Srpska demokratska stranka
Srpska demokratska stranka Српска демократска странка | |
|---|---|
 | |
| Skraćenica | SDS |
| Predsjednik | Milan Miličević |
| Generalni sekretar | Zoran Latinović |
| Osnivač(i) | Radovan Karadžić |
| Osnovana | 12. juli 1990. |
| Slogan | "Sviće" |
| Sjedište | Banja Luka i Istočna Ilidža, Bosna i Hercegovina |
| Adresa | Nikole Tesle 1 (Banja Luka) Trg Ilidžanske brigade bb (Istočna Ilidža) |
| Mladi ogranak | Omladina SDS-a |
| Broj članova | ~40,000 |
| Politička pozicija | Desni centar |
| Ideologija | Srpski nacionalizam[1] Nacionalni konzervativizam[1] |
| Međunarodno članstvo | Međunarodna demokratska unija |
| Boje | |
| Predstavnički dom BiH | 2 / 42
|
| Dom naroda BiH | 1 / 15
|
| Narodna skupština RS | 13 / 83
|
| Veb-sajt | |
| www | |
Srpska demokratska stranka (SDS) nacionalna je desničarska stranka Srba, koja je bila još osnovana tokom postojanja SFRJ.
SDS imala je vodeću političku ulogu u ratovima u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, s tim da je organizirala naoružavanje Srba.
Historija[uredi | uredi izvor]
Srpska demokratska stranka (SDS) je partija čiji je osnivač Jovan Rašković. U toku 1991. stranka je podijeljena na SDS Bosne i Hercegovine (kasnije Republike Srpske), SDS Hrvatske (kasnije Republike Srpske Krajine) i filijalu u SRJ odnosno u Srbiji i Crnoj Gori. Krovna organizacija je bila SDS Srpskih zemalja čiji je predsjednik do 1996. godine bio Radovan Karadžić.
U Bosni i Hercegovini SDS je osnovana u julu 1990. Među prvim članovima bili su Radovan Karadžić (predsjednik stranke), Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić.
Osnivanje[uredi | uredi izvor]
Osnivanje stranke počinje u SR Hrvatskoj gdje se angažuje Jovan Rašković, koji je radio kao psihijatar u Splitu. Pored toga postojali su odbori u SR Sloveniji i SR Srbiji. Kasnije će se u maju 1990, na teritoriji SR Bosne i Hercegovine (SR BiH), osnovati Inicijativni odbor stranke. Kao vođa stranke profilisao se u početku Vladimir Srebrov (pravo ime Milan Nikolić). 28. juna 1990 održana je obnoviteljska skupština kulturnog udruženja "Prosvjeta" koju su pokrenuli profesor filozofije Aleksa Buha i književnik Vladimir Nastić. Veliki utjecaj u organizivanju stranke imalu su profesori Milorad Ekmečić i Nikola Koljević. Akademik Dobrica Ćosić ponudio je obojici da budu glavni agitatori stranke, poput Raškovića u Hrvatskoj. Karadžić je po profesiji bio psihijatar kao i Rašković. Karadžić je radio tada u pokretu "Zelenih". U početku Karadžić nije pokazivao interes u organizaciji stranke ali se smatra da je akademik Ćosić imao znatan utjecaj na promijenu mišljenja. Pored toga radilo se pridobijanju Nenada Kecmanovića, koji je odbio pristupanje SDS-u te se priključio Savezu reformnih snaga Jugoslavije (SRSJ), stranci Ante Markovića. Nakon što je Stranka demokratske akcije (SDA) bila već formirana Karadžić poziva Aliju Izetbegovića, na zakazanom sastanku pojavio se Muhamed Čengić, s namjerom da ponudi koaliciju SDA i SDS-a. SDS je otvoreno pozivao na rušenje komunizma. Kasnije će na sastanku Izvršnog odbora "Prosvjete" Koljević, Ekmečić i dr. izvršiti pritisak na Srebrova da mjesto ustupi Karadžiću uz argument "da je veliki Srbin iz četničke porodice"(Karadžić je u Jugoslaviji, između ostalog, osuđivan zbog pisanja pjesama nacionalističkog sadržaja).[2] Uz to je Srebrov organizovao omladinsko krilo "Mlada Bosna" koja je trebala biti udarna pesnica stranke. Izjave Srebrova poput "neću da budem lider, već samo buntovnik svog naroda u BiH" prikazivalo je Karadžića kao politički umjerenijeg. Kasnije će Srebrov, pod utiskom da je iskorišten, prepustiti svoje mjesto u stranci Karadžiću.[3]
Miting u Banjoj Luci[uredi | uredi izvor]
Nakon konsultacija s Beogradom Karadžić organizuje, uz prisustvo Raškovića (SDS Hrvatske) i historičara Rastislava Petrovića veliki miting u Banjaluci uz slogan "BiH u Jugoslaviji". Okupljenima su se obratili parolama: "Tući ćemo se pošteno", "Srpski narod ima pravo na svoju državu", "Niko nas ne može odvojiti od Jugoslavije".[4]
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine[uredi | uredi izvor]
Donošenje zahtjeva, od strane SDA, u Skupštini SR BiH o Memorandumu o suverenosti bojkotovano je od poslanika SDS-a. Momčilo Krajišnik predsjednik Skupštine formirao je Radnu grupu koja je tražila kompromis. Na zatvorenoj sjednici, od 12-13. oktobra 1991 vođena je rasprava o samopoopredjeljenju odnosno otcjepljenju. Noć između 14. i 15. oktobra ostat će upamćena po Karadžićevoj govoru u Skupštini nakon što su poslanici SDS-a odbili prijedlog o izglasavanju suvereniteta BiH-a:[5]
Želite da povedete BiH istim putem pakla i stradanja kojim su krenuli Slovenija i Hrvatska. Ne zavaravajte se da BiH nećete odvesti pravo u pakao, i da upravo vi nećete snositi krivicu ako nestane cijeli jedan narod. Jer, ako dođe do rata, Muslimani se ne mogu braniti.
