Sporazum Cvetković–Maček

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Sporazum Cvetković–Maček bio je politički dogovor o teritorijalnim podjelama u Kraljevini Jugoslaviji. Dogovorili su ga 26. augusta 1939. jugoslovenski premijer Dragiša Cvetković i Vladko Maček. Sporazumom je uspostavljena Banovina Hrvatska, s granicama banovine koje je obuhvatilo područja naseljenim Hrvatima.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Administracija 1920-ih i hrvatsko pitanje[uredi | uredi izvor]

Jugoslavija je prošla kroz dvije iteracije unutrašnjih administrativnih granica. Vidovdanskim ustavom od 28. juna 1921. godine, koji su u većim dijelovima izradili Nikola Pašić i Svetozar Pribićević, ustanovljena su 33 upravna okruga u tadašnjoj Kraljevini SHS, a amandman na Izborni zakon iz juna 1922. je propisivao upotrebu broja stanovništva prije Prvog svjetskog rata, omogućavajući Srbiji da ignoriše svoje ogromne žrtve tokom rata.[1] Osim toga, način na koji je parlament izglasao Ustav također je izazvao određeno negodovanje, jer je Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), najveća hrvatska regionalna stranka, odbila glasati, dok je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) bila isključena. To je olakšalo Pašićevoj Narodnoj radikalnoj stranci (NRS) i Pribićevićevoj Demokratskoj stranci (DS).[2]

Stjepana Radića je 1928. godine ranio srpski poslanik u Saboru, k a on je dva mjeseca kasnije umro. HRSS je ponovo počeo da bojkotuje parlament, a Vidovdanski ustav je postao neodrživ.[3][4]

Već od 1922. pitanje načina pomirenja sa nevoljnim hrvatskim partnerima postaje lokalna verzija hrvatskog pitanja među srpskom elitom. Čak i 'amputacija', tj Hrvatska neovisnost u korist cijelog sistema, razmatrana je u više navrata.[5][6] Srpska vizija amputacije obično je uključivala pripajanje regiona koji su etnički pomješani između Hrvata i Srba od strane Srbije, a ne Hrvatske. Time bi se zapravo stvorila " Velika Srbija ", a ne zajednica Južnih Slovena.[7][8] Sa hrvatskog stanovišta, hrvatsko pitanje je bilo manje fokusirano na smirivanje Jugoslavije kao veće cjeline, već na odvajanje Hrvatske od bilo kakvog uticaja Beograda. Stjepan Radić je postao rano lice hrvatskog separatističkog pokreta. Oscilirao je između favoriziranja potpune nezavisnosti ili konfederativnog modela vlasti s tri ustavno priznata naroda (Slovenci, Hrvati i Srbi) koji su trebali formirati nezavisne i suverene nacionalne države prije nego što se dobrovoljno pridruže labavoj zajednici. Ostale kontradikcije u njegovim političkim uvjerenjima uključivale su one o ulozi organizirane religije, urbanizaciji i komunizmu.[9] Njegov pogled na hrvatske granice, bilo da se radi o Jugoslaviji ili van nje, proširio se daleko izvan moderne hrvatske nacionalne države i obuhvatio je i većinu savremene Bosne i Hercegovine.

Kraljevska diktatura 1930-ih[uredi | uredi izvor]

Devet Banovina Jugoslavije, osnovanih 1929. godine i svaka je dobila ime po rijeci

Nakon što je Aleksandar I proglasio Šestojanuansku diktaturu, Vidovdanski ustav je poništen. Pola godine kasnije zamijenjen je jugoslovenskim ustavom iz 1931. (poznat i kao Septembarski ustav), a zemlja je zvanično postala Kraljevina Jugoslavija . Septembarskim ustavom 33 upravna okruga Vidovdanskog ustava zamijenjena su sa devet banovina. Svaki od njih dobio je naziv po rijeci, a u slučaju Primorske banovine, po obalnoj liniji. Oni su izvana bili osmišljeni kako bi se izbjegle konotacije istorijske, etničke, regionalne ili vjerske pripadnosti. Srbi su bili većina u šest od devet banovina, Slovenci većina u Dravskoj, Hrvati u Savskoj i Primorju.

