća biran 1936. i 1938).[7] Mato, Andraš i Juraj, braća Stjepana Tuđmana, emigrirali su u Sjedinjene Američke Države.[8] Drugi brat Valentin je također pokušao emigrirati, ali ga je putna nesreća spriječila i zadržala u Velikom Trgovišću, gdje je radio kao (neškolovani) veterinar.[8]

Osim Franje, Stjepan Tuđman je imao stariju kćer Danicu Anu (umrla kao beba), Ivicu (rođena 1924) i Stjepana "Štefeka" (rođena 1926).[8] Kada je Franjo Tuđman imao sedam godina, njegova majka Justina (rođena Gmaz) umrla je rađajući svoje peto dijete.[9][10] Tuđmanova majka bila je pobožna katolkinja, za razliku od njegovog oca i maćehe. Njegov otac, kao i Stjepan Radić, imao je antiklerikalne stavove i mladi Franjo je usvojio njegove stavove.[6] Kao dijete Franjo Tuđman služio je kao oltarnik u mjesnoj župi.[11] Tuđman je osnovnu školu pohađao u rodnom selu od 15. septembra 1929. do 30. juna 1933. i bio je odličan učenik.[12]

Gimnaziju je pohađao osam godina, počevši od jeseni 1935.[13] Razlozi prekida nisu jasni, ali se pretpostavlja da je primarni uzrok bila ekonomska kriza u tom periodu.[14] Prema nekim izvorima, mjesna župa pomogla je mladom Franji da nastavi školovanje,[15] a učitelj mu je čak predložio da se školuje za svećenika.[16] Kada je imao 15 godina, otac ga je doveo u Zagreb, gdje je upoznao Vladka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke (HSS).[6] Franjo je isprva mlad volio HSS, ali se kasnije okrenuo komunizmu.[17] Dana 5. novembra 1940. uhapšen je tokom studentskih demonstracija povodom proslave godišnjice sovjetske Oktobarske revolucije.[18]

Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Tuđman kao pripadnik jugoslovenskih partizana
Tuđman (lijevo), s Jožom Horvatom (desno), u partizanskoj uniformi, februar 1945

Dana 10. aprila 1941, kada je Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), marionetsku državu nacističke Njemačke i fašističke Italije, Tuđman je napustio školu i sa svojim prijateljem Vladom Stoparom počeo izdavati tajne novine. U jugoslavenske partizane regrutovao ga je početkom 1942. Marko Belinić. Njegov otac je također otišao u partizane i postao osnivač Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Prema Tuđmanu, njegovog oca su uhapsile ustaše, fašistička i ultranacionalistička organizacija koja je upravljala NDH, a jedan od braće odveden u logor. Obojica su uspjeli preživjeti, za razliku od najmlađeg brata Stjepana kojeg je Gestapo ubio u partizanima 1943.

Tuđman je putovao između Zagreba i Zagorja koristeći lažne dokumente koji su ga identificirali kao pripadnika Hrvatskog domobranstva. Tamo je pomagao aktiviranje partizanske divizije u Zagorju. Dana 11. maja 1942, dok je nosio Belinićevo pismo, ustaše su ga uhapsile, ali je uspio pobjeći iz policijske stanice.

Vojna karijera[uredi | uredi izvor]

Franjo Tuđman i Ankica Žumbar vjenčali su se 25. maja 1945. u Gradskom vijeću Beograda.[19] Na taj način su željeli potvrditi svoju vjeru u komunistički pokret i važnost građanskih rituala u odnosu na vjerske.[19] (U maju 1945. godine vlada je kreirala zakon koji je dozvoljavao građanska vjenčanja, izvodeći vjenčanja, između ostalog, izvan crkvene nadležnosti.) Oni su se istog dana vratili na posao.[19]

Dana 26. aprila 1946. godine pronađeni su mrtvi njegov otac Stjepan i maćeha.[19] Tuđman nikada nije razjasnio okolnosti njihove smrti. Prema navodima policije, njegov otac Stjepan ubio je suprugu, a potom i sebe. Druge teorije optužuju ustaške gerilce (križare) i pripadnike jugoslavenske tajne policije (OZNA).[19]

Franjo i Ankica su završili srednju školu tek nakon rata, u Beogradu.[20] On je završio Partizansku gimnaziju 1945, a ona je završila pet semestara engleskog jezika u jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova.[20]

Tuđman kao general-major Jugoslovenske narodne armije (1960.)

Godine 1953. Tuđman je unaprijeđen u čin pukovnika i premješten na mjesto načelnika kabineta načelnika štaba Saveznog sekretara za narodnu obranu. Na tom položaju 1959. postaje general-major.[20] Sa 38 godina postao je najmlađi general Vojske Jugoslavije. Njegovo unapređenje nije bilo ekstremno, ali je bilo netipično za Hrvata jer su viši oficiri sve češće bili Srbi i Crnogorci.[20] Srbi i Crnogorci su 1962. činili 70% generala vojske.[21]

Dana 23. maja 1954. postao je sekretar JSD Partizan Beograd[22], a maja 1958. i predsednik istog,[22] postavši prvi pukovnik na toj funkciji (svi dosadašnji nosioci su bili generali).[22] Na tu funkciju je postavljen kako bi riješio probleme administracije unutar kluba, posebno fudbalske sekcije. Kada je stigao, JSD Partizan Beograd je bilo svojevrsno obavještajno ratište na kome su se čelnici UDBE i KOS-a borili za uticaj.[23] To je dovelo do toga da klubovi (iako imaju zapažene i dobre igrače) imaju loše rezultate, posebno fudbalska sekcija.[24] Tokom njegovog predsjedavanja klubom, klub je usvojio dres na crno-bijele pruge koji se koristi do danas. Prema Tuđmanu, on je želio da stvori klub koji će imati panjugoslavenski imidž i suprotstaviti se SD Crvena zvezda koja je imala ekskluzivni srpski imidž.[25] Tuđmana su inspirisale uniforme FC Juventus. Međutim, Stjepan Bobek (bivši igrač FK Partizana) tvrdio je da je ideja boja uniformi zapravo njegova, koju je prenio na Tuđmana.[26]

Tuđman je pohađao vojnu akademiju u Beogradu, kao i mnogi oficiri koji nisu imali formalno vojno obrazovanje. Završio je taktičku školu 18. jula 1957. kao odličan učenik.[27] Jedan od njegovih nastavnika bio je Dušan Bilandžić, koji će mu biti budući savjetnik.[28] Prije nego što je napunio 40 godina, postao je najmlađi general Vojske Jugoslavije. Bio je istaknut u prisustvu komunističke indoktrinacije dok je boravio u Beogradu, gdje je rođeno njegovo troje djece.[29]

Institut[uredi | uredi izvor]

Godine 1963. postao je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Zagrebu, gdje je predavao kolegij "Socijalistička revolucija i savremena nacionalna historija".[30] Aktivnu vojnu službu napustio je 1961. na vlastiti zahtjev i počeo raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, te ostao njegov direktor do 1967. godine.[30]