Rat u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]
Već u proljeće 1991. SDS je proglasio neke dijelove Bosne i Hercegovine kao "srpske autonomne regije". 1992. godine SDS je pozvala Srbe na bojkot referenduma o nezavisnosti Bosnir i Hercegovine, ali ipak nije mogla spriječiti nezavisnost od tadašnje Jugoslavije.
U januaru 1992. SDS je proglasio Srpsku republiku na teritoriji BIH, a današnju Republiku Srpsku.
Uoči dolaska Richarda Holbrooka u Banja Luku 2000, tvorca Dejtonskog sporazuma, Međunarodna krizna grupa (engleski: International Crisis Group, ICG) zatražila je zabranu te stranke,[6] jer su većina tadašnjih vođa bili osumnjičeni za ratne zločine. Međutim, tom prijedlogu se usprotivila, među ostalim, i bošnjačka Stranka demokratske akcije.[nedostaje referenca]
Poslijeratni period[uredi | uredi izvor]
Poslije rata u Bosni i Hercegovini, SDS je jedna od vodećih stranaka u Republici Srpskoj. Poslije parlamentarnih izbora 1998. SDS odlazi u opoziciju.[7] Na čelu sa Draganom Čavićem, SDS se djelimično distancirao od prošlosti svoje stranke, tako da je 2004. priznao masakr počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici.[8] Trenutno je na čelu stranke Milan Miličević kao v.d. predsjednika.SDS i dalje vodi politiku podjele Bosne i Hercegovine.[nedostaje referenca]
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Hadžifejzović, Senad (2002). Rat uživo. Ljubljana: Mladinska knjiga. ISBN 9958-9852-0-9. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
- Alibabić, Munir (2014). Tajni rat za Bosnu i Hercegovinu između SDB BiH i KOS-a JNA. Sarajevo: samizdat. ISBN 978-9958-0321-0-3. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Nordsieck, Wolfram (2018). "Bosnia–Herzegovina". Parties and Elections in Europe. Pristupljeno 11. 10. 2018.
- ^ Mahić, Derviš (2003). Kojim putem ide Bosna (PDF). Oslo: Univerzitet Oslo. str. 14.
- ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (10. 11. 2009). "Kako je nastao SDS Svi u državu (2". Feljton knjige "Balkan bluz". samizdat. e-novine.com. Arhivirano s originala, 18. 12. 2017. Pristupljeno 17. 7. 2017.
- ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (24. 11. 2009). "Duhovni krov "Velike Srbije" (6)". Feljton knjige "Balkan bluz". samizdat. e-novine.com. Arhivirano s originala, 17. 10. 2017. Pristupljeno 17. 7. 2017.
- ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (1. 12. 2009). "Raspad bosanske skupštine (8)". Feljton knjige "Balkan bluz". samizdat. e-novine.com. Arhivirano s originala, 30. 11. 2016. Pristupljeno 17. 7. 2017.
- ^ "Zabrana SDS-a". Arhiva BH Dani. BH Dani. 10. 11. 2000. Pristupljeno 20. 7. 2017.[mrtav link]
- ^ "Историјат". Zvanična stranica. Pristupljeno 20. 7. 2017.
- ^ Smoljanović, Stanko (23. 6. 2004). "Čavić priznao masakr u Srebrenici". Deutsche Welle. Pristupljeno 20. 7. 2017.