U deceniji nakon uspostavljanja kraljevske diktature, nekoliko premijera (Živković 1929–1932, Marinković 1932, Srškić 1932–1934, Uzunović 1934, Jevtić 1934–1935, Stojadinović 1935–1939) se uzdiglo a potom palo i 1939. po nalogu kralja Aleksandra I, a potom, nakon kraljevog ubistva 1934. godine, po želji kneza Pavla, koji je bio regent maloljetnog kralja Petra II. Od ovih premijera, Milan Stojadinović je imao najduži mandat između 1935. i 1939. godine, prije svega zbog globalnog ekonomskog oporavka od Velike depresije. Međutim, bio je ideološki snažan centralist i protivio se velikim ustupcima manjinskim pokretima, posebno kada je riječ o hrvatskom pitanju.[10] Takođe je navukao lični bijes princa Pavla, zapadno-orijentisanog anglofila,[11] usvajajući slike i retoriku iz italijanskog fašizma.[12] Stojadinovićeva vlada je pala početkom februara 1939. godine, kada je izgubio vjeru u svoj kabinet.[13] Regent ga je 5. februara zamenio Dragišom Cvetkovićem. Cvetković će ostati premijer do jugoslovenskog državnog udara u martu 1941. godine, neposredno prije njemačke invazije na Jugoslaviju. Cvetković nije bio naročito popularan u Srbiji, ni među pristalicama vlasti ni među opozicijom. Nastojao je da postigne dogovor s Vladkom Mačekom, koji je nakon Radićeve smrti postao vođa hrvatskog regionalističkog pokreta.[14]

Uloga Hrvata u vlasti, 1918–39.[uredi | uredi izvor]

Stjepan Radić je u početku bojkotirao Jugoslavensku skupštinu sa svojom HRSS početkom 1920-ih i bio je otvoreno neprijateljski nastrojen prema instituciji jugoslovenske monarhije i samom članstvu Hrvatske u jugoslovenskoj državi. Upuštao se u otvorenu neprijateljsku retoriku prema srpskoj eliti, pa je u julu 1923. morao da ode u inostranstvo po nalogu za hapšenje zbog govora koji je vrijeđao kraljicu Mariju.[15] Radić je čak upisao svoju stranku u Seljačku internacionalu u Sovjetskom Savezu 1924. godine,[16][17] iako je kralj Aleksandar otvoreno podržavao ruske bijdlogardejce protiv boljševika u ruskom građanskom ratu.[18] Radićevo otvoreno koketiranje sa komunizmom, koji je bio duboko preziran u srpskom političkom svijetu, čak je djelimično doveo i do sloma Davidovićeve administracije,[19] prve koju nije vodila Radikalna stranka. Međutim, sredinom 1920-ih svoju ideologiju je pretvorio u zatvor, prihvatio i monarhiju i ustav i počeo da radi sa svojom preimenovanom Hrvatskom seljačkom strankom (HSS, 'republikanski' dio je izbačen iz imena).[20] Kratki savez Radićevog HSS-a i Pašićeve Radikalne stranke, formiran 18. jula 1925., koji nije vodio nikuda zbog međusobnog i javnog prezira, a HSS je raskinuo redove s radikalima početkom aprila 1926.[21]

