Nezavisna Država Hrvatska

Nezavisna Država Hrvatska
Protektorat Italije (1941-1943); De facto marionetska država Trećeg rajha (1941-45)
	Uzrečica: Bog i Hrvati
	Položaj na karti
Glavni i najveći grad	Zagreb;
Službeni jezik	hrvatski
Etničke grupe	Hrvati; Srbi
Državno uređenje	Fašistička diktatura
• 1941–1943.	Tomislav II. (kralj)
• 1941–1945.	Ante Pavelić (poglavnik)
Zakonodavstvo
Nezavisnost	država proklamovana
• Priznato	10. april 1941.
Stanovništvo
• Ukupno (1941)	6.900.000
Valuta	NDH kuna
Vremenska zona	UTC +1

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila je samoproglašena i djelomično priznata fašistička marionetska država Trećeg rajha i Kraljevine Italije^[1] za vrijeme Drugog svjetskog rata, između 1941. i 1945. godine. Proglašena je 10. aprila 1941, nakon invazije Sila Osovina na Kraljevinu Jugoslaviju.

Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske potpomognuto je njemačkim nacističkim režimom. Vođa njenog stvaranja je bio Ante Pavelić zajedno s Ustaškim pokretom. Obuhvatala je područja Hrvatske (bez obale i gradova Split, Zadar, Rijeka i Pula), čitavu Bosnu i Hercegovinu, dijelove Srijema sa gradom Zemunom. Kapitulacijom Italije, NDH preuzima vlast nad gradovima i otocima koji su do tada bili pod italijanskom upravom, te kasnije nad Bokom kotorskom. Glavni grad bio je Zagreb, veći centri bili su: Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Dubrovnik i Osijek. Vojska je bila sastavljena od ustaške i domobranske vojske. Glavne religije su bile katolicizam, islam i pravoslavlje.

Sa svjetske pozornice NDH je nestala oslobađanjem teritorije od strane jedinica jugoslavenskih partizana 1945. godine.

Nastanak

Bjelovarski ustanak

Hrvati u kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju otkazivati poslušnost. Dana 8. aprila otvoreno su se pobunili 108. pješadijski puk u Velikom Grđevcu i 40. dopunski puk u Severinu. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žandarmerijsku stanicu u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu, koji istog dana proglašava "uskrsnuće hrvatske države". U Bjelovar sljedećeg dana stižu i vojnici iz drugih jedinica, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske.

Proglašenje

Od 5. aprila 1941. Ante Pavelić preko radio stanice glavnog ustaškog stana "Velebit" poziva hrvatski narod na uspostavu NDH. 10. aprila 1941. bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je uspostavu NDH preko Radia Zagreb u 16 sati, a njemačka vojska započela je ulaziti u grad Zagreb sat vremena kasnije. Kvaternik je djelovao u dogovoru sa njemačkim izaslanikom Edmundom Weesenmayerom. Ovaj je u prethodnih desetak dana više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao. Weeesenmayer je ipak nagovorio Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju.

Kvaternikov proglas

Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.

Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.

Bog i Hrvati! Za dom spremni!

Mačekova izjava

Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.

Administrativna podjela

Juni 1941.

Tokom juna je dogovorena upravna podjela NDH:

velike župe (na koncu ih je bilo 22)
kotari - 142 (u početku, broj je varirao tokom rata)
- kotarske ispostave - 31 (u početku)
općine - 1006
grad Zagreb - glavni grad

Juli 1941.

NDH je bila podijeljena na 10 velikih župa. Nakon priprema, koje su trajale četiri mjeseca, napravljena je u julu 1941. konačna podjela na 22 velike župe:

velika župa	sjedište
Zagorje	Varaždin
Prigorje	Zagreb
Bilogora	Bjelovar
Baranja	Osijek
Vuka	Vukovar
Posavje	Brod na Savi
Livac i Zapolje	Nova Gradiška
Gora	Petrinja
Pokupje	Karlovac
Modruš	Ogulin
Vinodol i Podgorje	Senj
Cetina	Omiš
Hum	Mostar
Dubrava	Dubrovnik
Vrhbosna	Sarajevo
Usora i Soli	Tuzla
Lašva i Glaž	Travnik
Pliva i Rama	Jajce
Krbava i Psat	Bihać
Sana i Luka	Banja Luka

