Srpska demokratska stranka
Srpska demokratska stranka | |
|---|---|
 | |
| Predsjednik | Vukota Govedarica[1] |
| Godina osnivanja | 1990. |
| Boja/e | Crvena |
| Web stranica: http://www.sdsrs.com/ | |
Srpska demokratska stranka (SDS) je nacionalna desničarska stranka Srba, koja je bila još osnovana tokom postojanja SFRJ.
SDS imala je vodeću političku ulogu u ratovima u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, s tim da je organizirala naoružavanje Srba a sumnja se i da je podržavala ubijanje, protjerivanje i druge ratne zločine[potreban citat] nad nesrpskim stanovništvom.
Sadržaj
Historija[uredi | uredi izvor]
Srpska demokratska stranka (SDS) je partija čiji je osnivač Jovan Rašković. U toku 1991. stranka je podjeljena na SDS Bosne i Hercegovine (kasnije Republike Srpske), SDS Hrvatske (kasnije Republike srpske krajine) i filijalu u SRJ odnosno u Srbiji i Crnoj Gori. Krovna organizacija je bila SDS Srpskih zemalja čiji je predsjednik do 1996. godine bio Radovan Karadžić.
U Bosni i Hercegovini SDS je osnovana u julu 1990. Među prvim članovima bili su Radovan Karadžić (predsjednik stranke), Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić.
Osnivanje[uredi | uredi izvor]
Osnivanje stranke počinje u SR Hrvatskoj gdje se angažuje Jovan Rašković, koji je radio kao psihijatar u Splitu. Pored toga postojali su odbori u SR Sloveniji i SR Srbiji. Kasnije će se u maju 1990., na teritoriji SR Bosne i Hercegovine (SR BiH), osnovati Inicijativni odbor stranke. Kao vođa stranke profilisao se u početku Vladimir Srebrov (pravo ime Milan Nikolić). 28. juna 1990 održana je obnoviteljska skupština kulturnog udruženja "Prosvjeta" koju su pokrenuli profesor filozofije Aleksa Buha i književnik Vladimir Nastić. Veliki utjecaj u organizivanju stranke imalu su profesori Milorad Ekmečić i Nikola Koljević. Inače akademik Dobrica Ćosić ponudio je obojici da budu glavni agitatori stranke, poput Raškovića u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je Karadžić po profesiji bio psihijatar kao i Rašković. Karadžić je radio tada u pokretu "Zelenih". U početku Karadžić nije pokazivao interes u organizaciji stranke ali se smatra da je akademik Ćosić imao znatan utjecaj na promijenu mišljenja. Pored toga radilo se pridobijanju dr. Nenada Kecmanovića, koji je odbio pristupanje SDS-u te se priključio Savezu reformnih snaga Jugoslavije (SRSJ), stranci Ante Markovića. Nakon što je Stranka demokratske akcije (SDA) bila već formirana Karadžić poziva Aliju Izetbegovića, na zakazanom sastanku pojavio se Muhamed Čengić, s namjerom da ponudi koaliciju SDA i SDS-a. SDS je otvoreno pozivao na rušenje komunizma. Kasnije će na sastanku Izvršnog odbora "Prosvjete" Koljević, Ekmečić i dr. izvršiti pritisak na Srebrova da mjesto ustupi Karadžiću uz argument "da je veliki Srbin iz četničke porodice"(Karadžić je u Jugoslaviji, između ostalog, osuđivan zbog pisanja pjesama nacionalističkog sadržaja)[2]. Uz to je Srebrov organizovao omladinsko krilo "Mlada Bosna" koja je trebala biti udarna pesnica stranke. Izjave Srebrova poput "neću da budem lider, već samo buntovnik svog naroda u BiH" prikazivalo je Karadžića kao politički umjerenijeg. Kasnije će Srebrov, pod utiskom da je iskorišten, prepustiti svoje mjesto u stranci Karadžiću.[3]
Miting u Banjoj Luci[uredi | uredi izvor]
Nakon konsultacija s Beogradom Karadžić organizuje, uz prisustvo Raškovića (SDS Hrvatske) i historičara Rastislava Petrovića veliki miting u Banjaluci uz slogan "BiH u Jugoslaviji". Okupljenima su se obratili parolama: "Tući ćemo se pošteno", "Srpski narod ima pravo na svoju državu", "Niko nas ne može odvojiti od Jugoslavije".[4]
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine[uredi | uredi izvor]
Donošenje zahtjeva, od strane SDA, u Skupštini SR BiH o Memorandumu o suverenosti bojkotovano je od poslanika SDS-a. Momčilo Krajišnik predsjednik Skupštine formirao je Radnu grupu koja je tražila kompromis. Na zatvorenoj sjednici, od 12-13. oktobra 1991 vođena je rasprava o samopoopredjeljenju odnosno otcjepljenju. Noć između 14. i 15. oktobra ostat će upamćena po Karadžićevoj govoru u Skupštini nakon što su poslanici SDS-a odbili prijedlog o izglasavanju suvereniteta BiH-a:[5]
Želite da povedete BiH istim putem pakla i stradanja kojim su krenuli Slovenija i Hrvatska. Ne zavaravajte se da BiH nećete odvesti pravo u pakao, i da upravo vi nećete snositi krivicu ako nestane cijeli jedan narod. Jer, ako dođe do rata, Muslimani se ne mogu braniti.