Poslije Radićeve smrti 1928. godine, stranka je 13. augusta 1928. godine došla pod vodstvo Vladka Mačeka, koji ju je dodatno okrenuo u korist građanskih političkih krugova i intelektualizma, udaljavajući se od seoskog seljačkog agrarizma kakvog je Radić prvobitno zamislio. Ponuđena mu je mogućnost da predvodi jugoslovensku vladu kao premijer u julu 1932. godine, nakon što je kralj kratkotrajno smijenio Petra Živkovića i Vojislava Marinkovića, ali je Maček to odbio.[22] Tokom kraljevske diktature formirao je moćne političke saveze u opoziciji. Prvo, HSS se udružio s Demokratskom strankom kako bi formirao Demokratski seljački savez, a zatim se udružio s drugim snagama poput Slovenske narodne stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije da bi postao potpuna 'Ujedinjena opozicija'. Ovi savezi su uspjeli postići dobre izborne rezultate uprkos otvoreno pristrasnom političkom sistemu koji je uspostavio septembarski ustav iz 1931. godine. Lista Ujedinjene opozicije je u decembru 1938. uspela da obezbijedi 45% glasova, čime je dodatno potkopao autoritet premijera Stojadinovića.[23] Stojadinović je tada zamenjen Cvetkovićem u februaru 1939.[13]

Sporazum[uredi | uredi izvor]

Pregovori[uredi | uredi izvor]

Cvetković je postavljen za premijera zbog neophodnosti koju je regent Pavle video da se odmah pomiri sa hrvatskim regionalistima. Cvetković se preko posrednika u HSS-u sastao s Mačekom u Zagrebu na preliminarnim razgovorima.[24] Cvetković i Maček mogli su profitirati jedan od drugog: Cvetković bi mogao dobiti neophodan legitimitet kod hrvatskog naroda, a time i Ujedinjene opozicije,[14] dok bi Maček mogao ispuniti svoju regionalnu agendu za povećanje hrvatske autonomije. Pregovori su trajali od aprila do augusta 1939. i proizveli su Sporazum.[25] Sporazum je finalizovan 20. augusta 1939. godine, a ratifikovan 26. augusta.[26]

Uslovi[uredi | uredi izvor]

Savska i Primorska banovina pripojene su Banovini Hrvatskoj .
Karta Banovine Hrvatske po opštinama, prema popisu iz 1931. godine.
  • Član I
    • Formirat će se nova vlada Banovine Hrvatske.
  • Član II
    • Savska i primorska banovina postat će Banovina Hrvatska.
    • Osim toga, tim dvjema banovinama bit će pridodati i većinski hrvatski dijelovi Dubrovačke, Šidske, Iločke, Brčanske, Gradačačke, Travničke i Fojničke regije.
    • Dijelovi navedenih regija bez hrvatske većine bit će odvojeni i neće biti pripojeni Banovini Hrvatskoj.
  • Član III
    • Srbi, Hrvati i Slovenci moraju biti jednaki pred zakonom u novoj Banovini, kao i u zemlji u cjelini. Tri etničke grupe imaju zagarantovano jednak pristup pozicijama u javnoj službi u zemlji.
    • Vjerska ravnopravnost je zagarantovana. Ustavom nove Banovine garantovaće se jednaka osnovna građanska i politička prava.
  • Član IV
    • Unutarnje poslove poljoprivrede, trgovine i industrije, šuma i rudnika, građevinarstva, socijalne politike, narodnog školstva, pravosuđa i unutrašnje uprave preći će u nadležnost Banovine Hrvatske. Banovina će sarađivati sa vojnim vrhom kada su u pitanju rudarske koncesije koje su od interesa za odbranu zemlje.
    • Svi ostali poslovi, kao i 'pitanja od posebnog značaja za državu', kao što su nacionalna sigurnost, suzbijanje destruktivne propagande, policijski obavještajni podaci, zaštita javnog reda i drugo, ostat će u nadležnosti savezne vlade.
    • Hrvatskoj će biti pružena "potrebna finansijska autonomija", ali će se vojnom vodstvu omogućiti neophodan utjecaj u proizvodnji i logistici unutar Hrvatske kako bi se osigurala nacionalna obrana.
  • Član V
    • Zajednička zakonodavna vlast kralja i parlamenta u nadležnosti Banovine.
    • Stvaranje posebnog parlamenta za Banovinu, slobodno biranog opštim, ravnopravnim, neposrednim i tajnim glasanjem. Zastupljenost manjina će biti zagarantovana.
    • Kralj svoje upravne ovlasti u Banovini vrši preko bana.
    • Ban, kojeg je kralj imenovao i razriješio, odgovoran je kralju i parlamentu.
    • Pisani akti kraljevske vlasti moraju biti potpisani od bana ako se primjenjuju u Banovini Hrvatskoj.
    • Osnivanje Ustavnog suda za rješavanje sporova između savezne vlade i Banovine.
  • Član VI
    • Teritorijalni obim i jurisdikcijska prava Banovine bit će zajamčena posebnom ustavnom odredbom. Ova odredba se ne može mijenjati bez saglasnosti Banovine.
  • Član VII
    • Savezna vlada je saglasna da donese sve nove zakone koji bi mogli biti neophodni za implementaciju sporazuma.

