Republika srpska krajina

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Republika Srpska Krajina)
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Zastava RSK

Republika Srpska Krajina (RSK) je bila međunarodno nepriznata srpska paradržava unutar Hrvatske. Osnovana 1991, većinu teritorije povratile su hrvatske vojne i policijske snage 1995, dok je ostatak u istočnoj Slavoniji mirno reintegriran u teritoriju Hrvatske 1998.

Historija[uredi | uredi izvor]

Karta Vojne krajine

Vojna krajina je historijski pojam koji je nastao u vremenima osmanlijskih osvajanja Balkana. Turski upadi u Hrvatsku počeli 1414. godine, intenzivirali se tokom 15. i 16. vijeka, a što je sredinom 16. vijeka dovelo do osnivanja posebnog vojno-teritorijalnog dijela koji je postepeno sve više potpadao pod komandu Bečkog dvora i Ratnog vijeća, a glavni cilj mu je bio stvaranje protivturskog vojnog odbrambenog pojasa. Područje Vojne krajine nastalo je od dijelova Hrvatskog kraljevstva koje je borba protiv Osmanlija silom događaja postupno izuzimala iz jurisdikcije Hrvatskog sabora i bana i stavljala pod izravnu upravu Habsburgovaca i austrijske vojne uprave. Kao formalni početak postojanja Vojne krajine obično se smatra podjela Vojne krajine na Hrvatsku i Gornjo-slavonsku, koju je izvršio 1553. vrhovni krajiški komandant Ivan Lenković, te odluka Sabora zemalja unutrašnje Austrije iz 1578. godine. Upravo je način finansiranja vojne uprave stvarao velike teškoće, jer te dvije zemlje feudalne organizacije nisu nikad imale dovoljno sredstava za finansiranje profesionalne vojske.

U 16. i 17. vijeku Krajina se organizuje oko vojnih utvrda i rijetko je naseljen habsburški vojni rezervat. Od druge polovine i kraja 16. vijeka, na prijedlog Ivana Lenkovića, osim sa austrijskim vojnim jedinica, naseljavana je mješovitim stanovništvom - domaćim mobiliziranim, te prebjezima s turskog područja i raznim austrijskim vojnim jedinicama. Među prebjezima prevladavaju Vlasi[potreban citat], romanizirano paleobalkansko stanovništvo u procesu slavenizacije, konfesionalno miješano. Angažiranje Vlaha kao seljaka-ratnika bio je neuobičajen potez austrijskih vlasti, ali je on riješio jedan od glavnih problema održavanja Vojne Krajine - Vlasi su bili spremni živjeti i ratovati samo za zemlju i slobodu pljačkanja stoke s druge strane granice. Tako se prvi puta na teritoriji Hrvatske pojavljuje značajnija masa istočno-pravoslavnog stanovništva jer je dobar dio Vlaha, koji se naselio u Bosnu i Hercegovinu pošto su one potpale pod tursku vlast, pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi (koja je pod Osmanlijama postojala pod različitim imenima[potreban citat], zavisno od historijskog trenutka).

Teško je procijeniti broj stanovnika Vojne krajine jer se ona u tim burnim vremenima sužavala i širila, stanovništvo se raseljavalo i doseljavalo, pa nešto pouzdaniji podaci postoje tek iz 18. vijeka, kada po popisu iz 1717. Karlovački generalat (Hrvatska krajina) ima 13.034 vojnika, a Varaždinski generalat (Slavonska krajina) 10.919. Brojka cjelokupnog stanovništva zavisi od procjene ženskog stanovništva, staraca i djece. Tačniji, ali isto sumarni podaci su Engelov (1776.) i Hietzingerove procjene koje govore o oko 100.000 stanovnika 1652, približno 250.000 godine 1717, te 1785. godine 523.331 stanovnika (radi se o procjeni, jer je popisano samo muško stanovništvo). Konfesionalno, katolici čine malu većinu od oko 52% stanovništva- oko 2/3 u varaždinskom, oko polovine u karlovačkom i oko 1/3 u banskom generalatu. Ponekad se smatra da je seoba Srba pod Arsenijem Crnojevićem nakon propasti Svete Alijanse u ratovima protiv Turaka 1699. bitno izmijenila konfesionalnu strukturu Vojne krajine, ali se većina preseljenika naselila u područje sadašnje Vojvodine i južne Ugarske, izvan granica Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Međutim, ta seoba bila je važna u drugom pogledu: pomogla je, preko djelovanja srpskih pravoslavnih sveštenika, u širenju i učvršćenju srpske etničke svijesti među ranije naseljenim pravoslavnim Vlasima i zaustavila prozelitske pokušaje Bečkog dvora i same Katoličke crkve koja je Vlahe htjela uključiti u crkvenu uniju, a poslije oslobađanja dijelova Hrvatske od Osmanlija i pretvoriti te Vlahe u kmetove (naprimjer kad se granica pomakla do Une, zagrebački biskup je tražio vraćanje zemlje Kaptolu koji je bio vlasnik zemlje prije Osmanlija). Srpska pravoslavna crkva ističe činjnicu da su se prvoslavni Vlasi opirali unijaćenju i tu činjenicu pripisuje srpskoj nacionalnoj svijesti, a ne činjenici da su se Vlasi opirali unijaćenju zbog straha od pokmećivanja. Austrijanci su izravno upravljali Krajinom iz Beča, ali Krajina nikada nije postala kraljevska zemlja. Prestankom vojne opasnosti od Osmanlijskog carstva, nestalo je potrebe za održavanjem posebne vojne uprave, i vojna uprava se ukida između 1869. i 1871. Godine 1881. Vojna krajina je pripojena civilnoj Hrvatskoj.

