Radivoj Ostojić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Radivoj Ostojić
Kralj Bosne
Prethodnik Tvrtko II
Nasljednik Tvrtko II
Supružnik Katarina od Velike
Djeca Tvrtko
Đurađ
Matija
Dinastija Kotromanići
Otac Stjepan Ostoja, kralj Bosne
Rođenje oko 1410
Jajce
Smrt 5. juni 1463.
Carevo Polje kod Jajca

Radivoj Ostojić u nekim izvorima Radoslav Ostojić Kotromanić ili Radivoj Vrandučki (Jajce oko 1410 - Ključ krajem maja 1463 ili Sultanov tabor kod Jajca 5. juni 1463) poznat i kao knez Radak je bio bosanski protukralj i brat kralja Stjepana Tomaša, te vojvoda od Vranduka, bio je nepriznati kkralj Bosne kao osmanlijski pretendent na osmanski kraljevski prijestol. Rođen je kao vanbračni sin kralja Stjepana Ostoje i plemkinje nepoznatog imena. Bio je direktno umješan u zbivanja u državi od 30. godine 15. vijeka, pa sve do velikog osmanskog upada u Bosnu, 5. juna 1463. godine. Kao saradnik Stjepana Tomaševića (despot Srbije 21. mart1459 - 20. juni 1459), kralj Bosne 10. juli 1461 - 5. juni 1463), učestovao je u postavljenju Stjepana na njegovom postavljanju za srpskog despota 1. aprila 1459. godine, predaji Smederevskog Grada Osmanlijima 20. juna iste godine i predaji Ključa krajem maja 1463. godine, nakon čega je pored garancija Osmanlija pogubljen u Ključu krajem maja ili 5. juna u Jajcu 1463. godine. Iako se u izvorima mogu naći optužbe zbog predaje Smedereva i trovanja svog (polu)brata Stjepana Tomaša Kotromanića, smtra se da je to odraz ondašnjih političkih prilika.

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Radivoj je bio vanbračni sin kralja Stjepana Ostoje. Rođen je najvjerovatnije u Jajcu oko 1410. godine. Neki izvori smatraju da su kralj Stjepan Tomaš i Radivoj bili sinovi iste žene. To je ipak moguće ako se uzme u obzir a je Stjepan Tomaš rođen oko 1412. Radivoj je imao starijeg polubrata Stjepana Ostojića, koji je bio sin kraljice Kujave.[1]

Borba za prijestolje[uredi | uredi izvor]

Tvrtko II, s kojim se Radivoj borio za krunu.

Po smrti zakonitog polubrata, Stjepana Ostojića, polagao je pravo na bosansko prijestolje kao protivnik očevog brata, kralja Stjepana Tvrtka II. Već 1428. godine Radivoj se javlja kao pretedent na bosansko prijestolje. Nakon Konavoskog rata 1430. godine počinje da se bori za kraljevsku titulu. Kao protukralj poslao je 1431. u Dubrovnik svoje izaslanstvo. Njega je francuski putopisac Bertrandon de la Broquière zatekao na Porti kad je 1432. godine u sultana došao tražiti pomoć protiv Tvrtka II i predati mu Bosnu tvrdeći da ono pripada njemu. U Bosnu se vratio 1433. godine s Turcima i poslao dva izaslanstva Dubrovčanima, koji ga, uskraćujući mu priznanje, imenuju Radivojem koji se naziva kraljem Bosne[2]. Radivoj je imao poteškoće u vladanju jer većina bosanskog plemstva nije priznavala Radivoja kao bosanskog kralja već Tvrtka II koji se povuka u zapadni dio Bosne.[1] Uprkos velikim šansama, Radivoj nije uspio postati općepriznati monarh; priznanje je tražio više van kraljevstva nego u njemu samom.[3][1][4] Radivoj je imao podršku vojvode Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića. Od stranih kršćanskih vladara jedino je Radivoj priznavao despot Đurađ Branković. Dubrovčani su Tvrtka, koji je pobjegao u Ugarsku priznavali kao bosanskog kralja dok Radivoja nisu smatrali bosanskim kraljem iako je u svojim rukama imao Bobovac i kraljevsku krunu. Već 1434. godine Radivoj je tražio od Dubrovčana da mu isplate kraljevske dohotke, ali oni su se izgovarali šaljući mu darove. Ugari su na pomogli kralju Tvrtku II tako što su upali u Bosnu, zauzeli Hodidjed i potisnuli Osmanlije. Njegovu kratkotrajnu vladavinu, okončala je smrt Sandalja Hranića (15. mart 1435) koja je pokrenula sukobe Pavlovića i Kosača čime je Radivoj izgubio svaki oslonac u državi tako da iste godine prepušta vlast Tvrtku II koji se u maju vraća iz Ugarske i preuzima vlast. Nakon ovog Radivoj odlazi kod Kosača, u Blagaj. Dubrovčani su s Radivojem imali nekih problema, pa su 1439. godine zahvaljivali Stjepanu Vukčiću Kosači što ih je od njega branio na Porti, a s nekim zahtjevima uzalud im se obraćao 1442. godine. Promjena na prijestolju u novembru 1443. vratila je Radivoja u politički život, pa se ponovo javlja s vladarskim ambicijama i u tom, osim osmanlijske, uživa podršku Stjepana Vukčića i nekih drugih velikaša nezadovoljnih Tomaševim izborom.[5].