Nadalje, iako nije formalizovano u sporazumu, Maček je u vladu ušao kao zamjenik premijera. Još četiri kabinetska mjesta dodijeljena su Mačekovim kolegama, formirajući Vladu nacionalnog dogovora.[27][28] Prvi i jedini ban bio je Ivan Šubašić, veteran Prvog svjetskog rata.

Ishod[uredi | uredi izvor]

Za dio HSS-a Seljačko-demokratske koalicije, sporazum je značio da, baš kao što je HRSS uradio sa Vidovdanskim ustavom, stranka sada efektivno djeluje unutar septembarskog ustava i počinje da sarađuje s ustavnim sistemom koji je ranije odbacio.[29] Međutim, Maček se približio koliko je mogao da dovrši hrvatsku autonomiju bez potpune nezavisnosti: Hrvatska je sada imala bana između sebe i kralja, a imala je svoj sabor u Zagrebu, Sabor, koji je brinuo o svojim stvarima. Osim toga, osvojio je pet državnih pozicija za sebe i svoje kolege.[24] Međutim, odredbe sporazuma bile su privremene. Planirane revizije se, međutim, nikada nisu dogodile, jer je Drugi svjetski rat doveo do kraja Kraljevine Jugoslavije.[25]

Nova Banovina Hrvatska činila je oko trećine teritorije cijele zemlje. Hrvati su sada bili jedina etnička grupa u Jugoslaviji sa svojim vlastitim posvećenim političkim frontom u okviru Kraljevine Jugoslavije,[25]

Većina odredbi ugovora ostala je neispunjena, jer je izbio Drugi svetski rat u samoj sedmici ratifikacije sporazuma i eventualno uključivanje Jugoslavije nakon njemačke invazije aprila 1941. je odgodilo njegovu političku realizaciju.[27]

Reakcija[uredi | uredi izvor]

Hrvatska[uredi | uredi izvor]

Hrvatski Jutarni list slavi sporazum 30. avgusta 1939.

Hrvatska reakcija unutar Jugoslavije bila je, barem u početku, općenito pozitivna, jer su Hrvati konačno imali svoju autonomnu vladu i etnički definiranu banovinu. Međutim, i fašističke ustaše i hrvatski komunisti bili su nezadovoljni što banovina nije dobila potpunu nezavisnost.[27] Pozitivnom mišljenju dodatno je pomogla i činjenica da su sporazumu dali legitimitet njegovi sponzori, posebno Maček, koji je bio popularan kao branitelj hrvatskih nacionalnih interesa. [30] Pozitivno mišljenje o sporazumu među Hrvatima je, međutim, postajalo sve lošije kako je primjena sporazuma zastala, a ekonomske poteškoće nastale u vezi s početkom Drugog svjetskog rata.[27]

Srbija[uredi | uredi izvor]