U periodu do 1918, to je područje dio Austro-Ugarske monarhije, bez neke autonomije. U doba Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, dio je Posavske banovine, a poslije sporazuma Cvetković-Maček 1939. u sastavu je Banovine Hrvatske. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije postaje dio NDH, a poslije 1945. godine, u FNRJ, SFRJ u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

U doba raspadanja SFRJ srpski nacionalni projekt, koji je pokušao stvoriti Veliku Srbiju na razvalinama Jugoslavije, imao je namjeru[potreban citat] toj zamišljenoj budućoj pansrpskoj državi pripojiti sva područja izvan ondašnje SR Srbije na kojima su Srbi etnička većina, ignorirajući međurepubličke granice koje su raspadom zemlje postale međudržavne (naročito one s Hrvatskom i BiH). Tako je izmišljen pojam "Krajine" da bi dao svojevrsni historijski legitimitet srpskim iredentističkim aspiracijama. Mnogi smatraju[potreban citat] da se radilo o gruboj krivotvorini jer je područje historijske Vojne krajine bilo natpolovično etnički hrvatsko u doba uoči ukidanja 1881. (a religijski, koliko je provjerljivo, cijelo doba postojanja hrvatsko-slavonske krajine bijaše većinski katoličko), dok dijelovi sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, kao i istočne Slavonije i Baranje, u kojima su bili manjina nikada nisu bili u sastavu Vojne krajine.

Glavna zbrka u pojmovima dolazi od upotrebe pojma "Krajina", koji implicira da je uistinu između 1881. i 1991. opstojao, bilo kao geografsko-historijski, ili kao kvazinacionalni entitet, dio Hrvatske kao corpus separatum sa stanovitim, iako teško odredivim identitetom. Međutim, tu se radi o ideološkoj fantaziji: pojam "Krajine" izumljen je u srpskim ekspanzionističkim krugovima tokom kasnih 1980-ih kao stepenica u teritorijalnom razbijanj Hrvatske, s ciljem postupne inkorporacije osvojenog i etnički očišćenog područja u državnu organizaciju buduće proširene Srbije. Stoga je on, izvan područja srpske iredentističke ideologije, prazan i besmislen.[potreban citat]

Srbi u Hrvatskoj (plavo) i granice RSK(bijelo)

Cijeli plan je imao jedan cilj: izdvajanje što više Srba iz jurisdikcije Republike Hrvatske, teritorijalno reducirane hrvatske države i uključivanje odvojenih dijelova Hrvatske u zamišljenu Veliku Srbiju u, za to pogodnoj, budućnosti.

Situacija do raspada SFRJ[uredi | uredi izvor]

Političko ponašanje srpskog stanovništva od ukidanja Vojne granice 1881. do sticanja samostalnosti Hrvatske 1991. mijenjalo se: u doba Austro-Ugarske monarhije, Srbi su u kontinentalnoj, banskoj Hrvatskoj većim dijelom perioda banovanja Khuena-Hedervarya, izrazito protivhrvatski nastrojenog i vještog madžarskog političara, činili okosnicu njegove vlasti (tzv. "Khuenovi Srbi"), što im je omogućavao manipulativni izborni zakon koji je efektivno blokirao hrvatska nastojanja za promjenom vlasti i većom samostalnošću Hrvatske. U Dalmaciji je nakon saradnje hrvatskih i srpskih zastupnika u 1860-im godinama, što je rezultiralo obaranjem italijanaške vlasti u gradovima (Dubrovnik, Split, Šibenik), tokom 1880ih došlo do raskola na nacionalnoj osnovi i pregrupiranja srpskih sabornika u Dalmatinskom saboru, te početka njihove saradnje s italijanaškim iredentistima. Tako su se od osmog desetljeća 19. vijeka u cijeloj Hrvatskoj Srbi politički jasno profilirali kao etnicitet s pretenzijama najčešće suprotstavljenim hrvatskim.

