Rat u Hrvatskoj

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Domovinski rat)
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelomično preveden.
Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na opciju "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Rat u Hrvatskoj
Domovinski rat (hr)
Rat u SFRJ
Croatian War of Independence collage.jpg
Datum 31. mart 199112. novembar 1995.
Lokacija Hrvatska, Bosna i Hercegovina
Ishod Pobjeda Hrvatske
Sukobljene strane
Hrvatska
Bosna i Hercegovina (1995)
State Flag of Serbian Krajina (1991).svg Republika srpska krajina
Flag of Republika Srpska.svg Republika Srpska (1992–95)
Jugoslavija Jugoslavenska narodna armija (1991–92)
Komandanti
Hrvatska Franjo Tuđman
Hrvatska Gojko Šušak
Hrvatska Anton Tus
Hrvatska Janko Bobetko
Hrvatska Zvonimir Červenko
Hrvatska Petar Stipetić
Bosna i Hercegovina Atif Dudaković
Srbija Slobodan Milošević
State Flag of Serbian Krajina (1991).svg Milan Martić
State Flag of Serbian Krajina (1991).svg Milan Babić
State Flag of Serbian Krajina (1991).svg Goran Hadžić
State Flag of Serbian Krajina (1991).svg Mile Mrkšić
Flag of Republika Srpska.svg Radovan Karadžić
Flag of Republika Srpska.svg Ratko Mladić
Jugoslavija Veljko Kadijević
Srbija Jovica Stanišić
Srbija Franko Simatović
Vojne jedinice
Hrvatska
70.000 (1991)[1]
200.000 (1995)[2]
Jugoslavija JNA
145.000 (1991)
State Flag of Serbian Krajina (1991).svg RSK
50.000 (1995)
Žrtve
Hrvatska
6.788–8.784 vojnika i 4.508–7.186 civila ubijeno ili nestalo
220.000 raseljeno
State Flag of Serbian Krajina (1991).svg RSK
4.177 vojnika i 2.650 civila ubijeno ili nestalo
300.000 raseljeno
Jugoslavija JNA
1.279 vojnika ubijeno

Rat u Hrvatskoj (ili Domovinski rat) bio je rat za nezavisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga u Hrvatskoj, JNA te Srbije i Crne Gore. Ratu u Hrvatskoj prethodila je pobuna dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, koja je izbila u augustu 1990. Na strateškom nivou Domovinski rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, do januara 1992, izvršena je agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na odbranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u aprilu 1991, a uz postepeno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od augustu 1991, prerasli su u direktnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od januara 1992. do maja 1995, došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž linije prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provođenje operacija taktičkog nivoa u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorije. U trećoj etapi, u maju i augustu 1995., bile su izvedene oslobodilačke operacije u kojim je oslobođen najveći dio okupiranog područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, Lici i sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prelazne međunarodne uprave (1996-98).

Politička situacija i uzroci rata[uredi | uredi izvor]

Period između 1945. i 1980. godine[uredi | uredi izvor]

Kraj Drugog svjetskog rata označio je i početak nove države, FNR Jugoslavije. Radilo se o federalnoj državi pod vodstvom jedne stranke - Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja kasnije mijenja ime u Savez Komunista Jugoslavije (SKJ).

Nakon 1948. godine FNR Jugoslavija se politički i ekonomski odvaja od zemalja Varšavskog ugovora, te je prisiljena tražiti vlastiti put u polariziranom svijetu.

Glavni teoretičar socijalističke Jugoslavije, po mnogima i osoba uticajnija od samog Josipa Broza Tita, bio je Edvard Kardelj. Kardelj je, uz Titovu podršku, odlučio iskoristiti situaciju u kojoj se nalazi Jugoslavija (između dva bloka), te političkim i strateškim potezima osigurati dovoljno materijalnih resursa kako bi uspostavio socijalističko samoupravljanje. Kako je u teoretskoj praksi komunizma postepeno slabljenje države i prepuštanje uprave društvenoj zajednici, zamišljen je grandiozni projekt najdemokratskije zemlje na svijetu u kojoj su sami proizvođači vlasnici sredstava za proizvodnju. U komunističkoj nomenklaturi je stranka na vlasti ionako predstavljala vizionara, a ne upravljača državom. Nacionalizam je predstavljao najvećeg protivnika te države, te je Kardelj (Slovenac), a i politička elita okupljena oko njega smatrala da se najviše treba bojati srpskog nacionalizma (što se na kraju pokazalo i tačno, ali na potpuno drugačiji način), te da pojedinim republikama treba pružiti što širu samostalnost.

U tada još centraliziranoj zemlji, i državno upravljanoj ekonomiji, takvom konceptu usprotivili su se pobornici postojeće, tzv. Treće Jugoslavije, u prvom redu politička elita SR Srbije pod vodstvom Aleksandra Rankovića, tada jednako uticajnog kao i Kardelj. Ranković je u toj borbi i politički i fizički eliminiran, te je pobijedila Kardeljeva koncepcija.

Usprkos događajima Hrvatskog proljeća 1971., gdje se radilo o zahtjevima za više samostalnosti SR Hrvatske u odnosu za federaciju, Kardeljev koncept tzv. Četvrte Jugoslavije, kulminirao je donošenjem Ustava iz 1974. godine.