Kotari u NDH

Velika župa	Kotari
Baranja	Đakovo, Donji Miholjac, Našice, Osijek, Podravska Slatina, Valpovo, Virovitica, Beli Manastir
Bilogora	Bjelovar, Čazma, Garešnica, Đurđevac, Grubišno Polje, Koprivnica, Križevci
Bribir - Sidraga	Grahovo, Drniš, Knin
Cetina	Brač, Hvar, Imotski, Makarska, Omiš, Sinj
Dubrava	Bileća, Čapljina, Dubrovnik, Gacko, Ravno, Stolac, Trebinje
Gora	Bosanski Novi, Dvor, Glina, Kostajnica, Petrinja, Sisak
Hum	Konjic, Ljubuški, Metković, Mostar, Nevesinje, Posušje
Krbava - Pset	Bihać, Bosanska Krupa, Hrvatski Petrovac, Cazin
Lašva - Glaž	Fojnica, Travnik, Visoko, Zenica, Žepče
Lika - Gacka	Gospić, Gračac, Korenica, Otočac, Perušić, Udbina
Livac - Zapolje	Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Daruvar, Nova Gradiška, Novska, Pakrac, Požega, Prnjavor
Modruš	Delnice, Ogulin, Slunj, Vrbovsko
Pliva - Rama	Bugojno, Duvno, Glamoč, Jajce, Kupres, Livno, Prozor, Varcar Vakuf
Pokupje	Jastrebarsko, Karlovac, Pisarovina, Vojnić, Topusko
Posavje	Bijeljina, Brčko, Brod, Derventa, Gradačac, Županja
Prigorje	Donja Stubica, Dugo Selo, Kutina, Samobor, Sveti Ivan Zelina, Velika Gorica, Zagreb
Sana - Luka	Banja Luka, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most
Usora - Soli	Doboj, Gračanica, Kladanj, Maglaj, Teslić, Tešanj, Tuzla, Zvornik
Vinodol - Podgorje	Brinje, Crikvenica, Karlobag, Kraljevica, Novi, Senj
Vrhbosna	Čajniče, Foča, Rogatica, Sarajevo, Srebrenica, Višegrad, Vlasenica, Priboj, Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica^[2], Kladnica
Vuka	Hrvatska Mitrovica, Hrvatski Karlovci, Ilok, Irig, Ruma, Stara Pazova, Šid, Vinkovci, Vukovar, Zemun
Zagorje	Čakovec, Ivanec, Klanjec, Krapina, Ludbreg, Novi Marof, Pregrada, Prelog, Varaždin, Zlatar

Padom Italije, još neki krajevi su kao posebni kotari ušli u sastav NDH.

Stanovništvo

Nezavisna Država Hrvatska imala je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po procjeni Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (nesigurnost procjene je oko jedan posto). Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 400.000 Hrvata i nešto Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom. U odnosu na površinu Banovine Hrvatske, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata, a dobila područje na kojem je živjelo više od milion Srba.

Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Hrvoje Matković navodi da je prema izvještaju Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila 115.133 km², a imala je 6.966.729 stanovnika. (Matković, str. 82) Tu međutim nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, vjerovatno zato što je u to vrijeme još bila u sastavu NDH.

Prema tom izvještaju, od navedenog broja stanovnika bilo je:

4.817.000 Hrvata (uračunati muslimani),
1.848.000 Srba,
145.000 Nijemaca,
70.000 Mađara,
37.000 Slovenaca,
44.267 Čeha i Slovaka.

Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je po tom izvještaju 1.727.548 Hrvata.

Ivan Košutić, međutim, navodi neki drugi izvještaj istog Državnog brojidbenog ureda. Po njemu NDH zauzima državnu teritoriju od 100.265 km², ima 6.474.331 stanovnika, od toga:

Hrvata 4.868.831,
Srba 1.250.000,
Nijemaca 170.000,
Mađara 69.000 i
Slovenaca 37.000.