Srpska reakcija bila je ogorčena: 800.000 etničkih Srba, oko 20% stanovništva Banovine, sada su bili subjekti hrvatskog Sabora, a stupanje Hrvata Mačeka na funkciju potpredsjednika doživljeno je kao još veća uvreda.[28] Nadalje, činjenica samog postojanja hrvatske banovine dovela je do političkih poziva na isto uređenje i za Srbiju. Slobodan Jovanović iz Srpskog kulturnog kluba iznio je prijedlog kojim bi se Bosna, Crna Gora i Makedonija uključile u banovinu srpskih zemalja. Ovaj prijedlog je dospio u fazu planiranja sredinom 1940. godine, ali nikada nije realizovan zbog sve većeg pritiska koji je na zemlju izvršio Drugi svjetski rat.[27][24] I pravoslavno sveštenstvo i oficirska klasa jugoslovenskih oružanih snaga su se otvoreno protivili sporazumu.[31] Čak i u liberalnim srpskim krugovima, gdje je Ustav iz 1931. godine bio nepopularan, sporazum je odbijen. Ali među srpskim liberalima, glavni bijes nije ležao na srpskoj vladi koja je izdala Srbe, već na hrvatskoj strani dogovora, jer su Hrvati svojom saradnjom sa autoritarnom vladom legitimisali i autoritarni sistem uopšte i Ustav iz 1931. posebno.[31] I liberali i konzervativci u Srbiji jesu, međutim, bar dio krivice svalili na premijera Cvetkovića, koji je ubrzo u Srbiji bio još manje popularan od njegovog autoritarnog prethodnika Stojadinovića.[32] Općenito, sporazum je ponovo zaoštrio srpsko-hrvatske odnose, koji su se općenito poboljšali tokom ujedinjenog suprotstavljanja hrvatskih i srpskih liberala vlasti centralne vlade.[31] Najveći učinak stvaranja Banovine Hrvatske na političke stavove većine srpskih kreatora politike bio je kraj ideologije centralizma (koja se naziva i unitarizmom). Do kraja 1930-ih, većina srpskih političara favorizirala je federalni sistem i željela je oponašati prava hrvatske autonomije za Srbe.[27]

Ostatak Jugoslavije[uredi | uredi izvor]

Posebno su ogorčeni muslimani, koji su se već ranije morali suočiti sa podjelom između četiri različite banovine, gdje su u svakoj bili manjina. Sada su dvije od ovih banovina spojene u nacionalnu cjelinu, što je muslimanima bilo uskraćeno,[33] uz samo priznanje kao nacionalne subkulture u Jugoslaviji, koja je od svog osnivanja prvenstveno bila osmišljena oko Srba, Hrvata i Slovenaca. Ne samo da je dio muslimanskog stanovništva (4% ukupnog stanovništva Banovine Hrvatske) sada živio pod hrvatskom vlašću, već su nacrti za srpsku banovinu poput Jovanovića i Srpskog kulturnog kluba prijetili podrivanje kulturne i političke autonomije i preostalih muslimana.[27] Samo jedan član novog kabineta Cvetković-Maček bio je član Jugoslovenske muslimanske organizacije, što je dodatno pojačalo utisak da su Hrvati postigli dogovor sa Srbima o podjeli Bosne na štetu muslimana.[24]