Tuđmanovi stavovi su okrenuli protiv njega mnoge profesore sa zagrebačkog Univerziteta, poput Mirjane Gross i Ljube Bobana.[31] U aprilu 1964. Boban je Tuđmana proglasio nacionalistom.[31] Za vrijeme Tuđmanovog vodstva Institut je postao izvor alternativnih tumačenja jugoslavenske historije, što je dovelo do njegovog sukoba sa zvaničnom jugoslavenskom historiografijom.[28] Nije imao odgovarajuću akademsku diplomu koja bi ga kvalifikovala kao historičara. Počeo je shvatati da će morati doktorirati kako bi zadržao svoju poziciju. Njegova disertacija pod naslovom "Uzroci krize Jugoslovenske monarhije od ujedinjenja 1918. do njenog sloma 1941. godine", predstavljala je kompilaciju nekih od njegovih ranije objavljenih radova. Filozofski fakultet Univerziteta u Zagrebu odbio je njegovu disertaciju uz obrazloženje da su neki dijelovi već objavljeni.[32] Filozofski fakultet u Zadru (tada dio Univerziteta u Zagrebu, danas Univerziteta u Zadru) ga je prihvatio i on je diplomirao 28. decembra 1965.[33][32]

U svojoj tezi je naveo da je primarni uzrok sloma Kraljevine Jugoslavije represivni i korumpirani režim koji je bio u suprotnosti sa savremenom glavnom jugoslavenskom historiografijom koja je svojim primarnim uzrokom smatrala hrvatski nacionalizam.[32] Bogdanov i Milutinović (obojica etnički Srbi) nisu se protivili ovome. Međutim, zagrebački izdavač "Naprijed" otkazao je ugovor nakon što je odbio da promijeni neke kontroverzne izjave u knjizi.[32] Hrvatski sabor i Savez komunista Hrvatske iz Zagreba, međutim, napali su je i Uprava zavoda zatražila je Tuđmanovu ostavku.[34]

Tuđman drži govor u Institutu radničkog pokreta u Zagrebu

U decembru 1966. Ljubo Boban optužio je Tuđmana za plagijat,[35] navodeći da je Tuđman četiri petine svoje doktorske teze "Stvaranje socijalističke Jugoslavije" sastavio iz Bobanovog rada. Boban je ponudio uvjerljive dokaze za svoju tvrdnju iz članaka objavljenih ranije u časopisu Forum, a ostatak iz Bobanove vlastite teze.[35] Tuđman je potom izbačen iz Instituta i prisiljen na penziju 1967.[36]

Bio je poslanik u Hrvatskom saboru između 1965. i 1969.[36]

Disidentska politika[uredi | uredi izvor]

Osim knjige o gerilskom ratu, Tuđman je napisao i niz članaka u kojima je kritikovao jugoslavenski socijalistički režim. Njegova najvažnija knjiga iz tog perioda bile su Velike ideje i mali narodi, monografija o političkoj historiji koja ga je dovela u sukob sa jugoslavenskom komunističkom elitom u pogledu međusobne povezanosti nacionalnih i društveni elemenata u jugoslavenskom revolucionarnom ratu (za vrijeme Drugog svjetskog rata).

Godine 1970. postao je član Društva hrvatskih književnika. Godine 1972. osuđen je na dvije godine zatvora zbog subverzivnih aktivnosti za vrijeme Hrvatskog proljeća. Vlasti SR Hrvatske su dodatno namjeravale krivično goniti Tuđmana po optužbi za špijunažu, što je podrazumijevalo kaznu od 15 do 20 godina zatvora sa prinudnim radom, ali je Tito tu optužbu ublažio. Drugi izvori spominju da je za Tuđmanovo ime lobirao književnik Miroslav Krleža.[37] Prema Tuđmanu, on i Tito su bili bliski prijatelji.[38] Međutim, Tuđman je kasnije Titovo kažnjavanje opisao kao "autokratski državni udar".[39]

Tuđman u junu 1971

Godine 1977. otputovao je u Švedsku koristeći krivotvoreni švedski pasoš kako bi upoznao pripadnike hrvatske dijaspore.[39] Njegovo putovanje je očigledno prošlo nezapaženo od strane jugoslavenske policije. Međutim, na tom putovanju dao je intervju švedskoj televiziji o položaju Hrvata u Jugoslaviji koji je kasnije emitovan.[39] Po povratku u Jugoslaviju, Tuđmanu je 1981. godine zbog ovog intervjua ponovo suđeno, a optužen je za širenje "neprijateljske propagande". Dana 20. februara 1981. proglašen je krivim i osuđen na tri godine zatvora i 5 godina kućnog pritvora.[39] Međutim, odslužio je samo jedanaest mjeseci kazne.[40] U junu 1987. postao je član Hrvatskog PEN centra.[40] Sa suprugom je 6. juna 1987. otputovao u Kanadu da upozna kanadske Hrvate.[39] Pokušavali su da ne razgovaraju o osjetljivim temama sa emigrantima u inostranstvu strahujući da bi neki mogli biti agenti jugoslavenske tajne policije UDBA-e, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa.[39]

Tokom svojih putovanja u Kanadu upoznao je mnoge hrvatske iseljenike koji su bili porijeklom iz Hercegovine ili su hercegovačkog porijekla. Neki od njih su kasnije postali hrvatski državni službenici nakon osamostaljenja zemlje, od kojih je najistaknutiji bio Gojko Šušak, čiji su otac i stariji brat bili pripadnici ustaša.[41] Ovi sastanci u inostranstvu kasnih 1980-ih kasnije su dali povoda za mnoge teorije zavere. Prema ovim glasinama, Hrvati Hercegovine su na neki način iskoristili sastanke kako bi stekli ogroman utjecaj unutar HDZ-a, kao i nakon osamostaljenja hrvatskog režima.[39]

Formiranje nacionalnog programa[uredi | uredi izvor]

U drugoj polovici 1980-ih, kada se Jugoslavija bližila svome raspadu, rastrzana sukobljenim nacionalnim težnjama, Tuđman je formulirao hrvatski nacionalni program koji se može sažeti na sljedeći način:

  • Primarni cilj je uspostava hrvatske nacionalne države; stoga sve ideološke sporove iz prošlosti treba baciti. U praksi je to značilo snažnu podršku antikomunističke hrvatske dijaspore, posebno finansijsku.
  • Iako je Tuđmanov konačni cilj bila nezavisna Hrvatska, on je bio itekako svjestan realnosti unutarnje i vanjske politike. Njegov glavni početni prijedlog nije bila potpuno nezavisna Hrvatska, već konfederalna Jugoslavija sa rastućom decentralizacijom i demokratizacijom.
  • Što se tiče gorućih pitanja nacionalnih sukoba, njegova vizija je bila sljedeća (bar u početku): tvrdio je da srpski nacionalizam, pod kontrolom Jugoslovenske narodne armije (JNA), može izazvati haos na hrvatskom i bosanskohercegovačkom tlu. JNA, prema nekim procjenama četvrta evropska vojna sila po vatrenoj moći, ubrzano se posrbljavala, i ideološki i etnički,[42] za manje od četiri godine.
  • Što se Bosne i Hercegovine tiče, Tuđman je bio ambivalentniji: Tuđman odvojenu Bosnu nije shvatao ozbiljno, što pokazuju njegovi komentari televizijskoj ekipi "Bosna je bila tvorevina osmanske invazije ... Do tada je bila dio Hrvatske, ili je bila bosanska kraljevina, ali katolička kraljevina, vezana za Hrvatsku."[43]

Tuđman je 17. juna 1989. osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ).