Još je objavljeno da u Srbiji i Crnoj Gori živi 280.000 Hrvata, u Baranji, Bačkoj i Banatu 118.725, Kranjskoj i Štajerskoj 18.823, a u različitim krajevima svijeta, pretežno u prekomorskim zemljama, 1.925.000, odnosno sveukupno izvan zemlje živi 2.342.548 Hrvata. U italijanskoj okupacionoj zoni, prema navodima istog ureda, živi oko 100.000 stanovnika Hrvatske. (Košutić, str. 57)

Površina se tu dakle znatno smanjila, također broj stanovnika, ali čak se povećao iskazani broj Hrvata a drastično smanjio broj Srba. Za Nijemce, Mađare i Slovence brojke su iste.

Usposatava NDH

Nakon napada Sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine i brzog poraza Kraljevske jugoslavenske armije (Jugoslavenske Vojske), zemlju su okupirale snage Osovine. Sile Osovine su ponudile Vladku Mačeku priliku da formira vladu, budući da su Maček i njegova stranka, Hrvatska seljačka stranka (Hrvatska seljačka stranka – HSS}}) imali najveću izbornu podršku među jugoslavenskim Hrvatima – ali je Maček odbio tu ponudu. ^[3] Vladko Maček, prvak HSS-a, koji je u aprilu 1941. zastupao većinu Hrvata, nije bio voljan prihvatiti "nezavisnost" koja se tada nudila po cijeni koju je Adolf Hitler nametnuo.

Dana 10. aprila 1941. godine njemačka vojska preuzela je kontrolu u Zagrebu. Uz njihovu podršku, penzionirani potpukovnik Slavko Kvaternik, zamjenik vođe ustaša, proglasio je stvaranje Hrvatska| Nezavisne Države Hrvatske (NDH)]] "u ime Hrvata i poglavnika Ante Pavelića".^[4] Nekoliko dana kasnije, 15. aprila 1941. godine, Ante Pavelić se vratio u Zagreb iz egzila u Italiji][], a 16. aprila 1941. godine preuzeo je vlast kao državni vođa, ili "Vođa" (Poglavnik), obavljajući funkciju premijera. [4] Pristajući na zahtjeve Benito Mussolini|Benita Mussolinija i fašističkog režima u Kraljevini Italiji, Pavelić je nerado prihvatio Aimonea, 4. vojvodu od Aoste, kao figurativnog kralja NDH pod svojim novim kraljevskim imenom, Tomislav II. Aosta nije bio zainteresiran da bude figurativni kralj Hrvatske: Nakon što je saznao da je imenovan za kralja Hrvatske, rekao je bliskim kolegama da misli da je njegova nominacija bila loša šala njegovog rođaka, kralja Viktora Emanuela III, iako je prihvatio krunu iz osjećaja dužnosti.^[5] Nikada nije posjetio NDH i nije imao utjecaja na vladu, kojom je dominirao Pavelić. Sa strateške perspektive, osnivanje NDH bio je pokušaj Mussolinija i Hitlera da smire Hrvate, a istovremeno smanje korištenje resursa Osovine, koji su bili hitnije potrebni za Operaciju Barbarossa. U međuvremenu, Mussolini je iskoristio svoju dugogodišnju podršku hrvatskoj nezavisnosti kao polugu da prisili Pavelića da potpiše sporazum 18. maja 1941. u 12:30, prema kojem su srednja Dalmacija i dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara ustupljeni Italiji.^[6]

Prema istom sporazumu, NDH je bila ograničena na minimalnu mornaricu, a italijanskim snagama je data vojna kontrola nad cijelom Hrvatska obala. Nakon što je Pavelić potpisao sporazum, drugi hrvatski političari su ga ukorili. Pavelić je javno branio odluku i zahvalio Njemačkoj i Italiji na podršci hrvatskoj nezavisnosti..^[7] Nakon što je odbio vodstvo NDH, Maček je pozvao sve na poslušnost i saradnju s novom vladom. Rimokatolička crkva je također otvoreno podržavala vladu. Prema Mačeku, nova država je u Zagrebu dočekana "valom entuzijazma", često od strane ljudi "zaslijepljenih i opijenih" činjenicom da je nacistička Njemačka "upakovala svoju okupaciju pod eufemističkim nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Ali u selima, napisao je Maček, seljaci su vjerovali da je "njihova borba u proteklih 30 godina da postanu gospodari svojih domova... i njihova zemlja je pretrpjela ogroman udarac".^[8]

