Crna legija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
I. stajaći djelatni sdrug Ustaške vojnice
Crna legija
Black Legion 1942.jpg
Vojnici III. bojne (bataljona) Crne legije u kasarni na Koševu u Sarajevu 7. aprila 1942.
Aktivan 1.7. 1941. - Maj 1945.
Država Nezavisna država Hrvatska
Grana Ustaška vojnica
Dio Ustaška vojnica
Glavno sjedište Sarajevo, Sokolac
Boje crna
Bitke Ozrenska operacija
Operacija Romanija
Operacija Ozren
Operacija Trio
Komandanti
Jure Francetić
Ivan Stipković
Milan Šulentić
Franjo Sudar

Crna legija je kolokvijalni naziv za elitnu jedinicu Ustaške vojnice koja je za vrijeme drugog svjetskog rata djelovala na području tadašnje Nezavisne države Hrvatske, odnosno današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Formalni naziv jedinice bio je I. stajaći djelatni sdrug Ustaške vojnice.

Historija[uredi | uredi izvor]

Osnivanje[uredi | uredi izvor]

Osnovana je u septembru 1941. pod nazivom Bojna grupa Jure Francetića, a prvi komandant im je bio satnik (kapetan) Jure Francetić, povjerenik Glavnog ustaškog štaba za Bosnu. Njegov pomoćnik je bio poručnik Rafael Boban. Većinu ljudstva su činili Bošnjaci sa područja Istočne Bosne. Prva kasarna legije bila je na Koševu.

Prvi sastav i prve akcije[uredi | uredi izvor]

Na početku je bilo planirano da u Ustaškoj vojsci najveća jedinica bude četa, pa je ono što će poslije biti poznato kao Crna legija, isprva bila borbena grupa nekoliko četa. Formalni naziv je bio Grupa satnija - Sarajevo, ali je korišten i neformalni naziv Istočno bosanska legija. U grupi su bile slijedeće jedinice:

  • Stožerna satnija Sarajevo
  • Samovozna satnija Kasindol
  • Strojopuščana satnija Sarajevo
  • 6. streljačka satnija, Boljanić
  • 20. streljačka satnija, Bosansko Petrovo Selo
  • 23. satnija, Karanovac
  • 24. satnija, Tuzla, (kasnije Gračanica)
  • 25. satnija, Sočkovac
  • Topnička bitnica, Gračanica
  • 32. streljačka satnija, Zenica (kasnije Vlasenica)
  • 33. pohodna satnija, Sarajevo
  • 34. pohodna satnija, Zvornik
  • 35. pohodna satnija, Skelani
  • 36. pohodna satnija, Sarajevo
  • 39. streljačka satnija, Sokolac
  • 40. streljačka satnija, Konjic
  • 41. streljačka satnija, Kasindol

Legija je nadimak Crna dobila zbog crnih uniformi. Iako su one sa vremenom postale snažan simbol, pa i sinonim sa ustaškim pokretom, u jedinicu su uvedene iz logističkih razloga. Ustaška vojska je po propisima trebala imati svjetlozelene uniforme, ali nije bilo tkanina te boje, pa su se Francetić i Boban poslužili crnima, zaplijenivši platna koja su bila namjenjena šivanju odora srpskih pravoslavnih svećenika.

U svojim prvim akcijama krajem 1941. - poduzetim protiv ustaničkih (četničkih i partizanskih) snaga u Istočnoj Bosni - nije imala previše uspjeha. Međutim, Francetić je ubrzo nakon toga lobirajući kod njemačkih vojnih vlasti isposlovao savremeno oružje i opremu, pa je tako Crna legija opskrbljena motociklima, kamionima, brdskom artiljerijom, a italijanske vlasti su joj poslale nekoliko tenkova.

1. Stajaći djelatni sdrug[uredi | uredi izvor]

Borci Crne legije iz Tomislavgrada po završetku obuke 1942.