Ironično je da je ponudio puno više samostalnosti republikama nego što su Hrvatski proljećari tražili, iako je sam pokret prethodno bio brutalno ugušen.

Ustav iz 1974. omogučio je pojedinim republikama samoodređenje, što će se kasnije pokazati ključnim.

Tim ustavom uspostavljene su Organizacije Udruženog rada (OUR), kao temeljne društvene zajednice u opreci s državnim aparatom, kroz koje su radnici trebali ostvariti svoja demokratska i proizvođačka prava.

Međutim, taj sistem je doveo do posvemašnje birokratizacije, decentralizacija je dovela do gotovo potpuno samostalnog djelovanja republika, a ono što je bio temeljni problem je odvajanje dviju Socijalističkih autonomnih pokrajina (SAP), Vojvodine i Kosova, iz okvira SR Srbije.

Ta činjenica bila je trn u oku srpske političke elite, te je razvojem događaja dovela do nacionalističkih tenzija u društvu.

Ustav iz 1974. oslabio je državni aparat Jugoslavije do krajnjih granica, pogotovo nakon smrti Kardelja (1979) i Tita (1980), tako da su na kraju Jugoslavije postojali samo odvojeni i suprotstavljeni republički državni aparati, bez dovoljno jakog centralnog državnog aparata koji bi proveo mirnu dezintegraciju Jugoslavije (što se naprimjer dogodilo u Čehoslovačkoj).

Period poslije 1980. godine[uredi | uredi izvor]

Poslije smrti Josipa Broza Tita postepeno su do izražaja došle razlike između jugoslavenskih republika oko organizacije i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Postupno se oblikovalo stajalište o njenom neravnopravnom položaju i zakinutosti. Ono je prvobitno iznešeno u akademskim krugovima (Memorandum SANU.) odakle se proširilo u javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te postavljeni zahtjevi za ujedinjenjem svih Srba u teritorijalnu cjelinu. U tom kontekstu Hrvati su opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u 2. svjetskom ratu te za diskriminaciju nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i pod komunističkim režimom.

Slobodan Milošević dolazi na vlast[uredi | uredi izvor]

God. 1987. na čelo SK Srbije došao je Slobodan Milošević i ubrzo se stavio na čelo svesrpskoga pokreta Uz pomoć vojnih grupa, od ljeta 1988. počeo je organizovati masovne mitinge po svim većim gradovima u Srbiji, na kojima se zahtjevalo preuređenje Jugoslavije po mjeri Srbije (tzv. antibirokratska revolucija). Pošto je pritiscima ishodila ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine i u Crnoj Gori postavila prosrpsko vodstvo, te na taj način osigurala potporu te republike u saveznim institucijama, Srbija je svoja stajališta pokušala nametnuti i ostalim republikama. Na udaru srbijanske propagande najprije su se našle Slovenija i Hrvatska, koje su zagovarale preuređenje Jugoslavije na konfederalnom principu. Već prije demokratskih izbora 1990., iz Beograda je bilo poticano protivhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj. Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u augustu 1990. uslijedila je i njihova pobuna (tzv. balvan-revolucija), podignuta saglasnošću sa srpskim rukovodstvom iz Beograda i uz logističku podršku srpskog dijela JNA. U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupljeni. Postepeni preobražaj JNA u srpsku vojsku započeo je prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znacima promjena u Evropi krajem 1980-ih, jenjavanjem hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka. Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preuređenje federacije, JNA je provela i vlastito preuređenje. Krajem 1988. dotadašnje vojno uređenje, koji je odražavao federalno uređenje države, zamijenjeno je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. u vrijeme održavanja višestranačkih izbora oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj odbrani (TO), posebnoj dijelu odbrambenoga sistema koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za odbranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no rasutom po skladištima i kasarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojni i oficirski kadar bio je još višenacionalan, a u provođenju velikosrpskih planova JNA je mogla računati samo na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti:

  • vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom
  • ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.

Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kada pristaše vojnog udara nisu dočekali ostvarenje sličnih planova u Sovjetskom Savezu i očekivanu potporu Moskve, prevladala je velikosrpska varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uz srpske pobunjenike u Hrvatskoj, pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i »nepodobnih« dijelova Hrvatske i njihovu premještanju u "sigurna" područja Hrvatske i BiH.

Dolazak HDZ-a na vlast u Hrvatskoj[uredi | uredi izvor]

Nakon raspada Saveza komunista, u januaru 1990. godine, u aprilu iste godine održani su prvi parlamentarni višestranački izbori u Hrvatskoj. Najviše zastupničkih mjesta - 205 (58 posto) osvojio je HDZ, a poslije njih najviše mandata SKH-SDP - 69, tako da je 30. maja konstituisan Hrvatski sabor, te je HDZ mirnim putem preuzeo vlast. HDZ se zalagao za Hrvatsku, kao državu isključivo hrvatskog naroda, što su zagovornici velikosrpske politike, iznosili kao krunski dokaz, o ponovnom buđenju Ustaškog pokreta. Hrvati su kontinuirano optuživani da su počinili genocid u Drugom svjetskom ratu nad Srbima, te da ga namjeravaju "dovršiti". Do tada minorna stranka SDS Hrvatske, uz punu podršku JNA, organizuje pobunu u augustu 1990. godine, poznatu pod nazivom „balvan revolucija“, protiv hrvatske vlasti. U Srbiji Vuk Drašković i Vojislav Šešelj otvoreno podržavaju ideju o formiranju Srpske Krajine, dok Slobodan Milošević pobunu predstavlja kao legitimnu borbu srpskog naroda. Dana 30. septembra 1990. tzv. Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je «Autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i historijskih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije». 18. 8. 1990. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske stanice, što se može računati kao kao službeni početak pobune, pa i rata u Hrvatskoj.