Uzroci te polarizacije leže u razvitku nacionalnih ideologija u drugoj polovini 19. vijeka. Na etničkoj osnovi doseljenih Srba i posrbljenih pravoslavnih inorodaca, srpska nacija se u glavnoj mjeri oblikovala u aspektu ideologije koju su formulirali Vuk Karadžić, Ilija Garašanin i drugi, a koja je, potpuno formirana, namjeravala ujediniti sve Srbe u jednoj državi. Hrvatska nacija, koja se formirala otprilike u isto doba, svoju kristalizaciju je ostvarila kroz dvije ideologije: ekskluzivno hrvatsku, koju je promovirala Stranka prava predvođena Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom, te južnoslavensku, koju su snažnije oblikovali Franjo Rački i Josip Juraj Strossmayer. Obje ideologije imale su duboke korijene u hrvatskoj historiji. Obje hrvatske nacionalne misli su se suprostavljale sa srpskom, koja je bila jednostavna i jednoznačna: rušenje višenacionalne Habsburške monarhije i stvaranje svesrpske države bio je strateški cilj, dok je taktika nalagala borbu za jačanje srpskog nacionalnog individualiteta kroz razne kompromise, bilo s Peštom, Bečom ili Zagrebom. Cijela situacija se još više zakomplicirala na prijelazu 19. u 20. vijek, kada dolazi do snaženja jugoslavenskog integralizma u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, uglavnom među fakultetskom omladinom, ali i u krugovima literarno-humanističke inteligencije. Sve je to dovelo do privremenog otupljivanja oštrice hrvatsko-srpskih sukoba i saradnje hrvatskih i srpskih političara i stranaka (najistaknutiji su bili Frano Supilo, Ante Trumbić i Svetozar Pribičević). Neto rezultat je bilo priznanje hrvatskim Srbima političke individualnosti (nejasno definirane) i zajedničkog rada na cilju ujedinjenja južnih Slavena u nekoj nedefiniranoj budućnosti. Hrvatski Srbi nisu pokazivali želju za teritorijalno-političkom autonomijom budući da je zajednički cilj bila opća južnoslavenska država. Izbijanjem Prvog svjetskog rata položaj Srba u cijeloj zemlji se pogoršao (došlo je i do progona i raznih maltretiranja), a hrvatsko-srpska koalicija, koju je vodio Svetozar Pribičević, postala je, različitim manevrima i kroz promjenljive okolnosti, glavnim političkim faktorom u aktu stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. Kao najuticajniji operativni političar novonastale države, Pribičević je vodio politiku nasilnog jugoslavenskog unitarizma, što je u praksi značilo potiranje hrvatskih značajki i sloboda, privrednu eksploataciju Hrvatske, te je dovelo do opće zatrovanosti hrvatsko-srpskih odnosa. Sam Pribičević nije bio protagonist velikosrpskih ideja, pa se vremenom sukobio sa srbijanskom političkom elitom i zasnovao savez sa Stjepanom Radićem, tzv. Seljačko-demokratsku koaliciju. Na terenu su ta vrludanja i napetosti imali raznoličite oblike: domaći Srbi su (nerijetko privilegirani) učestvovali u vojno-policijskoj represiji nad Hrvatima, a u drugim situacijama su ulazili u saveze i koalicije protiv srbijanskih stranaka. Još veću zbrku unijelo je savezništvo dijela srbijanskih stranaka, jugoslavenskih komunista i više regionalnih stranaka, naročito tokom 1930tih, glavni protivnik bio je beogradski centralizam i omrznuta korupcionaška vlast. Osnivanjem Banovine Hrvatske po prvi puta u moderno doba došlo je do artikulacije srpskog iredentizma u područjima Hrvatske u kojima su Srbi bili većina ili znatna manjina: budući da granice banovina koje su obuhvatale Hrvatsku nisu mijenjane (jedini izuzetak bila je općina Dvor), pojavile su se slabije inicijative za izdvajanjem tih područja iz okvira Banovine Hrvatske. Međutim, izbijanje rata, slom Jugoslavije i nastanak NDH doveli su do posve novog stanja: ustaški progon i pokolji Srba na gotovo cijelom području NDH rezultirali su vojnim sukobom znatnog dijela Hrvata i Srba tokom 1941, i to najviše u krajevima u kojima su živjeli izmiješani. Srbi u Hrvatskoj su se digli protiv NDH vođeni različitim motivima: golom samoodbranom, borbom za ostvarenje velikosrpske države, kao i borbom za federalnu jugoslavensku državu predvođenu komunistima. Ovi posljednji su prevladali u većem dijelu Hrvatske, s izuzetkom jugoistočne Like i sjeverozapadne Dalmacije u kojima je bio dominantan četnički utjecaj. Znak svojevrsne autonomnosti bio je klub srpskih vijećnika ZAVNOH-a, hrvatske komunističke vlade, dok je prijedlog Moše Pijade, srbijanskog partijskog čelnika za uspostavom srpske autonomne jedinice u Hrvatskoj, jugoslavenski vođa Josip Broz Tito odbio jer je komunistička nacionalna politika polazila od toga da teritorijalno-politička autonomija može doći u obzir samo tamo gdje živi veći dio pripadnika naroda koji nisu južni Slaveni.