Početkom 1942. dolazi do preustroja Ustaške vojske. Počinju se ustrojavati i bojne (bataljoni), pa i sdrugovi (brigade). Grupa satnija Sarajevo je 1. februara 1942. preustrojena u I. stajaći djelatni sdrug. Sastav sdruga bio je:

  • I. Djelatna bojna - Podromanija. Ustrojena je u augustu 1941. godine od 32. pohodne satnije – Vlasenica, 36. pohodne satnije - Sarajevo, 35. pohodne satnije – Skelani. Do punog sastava je popunjena dobrovoljcima novacima. Komandant je bio poručnik Rafael Boban, a zamjenik mu je bio poručnik Ivan Zebec.
  • II. Djelatna bojna - Sokolac. Ustrojena je u novembru 1941 g. iz djela II. djelatne bojne – Nevesinje, u koju su uključene: 34. pohodna satnija – Zvornik, 33. pohodna satnija – Sarajevo, 39. pohodna satnija – Sokolac. Komandant je bio nadporučnik, Franjo Sudar, a zamjenik mu je bio poručnik Eduard Crnković.
  • III. Djelatna bojna - Sokolac. Ustrojena je kao borbena jedinica početkom decembra 1941 g. Sastavljena je od: djela III. djelatne bojne – Brčko, kojoj su priključene: 41. streljačka satnija – Kasindol, 40. streljačka satnija – Konjic, a ostatak je popunjen sa dobrovoljcima. Komadant bojne je bio bojnik Mladen Sertić, a zamjenikom mu je bio poručnik Staniša Vasilj.
  • XIII. Djelatna bojna – Gračanica. Komandant bojne bio je satnik Ivan Stier.

U proljeće 1942. Crna legija je učestvovala u Operaciji Trio, kombiniranoj njemačko-italijanskoj ofanzivi poduzetoj protiv partizanskih i četničkih snaga u Istočnoj Bosni. Pripadnici Legije su porazili do kraja marta ustanike i izbili na rijeku Drinu, uspostavivši tako vlast NDH na njenim istočnim granicama. Taj je događaj opjevan u pjesmi Evo zore, evo dana koja glasi kao neslužbena ustaška himna. Sa druge strane, Francetićevi ljudi su tih dana počinili brojne ratne zločine nad civilima srpske nacionalnosti.

Partizanske snage su, sa druge strane, iskoristile slabu koordinaciju između njemačkih i italijanskih snaga te prešle u jugoistočnu Bosnu i Hercegovinu. Crna legija je nakon toga učestvovala u manjim borbama, da bi u junu I. i II. bojna sudjelovale u kozarskoj ofanzivi. Tada se odlučuje ojačati Crnu legiju, pa se započinje formiranje još pet bojni koje bi ušle u njen sastav.

Ljeto 1942.[uredi | uredi izvor]

U ljeto 1942. partizanske snage poduzimaju pohod na Bosansku krajinu, kojem je cilj prebaciti težište ustanka u zapadne dijelove Jugoslavije. To je u centralnim i zapadnim dijelovima Bosne dovelo do borbi sa promjenjivim rezultatom, pri čemu su se I. i II. bojna Crne legije istakle u uspješnoj odbrani Kupresa. Ostatak Crne legije je vodio borbe sa manjim partizanskim jedinicama na području Vlasenice.

Tada se od I. i II. bojne odlučuje formirati novi ustaški sdrug, V. Stajaći djelatni sdrug. Za komandanta V. sdruga određen je Rafael Boban. Nakon toga, sastav 1. sdruga Crne legije bio je:

  • III. Djelatna bojna - Srebrenica
  • XXI. Djelatna bojna - Srebrenica
  • XXII. Djelatna bojna - Vlasenica
  • XXIII. Djelatna bojna - Kasindol
  • XXIV. Djelatna bojna - Sokolac
  • XXV. Djelatna bojna - Goražde

Aktivnosti Crne legije na području Vlasenice su u augustu 1942. dovele do sukoba Francetića sa njemačkim komandantima na terenu, koji su držali da sklonost Legije nekontroliranim pokoljima i pljački samo podgrijava ustaničko raspoloženje, odnosno kompromitira politiku smirivanja hrvatsko-srpskog sukoba koju su Nijemci tada prihvatili iz pragmatičkih razloga. Tako su njemačke snage razoružale jednu satniju (četu) Legije, a 25. augusta Francetić je uhapšen.