Hrvatski sabor je 22. decembra 1990. godine, proglasio novi Ustav Republike Hrvatske, po kome su Srbi izgubili status konstitutivnog naroda, te su proglašeni nacionalnom manjinom. Dan prije proglašena je samozvana SAO Krajina, kao "garant opstanka" srpskog naroda u Hrvatskoj.

Početkom 1991. godine međunacionalne tenzije sve se više pojačavaju, tako da već 27. februara 1991. godine je objavljena Deklaracija o izdvajajanju SAO Krajine iz Hrvatske, a 1. aprila 1991. godine SAO Krajina je proglasila svoj ostanak u Jugoslaviji. Što je i potvrđeno na nelegalnom "srpskom" referendumu, održanom 12. maja 1991. godine. U međuvremenu su osnovane još dvije Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija te Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem. Nakon neuspjelih pregovora, o reformi jugoslavenske federacije, hrvatska vlada proglasila je razdruživanje od Jugoslavije 25. juna 1991. godine. Međutim pod pritiskom međunarodne zajednice, na tu odluku je stavljen tromjesečni moratorij. Hrvatsku je JNA pokušala prisilno zadržati u SFRJ okupacijom što je dovelo do eskalacije sukoba u augustu 1991. godine. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga. Hrvatski sabor je nakon isteka moratorija, prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom 8. oktobra iste godine "Odlukom o raskidu državnopravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ". Tom odlukom do tada ograničeni sukob, prerastao je u otvorenu agresiju JNA i srpskih paravojnih jedinica na Hrvatsku, što se naziva i Domovinski rat. Nakon odluke o proglašenju nezavisnosti Republike Hrvatske, Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je nezavisnost i Ustav Republike Srpske Krajine 19. decembra 1991. godine.

Međunarodna zajednica[uredi | uredi izvor]

Međunarodna zajednica nije uzrokovala rat, ali je do 1991. godine stav skoro svih međunarodnih faktora bio da Jugoslaviju treba očuvati, i ako poznajemo taj stav i sporost mijenjanja stavova velikih sistema kao što su EU ili UN, onda nas ne može čuditi što je međunarodna zajednica bila gluha što na patnje hrvatskog naroda pod naletom transformirane JNA i četnika, kao ni nakon genocida u Srebrenici.

S druge strane, mnogi smatraju da je jednostrano priznanje hrvatske nazevisnosti, od strane Njemačke samo pogoršalo jugoslavensku krizu, podsjetivši Srbe na fašističko rasprčvanje Kraljevine Jugoslavije 1941 godine. Plan JNA za napad na Hrvatsku

Oružana agresija[uredi | uredi izvor]

Nakon razoružanja TO glavni cilj Hrvatske bio je pregovorima dobiti na vremenu kako bi se mobilisali i naoružale barem policijske snage, jedine na koje je, po još uvijek važećem zakonodavstvu, imala pravo. Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inostranstva, Hrvatska je krajem januara 1991. raspolagala s približno 30.000 komada uglavnom pješadijskog i ponešto protivzračnog i protivoklopnog oružja. Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu (Tigrovi), gdje je 28. maja 1991 održana i prva smotra. Dana 26. juna 1991. Sabor je donio Zakon o odbrani (hrv. Zakon o obrani) kojim je predviđeno da se hrvatske oružane snage sastoje od ZNG-a i Hrvatske vojske (HV). Naoružavanje je nastavljeno i tokom 1991, no istovremeno su rasle napetosti, a u proljeće su počeli izbijati i prvi oružani sukobi i pale su prve ljudske žrtve. JNA je ispočetka zauzela prividno neutralno stajalište nemiješanja u sukobe između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga. Tako uspostavljene "tampon zone" zapravo su sprječavale hrvatske snage da interveniraju, a pobunjenim Srbima omogućavale su da na zaposjednutom području provode etničko čišćenje, tj. da odatle protjeruju hrvatsko i ostalo nesrpsko stanovništvo. Krajem ljeta 1991. JNA se uključila u direktne napade na hrvatske položaje, a u agresiji su učestvovale i dobrovoljne jedinice ubačene iz Srbije. Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor tokom jeseni 1991 nedvojbeno upućuju na nakanu da se ovlada svim dijelovima Hrvatske istočno od linije Virovitica - Karlovac - Karlobag, odnosno barem većim dijelom tog prostora pokaže li se maksimalni cilj nestvarnim.

U odbrani Hrvatske učestvovali su ljudi iz cijele zemlje kao i mnogobrojni Hrvati iz BiH i iseljeništva. Iako je ljudski i materijalni teret odbrane podnijela cijela zemlja, oružana odbrana bila je organizirana po ratištima. Nastanak ratišta i značaj oružane borbe bili su uslovljeni smjerom i snagom srpskih napada, kao i geografskim i drugim obilježjima napadnutih dijelova Hrvatske. U zaleđu oružanih sukoba na ratištima vodio se "rat za kasarne". U septembru 1991. hrvatske snage su, često uz pomoć civilnog stanovništva, blokirale objekte JNA u cijeloj Hrvatskoj. Pojedine su kasarne bile zauzete, a iz preostalih se JNA povukla nakon sporazuma postignutog 22. oktobra 1991.