Izborna kampanja 1990.[uredi | uredi izvor]

Unutrašnje tenzije koje su razbile Komunističku partiju Jugoslavije navele su vlade saveznih republika da zakažu slobodne višestranačke izbore u proljeće 1990. Bili su to prvi slobodni višestranački izbori za Hrvatski sabor od 1913. godine. HDZ je svoju prvu konvenciju održao 24-25. februara 1990. kada je Tuđman izabran za njenog predsjednika. Izborna kampanja je trajala od kraja marta do 20. aprila 1990. Tuđman je regrutirao nekoliko simpatizera iz dijaspore koji su se vratili kući, od kojih je najvažniji Gojko Šušak.[43]

Tuđman je svoju kampanju bazirao uglavnom na nacionalnom pitanju. On je naveo da dinar zarađen u Hrvatskoj treba da ostane u Hrvatskoj, zamjerivši se na subvencije za manje razvijene dijelove Jugoslavije, odnosno za Vojsku Jugoslavije.[43] Osvrnuo se na ekonomsku krizu, pozvao na obnovu tržišne ekonomije i parlamentarne demokratije i izrazio podršku pristupanju Evropskoj zajednici. Smatrao je da Jugoslavija može opstati samo kao konfederacija.[44] Iako je Tuđman imao veze s desničarskom antikomunističkom dijasporom, imao je i važne kolege iz partizanskog komunističkog establišmenta, uključujući Josipa Boljkovca i Josipa Manolića.[43] Njegov glavni protivnik na izborima bio je Ivica Račan iz Saveza komunista Hrvatske (SKH), koji je postao predsjednik SKH u decembru 1989.[43]

Tuđmanovo pričanje o prošloj slavi i nezavisnosti Hrvatske nije naišlo na dobar prijem među hrvatskim Srbima. HDZ je bio žestoko kritiziran od strane srpskih medija, prikazujući svoju moguću pobjedu kao preporod NDH.[43] Veljko Kadijević, general JNA, rekao je na sastanku rukovodstva vojske i SR Hrvatske da će izbori dovesti ustaše na vlast u Hrvatskoj. Nekoliko hefti prije izbora, vojska je iz trgovina širom Hrvatske iznijela oružje Teritorijalne obrane.[43] Tokom predizbornog skupa HDZ-a u Benkovcu, etnički mješovitom gradu, 62-godišnji Srbin Boško Čubrilović izvukao je gasni pištolj u blizini govornice. Hrvatski mediji su incident opisali kao pokušaj atentata na Tuđmana, ali je Čubrilović krajem 1990. optužen i osuđen samo za prijetnju osoblju obezbjeđenja. Incident je dodatno pogoršao etničke tenzije.[43]

Izbori su bili raspisani za svih 356 poslaničkih mjesta u parlamentu. Tuđmanova stranka je pobijedila sa apsolutnom većinom od oko 60% ili 205 mjesta u Hrvatskom saboru. Tuđman je za predsjednika Hrvatske izabran 30. maja 1990. Nakon pobjede HDZ-a, nacionalistička Srpska demokratska stranka (SDS) brzo je proširila svoj uticaj u mjestima gdje su Srbi činili veći postotak stanovništva.[45]

Predsjednik Hrvatske (1990-1999)[uredi | uredi izvor]

Prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman s predsjedničkim pojasom

U sedmicama nakon izbora, nova vlast je uvela tradicionalnu hrvatsku zastavu i grb, bez komunističkih simbola. Izraz "socijalista" iz naslova republike je uklonjen. Ustavne promjene su predložene uz mnoštvo političkih, ekonomskih i društvenih promjena.[46] Tuđman je ponudio potpredsjedništvo Jovanu Raškoviću, predsjedniku SDS-a, ali je Rašković tu ponudu odbio i pozvao izabrane poslanike svoje stranke da bojkotuju parlament. Lokalna srpska policija u Kninu počela je djelovati kao samostalna snaga, često ne reagujući na naređenja iz Zagreba.[47] Mnogi državni službenici, uglavnom u policiji u kojoj su komandne funkcije uglavnom bili Srbi i komunisti, ostali su bez posla. Ovo se zasnivalo na odluci da etnička struktura državnih službenika odgovara njihovom procentu u ukupnoj populaciji.[45]

Dana 25. jula 1990. osnovana je Srpska skupština u Srbu, sjeverno od Knina. Jovan Rašković je u augustu 1990. najavio referendum o "srpskom suverenitetu i autonomiji" u Hrvatskoj, koji je Tuđman označio kao nezakonit. Uslijedio je niz incidenata u područjima naseljenim etničkim Srbima, uglavnom oko Knina, poznatih kao Balvan revolucija.[43] Pobuna u Kninu koncentrirala je hrvatsku vladu na problem nedostatka oružja. Posljedice konfiskacije zaliha Teritorijalne odbrane od strane JNA djelimično je poništio novi ministar odbrane Martin Špegelj, koji je kupovao oružje od Mađarske.[43] Kako nije imala regularnu vojsku, vlada se fokusirala na angažovanje policijskih snaga. Do januara 1991. bilo je 18.500 policajaca, a do aprila 1991. oko 39.000. [48] Hrvatski sabor je 22. decembra 1990. ratificirao novi ustav. Srbi u Kninu proglasili su SAO Krajinu u općinama Sjeverne Dalmacije i Like.[45]

U decembru 1990. Tuđman i slovenski predsjednik Milan Kučan iznijeli su svoj prijedlog o restrukturiranju Jugoslavije na konfederalnim osnovama. Tuđman je smatrao da bi konfederacija suverenih republika mogla ubrzati pristupanje Hrvatske Evropskoj zajednici.[44] Lideri jugoslavenskih republika održali su mnoge sastanke početkom 1991. kako bi riješili rastuću krizu. Dana 25. marta 1991. Tuđman i Slobodan Milošević sastali su se u Karađorđevu,[49] sastanku koji je postao kontroverzan zbog tvrdnji da su dva predsjednika razgovarala o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Međutim, tvrdnje su dolazile od osoba koje nisu bile prisutne na sastanku i ne postoji zapisnik o ovom sastanku koji dokazuje postojanje takvog dogovora,[39] dok se Milošević naknadno nije ponašao kao da je imao dogovor sa Tuđmanom.[47] Dana 12. jula 1991. Tuđman se u Splitu sastao s Izetbegovićem i Miloševićem.[49]

Ratne godine[uredi | uredi izvor]

Dana 1. marta došlo je do sukoba u Pakracu kada je lokalna srpska policija zauzela gradsku policijsku stanicu i proglasila Pakrac dijelom SAO Krajine. Bio je to jedan od prvih većih sukoba između hrvatskih snaga i pobunjeničke SAO Krajine, uz podršku JNA. Završilo se bez žrtava i vraćanjem hrvatske kontrole.[43] Dana 31. marta konvoj hrvatske policije upao je u zasjedu na Plitvičkim jezerima.[43] Do proljeća 1991. Tuđman je, zajedno sa slovenskim rukovodstvom, bio spreman prihvatiti kompromisno rješenje konfederacije ili saveza suverenih država unutar Jugoslavije. Nakon što je srpsko rukovodstvo odbilo njihove prijedloge, a oružane provokacije postale sve učestalije, Tuđman se odlučio na realizaciju ideje o potpunoj samostalnosti Hrvatske.[45] Dana 25. aprila 1991. Hrvatski sabor je odlučio da se referendum o nezavisnosti održi 19. maja. Hrvatski Srbi su uglavnom bojkotovali referendum.[50] Izlaznost je bila 83,56%, od čega je 93,24% ili 2.845.521 glasalo za nezavisnost Hrvatske. I Slovenija i Hrvatska proglasile su nezavisnost od Jugoslavije 25. juna 1991. godine. Jugoslavenska strana optužila je dvojac za secesiju. Savezna vlada je naredila JNA da preuzme kontrolu nad graničnim prelazima u Sloveniji, što je dovelo do Desetodnevnog rata u kojem je JNA pobijeđena. Desetodnevni rat je okončan potpisivanjem Brionskog sporazuma, kada je stavljen tromjesečni moratorijum na provođenje odluke.[45]