Rat u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]
Već u proljeće 1991. SDS je proglasio neke dijelove Bosne i Hercegovine kao "srpske autonomne regije". 1992. godine SDS je pozvala Srbe na bojkot referenduma o nezavisnosti Bosni i Hercegovini, ali ipak nije mogla spriječiti nezavisnost Bosne i Hercegovine od tadašnje Jugoslavije.
U januaru 1992. SDS je proglasio tzv. Srpsku republiku na teritoriji BIH, a današnju Republiku Srpsku.
SDS je, po mišljenju mnogih historičara,[potreban citat] glavni krivac za rat, ubistva i progon u Bosni i Hercegovini. Uoči dolaska Richarda Holbrooka u Banja Luku 2000., tvorca Dejtonskog sporazuma, Međunarodna krizna grupa (en: International Crisis Group, ICG) zatražila je zabranu te stranke,[6] jer su većina njenih (tadašnjih) vođa bila osumnjičena za ratne zločine. Međutim, tom prijedlogu se usprotivila, među ostalim, i bošnjačka Stranka demokratske akcije.
Poslijeratni period[uredi | uredi izvor]
Poslije rata u Bosni i Hercegovini, SDS je jedna od vodećih stranaka u Republici Srpskoj. Poslije parlamentarnih izbora 1998. SDS odlazi u opoziciju.[7] Na čelu sa Draganom Čavićem, SDS se (djelimično) distancirao od prošlosti svoje stranke, tako da je 2004. priznao masakr počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici.[8] Trenutno je na čelu stranke Mladen Bosić, koji zastupa nacionalističku politiku. SDS i dalje vodi politiku podjele Bosne i Hercegovine.
Razno[uredi | uredi izvor]
- Munir Alibabić bivši kadar SDB RBiH i FOSS-a navodi da je Jovan Rašković u zadnjim danima pred smrt samokritično ponavljao da je zapalio fitilj srpskog nacionalizma.[9]
- Avdo Husejnović bosansko-hercegovački autor i režiser navodi u dokumentarnom filmu "Bosna ili smrt", tematizirajući događaje 2. i 3. maja 1992, da je Srebrov podržao građane Sarajeva.[10]
- Kako prenosi beogradski NIN, SDS je u Doboju 1995 prijetio izbjeglicama srpske nacionalnosti oduzimanjem pomoći i smještaja, ukoliko se ne registruju u cilju glasanja.[11]
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Alibabić, Munir (2014). Tajni rat za Bosnu i Hercegovinu između SDB BiH i KOS-a JNA. Sarajevo: samizdat. ISBN 978-9958-0321-0-3.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Predsjednik". Zvanična stranica. Pristupljeno 17. 7. 2017.
- ^ Mahić, Derviš (2003). Kojim putem ide Bosna. Oslo: Univerzitet Oslo. str. 14.
- ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (10. 11. 2009). "Kako je nastao SDS Svi u državu (2". Feljton knjige "Balkan bluz" (samizdat). e-novine.com. Pristupljeno 17. 7. 2017.
- ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (24. 11. 2009). "Duhovni krov "Velike Srbije" (6)". Feljton knjige "Balkan bluz" (samizdat). e-novine.com. Pristupljeno 17. 7. 2017.
- ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (1. 12. 2009). "Raspad bosanske skupštine (8)". Feljton knjige "Balkan bluz" (samizdat). e-novine.com. Pristupljeno 17. 7. 2017.
- ^ "Zabrana SDS-a". Arhiva BH Dani. BH Dani. 10. 11. 2000. Pristupljeno 20. 7. 2017.
- ^ "Историјат". Zvanična stranica. Pristupljeno 20. 7. 2017.
- ^ Smoljanović, Stanko (23. 6. 2004.). "Čavić priznao masakr u Srebrenici". Deutsche Welle. Pristupljeno 20. 7. 2017.
- ^ (Alibabić str. 69)
- ^ Husejnović, Avdo (2. 5. 2017). "Face TV specijal". Bosna ili smrt. Face TV.
- ^ Tuman, Mihael (13. 9. 1995.). "Zajednički život? Nemoguć!". NIN-ova arhiva (jezik: srpski). NIN. Pristupljeno 24. 7. 2017.
