Bosančica

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bosančica - Bosanska ćirilica

Bosančica ili bosanska ćirilica jest autentično i posebno pismo nastalo u srednjovjekovnoj Bosni i okolnim krajevima.[1] Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najčešće moderno ime:

Historija[uredi | uredi izvor]

U historijskoj literaturi nalaze se različiti nazivi: bosanica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, [h]arvacko pismo, poljičica,[2] srpska ćirilica, srpsko-bosanska ćirilica, bosansko-srpska ćirilica,[3] srbskoga slovi ćirilskimi (Vatroslav Jagić), srpska pismo (Matija Divković), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij),[4] zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina), poljička azbukvica (na poodručju Republike PoljiceFrane Ivanišević), sarpski (fra Antun Depope), bosanska bukvica (Vuk Karadžić).

Uprkos tvrdnjama da je naziv bosančica prvi uveo Ćiro Truhelka krajem 19. vijeka, razni izvori svjedoče da se poseban naziv za ovo pismo koristio još u 15, 16, 17, 18. i 19. vijeku. Godine 1473. jedan notar iz Zadra je u popisu imovine vojvode Vladislava Kosače zabilježio da je na srebrenoj posudi urezan natpis pisan "bosanskim pismom". [5]

Godine 1530. izvjesni Kružić piše pismo Kacijaneru "bosniensibus litteris". Godine 1672. Lišnjić u svom izvještaju donosi bosanični alfabet. On tvrdi da ovo pismo potječe od sv. Jeronima kao i Ćirila i Metodija. Protivio se glagoljici, govoreći da narod traži da se ponovno izdaju djela Matije Divkovića na bosančici. U 18. vijeku Albert Fortis smatra da se ovo pismo kojim je "neki Divković više puta štampao u Veneciji debelu knjigu", razlikuje od ruskog pisma i čitali su ga Morlaci-stočari. Vuk Karadžić, autor prvog srpskog riječnika iz 1818. godine, ovo pismo naziva "bosanska bukvica". Danas se naziva bosančicom ili bosanskom ćirilicom.[6]

Mnogi bosanski franjevci su koristili bosančicu sve do 19. vijeka, a kod muslimana se nazivalo begovskim pismom zbog učestale upotrebe. Pismo se učilo od roditelja i prenosilo s koljena na koljeno. Koristilo se čak i do sredine 20. stoljeća. Husnija Filipović iz Foče je 1953. godine svojoj majci napisao pismo na bosančici u kojem, između ostalog kaže: "...ovo ti pismo pišem bosančicom koje si me ti naučila pisati kada sam bio mali, pa da moreš sama pročitati."[5]

Humačka ploča, 10-11. vijek
  • U naučnoj literaturi se, pored ostalog kaže: "Šireći se od 10. vijeka sa istoka, iz Bugarske, val ćirilice zahvatio je i dio bosanskog područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa primjesama glagoljice i latinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stilska slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice.
  • Broj spomenika pisanih bosančicom veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.
  • Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, poslije osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do rata u Bosni, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu. Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa.
  • Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10. vijek) zatim Povelja Kulina bana od 29.08.1189. godine.
  • Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni,

Miroslavljevo evanđelje (12. vijek); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, natpisi, povelje, pisma - kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. vijeku stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.

  • Na bosančici su pisani i Povaljski prag[7] na ostrvu Braču 1184, listina omiškog kneza Đure Kačića Dubrovniku 1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima. Od 16. do 18. vijeka bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. vijeka, a kod bošnjačkih porodica i do najnovijih vremena.
  • Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) - od 10. do 15. vijeka - do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. vijeka pa dalje do 19 i 20. vijeka.