Za Slovence se manje radilo o mogućem skorom nacionalnom uništenju kao u slučaju Bosne, već više o ravnopravnosti triju naroda.[27] Slovenci su obično slagali s Hrvatima u zajedničkom skepticizmu prema centralnoj srpskoj vlasti, ali sada su Hrvati očito postigli dogovor sa Srbima koji im je dodijelio poseban tretman, uključujući poseban nacionalni parlament koji Slovenija nije imala. Iako je Dravska banovina bila donekle bliska isključivo slovenskom okrugu, nije imala nijednu od posebnih autonomija dodijeljenih Banovini Hrvatskoj. Iako je bilo poziva za Banovinom Slovenije, prijetnja koju su predstavljale susjedna Italija i Njemačka usljed brzog širenja Drugog svjetskog rata ubrzo je preuzela primat.[24]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 39. ISBN 0333792416.
  2. ^ Jelavich, Barbara (1983). Twentieth Century. History of the Balkans. 2. Cambridge: Cambridge University Press. str. 150. ISBN 9780521274593.
  3. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 45. ISBN 0333792416.
  4. ^ Calic, Marie-Janine (2014). A History of Yugoslavia. West Lafayette: Purdue University Press. str. 104. ISBN 9781557538383.
  5. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 40. ISBN 0333792416. An addendum to the programme [in 1922] of the Croatian Republican Peasant Party sketched out the map of an independent Croatia, which would cooperate with Serbia on the basis of a confederation. The incident showed that Radić was quite prepared to usurp the authority of the government in the conduct of foreign affairs. In Belgrade, murmurings were heard that the time had come to ‘amputate’ Croatia and let the Serbs get on with their own affairs.
  6. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 46. ISBN 0333792416. On 6 January 1929, after five months of protracted efforts to resolve matters through a cabinet headed by Korosec, again including talk of the ‘amputation’ of Croatia, the King proclaimed a royal dictatorship, pending the promulgation of a new constitution.
  7. ^ Banac, Ivo (1984). The National Question in Yugoslavia. Ithaca: Cornell University Press. str. 236. ISBN 0801494931. In fact, Radić became a resolved federalist only after the results of the Constituent Assembly forced him to abandon any further illusions about the willingness of foreign powers to effect Croatia's independence, and after the NRS and Aleksandar launched several trial balloons about a possible "amputation" of troublesome northwest Croatia, which would have mutilated Croat national territory.
  8. ^ Banac, Ivo (1984). The National Question in Yugoslavia. Ithaca: Cornell University Press. str. 236. ISBN 0801494931. Footnote 10: Certain NRS circles and their allies in the camarilla repeatedly threatened to create a Great Serbia by "amputating" northwestern Croatia and Slovenia and letting these areas fend for themselves. A concrete amputation proposal was voiced in a 1923 pamphlet, following the centralist reversals in parliamentary elections. The author of this anonymous work proposed to incorporate most of Slavonia, parts of Croatia proper, and all of Bosnia-Hercegovlna and Dalmatia into such a Serbian slate.
  9. ^ Calic, Marie-Janine (2014). A History of Yugoslavia. West Lafayette: Purdue University Press. str. 78. ISBN 9781557538383.
  10. ^ Calic, Marie-Janine (2014). A History of Yugoslavia. West Lafayette: Purdue University Press. ISBN 9781557538383. In February 1939, domestic and foreign policy motives prompted Prince Regent Paul to dismiss the powerful prime minister Milan Stojadinović, a man who advocated a strong centralized state and thus stood in the way of solving the Croatian question.
  11. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 59. ISBN 0333792416.
  12. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 65. ISBN 0333792416.
  13. ^ a b Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 66. ISBN 0333792416. Stojadinović formed a second administration, but at the beginning of February 1939 his Slovene and Muslim ministerial colleagues, together with Dragisa Cvetkoviç, a Serb, resigned, stating as their reason the government’s intransigence over the Croat problem. Stojadinović's position was now untenable[.] Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv ":0" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  14. ^ a b Djilas, Alexis (1991). The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919-1953. London: Harvard University Press. str. 129. ISBN 0674166981. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv ":1" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  15. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 41. ISBN 0333792416. By July [1923], Radić was abroad, fleeing from an arrest warrant issued for publicly insulting the Queen in an inflammatory Bastille Day speech.
  16. ^ Graeme Gill, "Peasant International," in George Jackson and Robert Devlin (eds.), Dictionary of the Russian Revolution. Westport, CT: Greenwood Press, 1989; pp. 435-436.
  17. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 42. ISBN 0333792416. Radić's maverick antics again proved a fatal handicap in the attempt to build a united opposition. During the summer, his wanderings around the European capitals brought him to Moscow, where (with the prior agreement of the HRSS leadership) he took his party into the Communist Peasant International on 1 July [1924].
