Dobor

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Dobor je srednjevjekovni utvrđeni grad u donjem toku rijeke Bosne sjeverno od Doboja, u blizini Modriče na izlazu tjesnaca između planina Trebave i Vučijaka. Nalazio se na teritoriji srednjovjekovne župe Nenavište, oblast Usora. Proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. [1]

Historija[uredi | uredi izvor]

Podigao ga je 1387. godine hrvatski ban Ivaniš Horvat, na temeljima još starije tvrđave iz XIII vijeka, da bi poslužio kao oslonac pri upadima u Slavoniju i Mačvu. Mađarski kralj Žigmund Luksemburški zauzeo ga je 1394. godine i zapalio, dok je gušio pobunu neposlušne vlastele. Iz tog pohoda je njegova povelja pisana 15. jula 1394. in descensu nostro campestri sub castro Dobor vocato (u vojnom kampu pod gradom zvanim Dobor). Zbog važnog položaja, kralj ubrzo ga je obnovio. Dva dokumenta datirana 26. maja i 5. juna 1408. dokazuju Žigmundovo prisustvo u Dobru.

Pred Doborom Žigmund porazio je u jesen 1408. Tvrtka II, te zarobio i pogubio u masakru 171 bosanskog plemića.

U novom ratu 1415. godine porazom od Osmanlija kod Makljenovca (Doboj), Sigismund se povukao iz Bosne u kojoj je izgubio Usoru i Soli i više se nije jače uplitao u bosanske prilike.

Od 1463. do 1536., prema dokumentima iz 1499., 1528. i 1536. godine, Dobor je bio pod vlašću ugarsko-hrvatskih velikaša od kojih su u njemu najduže vladali slavonski plemići Berislavići (koji se prvi puta pominju 1470. godine kao comes perpetuus de Dobor). Dobor je bio u okviru Srebreničke banovine i dijelio sudbinu ostalih utvrđenja, koje je kralj Matija Korvin organizovao u Srebreničku banovinu, a to se uglavnom odnosi na pomanjkanje sredstava za odbranu grada.[2]

Odmah po osvajanju 1536. god. Husrev-beg je u tvrđavu smjestio posadu od 40 čuvara koji su ovamo došli iz Šapca. Grad je pripojen Bosanskom sandžaku i Brodskom kadiluku.

Prvi poznati dizdar Dobora bio je Muhjudin-aga do 1587. godine. Naslijedio ga je njegov sin Jusuf-aga, koji je tu dužnost vršio do 1610. godine. Njega je naslijedio njegov sin Aga-dede, učen čovjek koji se rodio u Doboru, i ostavio njegov opis. U njegovom djelu koje je nastalo 1622-1623. godine navedena su imena svih dizdara od 1536. do 1623. godine.

Godine 1716. preoteli su ga Austrijanci. Požarevačkim mirom 1718. vraćen je Turskoj, ali je napušten kao utvrđenje. Zamijenila ga je Derventa.

Opis[uredi | uredi izvor]

Grad Dobor je primjer odbrambene arhitekture kasnog srednjeg vijeka, u čemu se ogleda njegova vrijednost. Najmarkantniji oblici u današnjem izgledu utvrđenja su dvije kule spojene sa dva paralelna bedema duga po 18 metara, dvorište i bedem prema rijeci Bosni. Prva kula ima izgled nepravilnog valjka, čiji prečnik u osnovi iznosi oko 10 metara, a vanjska visina oko 18 metara. Druga kula ima oblik latiničnog slova D, prečnika je oko 6 metara, a visine oko 19 metara. Još jedna kula naknadno je ugrađena u zapadni zid.

Tvrđava rekonstruisana je nakon Drugog svjetskog rata.

Arheologija[uredi | uredi izvor]

Tvrđava je arheološki sitraživana. Najobimnija arheološka istraživanja na Doboru vršio je Ivo Bojanovski u periodu 1969–1973. [3]. Stratigrafija i arheološki kontekst ovih nalaza nisu poznati. Arheološki materijal nije izdvajan po kulturnim slojevima ili cjelinama, a jedini način datovanja je putem stilsko-tipološke klasifikacije.

Brojno su zastupljeni metalni predmeti, alatke i vojni pribor. Od oružja iskopano je mnogo srelica, kopalja, jedna gotička mamuza, vojničke potkove i dio istopljenog pancira.

Od drugih metala nađeni su dijelovi topovskih cijevi od livene bronze i jedan mesingani prsten. Od kamenog materijala pronađeni su dijelovi žrvnjeva, 2 profilirana doprozornika s kule A i kamene kugle.

Na Doboru je nađeno 29 novčića dubrovačkog, ugarskog, osmanlijskog i austrijskog porijekla, koji pokrivaju cijelo razdoblje postojanja utvrđenja.

Pokretni arheološki materijal sa lokaliteta Dobor-kule od 1978. godine postoji i čuva se u Muzeju u Doboju.

Keramika iz Iznika[uredi | uredi izvor]

Direktno svjedočanstvo o upotrebi orijentalne keramike u Bosni potvrđeno je tokom arheoloških iskopavanja doborske tvrđave. Riječ je o luksuznoj glaziranoj osmanskoj keramici iz Iznika.

Iznička keramika pripada tradicionalnoj islamskoj keramičkoj produkciji. Iako su svi aspekti njezine izrade prisutni u islamskom svijetu puno prije 15. vijeka, iznička keramika tehnološki se razlikuje od srodne islamske keramike7. Iznik je grad koji se nalazi na istoimenom jezeru, stotinjak kilometara jugoistočno od Istanbula, na glavnim trgovačkim pravcima unutar Anatolije. Njegova pozicija zasigurno je uticala na razvoj i širenje keramičarske proizvodnje.

Keramika iz Iznika svakako nadmašuje onu iz drugih keramičarskih centara na Orijentu u tom periodu. Osnovu izničke produkcije predstavlja upotreba vještačkih primjesa zvanih fritware. Kvarcno tijelo je fine teksture, ima manje željeza i bijelo je nakon pečenja. Vrlo fina tekstura, nizak udio željeza i kvarcne glinene mješavine upotrijebljene za engobu, stvorili su odličnu podlogu za slikanu dekoraciju.

Opticaj ove keramike kroz skoro pola vijeka dokaz je o značaju Dobora u kontekstu regionalne trgovine ne samo keramike već i ostalih zanatskih i privrednih dobara.[2]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Hamdija Kreševljaković, Naše starine 1953 -Stari bosanski gradovi
  • Husref Redžić, 2009 -Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini
  • Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982.
  • Ivo Bojanovski, "Dobor u Usori (sjeverna Bosna) (Rezultati arheoloških istraživanja 1969-1973)", Naše starine, XIV-XV, Sarajevo 1981., 11-38.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]