Dana 16. augusta 1941. godine osnovana je Ustaška nadzorna služba, koja se sastojala od četiri odjeljenja, "Ustaške policije", "Ustaške obavještajne službe" i "Ustaške policije", Odbrana i Kadrovi, za suzbijanje aktivnosti protiv ustaša, Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskog naroda. Služba je eliminirana kao odvojena agencija , januara1943. i funkcije su prenesene na Ministarstvo unutrašnjih poslova pod okriljem „Direkcije za javni red“..^[9] Nezadovoljne Pavelićevim režimom u njegovim prvim mjesecima, Sile Osovine su u septembru 1941. zatražile od Mačeka da preuzme vlast, ali je Maček ponovo odbio. Smatrajući Mačeka potencijalnim rivalom, Pavelić ga je potom uhapsio i internirao u koncentracijski logor Jasenovac. Ustaše u početku nisu imale vojsku ili administraciju sposobnu da kontrolišu cijelu teritoriju NDH. Ustaški pokret je imao manje od 12.000 članova kada je rat počeo. Dok same ustaše procjenjuju broj njihovih simpatizera čak i u ranoj fazi na oko 40.000.^[10]

Reference

^ "Independent State of Croatia", Britannica Online Encyclopedia
^ Vladimir Dedijer - Antun Miletić: "Genocid nad Muslimanima 1941-1945, zbornik dokumenata", Sarajevo, 1990
^ "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945." [...]
^ ^a ^b Logos, Aleksandar A. "Jasenovac in Croatia or a short story about a war and mass killing in it". str. 16. Pristupljeno 2022-09-28.
^ Petacco, Arrigo (2005). A Tragedy Revealed: The Story of the Italian Population of Istria, Dalmatia, and Venezia Giulia. University of Toronto Press. str. 26–27. ISBN 0-8020-3921-9.
^ "Foreign News: Crown of Zvonimir". TIME. 26 May 1941. Arhivirano s originala, 26 June 2007. Pristupljeno 3 June 2011.
^ Tanner, 1997, p. 147
^ Maček, pp. 220–231
^ Tomasevich 2001, str. 341.
^ Pavlowitch, 2008 |date=July 2012}}

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Nezavisna Država Hrvatska

[1] "Independent State of Croatia", Britannica Online Encyclopedia

[2] Vladimir Dedijer - Antun Miletić: "Genocid nad Muslimanima 1941-1945, zbornik dokumenata", Sarajevo, 1990

[3] "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945." [...]

[Logos_16-4] Logos, Aleksandar A. "Jasenovac in Croatia or a short story about a war and mass killing in it". str. 16. Pristupljeno 2022-09-28.

[Petacco-5] Petacco, Arrigo (2005). A Tragedy Revealed: The Story of the Italian Population of Istria, Dalmatia, and Venezia Giulia. University of Toronto Press. str. 26–27. ISBN 0-8020-3921-9.

[6] "Foreign News: Crown of Zvonimir". TIME. 26 May 1941. Arhivirano s originala, 26 June 2007. Pristupljeno 3 June 2011.

[Tanner-p147-7] Tanner, 1997, p. 147

[8] Maček, pp. 220–231

[FOOTNOTETomasevich2001341-9] Tomasevich 2001, str. 341.