Završetak Drugog svjetskog rata Srbi u Hrvatskoj dočekali su s postotno većim gubicima od Hrvata, a dio ih je uskoro i koloniziran u Vojvodinu na napuštena ili rekvirirana imanja njemačkog stanovništva. U periodu do početka raspadanja Jugoslavije sredinom 1980-ih, Srbi su tvorili oko 11-14% stanovništva odnosno blizu 12% stanovništva Hrvatske 1991. godine. Veliki dio Srba migrirao je u gradove s hrvatskom većinom, pa je uoči osnaženja velikosrpskog pokreta na čelu sa Slobodanom Miloševićem situacija bila sljedeća: Srbi su bili većina u 11 općina, koje su činile prekinuti luk od sjeverne Dalmacije (Obrovac) do Banovine (Dvor). U tim rijetko naseljenim općinama živjelo je manje od 25% hrvatskih Srba, međutim samo područje bilo je dosta prostrano, tako su stratezi pansrpskog pokreta zamislili da na osnovu činjenice što manje od 3% stanovništva Hrvatske čini etnički srpsku većinu na oko 15-20 % teritorije zemlje pokrenu iredentističku pobunu koja bi, u minimalnoj verziji, esencijalno razbila hrvatsku državu i onemogućila njeno funkcioniranje.

Zahvaljujući memoarskim djelima samih protagonista projekta pokušaja stvaranja pansrpske države (Borisav Jović, Veljko Kadijević), te vojnim analizama faza realizacije tog cilja (Davor Domazet), dovoljno je jasna opća slika nastanka "Republike Srpske Krajine", što je pojava neodvojiva od procesa koji su razbili SFRJ.

Poslije Titove smrti i pobune Albanaca na Kosovu, u narednim godinama došlo je do jačanja međunacionalnih napetosti i polarizacije, što je nakon srpske ideološke homogenizacije (Memorandum SANU) dovelo do dolaska Slobodana Miloševića na vlast 1987. Po više pokazatelja, dio srpskog vrha JNA još sredinom 1980-ih pripremao je razne varijante državnog prevrata ili amputacije većeg dijela Hrvatske u scenariju zamišljenog raspada (linije na kojima su se odvijali vojni manevri frapantno su se poklapale sa Moljevićevom granicom Velike Srbije). Opcije koje su bile na raspolaganju su sljedeće, silaznim redom poželjnosti:[potreban citat]

  • centralistička Jugoslavija s ukinutim (kon)federalnim elementom kod odlučivanja
  •  »Srboslavija», tj. centralistička Jugoslavija u kojoj dominiraju Srbi bez etnički homogene Slovenije
  • optimalna Velika Srbija u koju su od republika zapadno od Drine uključene cijela Bosna i Hercegovina i oko 65% Hrvatske (linija amputacije Virovitica-Karlovac-Karlobag)
  • proširena Srbija koja uz cijelu, ili bar većinsku, BiH uključuje i svih 11 općina sa srpskom većinom

Problem s ovom zadnjom opcijom je bilo postojanje općine Slunj s 65% Hrvata, a koja je prekidala teritorijalni kontinuitet luka većinski srpskih općina od sjeverne Dalmacije do Banovine, kao i činjenica da u još 18 (od ukupnih 115 općina u Hrvatskoj) općina Srbi čine od 10-50% stanovništva.