Bratova vladavina[uredi | uredi izvor]

Stjepan Tomaš, Radivojev brat.

Sa svojim pristalicama nastoji u Dubrovniku omesti Tomaševo priznanje za kralja.[6] Za Radivoja je nepovoljna bila činjenica što je 1443–44. Janko Hunyadi Radivoja i njegove zaštitnike Osmanlije više puta porazio, pa se sudbina bosanskoga kralja rješavala na ugarskom dvoru, gdje je čvrsto uporište u Hunyadiju imao kralj Tomaš. Nakon poraza Radivojevih pristalica došlo je do pomirenja između Radivoja i Tomaša, dok je Stjepan Vukčić Kosača ostao neprijateljski nastrojen prema Tomašu. Stjepan Tomaš je naknadno, 29. maja 1445. godine od strane pape, proglašen zakonitim sinom Stjepana Ostoje. Istim dokumentom Radivoje je proglašen zakonitim sinom Stjepana Ostoje. Što znači da je Radivoj prije maja 1445. primio katoličanstvo. Kralj Stjepan Tomaš je Radivoju darovao posjede u Usori i Soli, kako bi ga spriječio u namjeri da postane kralj. Radivoj sebe naziva vojvodom od Vranduka.[7] U okotbru 1458. godine išao je sa Nikolom Trogiraninom i franjevcem Marinom kao Tomašev izaslanik u Ugarsku.

Pad Srbije[uredi | uredi izvor]

Zidine Smedereva iz 15. vijeka.

Radivoj se ponovo našao na političkoj sceni početkom 1459. godine, kada je pratio svog sinovca Stjepana u Smederevo, pošto je on trebalo da preuzme vlast nad Srpskom despotovinom u skladu sa planovima koje napravili njegov otac, Radivojev brat Tomaš, kralj Ugarske Matija Korvin. Iako se mladi Stjepan Tomašević oženio Jelenom Branković i preuzeo vlast 21. marta 1459. godine, to nije imalo pretjeranog efekta, jer se sredinom juna pred Smederevskim Gradom pojavila osmanlijska vojska, što je praktično dovelo do prevrata u samom gradu. U takvoj situaciji, Stjepan i Radivoj su pristupili pregovorima koji su se okončali predajom samog grada, njima dvojici sa porodicama je dozvoljeno da napuste grad i vrate se u kraljevinu Bosnu, dok je odred ugarske vojske koji je sa njima stigao u grad razoružan i predat Osmanlijama.

Pad Smedereva bez borbe je izazvao pravo zaprepaštenje širom Evrope u kojoj su se nadali da će se u Smederevu pružiti junački otpor poput onog u Carigradu. Zbog toga su Stjepan i njegov stric Radivoj optuženi za izdaju. Međutim despot Stjepan je unaprijed upozoravao da će ako na dobije traženu pomoć od za odbranu Smedereva biti primoran da preda grad Osmanlijama, ali nije dobio nikakvu pomoć osim manjeg odreda iz Ugarske, pa čak ni naznaku da pomoć stiže ni sa jedne strane.