Oružani incidenti početkom 1991. godine eskalirali su u sveopći rat tokom ljeta. Tuđmanov prvi plan bio je da dobije podršku Evropske zajednice, izbjegavajući direktnu konfrontaciju sa JNA koju je od početka sukoba predlagao Martin Špegelj, ministar odbrane.[43] Tuđman je Špegeljev prijedlog odbio jer bi bio štetan za međunarodni položaj Hrvatske, a sumnjalo se da je Hrvatska vojska spremna za takvu akciju.[45] Hrvatska vojska u nastajanju imala je samo četiri brigade u septembru 1991.[44] Kako je rat eskalirao, Tuđman je formirao Vladu narodnog jedinstva koja je dovela članove većine manjih stranaka u Saboru, uključujući i Račanovu Socijaldemokratsku partiju (SDP).[43]

Žestoke borbe vodile su se u Vukovaru, gdje je oko 1.800 hrvatskih boraca blokiralo prodor JNA u Slavoniju. Vukovar je dobio ogroman simbolički značaj za obje strane. Bez toga, srpski teritorijalni osvajači u istočnoj Slavoniji bili su ugroženi. Neočekivano žestoka odbrana grada od mnogo veće vojske inspirisala je priče o "hrvatskom Staljingradu". Sve veći gubici i pritužbe hrvatske javnosti zbog neuspješnog uzvrata natjerali su Tuđmana da djeluje. Naredio je hrvatskoj narodnoj gardi da opkoli vojne baze JNA, čime je započela Bitka kod kasarne. Tuđman je u septembru 1991. godine imenovao Gojka Šuška za novog ministra odbrane.[43]

Izložba povodom bombardovanja Banskih dvora u Zagrebu 7. oktobra 1991, Rezidencije predsjednika Hrvatske, od strane jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva

Početkom oktobra 1991. JNA je intenzivirala kampanju u Hrvatskoj.[47] Dana 5. oktobra, Tuđman je održao govor u kojem je pozvao čitavo stanovništvo da se mobiliše i brani od "velikosrpskog imperijalizma" kojeg progone JNA predvođena Srbima, srpske paravojne formacije i pobunjeničke srpske snage. Dva dana kasnije Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo bombardovalo je Banske dvore, sjedište hrvatske Vlade u Zagrebu, u vrijeme kada se Tuđman sastajao sa Mesićem i Markovićem, od kojih niko nije povrijeđen u napadu.[45][46] Hrvatski sabor je 8. oktobra prekinuo sve preostale veze sa Jugoslavijom i proglasio nezavisnost.[46] Tuđman je od kosovskog rukovodstva tražio da tamo otvori drugi front protiv JNA i ponudio pomoć u oružju. Rukovodstvo se odlučilo protiv oružanog sukoba, ali je dalo podršku nezavisnosti Hrvatske i pozvalo etničke Albance da napuste Jugoslavensku vojsku. [51]

U novembru 1991. okončana je bitka za Vukovar koja je ostavila grad opustošen. JNA i srpske neregularne jedinice preuzele su kontrolu nad oko četvrtinom teritorije Hrvatske do kraja 1991. [43] U decembru 1991. SAO Krajina se proglasila Republikom Srpskom Krajinom (RSK). Do kraja 1991. godine potpisano je šesnaest primirja, od kojih nijedan nije trajao duže od jednog dana. [45]

Dana 19. decembra 1991. Island i Njemačka priznali su suverenitet Hrvatske. Mnogi promatrači smatraju da je Tuđmanov dobar odnos s Hans-Dietrichom Genscherom, tadašnjim njemačkim ministrom vanjskih poslova, imao mnogo veze s ovom odlukom. [43] Neprijateljstva u Hrvatskoj su nakratko okončana u januaru 1992. kada je potpisan Vensov plan. Tuđman se nadao da će slanje mirovnih snaga UN-a konsolidirati hrvatske međunarodne granice, ali je vojna situacija u samoj Hrvatskoj ostala nesređena.[43]

Rat u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

Tuđman i Alija Izetbegović potpisuju Vašingtonski sporazum 1994.

Kako je rat u Hrvatskoj dospio u ćorsokak, situacija u Bosni i Hercegovini se pogoršavala. JNA je koristila svoju teritoriju za ofanzive na Hrvatsku, ali je izbjegavala većinsko hrvatski dio Hercegovine.[52] Tuđman je sumnjao da bi Bosna i Hercegovina mogla preživjeti raspad Jugoslavije, ali je podržavao njen integritet ako ostane izvan jugoslavenske federacije i srpskog uticaja.[49] Prve hrvatske žrtve u zemlji pale su u oktobru 1991. kada je JNA napala i uništila selo Ravno. Nekoliko dana kasnije, predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović dao je televizijsku proklamaciju neutralnosti, navodeći da "ovo nije naš rat".[52][53]

Bošnjačko rukovodstvo je u početku pokazalo spremnost da ostane u krnjoj Jugoslaviji, ali je kasnije promijenilo politiku i opredijelilo se za nezavisnost. [53] Hrvatsko rukovodstvo počelo se organizirati na područjima s hrvatskom većinom i 18. novembra 1991. osnovalo Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosna kao autonomnu hrvatsku teritorijalnu jedinicu.[53][52] Na sastanku u decembru 1991. sa rukovodstvom HDZ-a BiH Tuđman je razgovarao o mogućnosti priključenja Herceg-Bosne Hrvatskoj jer je smatrao da predstavnici Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine rade na tome da ostanu u Jugoslaviji. Tamo je kritikovao predsjednika HDZ-a BiH Stjepana Kljuića što je stao na stranu Izetbegovića. Međutim, u februaru 1992. ohrabrio je Hrvate u Bosni i Hercegovini da podrže predstojeći referendum o nezavisnosti BiH.[53] Izetbegović je 6. aprila proglasio nezavisnost države koju je odmah priznala Hrvatska.[43] Na početku rata u Bosni i Hercegovini formiran je hrvatsko-bošnjački savez, iako često nije bio skladan.[54] Hrvatska vlada je pomogla u naoružavanju i hrvatskih i bošnjačkih snaga.[52] Dana 21. jula 1992. Tuđman i Izetbegović potpisali su Sporazum o prijateljstvu i saradnji, kojim je uspostavljena vojna saradnja dvije vojske.[45] U septembru 1992. potpisali su još dva sporazuma o saradnji i daljim pregovorima oko unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine,[55] iako je Izetbegović odbio vojni pakt.[53] Tuđman je u januaru 1993. rekao da Bosna i Hercegovina može opstati samo kao konfederalna zajednica triju naroda.[55]