Konsolidacija svesrpskog pokreta rezultirala je prvim jačim iskazivanjem lojalnosti srpskog stanovništva u Hrvatskoj Slobodanu Miloševiću. Tako, 28. februara 1989. u Kninu dolazi do protesta protiv navodne hrvatske i slovenske podrške "albanskom separatizmu". Iste godine, 9. jula, kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovom Polju kod Knina organiziran je veliki miting podrške Miloševiću, propraćen velikosrpskim parolama (Ovo je Srbija, Ne damo te zemljo Obilića..). Tokom mitinga došlo je i do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša, 14 mitingaša je uhapšeno, a područje je efektivno bilo izvan jurisdikcije hrvatskog SUP-a. Godine 1990. dolazi do srpskih mitinga u Karlovcu (4. februara) i Petrovoj gori (4. marta), uz nacionalističke parole i ikonografiju, prijetnje tadašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubistvo Franje Tuđmana, onda još samo predsjednika HDZ-a na tek raspisanim višestranačkim izborima. U Kninu je 17. februara osnovan SDS kao stranka Srba u Hrvatskoj. JNA 14. maja 1990. oduzima Hrvatskoj oružje Teritorijalne odbrane, kojim se moglo naoružati oko 240.000 ljudi[potreban citat] (200.000 pušaka, oko 1.400 minobacača i 500 različitih dugih cijevi), te tim arsenalom počinje naoružavanje lokalnih Srba u mjestima koja su predviđena za potencijalnu pobunu ako Hrvatska ne poklekne pred zahtjevima za promjenu Jugoslavije u centralističku državu.

Cijela srpska politika od demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (i kasnije u ostalim republikama SFRJ) bila je fokusirana na slamanje volje Hrvata za samostalnošću, pri čemu su glavne poluge pritiska bile JNA i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Aranžirani su incidenti, širenjem glasina i panike medijski se pripremalo srpsko stanovništvo za vojni sukob, a političke organizacije hrvatskih Srba išle su, slijedeći upute iz Beograda, za radikalizacijom stavova: 30. maja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom; 25. jula dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj; 17. augusta počinje "balvan revolucija" u Kninu i okolini, kojom se udarilo na hrvatski turizam i privredu u cjelini, a JNA je spriječila intervenciju helikoptera hrvatske policije. Također, u augustu održan je jednoetnički referendum kojim su Srbi u područjima u kojima su činili većinu glasali za autonomnu regiju u Hrvatskoj. Taj referendum, na kojem je 99,7% glasača glasalo "za", Hrvatski sabor je odbacio zbog neustavnosti. Dana 30. septembra 1990. krajiški Srbi, tj. Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je "autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i historijskih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije". 18. augusta 1990. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske stanice, što mnogi računaju kao službeni početak pobune, pa i rata u Hrvatskoj.

Stvaranje RSK[uredi | uredi izvor]

Prvi vođa hrvatskih Srba, još u doba raspadanja komunizma, bio je psihijatar i član SANU Jovan Rašković. Međutim, iako je sam u nemaloj mjeri doprinio radikalizaciji situacije, Rašković nije smatran za dovoljno odlučnog vođu, a po nekim podacima nije bio ni do kraja slijepi provodilac Miloševićeve politike. Stoga je zamijenjen tipičnim poslušnicima poput kninskog zubara Milana Babića i policajca Milana Martića. Babićeva samoproglašena vlada objavila je osnivanje "Srpske autonomne oblasti Krajina" (SAO Krajina), 21. decembra 1990, dok je 1. aprila 1991. vlada "SAO Krajine" objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji. Također, lokalne vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priljučuju "SAO Krajini".

Radikalizacija stanja je bila, od samog početka, orkestrirana od pansrpskog pokreta kojim je upravljao Slobodan Milošević. Sudeći prema iskazima sadržanim u knjizi jugoslavenskog generala Veljka Kadijevića "Moje viđenje raspada", 1993., plan je bio sljedeći: krajem septembra je trebalo "poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli...ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije.". Plan operacije predviđao je da već upotrebljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješadijskih brigada kopnene vojske. Prema Kadijeviću: "Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split....jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj". (Veljko Kadijević: "Moje viđenje raspada", Beograd, 1993., str. 134.-136.)

Cilj je bila potpuna okupacija Hrvatske, kapitulacija hrvatskog vodstva i prihvaćanje svih srpskih zahtjeva. Operacija je počela u septembru 1991., ali, zbog slabog odziva vojnika (kako regruta, tako i rezervista) u Srbiji i BiH, od nje se moralo odustati. Dosta uspješna mobilizacija među pobunjenim hrvatskim Srbima, kao i u Crnoj Gori, nije mogla nadoknaditi manjak ljudstva. Slab odaziv rezervista u početku plana, te jačanje hrvatskih odbrambenih snaga, prisilili su srpsko vodstvo, koje je i upravljalo cijelom operacijom, na promjenu strategije. Dok je prvobitni plan bio zapravo vojno-intervencionistički, s nasilnim svrgavanjem demokratski izabrane hrvatske vlasti kao nužnim dijelom, druga i konačna verzija svela se na goli rat za zemlju i teritoriju, čiji integralni dio je bilo etničko čišćenje i progon Hrvata sa zacrtanih područja, te esencijalno rat protiv hrvatskog naroda u svim krajevima Hrvatske.