Vladavina Stjepana Tomaševića i pad Bosne[uredi | uredi izvor]

Stjepan Tomašević, despot Srbije 1459. i kralj Bosne 1461-1463

Gotovo dvije godine kasnije, kralj Bosne Stjepan Tomaš umire 10. jula 1461. godine, na prijestolju ga nasljeđuje njegov najstariji sin Stjepan Tomašević. U istorijskim izvorima iz tog doba se javljaju direktne optužbe na račun Radivoja i Stjepana da su otrovali Tomaša zarad preuzimanja vlasti, ali se smatra da su to više odrazi političkog pogleda autora tih zapisa prema njima dvojici, nego odraz pravog stanja stvari. Novi kralj je sa svojim stricem nastavio politiku svog oca, a pokušao je da se povezivanjem sa jačim faktorima u rejonu obezbjedi od osmanskog osvajanja.[7] Pogubljen je u junu 1463. godine po osvajanju Bosne od strane Osmanlija, zajedno s najstarijim sinom i bratićem, kraljem Stjepanom Tomaševićem. Pred pad Bosne (29. maja 1463) odobreno mu je da u Dubrovniku kupi 200 libara topovskog praha. Nekoliko dana poslije Turci su ga zarobili s kraljem u Ključu i prema jednima (Orbini) odmah pogubili, a prema drugima (Fojnička hronika) živa ga predali sultanu te je pogubljen u njegovu taboru kraj Jajca.

Brak i potomstvo[uredi | uredi izvor]

Iz isprave Budimskoga kaptola, za koju Lajos Thallóczy misli da je nastala 2. juna 1449. godine saznaje se da je bio oženjen i po katoličkom obredu vjenčan s Katarinom (neki izvori nazivaju je Margaritom [8]), kćeri plemića Nikole iz Velike. Ispravom je Nikola od Velike odredio da nakon njegove i suprugine smrti u trajno nasljeđe kćeri i zetu pripadne trećina njihovih imanja u gradovima Velika i Perna te od drugih posjeda u Ugarskoj. Radivoj se pak obvezao da će polovicu posjeda Sokola (Solyomkew) kraj Gračanice te svih imanja i dohodaka sa svojih posjeda u Bosni i Slavoniji dati njima i nasljednicima u trajan posjed.[9][10] Radivoj i Katarina su imali tri sina:

  • Tvrtka, spominje se u aprilu 1451. i 1452. te u junu 1453. godine zajedno sa bratom Đurađem kad su ih Dubrovčani darivali suknom Tvrtko je pogubljen zajedno sa ocem u junu 1463,
  • Đurađa, koji se spominje posljednji put 1455. godine,
  • Matiju, kojeg je 1465. godine Mehmed II postavio za "kralja Bosne".

Radivojeva udovica Katarina se preudala za slavonskog plemića Ivana Seckeja.

Izvod iz opisa Bertrandon de la Broquièra[uredi | uredi izvor]

Uzima se da je navedeno svjedočanstvo povezano za sina nekadašnjeg kralja Stjepana Ostoje, Radivoja Ostojića:

A kad svi ti ljudi dođoše, tj. trojica paša i rumelijski beglerbeg i drugi koje oni zovu gospodarima, rečeni gospodar Veliki Turčin (sultan Murat) pođe iz svoje odaje ... ode dosta brzo do jednog trijema ... A taj trijem je bio određeno mjesto ... svaki koji je obično ulazio u dvor, uđe i zauze svoje mjesto, tj. uz zidove ili duvare oko rečenoga trijema, što se moglo dalje od gospodara. Kad se tako svako skloni, dovedoše jednog vlastelina iz kraljevine Bosene, koji bješe došao Turčinu da mu preda u pokornost tu kraljevinu i posadiše ga u trijemu sa pašama. On je došao da traži pomoć rečenog gospodara protivu kralja Bosne i tvrdio je da ta kraljevina pripada njemu.

[11]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978.
  2. ^ John Van Antwerp Fine, Bosnian Institute; The Bosnian Church: Its Place in State and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century, Saqi in association with The Bosnian Institute, 2007.
  3. ^ Živković, Pavo: Tvrtko II Tvrtković: Bosna u prvoj polovini xv stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu, 1981.
  4. ^ Medieval Lands
  5. ^ Hrvatski biografski leksikon: Kotromanići
  6. ^ Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. Sarajevo 1984
  7. ^ a b Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992.
  8. ^ Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva: izbor novinskih članaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga: Bosna u prvoj polovini 15. stoljeća, Međunarodni centar za mir, 1995
  9. ^ Zavičajni muzej Tuzla, Članci i grada za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u Tuzla, 1980.
  10. ^ Radivoj Ostojic Prince Bosnia / Katarina Margareta of Velicki
  11. ^ Bertrandon de la Brokijer, Putovanje preko mora (Prevod Miodrag Rajičić), Beograd 1950. (reprint Beograd 2002).