Vremenom su se odnosi između Hrvata i Bošnjaka pogoršavali, što je rezultiralo Hrvatsko-bošnjačkim ratom.[54] Bošnjačka strana je tvrdila da je Tuđman htio podijeliti Bosnu i Hercegovinu, što je stav koji je sve više prihvaćala međunarodna zajednica. To je Tuđmanu otežavalo zaštitu hrvatskih interesa i podršku Herceg-Bosni.[53] Kako je sukob eskalirao, hrvatska vanjska politika je dostigla najnižu tačku.[45] Tokom 1993. međunarodna zajednica je predložila nekoliko mirovnih planova. Tuđman i rukovodstvo Herceg-Bosne prihvatili su sve, uključujući Vance-Owenov plan u januaru 1993. i Owen-Stoltenberg u julu 1993. Međutim, nije dogovoren trajni prekid vatre.[49] Početkom 1994. Sjedinjene Države su se sve više uključivale u rješavanje ratova. Zabrinuli su se načinom na koji je hrvatsko-bošnjački rat pomogao Srbima i izvršili pritisak na dvije strane da potpišu konačno primirje. Rat je okončan u martu 1994. potpisivanjem Vašingstonskog sporazuma.[43] U junu 1994. Tuđman je posjetio Sarajevo kako bi tamo otvorio hrvatsku ambasadu. Sastao se sa Alijom Izetbegovićem i razgovarao o stvaranju Hrvatsko-muslimanske federacije i njenoj mogućoj konfederaciji sa Hrvatskom.[56]

Prekid vatre u Hrvatskoj[uredi | uredi izvor]

Uprkos znatnim poteškoćama, hrvatska diplomatija je u narednim mjesecima uspjela postići priznanje. Hrvatska je priznata od strane Evropske zajednice 15. januara 1992, a postala je članica Ujedinjenih naroda 22. maja.[43] U aprilu 1992. Washington je istovremeno priznao Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Otkako je nova Clintonova administracija došla na vlast, ona je dosljedno lobirala za tvrdu liniju protiv Miloševića, političku poziciju koja se često pripisivala politici tadašnje državne sekretarke Madeleine Albright.[43]

Rat je izazvao velika razaranja i indirektnu štetu u turizmu, tranzitnom saobraćaju, investicijama itd.[45] Predsjednik Tuđman je cijenu direktne materijalne štete procijenio na preko 20 milijardi dolara, a da Hrvatska dnevno troši 3 milijuna dolara na zbrinjavanje stotina tisuća izbjeglica.[57] Kada je primirje iz januara 1992. stupilo na snagu, Hrvatska se polahko oporavljala. Kako je privredna aktivnost bila u stalnom porastu, a pregovori sa čelnicima RSK-a bili beznačajni, ministar odbrane Gojko Šušak počeo je skupljati oružje pripremajući se za vojno rješenje.[43]

Tuđman je pobijedio na predsjedničkim izborima u augustu 1992. u prvom krugu sa 57,8% glasova.[58] Istovremeno su održani i parlamentarni izbori na kojima je također pobijedio HDZ. Tokom kampanje, Dobroslav Paraga, ekstremno desničarski lider Hrvatske stranke prava, optužio je Tuđmana da je izdao hrvatske interese neupuštajući se u sveobuhvatni rat sa srpskim snagama. Tuđman je pokušao marginalizirati svoju stranku zbog korištenja ustaških simbola, što je izazvalo kritike u stranoj štampi prema Hrvatskoj. Paraga je osvojio samo 5 mjesta u parlamentu i 5,4% glasova na predsjedničkim izborima.[43][59]

U januaru 1993. Hrvatska vojska je pokrenula operaciju Maslenica i ponovo zauzela vitalni Maslenički most koji povezuje Dalmaciju sa sjevernom Hrvatskom. Iako je Vijeće sigurnosti UN-a osudilo operaciju, nije bilo sankcija. Ova pobjeda omogućila je Tuđmanu da se suprotstavi domaćim optužbama da je bio slab u odnosima sa RSK i UN-om.[43]

Uprkos sukobima sa snagama RSK, tokom 1993. i 1994. godine opće stanje privrede se značajno poboljšalo, a nezaposlenost je postepeno opadala. Tuđman je 4. aprila 1993. imenovao Nikicu Valentića za premijera. Koraci antiinflatorne stabilizacije 1993. uspješno su smanjili inflaciju. Hrvatski dinar, koji je uveden kao prijelazna valuta, zamijenjen je kunom 1994.[60] Rast BDP-a dostigao je 5,9% 1994.[61]

Kraj rata[uredi | uredi izvor]

U maju 1995. Hrvatska vojska je pokrenula operaciju Bljesak, svoju treću operaciju protiv RSK od prekida vatre u januaru 1992. i brzo zauzela zapadnu Slavoniju. Međunarodne diplomate izradile su plan Z-4, predlažući reintegraciju RSK u Hrvatsku. RSK bi zadržala svoju zastavu i imala bi svog predsjednika, parlament, policiju i zasebnu valutu. Iako je Tuđman bio nezadovoljan prijedlogom, vlasti RSK su ga u potpunosti odbile.[43]

Dana 22. jula 1995. Tuđman i Izetbegović potpisali su Splitski sporazum kojim su obje strane bile obavezne na "zajedničku odbranu od srpske agresije". Tuđman je ubrzo svoje riječi proveo u djelo i pokrenuo operaciju Ljeto '95, koju su izvele zajedničke snage HV-a i HVO-a. Ove snage su zauzele gradove Glamoč i Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni, praktično izolujući Knin od Republike Srpske i SR Jugoslavije.[43]

Dejtonski mirovni sporazum 21. novembra 1995.

U 5:00 u petak, 4. augusta 1995, Tuđman je javno odobrio napad na RSK, kodnog naziva Operacija Oluja. Pozvao je srpsku vojsku i njihovo rukovodstvo u Kninu na predaju, a istovremeno je pozvao srpske civile da ostanu u svojim kućama, garantujući im njihova prava. Odluka da se uputi pravo prema Kninu, centru RSK, isplatila se i do 10 sati ujutro 5. augusta, drugog dana operacije, hrvatske snage ušle su u grad uz minimalne gubitke. Do jutra 8. augusta operacija je praktično završena, što je rezultiralo ponovnim uspostavljanjem hrvatske kontrole nad 10.400 kvadratnih kilometara teritorije. Oko 150.000–200.000 Srba je pobjeglo, a nad preostalim civilima počinjeni su razni zločini. [43] Predsjednik Sjedinjenih Država Bill Clinton rekao je da se "nada da će se hrvatska ofanziva pokazati kao nešto što će nam dati put do brzog diplomatskog rješenja".[43]

"Vukovski govor" predsjednika Tuđmana nakon dolaska "Vlaka mira" u Vukovar, 8. lipnja 1997.: "Pobjednik koji ne zna oprostiti sije sjeme novog zla. Hrvatski narod to ne želi, niti je to ikada želio.", na slici: Tuđmanova bista u Vukovaru.