Sam tok događaja je bio dosta brz: cijela operacija pokušaja podčinjavanja ili komadanja Hrvatske odigrala se, sve većim intenzitezom, u nekoliko koraka:

  • u pripremnom periodu, otprilike od prijelaza 1988. na 1989. do "balvan revolucije" u ljeto 1990. traju pokušaji provociranje hrvatskih vodstava i traženja saveznika u hrvatskoj političkoj eliti za rušenje vlasti u Hrvatskoj.
  • od ljeta 1990. do samoproglašenja "Sao Krajine" u aprilu 1991. i slovenskog rata u junu i julu 1991. JNA i lokalna srpska vodstva u Hrvatskoj orkestriraju niz sukoba i incidenata ne bi li se dobilo povoda za vojnu intervenciju JNA s ciljem rušenja hrvatske vlasti. Dolazi do postupnog prelaska u ratno stanje na više hrvatskih područja, srpska JNA odcjepljenja dijelova Hrvatske izvan državne jurisdikcije, stvaranja paradržavnih i paralelnih institucija vlasti teledirigiranih iz Beograda, maltretiranja i progona Hrvata, gdje je god to bilo moguće, iz teritorije unutar zamišljenih granica Velike Srbije
  • poslije slovenskog rata agresija združenih snaga JNA, lokalnih hrvatskih Srba, te dobrovoljaca iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (nekoliko hiljada ljudi, možda i desetaka hiljada), integriranih u zapovjedno-operativni sistem JNA (koja je u međuvremenu transformirana u velikosrpsku vojsku). Rat na području Hrvatske, te u rubnim dijelovima Bosne i Hercegovine, dosiže vrhunac u periodu od jula do decembra 1991. Vojne operacije su, kao i cijela situacija, obrađeni u tekstu o Domovinskom ratu.

Osnovne karakteristike perioda vojne agresije su sljedeće:

Teritorije pod kontrolom snaga hrvatskih i bosanskih Srba tokom ratova 1991-1995.
  • JNA je ušla u rat praktički svim raspoloživim snagama (angažirala je 4 od 6 postojećih oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih), međutim, zbog više faktora, od kojih su najvažniji bili otpor hrvatskog naroda, uspješna strategija hrvatskog vodstva, slab borbeni moral srbijanskih jedinica te zbrka u zapovijedanju mješavinom JNA kao organizirane vojske, lokalnih snaga pobunjenih Srba koje su prerastale u novu vojsku i paravojnih dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i Bosne i Hercegovine, nije ostvaren velikosrpski projekt. Okupirano je 26% područja RH, a sama agresija je, kao i uspostava novog sistema vlasti na svim nivoima (vojnoj, policijskoj, privednoj, monetarno-finansijskoj, ideološkoj) upravljana iz Srbije pod kontrolom Slobodana Miloševića. Taj dio su samozvane vlasti locirane u Kninu (Milan Babić, Milan Martić) proglasile 19. decembra 1991. za Republiku Srpsku Krajinu kojoj su se priključila u februaru 1992. okupirana područja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji.
  • od oko 580.000 Srba koliko je živjelo u Hrvatskoj 1991., velik broj je bio zahvaćen ideologijom srpskog ekspanzionizma i komadanja Hrvatske, što je uglavnom opravdavano formulom da Srbi kao nacija imaju pravo na samoodređenje, bez obzira na republičke granice, te da svi Srbi žele i trebaju živjeti u jednoj, vlastitoj nacionalnoj državi. Još nije dovoljno jasno koliki dio hrvatskih Srba je učestvovao u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku. Što se tiče samih Srba u Hrvatskoj, događalo se nekoliko simultanih procesa: većina Srba se, na područjima u kojima su činili etnički majoritet, priključila velikosrpskom projektu, dok je manjina, ne želeći učestvovati u tom, emigrirala u Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Sloveniju i druge evropske i vanevropske zemlje. U narastajućem sukobu, hrvatski Srbi na područjima u kojima su bili u manjini ponašali su se različito: dio je na područjima koja graniče sa zacrtanom "RSK" također ušao u mašineriju agresije; dio je emigrirao; dio se priključio hrvatskim vojnim snagama. Također, određeni broj je, bilo ideološki motiviran, bilo kao reakcija na maltretiranja i prijetnje koje su se zbivale na teritoriji pod kontrolom hrvatskih vlasti, a do kojih je došlo ili kao reakcija na srpsku agresiju ili su bili izrazom šovinističke netrpeljivosti i koristoljublja, prešao na područje "RSK". U svim tim komešanjima neto rezultat je bio da je na teritoriji "RSK" 1992. bilo oko 200.000 ljudi, skoro isključivo Srba, dok je u samoj Hrvatskoj ostalo 150.000-180.000 Srba. Preostali dio je iselio u Srbiju, zapadnu Evropu i druge zemlje.
  • samo stvaranje "RSK" dovelo je do etničkih progona i izbjeglištva: u 1991. Hrvatska je imala preko 550.000 izbjeglica, te još 150.000 izbjeglica u inostranstvu. Došlo je do pravog egzodusa Hrvata s područja izloženog agresiji, naročito hrvatskog Podunjavlja, Banovine, Like, Korduna, sjeverne Dalmacije i dijelova Slavonije. Od početka 1992. veliki dio ljudi se vratio, ali izbjeglice Hrvati iz "RSK" nisu: još 1995., uoči "Oluje", broj izbjeglih Hrvata bio je blizu 200.000, uz oko 60.000 u inostranstvu.[potreban citat]
  • ponašanje međunarodne zajednice i velikih sila bilo je, pretežno, na liniji podrške očuvanju Jugoslavije i blokadi pokušaja Hrvatske da se naoruža i slomi srbijansku agresiju, što je izraženo u rezoluciji Vijeća sigurnosti. Za pregovarače na terenu, naročito Cyrusa Vancea i lorda Carringtona, veliki dio hrvatske javnosti smatra[potreban citat] da su efektivno pomagali srbijansku agresiju.
Karta teritorija RSK, između 1992-1995