Istočnoslavonsko ratište[uredi | uredi izvor]

To je ratište obuhvatalo područje tadašnjih općina Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar. Strateško značenje tog područja bilo je određeno njegovim položajem duž granice sa Srbijom, kojoj je osvajanje najistočnijega dijela Hrvatske bilo nužno za uspostavu mostobrana na desnoj obali Dunava i napredovanje prema zapadu. Tu je Hrvatska bila izložena indirektnoj agresiji iz Srbije, uz masovno učestvovanje JNA te korištenje srbijanske teritorije za napade. Prvi oružani sukob dogodio se 2. maja 1991. u Borovu selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca. U maju i junu 1991. postale su sve učestalije provokacije u istočnoslavonskim selima, a Tenja kraj Osijeka i Mirkovci kraj Vinkovaca postali su glavna pobunjenička uporišta. Početkom jula jedinice lokalnih Srba spalile su uz pomoć JNA selo Ćelije, a krajem mjeseca prognana je većina Hrvata iz Aljmaša, Erduta i Dalja. Preko mosta kod Batine u Baranju su iz Vojvodine ušli tenkovi JNA i postepeno zauzeli ključne tačke u tom dijelu zemlje.

Glavni smjer napada na istočnoslavonskom ratištu išao je srijemskom ravnicom. Naselja s većinskim srpskim stanovništvom poslužila su kao uporišta iz kojih su napadana susjedna sela s većinskim hrvatskim stanovništvom. Srijemska naselja zauzeta su tokom oktobra, uključujući i grad Ilok, odakle je većina Hrvata bila prisiljena iseliti se unatoč prisutnosti posmatrača EZ-a.

Već od kraja augusta 1991. počeli su napadadi na grad Vukovar, najveće urbano središte na području, čime je došlo do bitke za Vukovar. Vukovar je branilo 700 do 800 pripadnika ZNG-a i oko 1000 dobrovoljaca. Branioci su bili skromno naoružani, s ograničenim brojem protivoklopnih i protivavionskih sredstava. Dostava oružja i opreme bila je otežana zbog obruča koji se postupeno stezao oko grada pa se nakon pada Marinaca i Bogdanovaca potpuno zatvorio. Uprkos neravnopravnu odnosu snaga, branioci su uništili velik broj neprijateljskih tenkova, izbacili iz stroja hiljade vojnika, vezali na se velike neprijateljske snage te na taj način zaustavili napredovanje. Nakon gotovo puna 3 mjeseca opsade srpske su snage napokon zauzele Vukovar 18. novembra 1991. Nakon ulaska u grad srp. su snage počinile teške zločine. Zbog ubistva ranjenika i osoblja iz vukovarske bolnice optužnice protiv odgovornih oficira JNA podigao je i Međunarodni sud za ratne zločine. Nakon pada Vukovara srpska artiljerija i avijacija nastavili su s napadima na Osijek i Vinkovce, ali poučen vukovarskim iskustvom agresor je odustao od pokušaja da pješadijom zauzme te gradove. Krajem novembra HV uspješno je odbranila Nuštar, a sredinom decembra oslobođen je dio teritorije između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci, do razmještaja UNPROFOR-a, Srbi su utvrđivali dostignute linije, nastavili progon nesrpskog stanovništva te dalekometnom artiljerijom i dalje ugrožavali Osijek i Vinkovce.

Zapadnoslavonsko ratište[uredi | uredi izvor]

Obuhvatalo je područje općina Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te dio i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prvi oružani sukob bio je napad na policijsku stanicu u Pakracu u martu 1991. U iduća četiri mjeseci sve su češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, a JNA je sve aktivnije nastupala na srpskoj strani. U augustu 1991. otvoreno je pravo ratište, gdje se ZNG suprotstavljao Banjalučkomu korpusu JNA i mjesnim pobunjenicima. U početku septembra bili su okupirani Okučani pa je bio prekinut promet autocestom Zagreb-Lipovac. U Četekovcu i u Voćinu agresorske su snage počinile ratne zločine nad civilnim stanovništvom. Srpske snage nadzirale su Psunj, Papuk i dio Bilogore pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskih teritorija od Save do Drave, što bi vjerovatno dovelo do pada cijele Slavonije. U protivnapadu HV-a do prve polovine novembra oslobođena je grubišnopoljska općina, a u decembru i Bilogora. Papuk i najveći dio Psunja. Oslobodilački nalet zaustavljen je potpisivanjem primirja 2. januara 1992.