Poglavnik NDH Ante Pavelić je, svjestan ogromne popularnosti koju Francetić uživa među ustašama, Francetića imenovao "zapovjednikom svih stajaćih ustaških zdrugova", a komandu nad Legijom je formalno preuzeo pukovnik Ivan Stipković.

Smrt Jure Francetića[uredi | uredi izvor]

Uprkos tome, Francetić je de facto ostao komandant Legije te je u jesen učestvovao u nekim njenim operacijama u Zapadnoj Bosni. Nakon Bihaćke operacije, odnosno stvaranja velike partizanske teritorije poznate kao Bihaćka republika, Francetić je planirao ofanzivu sa ciljem njene likvidacije.

Međutim, avion iz koga je Francetić osobno izviđao područje na kojem će izvršiti napad je 22. decembra prisilno sletio kod Slunja. Francetić je teško ranjen u sukobu sa seljacima, a nekoliko dana kasnije je kao zarobljenik preminuo u partizanskoj bolnici u Slunju.

1943.-1945.[uredi | uredi izvor]

I. Sdrug nastavio je djelovati u Podrinju. Početkom 1943. dijelom snaga učestvuje operaciji WEISS II, dok je glavnina u svakodnevnim višemjesečnim iscrpljujućim sukobima s četničkim i partizanskim snagama u istočnoj Bosni gdje osigurava komunikacije i drži zaprečne postave na Drini.

U drugoj polovini juna Sdrug trpi teške gubitke od glavne operativne grupe NOVJ koja je prodrla u istočnu Bosnu nakon operacije SCHWARZ te gubi nekoliko posadnih mjesta i slijedećih nekoliko mjeseci vodi silovite borbe s partizanskim i četničkim skupinama. Do augusta broj vojnika se uveliko smanjuje jer su XXIII. i XXVIII. bataljon odvojeni radi formiranja 13. SS divizije "Handžar".[1]

Nakon pogibije pukovnika Stipkovića u napadu neprijatelja na XXII. bojnu u septembru 1943. zapovjedništvo preuzima bojnik Milan Šulentić, ali samo osam dana kasnije novi komandant postaje bojnik Franjo Sudar koji uspijeva srediti stanje u Sdrugu i od njega ponovno stvara prvorazrednu postrojbu.

Tokom novembra brani crtu Sokolac-Mokro-Pale i Prača-Mokro, a do sredine decembra učestvuje u operaciji KUGELBLITZ.

Na početku 1944. drži postave na Romaniji, Podromaniji i u Sokolcu, Rogatici i Palama te vodi stalne borbe s partizanima. Duže vrijeme osigurava prometnicu Sarajevo-Rogatica-Višegrad, a drži i dio središnje Bosne i sjeverozapadne Hercegovine. Tokom lipnja vodi uspješne borbe oko Srebrenice, vrši proboj do Zvornika i zajedno s Nijemcima čisti istočnu Bosnu.

U augustu učestvuje u operaciji RÜBEZAHL, te slijede borbe za Bratunac, Srebrenicu i Bugojno, a teške borbe se nastavljaju i tokom septembra. Slijede borbe za Kreševo, Vitez, Tarčin i povlačenje iz doline Vrbasa.

Tokom oktobra vodi silovite borbe na Romaniji, te oko Travnika i Rogatice koju zaposjeda radi osiguranja izvlačenja njemačkih snaga iz Grčke. Borbe oko Kiseljaka i Busovače nakon kojih ulazi u sastav 8. hrvatske divizije.

U januaru 1945. počinje s pothvatom VICTORIA. U martu vode se teške borbe za Ivan Sedlo, a zatim je zaštitnica pri povlačenju iz Sarajeva. Od 9. aprila ostaci Sdruga povlače se prema Zagreb i dalje na zapad.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Skupina autora – Ustaška vojnica 1, Despot infinitus d.o.o., Zagreb, 2013., str. 240

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]