Uslijedila je zajednička ofanziva HVO-a i ARBiH-a na zapadnu i sjevernu Bosnu. VRS je brzo izgubila teritoriju i bile su prisiljene na pregovore. Razgovori o mirovnom sporazumu vođeni su u Daytonu, Ohio.[54] Tuđman je insistirao na rješavanju pitanja istočne Slavonije pod kontrolom RSK i njenom mirnom povratku Hrvatskoj na mirovnim pregovorima u Daytonu. On je 1. novembra imao žestoku debatu sa Miloševićem, koji je negirao kontrolu nad rukovodstvom regiona. Tuđman je bio spreman ometati Daytonski sporazum i nastaviti rat ako se Slavonija ne reintegrira mirnim putem. Vojna situacija mu je dala prednost i Milošević je pristao na njegov zahtjev.[62] Dejtonski sporazum je sastavljen u novembru 1995. Tuđman je bio jedan od potpisnika istog, uz rukovodstva Bosne i Hercegovine i Srbije, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Dana 12. novembra potpisan je Erdutski sporazum sa lokalnim srpskim vlastima o povratku istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema Hrvatskoj, uz dvogodišnji prelazni rok. Time je okončan rat u Hrvatskoj.[45] Službeni podaci o ratnoj šteti objavljeni u Hrvatskoj 1996. navode 180.000 uništenih stambenih jedinica, uništeno 25% hrvatske privrede i 27 milijardi američkih dolara materijalne štete.[63] Povodom egzodusa oko 150.000 krajiških Srba iz Hrvatske, Tuđman je napomenuo da su izbjeglice otišle tako brzo da "nisu stigle ni da pokupe svoj prljavi novac i prljavo rublje".[64] Kasnije se svojim generalima hvalio: "Riješili smo srpsko pitanje... [ne]će nikada biti 12% Srba" u Hrvatskoj. "Ako ih je tri ili pet posto, to nije prijetnja hrvatskoj državi".[65]

Poslijeratna politika[uredi | uredi izvor]

Tuđman i novinarka Ana Havel 1997. godine
Općinski rezultati predsjedničkih izbora 1997. Tuđman je osvojio općine u plavom.

Godine 1995. održani su parlamentarni izbori koji su rezultirali pobjedom HDZ-a sa 75 od 127 mjesta u Saboru. Tuđman je Zlatka Matešu imenovao šestim premijerom, koji je formirao prvu mirnodopsku vladu nezavisne Hrvatske. Izbori su održani u sklopu lokalnih izbora u Zagrebu na kojima su pobijedile opozicione stranke. Tuđman je odbio dati formalnu potvrdu predloženom zagrebačkom gradonačelniku, što je dovelo do zagrebačke krize. Godine 1996. održane su velike demonstracije u Zagrebu kao odgovor na oduzimanje dozvole za emitovanje Radija 101, radio stanice koja je bila kritična prema vladajućoj stranci.[47]

Postupanje prema medijima donijelo je kritike nekih međunarodnih organizacija.[47] Naime, Feral Tribune, tjednik hrvatski politički i satirični časopis, bio je podvrgnut nekoliko tužbi i krivičnih prijava od strane državnih službenika, kao i primoran da plati porez koji je obično rezerviran za pornografske časopise.[66] Pojedine opozicione stranke u Hrvatskoj zastupale su stav da je Tuđman, daleko od evropeizacije Hrvatske, odgovoran za njenu "balkanizaciju" i da se tokom svog predsjedništva ponašao kao despot. Druge stranke, naprimjer Hrvatska stranka prava, tvrdile su da Tuđman nije bio dovoljno radikalan u odbrani hrvatske države.[67]

Hrvatska je postala članica Vijeća Evrope 6. novembra 1996.[68]

U januaru 1998. Istočna Slavonija službeno je reintegrirana u Hrvatsku.[47] U februaru 1998. Tuđman je ponovno izabran za predsjednika HDZ-a. Početak godine obilježio je veliki sindikalni protest u Zagrebu, zbog čega je vlada u aprilu usvojila zakon kojim se reguliraju javna okupljanja i demonstracije.[69] Nakon rata, Tuđman je predlagao da se posmrtni ostaci ubijenih tokom masakra u Bleiburgu donesu i polože u Jasenovac, od čega je kasnije odustao. Ova ideja je uključivala sahranu ustaških trupa, antifašističkih partizana i svih civila zajedno, a inspirirana je Valle de los Caídos generala Francisca Franka.[70] Prethodno je imenovao ustaškog dužnosnika Vinka Nikolića u Hrvatski sabor,[71] a njegova uprava je više ulica nazvala po ustaškom političaru Miletu Budaku.[72]

Tuđman je 1998. godine tvrdio da je njegov program nacionalnog pomirenja spriječio građanski rat u Hrvatskoj tokom raspada Jugoslavije.[47]

Zdravstveni problemi i smrt[uredi | uredi izvor]

Tuđmanu je 1993. dijagnosticiran rak. Njegovo opće zdravstveno stanje se pogoršalo do kasnih 1990-ih. Posljednji put se pojavio u javnosti 1. novembra 1999. Opozicione stranke su tokom hospitalizacije optuživale vladajući HDZ da skriva činjenicu da je Tuđman već mrtav i da vlasti taje njegovu smrt kako bi osvojio više mandata na predstojećim općim izborima u januaru 2000. Tuđmanova smrt službeno je proglašena 10. decembra 1999.[73]

Haški tribunal[uredi | uredi izvor]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osnovale su Ujedinjene nacije 1993. godine. Iako je hrvatska vlada usvojila zakon o saradnji sa Haškim tribunalom, od 1997. odnosi između MKSJ i Hrvatske su se pogoršali. Tuđman je 1999. kritikovao rad MKSJ-a, dok je glavna tužiteljica MKSJ-a Louise Arbour izrazila nezadovoljstvo saradnjom Hrvatske s Tribunalom.[74]

Za Tuđmanovog života, ni Richard Goldstone ni Arbour, prvi glavni tužioci ICTY-a, navodno nisu razmišljali o podizanju optužnice protiv njega. Godine 2002. nova tužiteljica MKSJ-a, Carla del Ponte, rekla je u intervjuu da bi optužila Tuđmana da nije umro 1999.[75] Graham Blewitt, viši tužilac Tribunala, rekao je agenciji AFP da bi "bilo dovoljno dokaza da se optuži predsjednik Tuđman da je još živ".[76]

Britanska televizija Channel 4 je 2000. emitovala prilog o snimcima Franje Tuđmana u kojima je navodno govorio o podjeli Bosne i Hercegovine sa Srbima nakon Dejtonskog sporazuma. Tvrdili su da im je tadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić dao uvid u 17.000 transkripata. Mesić, koji je naslijedio Tuđmana na mjestu predsjednika Hrvatske, i njegov Ured negirali su davanje bilo kakvog transkripta britanskim novinarima i nazvao izvještaj "senzacionalističkom pričom koja nema veze s istinom".[77]

Na suđenju Gotovini, prvostepenom presudom, Sudsko vijeće je utvrdilo da je Tuđman bio ključni učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio trajno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva sa teritorije Republike Srpske Krajine i ponovo ga naseliti Hrvatima.[78] U novembru 2012, Apelacioni sud MKSJ-a poništio je osuđujuće presude Mladenu Markaču i Anti Gotovini, oslobodio dvojicu bivših generala i zaključio da nije bilo planirane deportacije srpske manjine i udruženog zločinačkog poduhvata hrvatskog rukovodstva.[79]