Banovinsko ratište[uredi | uredi izvor]

Obuhvatalo je općine Hrvatsku Kostajnicu, Sisak, Petrinju, Glinu i Dvor. Od marta 1991. rasla je napetost, a hrvatska vlast pregovorima i osnivanjem policijskih stanica bezuspješno ie pokušavala ovladati situacijom. U junu i julu počeli su progoni hrvatskog stanovništva. Krajem jula bili su počinjeni zločini nad civilima u naseljima s hrvatskim stanovništvom uz Unu u općini Dvor (Kozibrod, Struga Banska), a potom i u Kraljevčanima i Hrastovici kraj Petrinje. U augustu je ZNG evakuirao Hrvatsku Kostajnicu i branio prazan grad do sredine septembra, kada su ga zauzele srp. snage. Nešto ranije pala je i Petrinja. Krajem septembra hrvatska odbrana stabilizirala se duž rijeke Kupe i više nije bilo većih pomaka. Dalekometnim napadima najviše su bili izloženi Sisak, Sunja i Komarevo, te pokupska naselja na lijevoj obali Kupe.

Kordunsko ratište[uredi | uredi izvor]

Obuhvatalo je općine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj. Geostrateški je to područje bilo posebno važno zbog saobraćajnog položaja Karlovca, gdje su napadi direktno prijetili presijecanjem hrvatske teritorije. U julu su u Krnjaku i Budačkoj Rijeci bili napadnuti policajci, a oko Topuskog i okolnih sela postepeno se stezao obruč. Tokom septembra bio je opkoljen Slunj, ali se odbrana održala do novembra. U teškom položaju bio je i sam grad Karlovac, zbog prijetnji iz brojnih kasarni u gradu i oko njega te neprestanog granatiranja. Uspješno je odbranjen, iako je linija ratišta sve do 1995. ostala u predgrađu.

Ličko ratište[uredi | uredi izvor]

Ličko je ratište obuhvatalo općine Gračac, Korenica i Donji Lapac, zahvaćene pobunom već u jesen 1990, te Gospić i Otočac. U početku marta 1991 došlo je do oružanog sukoba na Plitvicama, koji je odnio prve žrtve u Hrvatskoj. U maju i junu 1991 počeli su nemiri na području između Gospića i Gračaca. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika bili su razmješteni srpski tenkovi i artiljerija i uskoro su počeli napadi. Polovinom septembra predale su se hrv. snagama kasarne u Perušiću i Gospiću, no druga gospićka kasarna osvojena je nakon višednevnih borbi. U oktobru su srpske snage spalile Lovinac i Sveti Rok, a u novembru Saborsko.

Sjevernodalmatinsko ratište[uredi | uredi izvor]

Obuhvatalo je zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem. Jedan od strateških agresorskih ciljeva bio je izlazak na Jadransko more pa su sve ratne akcije u dalmatinskom zaleđu svoju završnicu trebale imati na obali. Pritisci na Hrvate i njihov progon iz Knina počeli su već u proljeće 1991. Tokom ljeta i jeseni 1991 teror i opća nesigurnost proširili su se cijelim područjem. Stvarni simboli otpora i stradanja bila su sela Kijevo kraj Knina i Kruševo kraj Obrovca. Oružane provokacije postepeno su prerasle u artiljerijske udare po dalmatinskim gradovima. Na zadarskom području stanje je postalo kritično polovinom septembra pošto je bila razbijena odbrana Pridrage i Novigrada, a jugoslavenska mornarica potpuno je blokirala morski prostor. Nakon povlačenja s Masleničkog mosta i njegovog rušenja, jedina veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske održavala se preko ostrva Paga. Održavanje i osiguranje te saobraćajnica bilo je ključno za odbranu cijele Dalmacije. Odbrana Šibenika bila je uspješnija zbog osvajanja artiljerijskih položaja na Žirju i na Zečevu.

Južnodalmatinsko ratište[uredi | uredi izvor]

To je ratište obuhvatalo područje općina Ploče, Metković i Dubrovnik. Trajna geostrateška nepogovoljnost tog dijela Hrvatske mala je dubina teritorija. Agresija se ovdje nije odvijala po uobičajenome modelu koordiniranog djelovanja mjesnih Srba i JNA. To je područje bilo izloženo napadima iz istočne Hercegovine, a zatim i iz Crne Gore. Područje Konavala i Dubrovačkog primorja zauzele su snage JNA u oktobru, a sam Dubrovnik našao se u potpunom obruču. Bio je gađan s mora, iz zraka te s položaja na brdima iznad grada. Razorni napadi na Dubrovnik nastavili su se u novembru i decembru. Važnu pobjedu HV ostvarila je zaustavivši agresorsko napredovanje kod Stona. Nakon potpisivanja primirja u januaru 1992., rat je na dubrovačkom području bio slabijeg intenziteta, ali novu opasnost, posebno po dolinu Neretve, donio je početak rata u BiH.

Odbrana Jadrana[uredi | uredi izvor]

Uporedno s ratom na ratištima duž Hrvatske te ratom za kasarne u pozadini ratišta, odvijale su se i akcije odbrane Jadrana. Prvo je, u septembru, osvojena baza JNA u Pločama. Ubrzo su pale i utvrđenja obalne artiljerije (Žirje, Zečevo) i drugi objekti na obali i ostrvima Od septembra do novembra 1991 JNA je provela tri blokade hrvtskih luka uz pokušaj invazije na ostrvo Šoltu te bombardiranje Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih obalnih mjesta, međutim do kraja 1991. ipak je doživjela neuspjeh i bila prisiljena na djelomično povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom, a u maju 1992 povukla se i s ostrva Visa, Lastova i Mljeta.