Obilježja[uredi | uredi izvor]

Književnost srednjovjekovne Bosne je pisana specifičnim tipom ćirilice koja ima određene razlike prema ostalim ćirilićkim pismima na slavenskim prostorima. Bosančica u grafijskom pogledu je zadržala neke specifičnosti koje su karakteristične za glagoljicu i iz nje proizlaze, što se u prvom redu odnosi na glagoljici blizak bosanični brojni sistem te posebne pravopisne odlike, pogotovo izvorna upotreba slova đerv. U kasnije reformiranoj ćirilici na osnovu ovog slova će nastati ćirilična slova đ i ć. Bosanska ćirilica je konzervativnija u odnosu na srpsku ćirilicu, i ova dva pisma se razlikuju po ortografskom maniru.[8][9] Petar Đorđić, autor Istorije srpske ćirilice, govoreći o bosančici ističe: "Posebne političke kulturne, a naročito konfesionalne prilike u bosanskoj državi od njezina postanka do njezina nestanka odrazile su se i na specifičan razvitak pismenosti i samoga pisma...Bosanski knjiški rukopisi većinom se razliku od većine rukopisa sa raškog područja još i opštim izgledom slovnih figura.[10]

Bosančica paleografski ne odstupa od srpske ćirilice, ali bosančica je u odnosu na nju konzervativnija i oblici slova zadržavaju starije forme. Zbog toga bosanska u odnosu na srpsku ćirilicu ima više specifičnih ortografskim samosvojnosti.[9] U ovo pismo se ubraja nekoliko podvrsta pisma: bosanski brzopis - bosančicu, bosansku minuskulu i bosansko lapidarno pismo.[11] Bosansko lapidarno pismo (natpisi na kamenu) posebno se izdvaja i ne samo prema drugim oblicima bosanske ćirilice, nego i prema srpskoj ćirilici.[9]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Balić, Smail (1978). Die Kultur der Bosniaken, Supplement I: Inventar des bosnischen literarischen Erbes in orientalischen Sprachen (jezik: njemački). Beč: Adolf Holzhausens. str. 49–50, 111.
  2. ^ & bosančica, Hrvatska enciklopedija.
  3. ^ Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor. 22–23. Beograd: Državna štamparija. 1956. str. 308.
  4. ^ Vražalica, Edina (2018). "Bosančica u ćiriličnoj paleografiji i njen status u filološkoj nauci". Književni Jezik. Institut za jezik. 29 (29): 7–27. doi:10.33669/KJ2018-29-01. ISSN 0350-3496. Pristupljeno 12. 9. 2022.
  5. ^ a b Imamović 2018, p. 83.
  6. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, str. 28-29
  7. ^ & Povaljski prag, Hrvatska enciklopedija.
  8. ^ Kuna, Herta, (2008), Srednjovjekovna bosanska književnost, str. 64-66, Forum Bosnae, Sarajevo
  9. ^ a b c Hodžić, Jasmin, (2018), Bosanski jezik, str. 129, Sarajevo
  10. ^ Đorđić, Petar, (1990), Istorija srpske ćirilice: paleografsko-filološki prilozi, Treće izdanje, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd
  11. ^ Nakaš, Lejla, (2011), Bosanska ćirilička pisma, str. 18, Međunarodni forum Bosnae, Sarajevo

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • "Pišem ti bosančicom", Amra Zulfikarpašić, Lejla Nakaš, ULUPUBIH, Sarajevo, 2016.
  • "Stećci bosanski stil: Iliri, maniheji, bogumili", Ragib Lubovac Čelebija, Šahinpašić, Sarajevo, 2016
  • Ragib Lubovac Čelebija - "Stećci bosanski stil: Iliri, maniheji, bogumili" (2021. drugo dopunjeno digitalno izdanje) https://ragiblubovac.blogspot.com/2020/12/blog-post.html
  • Zelić-Bučan, B. , Bosančica u srednjoj Dalmaciji. Izdanja Historijskog arhiva - Split, sv. 3, Split, 1961.
  • Ostojić, I. ,Povlja, povijesni prikaz', Split, 1968.
  • Josip Bratulić i Stjepan Damjanović, Hrvatska pisana kultura, 1. svezak, 8. - 17. stoljeće, str. 80, ISBN 953-96657-3-6
  • Imamović, Enver (2018). Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju. Sarajevo. ISBN 978-9926-442-98-9.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  • "bosančica". enciklopedija.hr (jezik: hrvatski). Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 12. 9. 2022.
  • "Povaljski prag". enciklopedija.hr (jezik: hrvatski). Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 12. 9. 2022.