U januaru 1992. predsjednici Tuđman i Milošević potpisali su prekid vatre, pa je došlo do primjene tzv. Vanceova plana, po američkom diplomati Cyrusu Vanceu. Po tom planu Ujedinjeni narodi su trebali preuzeti privremenu vlast nad okupiranim hrvatskim područjem. Karakteristike plana bile su: podjela područja u četiri tzv. UNPA (United Nations Protected Area) zone; povlačenje JNA iz tih zona; povratak izbjeglica u domove; zaštita ljudskih, građanskih i nacionalnih prava na područjima pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Jedinice UN-a, porijeklom iz više zemalja (Finska, Irak, Danska, Francuska, Nigerija, Kanada, Rusija) bile su organizirane u UNPROFOR (United Nations Protection Force), zaštitne snage Ujedinjenih naroda, s početnim mandatom od godinu dana.

Nestanak RSK[uredi | uredi izvor]

Provođenjem Vancovog plana između vlada RSK i Srbije dolazi do razilaženja posebno u pogledu kako će se upravljati u RSK. Inače principjelni finansijer kao osnovni izvor oružja i goriva Srbija je pokušala da izvrši pritisak na rukovostvo RSK, međutim 26. februara 1992. Milan Babić biva smjenjivan zbog protivljenja sprovođenju Vancovog plana i lojalnost Slobodanu Miloševiću, te njegovo mjesto zauzima Goran Hadžić.

RSK kao država slabila je i bila je zavisna od krnje Jugoslavije (Srbija sa autonomnim pokrajinama + Crna Gora), i zbog njene zavisnosti od nje sve nepogode koje su zadesile krnju Jugoslaviju imale su odraza i u RSK: sankcije, pad proizvodnje i hiperinflaciju. Paralelno sa štampanjem jugoslavenskog reformiranog dinara u maju 1992, RSK izdaje svoj novac Krajina Reformed Dinar HRKR. Nedugo zatim 1. oktobra 1993. godine izdaje se oktobarski dinar (HRKO) koji je bio jednak 1.000.000 reformiranih dinara, a dinar iz 1994. koji je izdan 1. januara 1994. bio je jednak 1.000.000.000 oktobarskih dinara. Skupa sa kursem novca u Krajini, ekonomija je bila u raspadu. Od cjelokupnog stanovištva od 430.000 samo 36.000 imalo je radni odnos, a nezaposlenost je iznosila 92%. Zbog rata trgovina sa Hrvatskom je prestala, a i ono malo industrijskih pogona je stalo. RSK je imala malo prirodnih bogastava, rude, i energetskih izvora, dok je poljoprivreda propala, tako da je stanovništvo RSK živjelo na subsitencijalnom nivou.[1] Osobe koje su imale neko zvanje i edukaciju napuštali su RSK da izbjegnu siromaštvo. Isto tako vlada RSK je bila korumpirana, tako da je RSK postala mjesto gdje je cvalo crno tržište i kriminal. Bilo je jasno oko sredine 1990-tih da RSK ekonomski nije održiva bez mirovog ugovora i reintegracije sa Hrvatskom. Pritisnut sankcijama i ostalim političkim sukobima, Milošević više nije mogao finansirati i podržavati krajiške Srbe u onoj mjeri koja je bila potrebna RSK, te se nastojao riješiti troška prisiljavajući RSK da riješi sukob sa Hrvatskom. Međutim, ovaj pokušaj je bio odbijen od strane rukovodstva RSK.

