Stari grad Bijela Stijena
Tvrđava Bijela stijena, je fortifikacijski objekat iz srednjeg vijeka i osmanlijskog perioda, općina Cazin, Bosna i Hercegovina, i proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. [1] Nacionalni spomenik čine: bedemi Starog grada iz srednjovjekovnog perioda sa džamijom i haremom i bedemi Novog grada iz osmanskog perioda. Spomenik je arheološki neistražen.
Lokacija[uredi | uredi izvor]
Tvrđava se nalazi u mjestu Stijena, lijevo od ceste Cazin-Bosanska Krupa i udaljen je od Cazina oko 10 km. Smješten je na platou, koji je sa sjeverne strane omeđen strmom padinom, a sa zapada koritom rječice Horljave.
Historija[uredi | uredi izvor]
O ovom utvrđenju ima malo historijskih podataka. Još početkom XIV vijeka javlja se kao selo pod nazivom Zihina, koje je pripadalo Ostrošcu, a spominje se i 1330. godine. U literaturi se često javlja pod imenom Stina. Villa Stina se spominje u povelji kralja Karla Roberta izdanoj 9. XII 1330. godine. Prema njoj se može zaključiti da grad Stina tada još nije postojao, a mjesto je bilo nenastanjeno i zvalo se Pusta Stina (Impopulosa).
Vlasnici Stine od 1483. do 1553. godine su bili knezovi Babonići-Blagajski, a upravljali su kastelani. Već 1514. godine u Stini je postojao franjevački samostan. U gradu Stini 1563. godine bilo je osam, a 1572. dvanaest vojnika-stražara koji su primali kraljevsku plaću. Nakon toga je porušen.[2]
Godine 1575. Osmanlije su zauzele Stinu, kao prvo utvrđenje u cazinskom kraju i u nju postavili posadu sa dizdarom. U naredne dvije godine pali su Bužim, Cazin i najposlije Ostrožac (tvrđava). Popravljali su tvrđavu u 2 navrata, 1626. i 1687. godine. Osmanlije su novi grad sazidali 1783. godine, kako piše na ploči iznad ulaza. Prvo je pripadao Krupskoj, zatim Ostrožačkoj kapetaniji. Godine 1833. u Stini je bilo sedam topova. Novi grad koji nije osobito star predstavlja jedan od najtvrđih gradova što su ih Turci podigli u Bosni.
Opis[uredi | uredi izvor]
Debljine zidova bedema i kule variraju od 1 do 1,4 m. Zidanje je uobičajeno srednjovjekovno sa pritesanim omanjim klesancima spolja i unutra i ispunom od lomljenika u bogatom malteru.
Cjelinu čine dva povezana grada: srednjovjekovni i osmanlijski, podignut 1771. godine. O tome svjedoči kamena ploča znad ulaza, veličine 30 x 50 cm, sa uklesanim natpisom na turskom jeziku, pisanim jednostavnim neshom:
Neka je od srca i duše neograničena hvala čistom Stvoritelju, A potom donesi salavat na vjerovjesnika (Muhammeda), ako ga voliš, pa ni on tebe neće zaboraviti na dan suđenja. Uz pomoć Istinitog neka se stalno povećava ugled Mustafe padišaha• i neka mu je vladavina uvijek pomognuta. Godine hiljadu stotina osamdeset i pete 1185. (po islamskom kalendaru, ili 1771. po gregorijanskom kalendaru). Sastavio Mustafa. Događa se ono što Alah hoće.
Cijelo utvrđenje zauzima površinu od oko 6.086 m2 . U jugozapadnom uglu uzidana je četvrtasta kula nepravilnog oblika. Uz kulu je kapija sa lijepo obrađenim segmentnim visokim lukom od pravilnih klesanaca u dva reda, od kojih je donji uvučen u odnosu na ravan zid. Ovaj detalj ujedno predstavlja i jedini arhitektonski bogatiji detalj. Stina ima detalj na lijevom dovratniku kapije gdje je reljefno predstavljana ptica, vjerovatno golub, koji je možda bio zaštitnik grada, a možda simbol plemićke porodice.[3] Bešlagić smatra da su to ostaci stećaka.[4]
U prvoj polovini XX stoljeća u utvrđenju su se još nalazili džamija, mekteb i škola otvorena 1929. godine.[5]
Sadašnje stanje[uredi | uredi izvor]
Tvrđava je u vrlo lošem stanju. Na pojedinim mjestima bedemi se naziru samo pri dnu. Južni bedem Starog grada ima donekle sačuvanu vanjsku oplatu u dužini od oko 30 m, mjereno od kule na jugozapadnom uglu. Preostalih 15 metara do zidina Novog grada je ogoljeno. Vidi se jezgro bedema, a na 10-ak metara je ostala samo njegova donja polovina. Na pojedinim dijelovima tabija oplata zidova je otpala. Napuštena džamija i kuća nisu održavane.
