Veljko Kadijević

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Translation Latin Alphabet-cs.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Veljko Kadijević
Rođenje 21. novembar 1925.
Glavina Donja, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Smrt 2. novembar 2014.
Moskva, Rusija
Nacionalnost Jugoslaven
Godine u službi 1943–1992.
Čin General
Ratovi Drugi svjetski rat
Rat u Sloveniji
Rat u Hrvatskoj
Vojska JNA

Veljko Kadijević (21. novembar 19252. novembar 2014) bio je general Jugoslavenske narodne armije i savezni ministar odbrane SFRJ od 1988. do 1992.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Porijeklo i Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

General-armije Veljko Kadijević je rođen 21. novembra 1925. u Glavini Donjoj, kod Imotskog, od majke Janje rođene Patrlj,[2] [1][3] hrvatskog porijekla i oca Dušana,[3][4] srpskog porijekla. General Kadijević se izjašnjavao kao Jugoslaven.[5][2] Njegov otac Dušan je bio sudionikom Španskoga građanskog rata, te je poginuo u Španiji 1936. godine. General Kadijević je 1943. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, pristupio partizanima i postao članom Saveza komunista Jugoslavije. Tokom rata je prvo bio omladinski rukovodilac u Imotskom, a kasnije član Politodjela (političkog odjeljenja) Devetnaeste sjevernodalmatinske divizije, a potom 26. dalmatinske divizije.[1] Kasnije je bio pomoćnik političkog komesara Prve dalmatinske udarne brigade i pomoćnik političkog komesara 26. dalmatinske divizije.

Jugoslavenska narodna armija[uredi | uredi izvor]

Poslije završetka rata general Kadijević je nastavio profesionalnu službu u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, u kojoj je obavljao dužnost političkog komesara divizije, nastavnika u Višoj vojnoj akademiji JNA, komandanta divizije, načelnika štaba korpusa, pomoćnika komandanta armije i dr. Završio je Višu vojnu akademiju JNA i Ratnu školu JNA. Godine 1963. je završio Koledž za zapovjednike i generale Američke vojske (en. US Army Command and General Staff College).[1] Bio je savezni sekretar za narodnu odbranu od 15. maja 1988. do 8. januara 1992. godine, i efektivno je zapovijedao i rukovodio, odnosno na drugi način vršio efektivnu kontrolu nad jedinicama JNA i TO-a i dobrovoljačkim jedinicama koje su djelovale u koordinaciji sa JNA i pod njenim nadzorom.[1]

Jugoslovenka kriza i raspad SPRJ[uredi | uredi izvor]

Nakon razbijanja demonstracija opozicije u Beogradu 9, mart 1991[6], organizovanih od Draškovićevog Srpskog pokreta obnove koji su tražili ostavke čelnika Radiotelevizije Srbije, saziva se Sjednica vrhovne komande. Dana 12. marta 1991. godine, kao savezni ministar odbrane SFR Jugoslavije, general Kadijević je prisustvovao sjednici Predsjedništva SFRJ na kojoj su još bili: general Blagoje Adžić, Bogić Bogićević (član predsjedništva iz SR Bosne i Hercegovine), admiral Stane Brovet, Nenad Bućin (član predsjedništva iz SR Crne Gore), Borisav Jović (član predsjedništva iz SR Srbije), Jugoslav Kostić (član predsjedništva iz AP Vojvodine), Stjepan Mesić (član predsjedništva iz SR Hrvatske), Riza Sapunxhiu (član predsjedništva iz AP Kosova) i Vasil Tupurkovski (član predsjedništva iz SR Makedonije). Na toj je sjednici general Kadijević izjavio da se izazivanjem građanskoa rata stvaraju uslovi za vanjsku intervenciju i definitivnu uspostavu marionetskih režima na prostoru SFR Jugoslavije, te da surova realnost sučeljava Oružanih snaga SFRJ s istim protivnikom kao i 1941. godine. Napomenuo je da je strani faktor već uveliko tu, najavljujući i svoje vojno prisustvo, te da su tu i domaće kvislinške snage, fašističke, ustaške, četničke, belogardijske, balističke i bugarofilske.[7] Na toj sjednici je u ime Oružanih snaga SFRJ i Štaba vrhovne komande iznio je sljedeće prijedloge za rješavanje krize u Jugoslaviji:[7]

1.) Odmah donijeti odluku o uvođenju vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ i suspendirati sve normativne akte koji su u suprotnosti sa ustavom SFRJ i saveznim zakonima.