Odbrana zračnog prostora[uredi | uredi izvor]

U najtežem položaju je bila odbrana zračnog prostora zbog potpune prevlasti JNA u vazduhu. zračnim napadima bili su izloženi svi dijelovi zemlje, uključujući i glavni grad Zagreb, gdje je jugoslavensko zrakoplovstvo 7. oktobra 1991. napalo i sjedište Predsjednika Republike Franje Tuđmana. Tokom 1991. protivzračna odbrana uspjela je srušiti i onesposobiti velik broj aviona JNA, a ostale odvratiti od letova na malim i srednjim visinama odakle je njihovo djelovanje bilo ubojitije. Nakon 1991 postepeno se stvaralo i hrvatsko zrakoplovstvo, koje je u završnim operacijama 1995 imalo važnu ulogu.

Razmještaj mirovnih snaga UN i jačanje hrvatske vojske[uredi | uredi izvor]

Otvorena agresija na Hrvatsku završila je potpisivanjem primirja između JNA i hrvatskih snaga 2. januara 1992. u Sarajevu. To primirje bilo je preduvjet za početak mirovne operacije u (UN) Hrvatskoj. Međunarodno posredovanje započelo je već na samom početku oružane agresije. Evropska zajednica politički je posredovala još od juna 1991, a od septembra u Hrvatskoj je raspoređena i posmatračka misija (European Community Monitoring Mission/ ECMM). Prijedlog mirovne operacije UN-a bio je predočen javnosti u decembru 1991. Budući da je u izradbi plana učestvovao američki diplomat Cyrus Vance, osobni izaslanik glavnog sekretara UN-a, taj plan u javnosti je bio poznat kao Vanceov plan. Prihvatile su ga sve strane koje su bile učesnici u sukobu: hrvatska vlada, jugoslavenska odnosno srbijanska vlada i vojska, a naposljetku i predstavnici mjesnih Srba, koji su se najviše opirali prihvatanju plana.

Prema osnovnoj zamisli Vanceovog plana, vojne snage i posmatrači UN-a bili su raspoređeni u pojedine dijelove Hrvatske koji su označeni kao "područja pod zaštitom UN-a" (UNProtected Areas, UNPA). Kao zaštićena područja bili su definirani oni dijelovi Hrvatske gdje su Srbi bili većina ili brojčano značajna manjina pučanstva i gdje su "napetosti medu zajednicama dovele do sukoba". Ta područja se demilitariziraju, sve oružane snage povlače se ili raspuštaju. To se odnosi i na JNA koja je trebala potpuno napustiti Hrvatsku. Provedbu plana garantirale su mirovne snage UN-a, nazvane Zaštitnim snagama (UN Protection Force, UNPROFOR).

Iz operativnih razloga zaštićena područja bila su podijeljena u četiri sektora:

  • Sektor Jug obuhvatio je unutrašnjost sjeverne Dalmacije i istočnu Liku
  • Sektor Sjever nazvano je područje Korduna i Banovine
  • Sektor Istok područje Baranje i istočne Slavonije
  • Sektor Zapad područje zapadne Slavovnije

U svim trima sektorima (Jug, Sjever, Istok i Zapad) zaštićena područja bili su zapravo oni dijelovi Hrvatske koje su u to vrijeme nadzirali pobunjeni Srbi. Jedino je sektor Zapad, koji je obuhvatio zap. dio Slavonije, većim dijelom bio područje pod nadzorom legalnih hrvatskih vlasti, a samo manjim dijelom, oko Okučana, pod nadzorom pobunjenih Srba.

Iako nije bila u potpunosti zadovoljna planom, pa je bila svjesna njegovih nedostataka, Hrvatska je plan ipak prihvatila i provodila onoliko koliko je provedba zavisila od nje. Naročito nepovoljno za Hrvatsku je bilo tumačenje UN-a da se status zaštićenih područja neće mijenjati dok se ne pronađe sveobuhvatno političko rješenje jugoslavenske krize. Organizacija dolaska i razmještaj mirovnih jedinica tokom proljeća 1992. pokazali su se prilično složenima, a sve je bilo otežano i izbijanjem sukoba u BiH. To je mirovnu operaciju stavilo pred nove probleme, a poslije uvjetovalo i njeno znatno proširivanje kako u ljudstvu tako i u području djelovanja.

Povlačenje JNA iz Hrvatske početkom 1992 pokazalo se kao manevar u funkciji srpske agresije na BiH. Prije povlačenja JNA je dio oružja rasporedila mjesnoj srpskoj teritorijalnoj odbrani i policiji. Naime, po mirovnom planu lokalna policija bila je jedina naoružana sila u zaštićenim područjima. Jedinice JNA koje su se s preostalim naoružanjem premjestile u BiH uključivale su se u ratne operacije, dok je UNPROFOR osiguravao područja pod srpskim nadzorom u Hrvatskoj. Mirovne snage UN-a bile su, po mišljenju Beograda, sigurna garancija protiv mogućih napada HV-a.