Džamija[uredi | uredi izvor]
Istorijski izvori kažu da je džamija izgrađena u 17. vijeku.[6]. Sadašnja građevina je podignuta polovinom XIX stoljeća.
Prepravke na njoj su nestručno izvršene 1956, kada je
- omalterisana,
- obojena bijelom bojom,
- drveni krov zamijenjen crijepom.
- vrata su bila drvena i izrezbarena i zamijenjena su običnim metalnim vratima.
- prvobitna drvena munaru, koja je izlazila iz krova, zamijenjena je novom prigrađenom munarom na vanjskom kamenom postolju, blizu sjeverozapadnog ugla zgrade, lijevo od ulaza. Munara ima postolje, dimenzija 2x2 m, izgrađeno od dobro klesanog kamena.
- Konstrukcija mahfila preko dva zida produžava se i iznad trijema. Prednji mahfil pokriva otprilike polovinu prostora za molitvu, ali pošto je produžen i iznad trijema, njegova dubina od 7 m je veća od dubine osnovnog prostora. Površina mahfila iznosi 64 m2 , a prizemlja 51 m2 . Ovim novim povećanjem prostora za molitvu postignut je novi kvalitet prostora, da ova džamija srednje veličine ima dosta veliki prostor za molitvu od 120 m2 (Bećirbegović, 1990, 62, 131. 179). Stepenicama iz trijema penje se na mahfil sa kojeg se i pristupa munari.
Od osamdesetih godina XX vijeka džamija nije u funkciji, jer je izgrađena nova, ali mještani žele da je ponovo vrate u funkciju i da se u njoj obavljaju vjerski obredi. God 2022. god. izvršena je rekonstrukcija i konzervacija, sredstvima koja su obezbijedili mještani, a džamiji je većim dijelom vraćen autentičan izgled.[7]
- sakrivene su naslage betona i žbuke odranije i vraćen izgled gradnje sa klesanim kamenim kvaderima neravne površine
- munara je ponovo drvena, građena je od vertikalno postavljenih dasaka, oblika kao kamena. Vrh munare je u obliku kupe, pokriven limom. Na sjevernom zidu kamenog postolja je uzidana kamena ploča sa tarihom koji je neobjavljen.
Opis[uredi | uredi izvor]
Dimenzije džamije su 11,4 x 9,8 m, a orijentirana je u pravcu sjeverozapad-jugoistok. Svi zidovi su debeli 0,8 m osim ulaznog i ćoškova koji mu pripadaju na početku susjednih zidova, koji je debeo 0,5 m. Na dužim stranama su dva niza od tri prozora, a na kraćim od dva prozora. Bridovi prozora su lijepo obrađeni, tj. obloženi su pažljivo klesanim kamenom.
Džamija ima dva nivoa. U prizemlju je trijem (8,2x3 m) i svijetli prostor za molitvu (6x3 m) sa mihrabom i drvenim minberom.
Džamija je ograđena tankim kamenim zidom unutar kojeg se nalazi harem.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ćiro Truhelka, Naši gradovi, opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine, Sarajevo, izdanje knjižare J. Studnička i drug., 1904.
- Hamdija Kreševljaković, Cazin i okolina, Sarajevo, 1934.
- Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, II izdanje, Zagreb, 1943.
- Hamdija Kreševljaković, Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II/1951, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1952,119-184.
- Marko Vego, Naselja srednjovjekovne bosanske države, 1957.
- Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1971.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b "Tvrđava Bijela stijena". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "Hamdija Kreševljaković, STARI BOSANSKI GRADOVI" (PDF). Naše starine I, Sarajevo, 1953, 7-45 –. Pristupljeno 9. 2. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "Husref Redžić: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini". Sarajevo publishing, Sarajevo 2009. Pristupljeno 9. 2. 2017. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "Šefik Bešlagić: STEĆCI, KATALOŠKO-TOPOGRAFSKI PREGLED". Sarajevo: Veselin Masleša, 1971. Pristupljeno 9. 2. 2017. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "M. Bećirbegović - Džamije sa drvenom munarom". Pristupljeno 9. 2. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Hamdija Kreševljaković: Stari bosanski gradovi - www.academia.edu
- ^ Zlatan Čekić: Mještani sami obnovili džamiju, institucije nikad dočekati - www.nezavisne.com, 22.5.2022