U maju 2013. godine MKSJ je prvostepenom presudom u suđenju Prliću i dr. utvrdio da su Tuđman, Bobetko i Šušak učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv nehrvatskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Većinom je presudilo da je svrha toga da se Herceg-Bosna de facto pridruži Hrvatskoj.[80] Sudija Jean-Claude Antoanetti, predsjedavajući na suđenju, donio je izdvojeno mišljenje u kojem je osporio pojam udruženog zločinačkog poduhvata i ocijenio da Tuđmanovi planovi u vezi sa Bosnom i Hercegovinom nisu u suprotnosti sa stavom međunarodne zajednice.[81][82]

Dana 19. jula 2016. Žalbeno vijeće je u ovom predmetu objavilo da "Pretresno vijeće nije donijelo eksplicitne zaključke u vezi sa [Tuđmanovim, Šuškovim i Bobetkovim] učešćem u UZP-u i nije proglasilo [njih] krivim ni za jedan zločin."[83][84] Dana 29. novembra 2017, ne pripisujući Tuđmanu ikakve zločine, Žalbeno vijeće je u ovom predmetu potvrdilo osuđujuće presude šestorici čelnika Herceg-Bosne i HVO-a i zaključilo da je on dijelio njihov udruženi zločinački poduhvat "uspostavljanja hrvatskog entiteta koji je rekonstruirao ranije granice i koji je omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda" koje bi se izvršilo etničkim čišćenjem bosanskih Muslimana.[85][86]

Ostavština[uredi | uredi izvor]

Tuđmanove povijesne riječi uklesane su na njegovom posljednjem počivalištu: " Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku za ništa! "
Tuđmanov grob na groblju Mirogoj
Tuđmanov kip u Splitu

Tuđman je prema mišljenju pristaša zaslužan za stvaranje temelja za nezavisnu Hrvatsku i pomoć zemlji da se odmakne od komunizma. Ponekad mu se daju titule "otac nacije" zbog njegove uloge u postizanju nezavisnosti zemlje. Njegovo naslijeđe je još uvijek snažno u mnogim dijelovima Hrvatske, kao i u dijelovima Bosne i Hercegovine s hrvatskom većinom; u nekim gradovima nazvane po njemu postoje škole, trgovi i ulice, a postavljene su i statue. U decembru 2006. po njemu je nazvan veliki trg u blizini Ilice u zagrebačkom kvartu Črnomerec.[87] U junu 2015. Siniša Hajdaš Dončić, ministar pomorskog prometa i infrastrukture, rekao je da će rekonstruirani i nadograđeni zagrebački aerodrom nositi ime Tuđmana.[88]

Njegov predsjednički mandat neki su posmatrači kritički nazivali autoritarnim.[89][90][91] Goldstein negativno gleda na Tuđmanovu poslijeratnu politiku, napominjući da je "između zdravog nacionalizma i šovinizma izabrao šovinizam, između tržišne ekonomije i klijentelizma izabrao je ovo drugo. Umjesto kulta slobode, odabrao je kult države. Između modernosti i otvorenosti prema svijetu, odabrao je tradicionalizam, koban izbor za malu državu poput Hrvatske koja se treba otvoriti radi razvoja.[92]

Spomen-bista dr Franje Tuđmana na trgu u Novalji

Djela[uredi | uredi izvor]

  • "Velike ideje i mali narodi", 1969.
  • "Nacionalno pitanje u savremenoj Evropi", 1981.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Nenad Ivanković: Predsjedniče, što je ostalo?
  • Simpozij: Tuđman-neoproštena pobjeda, Zagreb 2003
  • Antonio Soave: Moja voljena Hrvatska, Zagreb 2002
  • Zdravko Tomac:Predsjednik: protiv krivotvorina i zaborava, 2004
  • Darko Hudelist: Tuđman: biografija, 2004

