Hutovo (tvrđava)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ostaci Hadžibegove tvrđave kod Hutova.

Hutovo (tvrđava) je utvrđeni grad iz osmanlijskog perioda na području općine Neum, Bosna i Hercegovina.

Hutovski grad je u literaturi poznat i pod imenom Hadžibegov grad u Hutovu. Najtješnje je vezan za ličnost Mehmed-bega Rizvanbegovića koji je 1802. godine postao prvi i bio jedini kapetan Hutovske kapetanije do 1832. godine. To je posljednja osnovana kapetanija u Bosni i Hercegovini. Teritorijalno je obuhvatala mjesto Hutovo i okolna sela. Nastala je kao rezultat borbi oko vidoške (stolačke) kapetanije u porodici Rizvanbegović.

Lokacija[uredi | uredi izvor]

Naselje Hutovo se nalazi u blizini krajnjeg sjeverozapadnog dijela Popovog polja, tzv. Donjeg polja, gdje ponire rijeka Trebišnjica. Hutovski grad nalazi se na jugozapadnoj strani iznad naselja, podnožju brda “Gradine”, na prevoju Prešjeci (472 m nadmorske visine) kroz koji prolazi cesta Neum - Stolac.

Historija[uredi | uredi izvor]

Masivna okrugla kula, kasnije okružena zidinama, postojala je 1714. godine kao derebend kula u stolačkoj kapetaniji. Posada od 7-8 derebendžija čuvala je klanac, put i ubirala carinu. U periodu od 1795-1802 godine posadom u kuli zapovijedao je Hadž-Mehmed-beg kao aga. Dio poreza koji su plaćali nevesinjski Vlasi bio je u njegovim rukama. On je pretvorio pomenutu kulu u utvrđenje prije nego što je kapetanija u Hutovu odvojena od vidoške kapetanije, tj. 1802. godine. Na dvije kamene ploče, od osam postavljenih na raznim mjestima u gradu, spominju se 1796. i 1806. godina.

Hadži-Mehmed-beg Rizvanbegović, zvan Hadži-beg ili Hadžun, sin je stolačkog kapetana Zulfikar-bega Rizvanbegovića. U XVIII vijeku porodica Rizvanbegović je preuzela Vidošku kapetaniju od stolačke porodice Šarić.

Kada je započeo Hercegovački ustanak 1875. godine, osmanska vojska je zaposjela utvrđenje u Hutovu. U jednom od napada ustaničkih četa pod vođstvom don Ivana Musića, na grad je bačena vatra i spaljeno je sve što je bilo od drveta. Grad je napušten u vrijeme Hercegovačkog ustanka 1875-1878 godine.

Opis dobra[uredi | uredi izvor]

Grad je u osnovi nepravilan peterougao. Dužina grada je oko 70 m, a širina od oko 50 m na istočnom dijelu do 30 m na zapadnom dijelu. Grad ima 9 kula. Bedemi oko grada su tako planski izgrađeni da je svaki djelić mogao biti branjem vatrenim oružjem iz kula koje su različitih osnova. Izvana negdje na polovini visine kula je red konzola iznad kojih su se nalazile puškarnice. Ispod krova su slijepe arkade koje završavaju oštrim lukom. Iznutra je prostor kula pun malih otvora koji su služili kao puškarnice na svim nivoima. Pored toga, ima u zidovima mnogo malih niša kao i mjesta za loženje vatre. Sva manja udubljenja su oivičena kamenim tankim pločama, a veći otvori bolje klesanim kamenom. Mnoge od puškarnica su imale kamene poklopce tako da su sakrivene sa vanjske strane. Dovratnici, i doprozornici od malobrojnih prozora, koji su do danas ostali na kulama su bili od monolitnih kamenih greda.

Sa unutrašnje strane sjeverni, zapadni i južni bedem su bili u donjem dijelu ojačani cijelom dužinom do visine puškarnica. Uz bedem bio je niz prostorija. Hodna linija se nalazila iznad njih i do nje se dolazilo prilaznim stepenicama kojih je moralo biti više jer su kule prekidale hodnu liniju

Uz istočni bedem je dograđeno 5 manjih prizemnih prostorija i dvije na sprat. Vjerovatno su u tim prostorijama živjeli članovi posade.

Unutar grada je jedan bunar u sjeveroistočnom uglu i jedna cisterna. Jedna cisterna se nalazila van zidina. Oko južnog i zapadnog zida bio je još početkom XX vijeka vidljiv jarak.

Na raznim mjestima u gradu bile su postavljene kamene ploče visoke od 1-0.5 m, oko 0.50 m široke i 0.25 m debele, na kojima su bila uklesana neka od božjih imena. Po narodnom predanju, natpisi na hutovskoj tvrđavi dokaz su mističnome pravcu Hadžibegovom. Žitelji hutovski i dan danas drže da su ti natpisi tilsum (tajanstvene moći) protiv zmija i tvrde da do danas još niko nije vidio zmije u hutovskoj tvrđavi.

Tvrđava je proglašena za nacionalni spomenik. [1]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]