2.) Donijeti odluku o podizanju borbene spremnosti oružanih snaga, uključujući i mobilizaciju dijela jedinica, do nivoa koji će prema procjeni Štaba vrhovne komande garantirati spriječavanje građanskog rata. Uspješno suprostavljanje svakom pokušaju strane vojne intervencije i osiguranje uslova za miran, demokratski, te na ustavu i zakonima SFRJ, zasnovan rasplet jugoslavenske krize.

3. Hitno dovođenje narušenog sistema odbrane zemlje u ustavne okvire. Razoružanje i rasformiranje nelegalnih oružanih sastava u skladu sa naredbom Predsjedništva SFRJ od 9. januara 1991. godine. Potpuno realiziranje stavova i odluka Predsjedništva SFRJ u rukovođenju Teritorijalnom odbranom, te stavljanje vojne obaveze u nadležnost oružanih snaga SFRJ.

4. Hitno nastaviti političke razgovore o budućem uređenju SFRJ, a u republikama čija se rukovodstva opredjeljuju za odcjepljenje, organizirati referendum na kome će se svakom narodu pružiti mogućnost za neposredno i slobodno izjašnjavanje, bez ikakvog diktata i majorizacije.

5. Slijedeći volju naroda iskazanu na referendumu, što prije, a najkasnije u roku od šest mjeseci, donijeti ustav jugoslavenske države, organizirati višestrančke izbore i konstituirati nove organe vlasti. Buduće jugoslavensko društvo izgrađivati kao parlamentarnu demokraciju višestranačkog tipa, bez nametanja bilo kakvih i bilo čijih ideoloških nazora i monopola.

Prijedlozi Štaba vrhovne komande na kraju sjednice nisu bili prihvaćeni jednoglasno.

Prema Bogiću Bogićeviću, još prije glasanja trebao je biti "slomljen Bosanac", odnosno uvjeriti ga da glasa za prijedlog armije. Isto tako navodi da je Kadijević tajno išao u London i Moskvu gdje je bezuspješno tražio podršku u slučaju vojnog udara. [8] [5]

Slučaj Gardijske brigade[uredi | uredi izvor]

U jesen 28. septembra 1991. grupa armijskih oficira Gardijske brigade, pod vodstvom Veselina Šljivčanina, upala je u prostorije Generalštaba. Gardijska brigada je imala zadatak da štiti Generalštab, no kada su saznali da idu za Vukovar odlučili su smjeniti Kadijevića. Otpor Blagoja Adžića je spriječio njegovo uklanjanje, jer je odbio preuzeti funkciju. [9] [10] Miloševiću i Joviću je smetalo što Kadijević nije još uklonio (ranijim penzionisanjem) projugoslovenske oficire iz JNA, te su ovaj povod pokušali iskoristiti za njegovu smjenu.[11]

Rat u Hrvatskoj[uredi | uredi izvor]

U Republici Hrvatskoj je za generalom Kadijevićem raspisana potjernica zbog sumnje da je počnio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva[12]. Protiv njega su podignute tri optužbe: prva je podignuta pred Županijskim sudom u Bjelovaru u novembru 1992., druga pred Županijskim sudom u Vukovaru 2002., a treća pred Županijskim sudom u Osijeku u maju 2006. godine.

Ostavka kao Savezni ministar odbrane[uredi | uredi izvor]

Kadijević podnosi ostavku 6. januara 1992, nakon što je rukovodstvo SRJ odbilo prihvatiti njegove prijedloge. [13] Sam Kadijević će kao razlog navesti svoje pogoršano zdravstveno stanje,[14] dok je list Vreme u sjećanju na Kadijevića navelo razlog obaranje helikoptera UN posmatrača kod Varaždina.[6]

Azil u Rusiji[uredi | uredi izvor]

General Kadijević je napustio Beograd svega nekoliko sati nakon što je dobio informaciju da će biti pozvan kao svjedok na ispitivanju pred istražiocima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu.[1] Živio je u Moskvi, gdje je dobio azil od ruskih vlasti. Prelaz u Rusku Federaciju omogućio mu je Dmitrij Jazov. [15][1] [16] U intervjuu za RTS 9. novembra 2007 izjavio je da je za zločin u Ovčari čuo tek kada je stigao u penziju. [17] 2008. postao je ruski državljavljanin nakon što je više godina imao status izbjeglice. [6] Umro je 2. novembra 2014. [18] [19]

Citati[uredi | uredi izvor]

Spriječit ćemo ponavljanje genocida i odbraniti pravo naših naroda koji žele da nastave zajednički život u Jugoslaviji.

– Veljko Kadijević, početkom rata u Hrvatskoj.

Jugoslavija je zajednička domovina svih naših naroda, stvorena u ratu uz ogromne žrtve. Stoga niko od onih koji su danas na vlasti nemaju pravo da daju saglasnost za raspad Jugoslavije, niti da se mire sa rušilačkom stihijom kojom je zemlja zahvaćena.