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sadkovich, James J. (2010). "Forging Consensus: How Franjo Tuđman Became an Authoritarian Nationalist". Review of Croatian History. VI (1): 7–13.
  2. ^ Levitski, Steven; Way, Lucan (april 2002). "The Rise of Competitive Authoritarianism". Journal of Democracy. 13 (2): 51–65. doi:10.1353/jod.2002.0026. S2CID 6711009.
  3. ^ Deago, Hedl (mart 2000). "Living in the past: Franjo Tudjman's Croatia". Journal of Democracy. 99 (635): 104–09.
  4. ^ Žanić, Ivo. 2002. "South Slav Traditional Culture as a Means to Political Legitimization." In: Sanimir Resić and Barbara Törnquist-Plewa (eds.), The Balkans in Focus. Cultural Boundaries in Europe, pp. 45–58. Lund: Nordic Academic Press, p. 53.
  5. ^ Krile, A.B. "Počasti i polemike oko rodne kuće." Slobodna Dalmacija (15 May 2003).
  6. ^ a b c Sadkovich 2010, str. 38.
  7. ^ Hudelist 2004, str. 14.
  8. ^ a b c Hudelist 2004, str. 12.
  9. ^ Hudelist 2004, str. 15.
  10. ^ Sadkovich 2010, str. 37.
  11. ^ Hudelist 2004, str. 20.
  12. ^ Hudelist 2004, str. 18.
  13. ^ Hudelist 2004, str. 23.
  14. ^ Hudelist 2004, str. 27.
  15. ^ Hudelist 2004, str. 28.
  16. ^ Hudelist 2004, str. 35.
  17. ^ Sadkovich 2010, str. 48.
  18. ^ Sadkovich 2010, str. 50.
  19. ^ a b c d e Sadkovich 2010, str. 58.
  20. ^ a b c d Sadkovich 2010, str. 61.
  21. ^ Radelić 2006, str. 397.
  22. ^ a b c Hudelist 2004, str. 211.
  23. ^ Hudelist 2004, str. 212.
  24. ^ Hudelist 2004, str. 213.
  25. ^ Hudelist 2004, str. 215.
  26. ^ Hudelist 2004, str. 217.
  27. ^ Hudelist 2004, str. 207.
  28. ^ a b Sadkovich 2010, str. 82.
  29. ^ Obituary, theguardian.com; accessed 19 July 2015.
  30. ^ a b "Tudjman, Franjo". Istrapedia (jezik: hrvatski). Pristupljeno 27. 3. 2015.
  31. ^ a b Sadkovich 2010, str. 83.
  32. ^ a b c d Sadkovich 2010, str. 119.
  33. ^ Hudelist 2004, str. 401.
  34. ^ Sadkovich 2010, str. 147.
  35. ^ a b Sadkovich 2010, str. 126.
  36. ^ a b "Franjo Tuđman". Moljac.hr. Arhivirano s originala, 8. 5. 2013. Pristupljeno 15. 5. 2013.Šablon:Unreliable source?
  37. ^ Prazna referenca (pomoć)
  38. ^ Franjo Tuđman's statement on YouTube na YouTubeu, ... s kim sam i ja bio prijatelj, i koji me na kraju spasio od progona njegovog vlastitog komunističkog režima." ("... [Tito] was a friend who in the end saved me from the persecution of his own communist regime")
  39. ^ a b c d e f g h Sadkovich 2010.
  40. ^ a b "Franjo Tuđman". Moljac.hr. Arhivirano s originala, 8. 5. 2013. Pristupljeno 15. 5. 2013.Šablon:Unreliable source?
  41. ^ "The Communist Partisans led by Tito are said to have killed his father, an Ustashe officer, three months later and burned the Susak house to the ground. An elder brother was also an Ustashe officer.", nytimes.com, 5 May 1998; accessed 20 July 2015.
  42. ^ Davor Domazet-Lošo. "How Aggression Against Croatia and Bosnia-Herzegovina Was Prepared or the Transformation of the JNA into a Serbian Imperial Force" (PDF). National Security and the Future. 1 (1, Spring 2000): 107–152. Pristupljeno 23. 12. 2008.
  43. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac Tanner 2001.
  44. ^ a b c Sadkovich 2008.
  45. ^ a b c d e f g h i j k l Goldstein 1999.
  46. ^ a b c Nazor 2001.
  47. ^ a b c d e f g Ramet 2010.
  48. ^ Marijan 2008.
  49. ^ a b c d Sadkovich 2007.
  50. ^ Sudetic, Chuck (20. 5. 1991). "Croatia Votes for Sovereignty and Confederation". The New York Times. Pristupljeno 12. 12. 2010.
  51. ^ Phillips i Burns 2012.
  52. ^ a b c d Marijan 2004.
  53. ^ a b c d e f Krišto 2011.
  54. ^ a b c Christia 2012.
  55. ^ a b Mrduljaš 2008.
  56. ^ "Croatian President Visits Sarajevo". chicagotribune. 14. 6. 1994. Pristupljeno 19. 7. 2015.
  57. ^ Jane Shapiro Zacek, Ilpyong J. Kim: The Legacy of the Soviet Bloc, University Press of Florida, 1997, p. 130
  58. ^ Nohlen, Dieter & P. Stöver (2010) Elections in Europe: A data handbook, p. 410
  59. ^ Charles Vance, Yongsun Paik: Managing a Global Workforce: Challenges and Opportunities in International Human Resource Management, M.E. Sharpe, 2006, p. 614
  60. ^ Istvan Benczes: Deficit and Debt in Transition: The Political Economy of Public Finances in Central and Eastern Europe, Central European University Press, 2014, p. 203
  61. ^ "National Accounts - Analysis of Main Aggregates (AMA)". unstats.un.org.
  62. ^ Holbrooke 1999.
  63. ^ Darko Zubrinic. "Croatia within ex-Yugoslavia". Croatianhistory.net. Pristupljeno 7. 2. 2010.
  64. ^ Cohen, Roger (3. 9. 1995). "The World; Finally Torn Apart, The Balkans Can Hope". The New York Times.
  65. ^ Travis, Hannibal (2013). Genocide, Ethnonationalism, and the United Nations: Exploring the Causes of Mass Killing Since 1945. Routledge. str. 120. ISBN 978-1-13629-799-1.
  66. ^ "Tudjman tries to silence accusers". The Irish Times. 2. 6. 1998.
  67. ^ Bellamy, Alex J. (2003). The formation of Croatian national identity: a centuries-old dream. Manchester University Press. str. 84. ISBN 0-7190-6502-X. Pristupljeno 4. 2. 2011.
  68. ^ "Chronology of Croatia's accession to the Council of Europe". mvep.hr. Republic of Croatia Ministry of Foreign and European Affairs.
  69. ^ Taylor & Francis Group: Europa World Year, Taylor & Francis, 2004, p. 1339
  70. ^ Milekic, Sven (11. 10. 2017). "Why Croatia's President Tudjman Imitated General Franco". BalkanInsight.com. BIRN.
  71. ^ "Fascists Reborn as Croatia's Founding Fathers". The New York Times. 12. 4. 1997.
  72. ^ Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias State-Building and Legitimation, 1918-2005. Indiana University Press. str. 389.
  73. ^ "Croats mourn Croatian president". BBC News. 11. 12. 1999. His organs did not function properly, he was taken off the life support system he had been attached to since his November surgery. Tudjman died at 23:14 (22:14 GMT) on Friday [10 Dec] at the Dubrava clinic in the capital Zagreb, a government spokesman said. Death of Tudjman Error in Webarchive template: Empty url., cnn.com; 13 December 1999; accessed 16 May 2015.
  74. ^ Alan Carling: Globalization and Identity: Development and Integration in a Changing World, I.B. Tauris, 2006, p. 170
  75. ^ Klaus Bachmann, Aleksandar Fatić: The UN International Criminal Tribunals: Transition Without Justice?, Routledge, 2015, p. 131
  76. ^ "Tudjman would have been charged by war crimes tribunal". Radio Free Europe/Radio Liberty. 10. 11. 2000. Pristupljeno 23. 12. 2008.
  77. ^ "Britanci su od Mesića dobili samo intervju, ne i transkripte" [The British only got an interview from Mesić, not the transcripts]. Slobodna Dalmacija. 3. 11. 2000.
  78. ^ "TPIY: Tribunal Convicts Gotovina and Markač, Acquits Čermak". ICTY. Pristupljeno 15. 5. 2015.
  79. ^ "Hague war court acquits Croat Generals Gotovina and Markac". BBC News. 16. 11. 2012. Pristupljeno 16. 11. 2012.
  80. ^ "Six Senior Herceg-Bosna Officials Convicted". icty.org. 29. 5. 2013.
  81. ^ Separate and Partially Dissenting Opinion of Presiding Judge Jean-Claude Antonetti
  82. ^ "Sudac Antonetti osporava 'udruženi zločinački pothvat': Tuđman se nikada nije suprostavljao međunarodnoj zajednici". novilist.hr. 30. 5. 2013. Pristupljeno 19. 7. 2015.
  83. ^ "Ministry: ICTY confirms Croatia wasn't responsible". EBL News. 19. 7. 2016. Arhivirano s originala, 11. 3. 2021. Pristupljeno 29. 11. 2017.
  84. ^ "ICTY denies Croatia's request to be included in Prlic et al appeal". EBL News. 19. 7. 2016. Arhivirano s originala, 8. 3. 2021. Pristupljeno 29. 11. 2017.
  85. ^ "Summary of Judgement" (PDF). ICTY. 29. 11. 2017. str. 7.
  86. ^ "Statement of the Office of the Prosecutor in relation to the judgement in the case Prosecutor vs. Jadranko Prlić et al". ICTY.org. International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia. 29. 11. 2017.
  87. ^ "Tudjman gets his square in Zagreb". Raw Story Media. dpa German Press Agency. 22. 12. 2006. Arhivirano s originala, 27. 11. 2007. Pristupljeno 26. 9. 2007.
  88. ^ "Minister says upgraded Zagreb airport to be named after Tudjman". dalje.com. Arhivirano s originala, 21. 7. 2015. Pristupljeno 19. 7. 2015.
  89. ^ Sadkovich, James J. (2010). "Forging Consensus: How Franjo Tuđman Became an Authoritarian Nationalist". Review of Croatian History. VI (1): 7–13.
  90. ^ Levitski, Steven; Way, Lucan (april 2002). "The Rise of Competitive Authoritarianism". Journal of Democracy. 13 (2): 51–65. doi:10.1353/jod.2002.0026.
  91. ^ Deago, Hedl (mart 2000). "Living in the past: Franjo Tudjman's Croatia". Journal of Democracy. 99 (635): 104–09.
  92. ^ Milekic, Sven (10. 12. 2019). "Franjo Tudjman: Strongman Obsessed with Forging Croatia's Independence". BalkanInsight. BIRN.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]