Nakon razmještaja UNPROFOR je u maju i junu 1992 preuzeo odgovornost za primirje na hrvatskim ratištima. Dolazak mirovnih snaga prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove te uglavnom osigurao mir na svim ratištima; međutim, ostale preuzete obveze mirovne snage nisu ispunile. Nisu zaustavile povremene dalekometne udare i granatiranja hrv. gradova i drugih naselja uz bojišnicu. Međunarodno posredništvo nije pomoglo ni oko ublaživanja prometnih teškoća, od kojih je osobito trpjela Dalmacija. Budući da su se u prisutnosti mirovnih snaga osjećale sigurnima, srpske su pobunjeničke vlasti u zaštićenim područjima nastavile agresiju novim metodama. Nastavljen je masovni progon nesrpskoga pučanstva iz okupiranih krajeva, pljačka i uništavanje imovine te stvaranje etnički čistih područja. Namjera da se zauvijek onemogući povratak prognanika bila je više nego očita. Uništavanje domova hrvatskog stanovništva te, osobito, uništavanje njihovih kulturnih i vjerskih spomenika koji svjedoče o njihovoj višestoljetnoj prisutnosti na tom području, nastavilo se i nakon razmještaja mirovnih snaga. UNPROFOR je s vremenom postao svjestan takve zloporabe, često prosvjedovao i povremeno poduzimao akcije zaštite preostaloga nesrpskog pučanstva, ali su pripadnici UNPROFOR-a uglavnom bili bespomoćni svjedoci nasilja. Pogrješku je UNPROFOR napravio i prihvaćanjem zatečenih lokalnih vlasti. U mirovnome planu bila je predviđena uspostava mjesne vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih grupa prije rata, ali su u stvarnosti postojeće strukture priznate kao legalne. Svojim odnosom spram njih mirovni su posrednici kod pobunjeničke vlasti poticali osjećaj sigurnosti i davali im na taj način legalitet. UNPROFOR je propustio spriječiti i nastanak vojnih jedinica na području samoproglašene Krajine. Organizirane srpske jedinice nisu djelovale samo unutar granica Hrvatske nego su, zajedno sa srpskom vojskom iz BiH, učestvovale i u napadima na bihaćko područje.

Imajući na umu neučinkovitost mirovnih snaga, kao i svjesna činjenice da postojeće stanje ide na ruku pobunjenim Srbima jer podržava rezultate agresije, Hrvatska je u razdoblju 1992-95. svoja stalna diplomatska nastojanja kombinirala s povremenim munjevitim oružanim operacijama na okupiranom području. Već u toku maja i juna 1992. oslobođeno je dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice te Župa dubrovačka. Miljevačko područje u zaleđu Šibenika oslobođeno je nakon oružane akcije u junu 1992. U oktobru 1992. jugoslavenska vojska povukla se iz Konavala na osnovu sporazuma hrvatskog i jugoslavenskoga predsjednika, Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića, postignutog u septembru 1992. u Ženevi, a samo na krajnji jugoist. dio, na poluostrvo Oštru ili Prevlaku raspoređena je posmatračka misija UNMOP (UNMonitors on Prevlaka). U januaru 1993. hrvatske snage su u Operaciji Maslenica oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko brane na Perućkom jezeru kraj Sinja. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850 km2 oko 100 naselja, prije agresije uglavnom naseljenih Hrvatima. U septembru 1993 hrvatske snage potisnule su Srbe iz nekoliko sela u okolini Gospića (tzv Medački džep). Sve hrv. akcije bile su popraćene negodovanjem UNPROFOR-a i ostalih međunarodnih posrednika zbog upotrebe oružja.

Završne operacije[uredi | uredi izvor]

Budući da je srpska strana odbacivala sve mirovne ponude i planove, uključujući i plan Z-4 (januar 1995) koji joj je davao najširu autonomiju, sporazumno rješenje bilo je sve manje izvjesno, a prisustvo mirovnih snaga išla je na ruku agresoru jer su one svojom prisutnošću štitile stanje postignuto nasilnim putem. Hrvatska je bila suočena s prijetnjom zaleđivanja takvog stanja, s mogućnošću da se okupirana područja u budućnosti pripoje sa Srbijom. Povremeni pregovori davali su tek vrlo ograničene rezultate i mala poboljšanja; takve prirode bilo je i otvaranje autoputa preko Okučana u okviru tzv. privrednog sporazuma iz decembra 1994. Prestanak komunikacijske blokade pokazao se psihološki razornim za okupacijsku vlast pa su na autoputu zaredali incidenti kako bi se on ponovo zatvorio. To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti niti postupnu reintegraciju. Nepoštovanje sporazuma bilo je povod za vojno-policijsku akciju Bljesak 1. i 2. maja 1995, kojom je oslobođeno više od 500 km2 teritorije u Posavini i zapadnoj Slavoniji. Po učinkovitosti i brzini provođenja, po logističkoj koordiniranosti, kao i po rasulu što ga je unijela u sve strukture pobunjeničkih vlasti, ta je akcija rezultirala jasno naznačenim novim odnosima vojne i političke moći, stavljajući pobunjeničku vlast pred alternativu brze integracije ili vojnog poraza. Pregovori o tome početkom augusta ponovno nisu dali rezultate, niti su pružili ikakvu garanciju za mirno rješenje, pa je Hrvatska bila prisiljena okrenuti se ostvarenju druge velike vojno-oslobodilačke operacije nazvane Oluja.

