Stari grad Bijela Stijena
Tvrđava Bijela stijena, je fortifikacijski objekat iz srednjeg vijeka i osmanlijskog perioda, općina Cazin, Bosna i Hercegovina, i proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. [1] Nacionalni spomenik čine: bedemi Starog grada iz srednjovjekovnog perioda sa džamijom i haremom i bedemi Novog grada iz osmanskog perioda. Spomenik je arheološki neistražen.
Lokacija[uredi | uredi izvor]
Tvrđava se nalazi u mjestu Stijena, lijevo od ceste Cazin-Bosanska Krupa i udaljen je od Cazina oko 10 km. Smješten je na platou, koji je sa sjeverne strane omeđen strmom padinom, a sa zapada koritom rječice Horljave.
Historija[uredi | uredi izvor]
O ovom utvrđenju ima malo historijskih podataka. Još početkom XIV vijeka javlja se kao selo pod nazivom Zihina, koje je pripadalo Ostrošcu, a spominje se i 1330. godine. U literaturi se često javlja pod imenom Stina. Villa Stina se spominje u povelji kralja Karla Roberta izdanoj 9. XII 1330. godine. Prema njoj se može zaključiti da grad Stina tada još nije postojao, a mjesto je bilo nenastanjeno i zvalo se Pusta Stina (Impopulosa).
Vlasnici Stine od 1483. do 1553. godine su bili knezovi Babonići-Blagajski, a upravljali su kastelani. Već 1514. godine u Stini je postojao franjevački samostan. U gradu Stini 1563. godine bilo je osam, a 1572. dvanaest vojnika-stražara koji su primali kraljevsku plaću. Nakon toga je porušen.[2]
Godine 1575. Osmanlije su zauzele Stinu, kao prvo utvrđenje u cazinskom kraju i u nju postavili posadu sa dizdarom. U naredne dvije godine pali su Bužim, Cazin i najposlije Ostrožac (tvrđava). Popravljali su tvrđavu u 2 navrata, 1626. i 1687. godine. Osmanlije su novi grad sazidali 1783. godine, kako piše na ploči iznad ulaza. Prvo je pripadao Krupskoj, zatim Ostrožačkoj kapetaniji. Godine 1833. u Stini je bilo sedam topova. Novi grad koji nije osobito star predstavlja jedan od najtvrđih gradova što su ih Turci podigli u Bosni.
Opis[uredi | uredi izvor]
Debljine zidova bedema i kule variraju od 1 do 1,4 m. Zidanje je uobičajeno srednjovjekovno sa pritesanim omanjim klesancima spolja i unutra i ispunom od lomljenika u bogatom malteru.
Cjelinu čine dva povezana grada: srednjovjekovni i osmanlijski, podignut 1771. godine. O tome svjedoči kamena ploča znad ulaza, veličine 30 x 50 cm, sa uklesanim natpisom na turskom jeziku, pisanim jednostavnim neshom:
Neka je od srca i duše neograničena hvala čistom Stvoritelju, A potom donesi salavat na vjerovjesnika (Muhammeda), ako ga voliš, pa ni on tebe neće zaboraviti na dan suđenja. Uz pomoć Istinitog neka se stalno povećava ugled Mustafe padišaha• i neka mu je vladavina uvijek pomognuta. Godine hiljadu stotina osamdeset i pete 1185. (po islamskom kalendaru, ili 1771. po gregorijanskom kalendaru). Sastavio Mustafa. Događa se ono što Alah hoće.
Cijelo utvrđenje zauzima površinu od oko 6.086 m2. U jugozapadnom uglu uzidana je četvrtasta kula nepravilnog oblika. Uz kulu je kapija sa lijepo obrađenim segmentnim visokim lukom od pravilnih klesanaca u dva reda, od kojih je donji uvučen u odnosu na ravan zid. Ovaj detalj ujedno predstavlja i jedini arhitektonski bogatiji detalj. Stina ima detalj na lijevom dovratniku kapije gdje je reljefno predstavljana ptica, vjerovatno golub, koji je možda bio zaštitnik grada, a možda simbol plemićke porodice.[3] Bešlagić smatra da su to ostaci stećaka.[4]
U prvoj polovini XX stoljeća u utvrđenju su se još nalazili džamija, mekteb i škola otvorena 1929. godine.[5]
Sadašnje stanje[uredi | uredi izvor]
Tvrđava je u vrlo lošem stanju. Na pojedinim mjestima bedemi se naziru samo pri dnu. Južni bedem Starog grada ima donekle sačuvanu vanjsku oplatu u dužini od oko 30 m, mjereno od kule na jugozapadnom uglu. Preostalih 15 metara do zidina Novog grada je ogoljeno. Vidi se jezgro bedema, a na 10-ak metara je ostala samo njegova donja polovina. Na pojedinim dijelovima tabija oplata zidova je otpala. Napuštena džamija i kuća nisu održavane.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ćiro Truhelka, Naši gradovi, opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine, Sarajevo, izdanje knjižare J. Studnička i drug., 1904.
- Hamdija Kreševljaković, Cazin i okolina, Sarajevo, 1934.
- Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, II izdanje, Zagreb, 1943.
- Hamdija Kreševljaković, Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II/1951, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1952,119-184.
- Marko Vego, Naselja srednjovjekovne bosanske države, 1957.
- Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1971.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b "Tvrđava Bijela stijena". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "Hamdija Kreševljaković, STARI BOSANSKI GRADOVI" (PDF). Naše starine I, Sarajevo, 1953, 7-45 –. Pristupljeno 9. 2. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "Husref Redžić: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini". Sarajevo publishing, Sarajevo 2009. Pristupljeno 9. 2. 2017. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "Šefik Bešlagić: STEĆCI, KATALOŠKO-TOPOGRAFSKI PREGLED". Sarajevo: Veselin Masleša, 1971. Pristupljeno 9. 2. 2017. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "M. Bećirbegović - Džamije sa drvenom munarom". Pristupljeno 9. 2. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
