Ključ (stari grad)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Stari grad Ključ danas

Ključ je stari grad u istočnoj Hercegovini, Bosna i Hercegovina.

Historija[uredi | uredi izvor]

Ključ je bio rezidencija Sandalja Kosače i njegov najvažniji utvrđeni grad u kome je izdao najviše povelja. Sandaljev nasljednik, Stjepan Vukčić Kosača, često je boravio u Ključu i primao poslanstva, mada već tada Ključ nije imao isti status.

Ključ se spominje augusta 1434. u jednoj tužbi. Mjesto pljačke je podgrađe kastruma zvanog Ključ (subtus unum castrum vocatum Cluz) [1] Pod gradom Ključem za svoga gospodara vojvodu Sandalja Hranića poginuo je Radonja Ratković. To saznajemo preko informacija očuvanih na njegovom stećku. [2] Ispod Ključa je egzistiralo podgrađe u kojem se organizirao privredni život. Mada se i ranije podrazumijeva izrijekom je spomenuto sredinom februara 1449. godine. Tada se Radašin Stanković iz Podključa (Radassin Stanchouich de Sotocliuç) obavezao na četvorogodišnju službu i izučavanje zanata kod tkača Vlakote Mihačevića. [3]

Nije objašnjeno zašto se Ključ ne navodi već u prvoj povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa iz 1444. godine, kada se potvrđuju posjedi Stjepana Kosače. Kao ime Glutsch pominje se 1448. g., a kao ime Cluz cum castris et partinentiis suis, 1454. godine.

Nadgledajući susjednu Cernicu (staro naselje još u vrijeme Rimskog carstva), grad je osmatrao kretanje najvažnijim trgovačkim drumom, Dubrovnik-Goražde. Medu hercegovim rezidencijama najduže je opstajao pod osmanskom opsadom. Tako je upad njihovih pokretljivih trupa osujećen u julu 1463. godine, ponovnim i kratkim pripajanjem hercegovoj teritoriji. Krajem 1465. godine Kosača od Dubrovčana traži namirnice za opkoljenu tvrđavu. Zbog bojazni od odmazde, njegov zahtjev je odbijen i upućen na ugarske zapovjednike.

Hercegov sin Vlatko neposredno upravlja Ključem od 1464-1468. godine, da bi slijedeće godine pao pred Osmanlijskim osvajačima namjesnik hercegovačkog paše. Pred Austrougarsku aneksiju, 1878. godine, ulogu Ključa preuzima novopodignuti grad u Koritima.

Arheologija[uredi | uredi izvor]

Odmah poslije 1878. godine, na Ključu je istraživao inženjer Hugo Jedlička. Vodeći arheološka iskopavanja, prenio je dva topa u Zemaljski muzej u Sarajevu. Na brdu Ćućenica južno od grada nalaze se stećci iz srednjovjekovnog doba od kojih su neki prenešeni u Zemaljski muzej.

Arhitektura[uredi | uredi izvor]

Izgled u vrijeme Kosače

Položaj zidova ograničen je krečnjačkim gromadama pri spajanju vanjskog bedema, dok stjenoviti teren do krajnosti štiti istočni bedem gornjeg grada. U njemu je ulaz sa dovratnicima visokim 1,70 m i širokim 0,80 m. Teren je nivelisan ispred donjeg praga, a iznad njega usječeni su stepenici za izlaz na stražarsku stazu.

Unutrašnjost zatvara dvorišni prostor 51x19,2 m, a na najvišem grebenu uzdiže se glavna kula četverougaone osnove, 8,00x8,00 metara sa zidom debelim 1,80 metara. Južno od glavnog ulaza raspoređena je četvrtasta kula 7,00x3,40 metara koja je služila kao tamnica. Sa zidovima širokim od 0,80 do 1,00 metara, ona je nadzirala tajni izlaz za donji grad.

Iznad sjeveroistočnog bedema zapažaju se topovski otvori i brojne puškarnice. Na zidovima glavne kule vidljiva je daleko manja brojnost otvora za vatreno i hladno oružje.

Za arhitekturu grada možda je najvažniji opis spoljnog bedema gornjeg grada, visokog oko 7,00 metara i širokog do 3,50 metra, neuobičajeno za srednjovjekovne bosanske gradove.

Prilaz glavnom ulazu gornjeg grada bio je izveden kroz bočni zid visok 2,00 m i širok 1,40 m. Uz nju se prepoznaju ostaci neidentifikovane stambene zgrade na putu prema tamnici.

Sa Hercegovom vlašću Ključ gubi političku ulogu, ali mu raste strateška i ekonomska vrijednost. Tada su zidovi ojačani srednjovjekovnim opusom incertumom sa ispunom od trpanca u krečnom malteru.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Radouaz Radusinouich et Vucaz Radeglich coram domino Rectore ser Johanne de Gondola conqueritur. Eo quia sibi furtiuo modo ablati fuerunt XXIII castrati in Gazcho de mense julii proxime elapsi. Item conqueritur supra Stanoe Priliubouich hominem Sandagli voyuode, Radognam Slischouich et Zortam Voychnich. Eo quia sibi per vim acceperunt per vim quatuor castratos de mense julii subtus unum castrum vocatum Cluz” (21. augusta 1434. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Lamenta de foris, Svezak: X, Folija: 254 verso.
  2. ^ „Асе лежи Радона Ратковић' погибох' п(о)д' градоме п(о)д' Клучеме за свога г(оспо)д(и)на воеводу Сандла”, Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga III, Zemaljski muzej, Sarajevo 1964, 32-33.
  3. ^ „Vlachota Michaceuich tessarius conduxit et acordauit Radassin Stanchouich de Sotocliuç pro annis quatuor proxime futuros, promittens dictus Radassin toto suprascripto tempore stare et habitare cum dicto Vlachota et ab eo non recedere non furari nec furari volentibus conscentire, immo reset bona dicti Vlachote bene et fideliter custodire et sibi seruire in omnibus rebus licitis et honestis prout volet et precipiet dictus Vlachota. Et versa vice dictus Vlachota promisit dictum Radassino tenere in domo sua tam egrum quam sanum et sibi facere expensam et ipsum nutrire, vestire et calciare et ipsum docere artem suam secundum consuetudinem et in fine suprascriptorum annorum quatuor yperperos duodecim, unum mantellum de grixo, unam zupam de fustagno, unum par caligarum de pano et camisiam et unum par sotularium. Etr sic insimul conuenient suprascripte partes promittentes attendere et obseruare. Renuntiantes” (15. februar 1449. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Diversa Notariae, Svezak: XXXIV, Folija: 37.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga III, Zemaljski muzej, Sarajevo 1964, 32-33.