Najvećoj oslobodilačkoj akciji prethodio je sporazum Tuđman - Izetbegović o vojnoj saradnji s BiH, koji je potpisan bio 22. jula 1995. u Splitu. Na osnovu tog sporazuma izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BiH (Ljeto '95) kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su Srbi potisnuti iz Bosanskog Grahova i Glamoča. Na taj način su se osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu srpske pobune u Hrvatskoj.

Hrvatske oružane snage 4. augusta 1995. su iz više smjerova probile srpsku odbranu. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specijalne jedinice MUP-a, a u zauzimanju terena pratile su ih domobranske jedinice. U akciji je s hrvatske strane učestvovalo oko 150.000 ljudi, što je zahtijevalo složenu i preciznu razradu. Glavninu udara nosile su gardijske brigade HV-a. Već 5. augusta oslobođen je Knin, a do 7. augusta, kada je operacija završena, i cijelo dotad zaposjednuto područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banovine. Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s jedinicama 5. korpusa Armije BiH. Srpske snage povukle su se u rasulu. Većeg otpora uglavnom nije bilo. Zajedno s oružanim snagama iz Hrvatske je pobjegla i većina srpskog civilnog stanovništva. Ponašanje HV-a i policije prema zatečenom srpskom stanovništvu za vrijeme operacije bilo je korektno, međutim poslije su se dogodili slučajevi osvete kao i paleži i pljačke, što je negativno odjeknulo u zemlji i inostranstvu.

Operacija Oluja donijela je preokret na vojnostrateškom planu. Srpska pobuna kao i agresija na Hrvatsku vojno su poražene te su stvoreni uslovi za provođenje operacija u BiH, a zatim i sveobuhvatne pregovore. U Hrvatskoj je pod okupacijom, doduše, ostao još sektor UN-a Istok, odn. područje Baranje i istočne Slavonije, ali pokazana vojna moć ojačala je položaj Hrvatske u obnovljenim pregovorima sa srpskom stranom. Pregovori koji su se vodili tokom jeseni 1995. završeni su u okviru višestranih pregovora održanih u Daytonu u SAD-u. Postignut je sporazum o postupnoj reintegraciji tog područja Hrvatske uz pomoć Prelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UN Transitional Administration in Eastern Slavonia, UNTAES). Reintegracija najistočnijeg dijela zemlje, odnosno Podunavlja, provedena je u skladu s prvobitnim planom u periodu od početka 1996 do januara 1998. Ciljevi postavljeni na početku postignuti su bez žrtava i materijalnog stradanja uz saradnju i postupan rast povjerenja između hrvatskih vlasti i lokalnog srpskog stanovništva.

Posljedice rata[uredi | uredi izvor]

Prema podacima iz 1999, u Domovinskom ratu samo na hrvatskoj strani poginulo je 13.233, a kao "nestalih" registrirano je još 1.149 osoba. Ranjene su 33.043 osobe, a od toga broja 9.816 bilo je civila. Gubici na srpskoj strani nisu poznati. Oštećeno je i uništeno 183.526 stambenih zgrada.

Ratne karte i fotografije iz Domovinskog rata izložene u Muzeju Međimurja u Čakovcu

Posebnu brutalnost pobunjenici i agresor su iskazali u protjerivanju i zločinima protiv civilnog stanovništva, što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničkim čišćenjem. Zbog strategije etničkog čišćenja Hrvatska je 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika, ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima. Prvi progoni započeli su već u proljeće 1991. iz kninskog područja. Izbijanjem otvorene agresije u ljeto 1991. uslijedili su masovni progoni iz Podunavlja, s Banovine, Korduna, iz Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac prognaničke krize bio je u novembru 1991. nakon pada Vukovara. Stanovništvo (uglavnom žene i djeca) napuštalo je sva područja u neposrednoj blizini linije fronta pa je na kraju 1991 u Hrvatskoj bilo 550.000 prognanika te još 150.000 izbjeglica u inostranstvu. Nakon povratka stanovništva u mjesta uz liniju fronta te njihovog ponovnog popisa, broj prognanika smanjio se na oko 250.000. Budući da se nijedan prognanik nije uspio vratiti na okupirano područje, njihov boravak u progonstvu bio je dugotrajan, a povratak moguć tek nakon oslobađanja. Hrvatska vlada vodila je brigu o prognanicima sistemom socijalne brige, a od decembra 1991. posredstvom Ureda za prognanike i izbjeglice. Ured je od sredine 1992. preuzeo brigu i o bosanskohercegovačkim izbjeglicama. Uz značajnu humanitarnu pomoć iz inostranstva, troškove zbrinjavanja prognanika i izbjeglica najvećim dijelom snosili su hrvatska država i građani.

Prema međunarodno prihvaćenim klasifikacijama ratnih šteta direktne štete odnose se na troškove za vođenje odbrambenog rata, na ratne rashode, na štete prema naseljima i zaštićenim objektima, štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu, štete zbog kršenja zabrane upotrebe pojedinih oružja, štete zbog kršenja prava učesnika u ratu, štete zbog uništavanja i iskorištavanja nacionalnog bogatstva i privrednih zvora, štete počinjene pljačkom i uništenjem imovine. Počinjene su indirektne ili sekundarne štete, primjer gubitak nacionalnog dohotka i umanjenje društvenog proizvoda, prisvajanje imovine hrvatskih firmi, štete na ime obnove privrede štete zbog duševne patnje stanovništva, demografski gubici.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]