– Veljko Kadijević u martu 1991. godine.

Jugoslaviju su stvarali naši narodi i samo oni svojom slobodno izraženom voljom mogu da odlučuju o njenoj sudbini.

– Veljko Kadijević u martu 1991. godine.

Oružane snage SFRJ ne prihvataju raspad Jugoslavije politikom svršenog čina i ugrožavanje njenog opstanka na bilo koji drugi protivustavni način. Svako njihovo drugačije ponašanje predstavljalo bi izdaju zemlje i najteži zločin prema narodu.

– Veljko Kadijević u martu 1991. godine.

Djela[uredi | uredi izvor]

  • Moje viđenje raspada, Beograd (1993)
  • Kontraudar, Moskva (2007)

Nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Orden jugoslovenske zvijezde sa lentom
  • Orden ratne zastave
  • Orden Republike sa lentom
  • Orden za hrabrost

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g Veljko Kadijević general JNAvecernji.hr. Pristupljeno 11. 7. 2014. (jezik: hrvatski)
  2. ^ a b Biografija izmunzinger.de pristupljeno 11.7.2014 (de)
  3. ^ a b Optužnica broj: DO-K-41/99., Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, Vukovar, 24. decembar 2002., str. 1. URL: http://www.dorh.hr/fgs.axd?id=784
  4. ^ »Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije«, br. 6., petak, 22. januara 1988., str. 185.
  5. ^ a b Ličnost Danas:Veljko Kadijevićobjavljeno u danas.rs pristupljeno 11.7.2014 (sr)
  6. ^ a b c Grujić, Dragoslav (6. 11. 2014). "Veljko Kadijević, 1925–2014" (jezik: srpski). Vreme. Pristupljeno 2. 8. 2019. 
  7. ^ a b HRVATSKI MEMORIJALNO-DOKUMENTACIJSKI CENTAR DOMOVINSKOG RATA U SURADNJI S HRVATSKIM VOJNIKOM OBJAVLJUJE AUTENTIČNE DOKUMENTE I MEMOARSKO GRADIVO VEZANO UZ DOMOVINSKI RAT hrvatski-vojnik.hr pristupljeno 11.7.2014 (hr)
  8. ^ ZAVNOBiH je naš rodni list i naš gruntobjavljeno 21.11.2013 u vijesti.ba pristupljeno 11.7.2014
  9. ^ Miroslav Lazanski, Jutarnji patroldžija iz NIN,Broj 2561 objavljeno 27. 1.2000, pristupljeno 13.12.2014
  10. ^ Svetislav Spasojević, Sve tajne KOS-a - SVEDOČENjE GENERAL-MAJORA ALEKSANDRA VASILjEVIĆA (2) - Da li je pripreman državni udar, objavljeno u NIN-u 19.06.92, pohranjeno u web.arhiv.rs, pristupljeno 12.12.2014 (sr)
  11. ^ Filip Švarm, Tamara Skrozza, Biljana Vasić Kratka istorija sloma - Vojska Jugoslavije 1992-2000 (4) > Vukovarska apokalipsa'vreme.com',objavljeno; 25. 8.2001;pristupljeno: 19.12.2014 (sr)
  12. ^ Potjernica MUP-a Hrvatskemup.hr pristupljeno 11.7.2014(hr)
  13. ^ Veljko Kadijević, Velika čistka generala novosti.rs objavljeno 16. 8.2007, pristupljeno 21.12.2014 (sr)
  14. ^ Kadijević, Veljko (1993). Moje viđenje raspada. Beograd: Politika. str. 15, 33. ISBN 86-7607-047-4. 
  15. ^ Tatjana Tagirov, "Gde je general Veljko Kadijević"vreme.com objavljeno 29. 3.2007, pristupljeno 12.12.2014 (sr)
  16. ^ Veljko Kadijević, Zavera protiv Juge objavljeno 14.10.2000 u novosti.rs pristupljeno 11.7.2014 (sr)
  17. ^ "Kadijević:Za Ovčaru sam čuo tek nakon umirovljenja"index.hr,objavljeno 13.11.2007;pristupljeno:13. 9.2014 (hr)
  18. ^ U Moskvi umro Veljko Kadijević, bivši general JNADnevni avaz,objavljeno 2.11.2014;pristupljeno: 3.11.2014 (bs)
  19. ^ Umro Veljko Kadijević, general JNA koji je vodio napade na Vukovar i Dubrovnikklix.ba,objavljeno 2.11.2014;pristupljeno: 3.11.2014 (bs)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]