[10] Pavlowitch, 2008 |date=July 2012}}

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

p r u Hronologija državnosti jugoslavenskih zemalja
Regija	Do 1918.	1918–1929.	1929–1945.	1941–1945.	1945–1946.	1946–1963.	1963–1992.	1992–2003.	2003–2006.	2006–2008.	Od 2008.
Slovenija	Dio Austro-Ugarske uključujući Boku kotorsku Također pogledajte: Kraljevina Hrvatska i Slavonija (1868–1918) Kraljevina Dalmacija (1815–1918) BiH u Austro-Ugarskoj (1878–1918)	Država Slovenaca, Hrvata i Srba (1918) Država Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–1929) Kraljevina Jugoslavija (1929–1943) Također pogledajte: Republika Prekmurje (1919) Banat, Bačka i Baranja (1918–1919) Slobodna Država Rijeka (1920–1924) (1924–1947) Zadarska provincija Italije (1920–1947)		Anektirale^a Fašistička Italija, Nacistička Njemačka i Mađarska	Demokratska Federativna Jugoslavija (1943–1945) Federativna Narodna Republika Jugoslavija (1945–1963) Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (1963–1992) Sastav od socijalističkih republika Slovenije (1945–1991) Hrvatske (1945–1991) Bosne i Hercegovine (1945–1992) Srbije (1945–1992) (u sastavu i autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo) Crna Gora (1945–1992) Makedonija (1945–1991) Također pogledajte: Slobodna teritorija Trsta (1947–1954)ⁱ			Slovenija (Rat u Sloveniji)
Dalmacija				Nezavisna Država Hrvatska^j (1941–1945) Marionetska kvazi-država Nacističke Njemačke. Dijelovi koje je anektirala Fašistička Italija. Međimurje i Baranja koje je anektirala Mađarska.				Hrvatska^b (Rat u Hrvatskoj)
Slavonija
Hrvatska
Bosna								Republika Bosna i Hercegovina (1992-1995)^c (Rat u BiH)	Bosna i Hercegovina sastoji se od: Federacije Bosne i Hercegovine (od 1995), Republike Srpske (od 1995) i Brčko distrikta (od 2000)
Hercegovina								Republika Bosna i Hercegovina (1992-1995)^c (Rat u BiH)
Vojvodina	Dio mađarske regije Délvidék			Autonomni Banat^d (Dio njemačke vojne uprave u Srbiji)				Savezna Republika Jugoslavija Sastojala se od Republike Srbije (1992–2006) i Republike Crne Gore (1992–2006) Također pogledajte: Republika Kosovo (1991–1999)	Srbija i Crna Gora	Republika Srbija Sastojala se od AP Vojvodine i AP Kosovo i Metohije, pod upravom UN-a (UNMIK)	Republika Srbija Uključuje autonomnu pokrajinu Vojvodinu
Srbija	Kraljevina Srbija (1882–1918)			Vojna uprava u Srbiji (1941–1944) ^e
Kosovo	Dio Kraljevine Srbije (1912–1918)			Uglavnom anektirala Albanija (1941–1944) zajedno sa zapadnom Makedonijom i jugoistočnom Crnom Gorom							Republika Kosovo^g
Metohija	Kraljevina Crna Gora (1910–1918) Metohiju kontrolisala Austro-Ugarska (1915–1918)										Republika Kosovo^g
Crna Gora				Italijanski guvernatorat za Crnu Goru^f (1941–1944)						Crna Gora
Vardarska Makedonija	Dio Kraljevine Srbije (1912–1918)			Anektirala Bugarska (1941–1944)				Sjeverna Makedonija^h
^a Prekmurje anektirala Mađarska. ^b Također pogledajte: SAO Kninska Krajina (1990) → SAO Krajina, Dubrovačka Republika (1991), SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem, SAO Zapadna Slavonija (1990–1991) i Republika Srpska Krajina (1990–1995); svi zamijenjeni UNTAES-om (1996–1998). ^c Također pogledajte: Republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Autonomna pokrajina Zapadna Bosna i Srpske autonomne oblasti: SAO Bosanska krajina, SAO Semberija, SAO Romanija, SAO Sjeverna Bosna i SAO Hercegovina (1991–1992); svi kombinirani za oblikovanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine (1992–1995). ^d Bačku je anektirala Mađarska, dok je Srem anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1945). ^e Također pogledajte: Užička republika.							^f Anektirano od strane Fašističke Italije (1941–1943) i Nacističke Njemačke (1943–1944). Manji dio anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1945). ^g Kosovo je predmet spora između vlada Kosova i Srbije. ^h Sjeverna Makedonija do 2019. bila je poznata u UN-u kao Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija zbog spora o imenu s Grčkom. ⁱ Slobodna teritorija Trsta je osnovana 10. februara 1947. Njena uprava je bila podijeljena na dvije oblasti: Zona A (Italija) i Zona B (SFRJ). Godine 1954. potpisan je Sporazum o suglasju gdje su Italija i SFRJ podijelile teritoriju, a Slobodna teritorija Trsta prestala je postojati. ^j Također pogledajte Bihaćka republika.