Bobovac

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bobovac

Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske ili od Vareša. Sastojao se od gornjeg grada sa četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.

Historija[uredi | uredi izvor]

Podigao ga je ban Stjepan II Kotromanić nešto prije polovine 14. vijeka. Bobovac je bio sjedište bosanskih vladara od perioda vladavine bana Stjepana II Kotromanića (prva polovina 14. vijeka), preko svih bosanskih kraljeva i sve do prestanka bosanske samostalnosti osmanlijskim osvajanjem (1463.) Prvi put se u pisanim dokumentima pominje 1349. U Zadarskom arhivu Bobovac se spominje oktobra 1445. [1] i februara 1446. godine. [2] To su rijetke informacije koje po imenu spominju stanovnike nižih društvenih slojeva iz Bobovca.

Njegov položaja i konfiguracija terena je omogućavao odbranu i bio je vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva uz Kraljevu Sutjesku, koja je bila bez fortifikacija i imala više administrativno-politički značaj. U njemu se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu se nalazila i kraljevska grobna kapela za koju se pretpostavlja da je kralj Ostoja naredio da se stara bobovačka crkva preuredi za tu svrhu.

Zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja bio je meta napada osvajača.

U bosansko-srpskom ratu 1350. opsjedao ga je srpski car Stefan Dušan, ali ga nije osvojio.

Septembra 1407. godine grad je osvojila mađarska vojska i jedno vrijeme držala u njemu posadu u težnji da vrati na prijestolje svrgnutog bosanskog kralja Stjepana Ostoju. (vidi: Bosansko-ugarski ratovi).

Stjepan Tomašević (1461-1463), posljednji bosanski kralj, zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, seli kraljevski dvor u Jajce.

Bobovac su Osmanlije opsjedali 19. maja a osvojili 21. maja 1463. nakon samo tri dana borbe. Jedni izvori navode da su se za grad vodile teške borbe i da su Osmanlije pod gradom upotrijebili topove koje im je slao Nijemac Jörg iz Nürnberga. Također se govori da je knez Radak, koji je upravljao u to vrijeme gradom predao Bobovac misleći da će za to biti nagrađen, ali su ga Osmanlije nakon predaje pogubili. Brzi pad Bobovca, za koji se vjerovalo da može izdržati i dvogodišnju opsadu je iznenadio kralja Stjepana Tomaševića i onemogućio ga da sakupi vojsku i dobije stranu pomoć. Zbog toga su se i posade Visokog i nekih drugih gradova predale bez borbe. Nakon njegovog zauzimanja, Osmanlije su ga razorili ali su zbog njegovog izuzetnog strateškog značaja ponovo sagradili neke objekte potrebne za njihov boravak. Osmanska posada je boravila u Bobovcu sve do 1626. kada je napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavkom osmanskih osvajanja prema sjeveru kada ostaje duboko u pozadini. Kraljevska grobna kapela je rekonstruirana, ali nekim nepriznatim metodama tako da je njena vrijednost umanjena.

Mauzolej[uredi | uredi izvor]

U kraljevskom mauzoleju na Bobovcu pronađeno je devet skeleta u pet grobnica. Tu su bili sahranjeni kraljevi Stjepan Dabiša, Stjepan Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II i Stjepan Tomaš. S njima je vjerovatno bio sahranjen i posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, čiji su ostaci bili preneseni iz Jajca. Od deveta skeleta, samo jedan pripada ženskoj osobi, koja je sahranjena pored Tvrtka II. Pretpostavlja se da pripada supruzi Tvrtka II, kraljici Doroteji Gorjanskoj. Između grobova kralja Tvrtka II i groba žene za koju se pretpostavlja da je kraljica Doroteja Gorjanska nalazi se dječji grob, za kojeg se pretpostavlja da pripada djetetu Tvrtka II i Doroteje Gorjanske.[3][4][5]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Vladich Radosalich de Bobouaç partium Bosne homo sui iuris se sponte locauit et concessit ad seriuendum et famulandum Johanni Bono patrono nauigii habitator Venetiarum presenti et ipsum Vladich recipienti pro annis tribus proxime venturis ... ipse Vladich bene, fideliter et solicite seruire et famulari ipsi Johanni” (15. oktobar 1445. godine), Državni arhiv u Zadru, Splitski arhiv, Busta 8, sv. 23/7, f. 340.
  2. ^ „Radoslaua de Bobouaç Bosne sponte locauit et pacto astrinxit Radognam eius filium et filium condam Milutin Protocouich etatis annorum XIIII vel circa presentem et volentem ad seriuendum et famulandum Johanni filio ser Dimitri Mossuro ciui et habitator Spaleti presenti et ipsum Radognam recipienti ad seruitium suum pro annis duobus proxime venturis, promittens ipsa Radoslaua quod dictus Radogna bene et fideliter seruiet et famulabiter ipsi Johanni et sibi hobediens erit ac eius mandata seruabit licita et honesta, ab eo non recedit ante dictum tempus, et furtum non committet, et hoc quia ipse Johannis promisit ipsum Radogna tenere dicto tempore et bene tractare ac instruere sibique dare vitum, vestitum et calciamentum condecenter nec ab eo expellere ante dictum tempus, in fine vero tempore promisit sibi dare vestimenta sua pro usu suo ...” (23. fabruar 1446. godine), Državni arhiv u Zadru, Splitski arhiv, Busta 9, sv. 23/9, f. 396.
  3. ^ Pavo Živković, Tvrtko II Tvrtković: Bosna u prvoj polovini xv stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu, 1981
  4. ^ Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva: izbor novinskih članaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga: Bosna u prvoj polovini xv stoljeća, Međunarodni centar za mir, 1995
  5. ^ U Bobovcu nisu sahranjeni svi kraljevi i kraljice Bosne. Prvi kralj, Tvrtko I, sahranjen je u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile zajedno sa svojom suprugom, kraljicom Dorotejom Bdinskom. Tri kraljice (Jelena Nelipčić, Katarina Kosača i Mara Branković) umrle su van granica Bosanskog kraljevstva, a dvije (Katarina i Mara) su sigurno i sahranjene van Bosne. Tri kraljice (Kujava Radinović, Vitača i Vojača) su izgubile kraljevsku titulu i čast razvodom, pa nisu ni bile sahranjene u Bobovcu s ostalim članovima kraljevske porodice.