  18. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 39. ISBN 0333792416. Vesting authority in a Serbian dynasty was asking for trouble when combined with the Serb domination of the Peoples’ Assembly, leading to repeated charges of collusion between the government and King Aleksandar. The King’s wide discretionary powers in the conduct of foreign affairs were a particular source of tension. The Court played host to thousands of White Russian soldiers commanded by General Wrangel, who used Belgrade as a base to plan his strategy against the Bolshevik government in Moscow, provoking an outcry by opposition deputies in the Peoples’ Assembly, in March 1922, against ‘hidden government’.
  19. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 42. ISBN 0333792416. Within three months, Davidović was out of office. Radić's maverick antics again proved a fatal handicap in the attempt to build a united opposition. [...] The Radicals jumped at the opportunity to accuse Radić of treasonable commerce with godless Bolshevism. Using their influence at Court, Pasić and Pribicević campaigned to bring down the government ‘in the name of those sacrificed in the war’. As Radić continued to attack the ‘militarists and shysters’ in Belgrade, the war minister, General Hadžić, declared he could not serve in a government associated with the HRSS, and contrived to bring it down. Davidović privately made it clear that the King had forced his resignation, and he complained about the subversion of civilian government by the generals, who consistently exaggerated the degree of unrest in the country in their reports to Aleksandar.
  20. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 44. ISBN 0333792416. From prison, he issued a statement to the Peoples’ Assembly on 27 March in which he renounced his republican and federalist ambitions, and offered to work within the Vidovdan Constitution, though his communication to the King (coolly received) spoke of its eventual revision. In language as obsequious as it had been vitriolic in opposition, Radić accepted the authority of the Crown.
  21. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 44. ISBN 0333792416. Pasić immediately [...] formed a government (18 July 1925) [...], with [five] portfolios going to members of the Croatian Peasant Party (HSS), as it was now promptly renamed. However, nothing of substance changed in the conduct of politics. Radić [continued to berate] his Radical colleagues in public for corruption. The Radicals for their part were openly contemptuous of Radić's capitulation, which they ascribed to fear and cupidity in equal parts. In early April 1926, Radić left the government, and the HSS reverted to its traditional opposition role. Four days later, Pasić also resigned, and his alliance with Radić proved to be his last taste of office.
  22. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 55. ISBN 0333792416.
  23. ^ Calic, Marie-Janine (2014). A History of Yugoslavia. West Lafayette: Purdue University Press. str. 119. ISBN 9781557538383. In the December 1938 elections, the "United Opposition" under the leadership of the Croatian Peasants’ Party had won an impressive 45 percent of the vote, while the governing party only garnered 54 percent. So it had become quite apparent that Stojadinović's politics were not sufficiently supported by the electorate.
  24. ^ a b c d e Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 68-69. ISBN 0333792416. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv ":3" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  25. ^ a b c Djilas, Alexis (1991). The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919-1953. London: Harvard University Press. str. 130. ISBN 0674166981. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv ":2" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  26. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 68. ISBN 0333792416.
  27. ^ a b c d e f g h Calic, Marie-Janine (2014). A History of Yugoslavia. West Lafayette: Purdue University Press. str. 120. ISBN 9781557538383. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv ":4" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  28. ^ a b Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 69. ISBN 0333792416. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv ":5" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  29. ^ Djilas, Alexis (1991). The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919-1953. London: Harvard University Press. str. 130. ISBN 0674166981. The HSS had in this way abandoned the program of the democratic opposition, whose main goal was fundamental change of the 1931 constitution.
  30. ^ Djilas, Alexis (1991). The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919-1953. London: Harvard University Press. str. 131. ISBN 0674166981.
  31. ^ a b c Djilas, Alexis (1991). The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919-1953. London: Harvard University Press. str. 132. ISBN 0674166981.
  32. ^ Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. str. 70. ISBN 0333792416.
  33. ^ Calic, Marie-Janine (2014). A History of Yugoslavia. West Lafayette: Purdue University Press. str. 120. ISBN 9781557538383. The Muslims were particularly bitter over the fact that Croats and Serbs had — seemingly bilaterally — divided up their country among themselves, and in doing so they had not only trampled the historical borders of Bosnia-Herzegovina but had also treated with contempt the regional identity of the populace.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Sporazum_Cvetković–Maček&oldid=3594091"