Stanje u ekonomiji je imalo utjecaja na moć Vojske Srpske Krajine (VSK). Prekidom vatre 1992. godine Hrvatskoj je omogućeno da provede vrijeme za konsolidaciju, opremanje i obućavanje svoje vojske. Kroz to vrijeme jačanja HV-a, VSK je postajala sve slabija. Motivacija vojnika VSK je postajala slabija, a obuka i oprema je postala zapostavljena. VSK je brojala oko 55.000 vojnika koji su trebali osigurati 600 km granice sa Hrvatskom, i još dodatnih 100 km prema Bihaću, 16.000 vojnika je bilo razmješteno u istočnoj Hrvatskoj, dok je 39.000 bilo razmješteno na glavnoj teritoriji RSK (Krajini). U realanosti VSK je brojala 30.000 vojnika od teoretskih 55.000 koji su se mogli mobilizirati, što nije moglo parirati hrvatskoj vojnoj sili.[potreban citat] Unutar VSK također su postojale podjele, jednom je i izbio sukob između pristaša Hadžića i Babića, i u tom sukobu je bilo ranjenih.[potreban citat]

Demonstracija nove hrvatske vojne sposobnosti došla je u januaru 1993., kada je obnovljena Hrvatska vojska napala srpske snage oko Maslenice i u južnoj Hrvatskoj i time spriječili izlazak Krajine na more i uklještavanje Zadra. Druga ofanziva dogodila se u septembru 1993., u operaciji oko Medačkog džepa u južnom dijelu Krajine. Ovu hrvatsku ofanzivu prekinule su kanadske mirovne snage. Operacija u Medačkom džepu pokazalo je da VSK nije sposobna da se odupre HV-u, te su bili spašeni od poraza intervencijom UN-ovih snaga. Rukovodstvo RSK tražilo je od Slobodana Miloševića da pošalje pojačanja u ljudstvu i opremi. Kao odgovor iz Srbije se šalje 4.000 paravojnika pod zapovjedništvom Vojislava Šešelja ("Beli Orlovi") i Arkana.

Početak kraja RSK započela je 1995, kada je HV zauzela zapadnu Slavoniju u operaciji "Bljesak" (maj 1995), a potom ostatak RSK u operaciji "Oluja" (august). Ove operacije su se dogodile iako je Krajina bila zaštićena zona. Mnogi srpski civili su napustili Krajinu u velikom zbijegu, i ovo je jedna od tačaka optuženice generala Ante Gotovine pred ICTY.[2] Vjeruje se da je iz Krajine izbjeglo između 200.000 do 300.000 civila,[potreban citat] a mnogi od njih su izbjegli u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju ili u treće zemlje. Autonomne regije koje su bile planirane 1992. bile su raspuštene 2. februara 1997, pa su Krajina, zapadna Slavonija i istočna Slavonije spojene sa već postojećim županijama.

Mapa istočne Slavonije

Područje istočna Slavonija poznata pod prijašnjim nazivom Srpska autonomna oblast Slavonija, Baranja i zapadni Srem ostala kao autonomna oblast sve do 1998, jer ovo područje nije bilo osvojeno od strane HV-a. Erdutskim sporazumom ovaj dio RSK je uključen u tranzicijski program mirne integracije koja je bila pod spozorstvom UNATESa. Mirovne snage UNATESa nadgledavale su ovu tranziciju i povukle su se nakon obavljene tranzicije.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Dragutin Pavličević (ur.): Vojna krajina: povijesni pregled-historiografija-rasprave, SN Liber, 1984, Zagreb
  • Mirko Valentić: Vojna krajina i pitanje njezina ujedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, CHP, 1981, Zagreb
  • Kronologija rata (1989-1998), HIC, 1998, Zagreb
  • Dušan Bilandžić: Hrvatska moderna povijes, GM, 1999, Zagreb
  • Davor Marijan: Smrt oklopne brigade, Zoro, 2002, Zagreb-Sarajevo
  • Davor Marijan: Bitka za Vukovar, HIP, 2004, Zagreb
  • Davor Domazet-Lošo: Hrvatska i veliko ratište, Udruga Sv. Jurja, 2002, Zagreb

Izvori[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: