Srednjovjekovna bosanska heraldika

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Heraldika je pomoćna historijska nauka koja proučava nastanak, razvoj i upotrebu grbova. Njeno proučavanje u Bosni i Hercegovini počelo je krajem 19. vijeka kada se povela debata o pravom bosanskom grbu koji bi trebao predstavljati Bosnu i Hercegovinu u sklopu Austro-ugarske monarhije. Prvi se sistematičnije bosanskom srednjovjekovnom heraldikom bavio Franjo Rački, koji je u svom radu Stari grb bosanski, dao pregled većine historijskih izvora na kojima se grb javljao. Poslije njega zapaženu ulogu u proučavanju ovog interesantnog problema imali su Lajoš Thallóczy, Nikola Radojčić, Ivan Rengjeo, Mihailo Dinić, Aleksandar Solovjev, i Pavao Anđelić.


Počeci heraldike u srednjovjekovnoj Bosni[uredi | uredi izvor]

Novac bana Stjepana II

U srednjem vijeku vladarski grbovi su istovremeno predstavljali i grbove određenih zemalja. Ponekad je neki grb postajao i grbom dinastije koja je tom zemljom vladala, pa su se pojedini simboli shvatali i kao njeni stalni simboli. Prvi bosanski vladar koji je imao svoj grb, kojeg je postavljao na svoje novce i pečate, bio je ban Stjepan II Kotromanić. Na nekoliko primjeraka njegovog novca javlja se dosta primitivan grb predstavljen samo šljemom i čelenkom. Ovakva kompozicija nije bila neuobičajena u zemljama tog doba u kojima heraldika nije bila razvijena. Tako se usamljen šljem kao heraldički simbol javlja na novcima srpskog vladara Stefana Dušana, kao i na nekim kovanicama vlaškog vojvode Vladislava I Vlaicua. Međutim, najvjerovatnije je da su svi ti novci, među njima i bosanski, rađeni po uzoru na novac ugarskog kralja Karla Roberta. Specifičnost bosanskog grba bila bi u tome što je na jednoj varjanti novca bana Stjepana prikazan i potpuni grb, heraldički štit sa zvijezdom u slobodnom polju, kao i ustaljeni štit i čelenka. Osim ovog grba, ban Stjepan II koristio je na svojim pečatima i nepotpuni grb, na čijem je štitu bila predstavljena usamljena poprečna greda. Ovaj grb usvojio je i njegov nasljednik ban Tvrtko koji se na svojim dokumentima služio pečatom svog prethodnika.


Heraldika bosanskog kraljevstva[uredi | uredi izvor]

Grb kralja Tvrtka prema brokatnoj tkanini pronađenoj u Milima

Do intenzivnijeg razvoja heraldike u srednjovjekovnoj Bosni dolazi nakon što se ban Tvrtko krunisao za kralja 1377. godine, kada on na svoj postojeći grb uvodi heraldički motiv ljiljana (na plavom polju kosa srebrena greda, u slobodnim poljima po tri zlatna ljiljana). Predpostavlja se da su ljiljani u bosansku heraldiku došli ugarskim posredstvom jer je tadašnji ugarski kralj, Ludovik I Veliki, pripadao dinastiji Anžuvinaca čiji je dinastički simbol bio upravo ljijan (fleur-de-lys). U kasnijem periodu Tvrtkovi nasljednici modificiraju njegov grb da bi što više odgovarao njihovoj vladarskoj ideologiji. Tako kralj Stjepan Ostoja u polje svog grba postavlja heraldičku ljiljanovu krunu koja je trebala simbolizirati jedinstvo bosanskog kraljevstva kao i povezanost kraljeve osobe sa apstraktnom kraljevskom krunom. U historiografiji ovaj njegov potez nazivan je heraldičkom ili grbovnom reformom. Ostojin nasljednik, Tvrtko II Kotromanić, kruni u grbu svog prethodnika dodaje i početno slovo svog imena T, kako bi još snažnije istakao svoju vlast nad Bosnom. I njegov nasljednik Stjepan Tomaš postupa isto, te umjesto inicijala T, postavlja svoje inicijale ST (Stjepan Tomaš). Međutim, izgleda da je stari bosanski grb kralja Tvrtka I sa ljiljanima u to vrijeme bio shvatan kao porodični ili dinastički simbol, pa se on ponovo susreće i na nekim vrstama novca Stjepana Tomaša. Tomašev sin, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, u svom grbu nema inicijala, nego samo krunu.

Heraldika bosanske vlastele[uredi | uredi izvor]

Grb Kosača sa krune jednog dubrovačkog bunara

Pored vladarske dinastije u srednjovjekovnoj Bosni porodične ili lične grbove su posjedovali i bosanski plemići. Hrvoje Vukčić Hrvatinić na svom novcu kojeg je kovao kao splitski herceg postavljao je grb koji je vjerovatno dobio od Ladislava Napuljskog, koji ga je uostalom i imenovao hercegom 1403. godine (štit podijeljen kosom gredom na kojoj su pikazana tri ljiljana, u slobodnim poljima štita nalaze se dva krsta). Nakon što je prekinuo svoje savezništvo sa Ladislavom, i prešao u politički tabor Žigmunda Luksemburškog, Hrvoje je promjenio svoj grb tako da više odgovara njegovoj trenutačnoj poziciji (na srebrenom polju dvije vodoravne crvene grede ispod kojih se nalazi dvorepi crveni lav i ruka naoružana mačem), pa je taj grb svoje mjesto našao i u njegovom iluminiranom misalu. Pored Hrvoja, od bosanskih velikaša grbove su imali i Kosače, Pavlovići, Sankovići i Pribinići. Grb Kosača (na srebrenom ili zlatnom polju niz kosih crvenih greda) prvi put se javlja na jednom relikvijaru koji je pripadao Sandalju Hraniću i koji se danas čuva u Zadru, a kasnije na većini pečata hecega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova, kao i na kruni jednog bunara koji se danas nalazi u Dubrovniku. Pavlovići su za svoj grb koristili prikaz svog grada Borča, dok su Sankovići na svom grbu imali predstavu sidra. Predpostavlja se da je grb pronađen na jednom pečatnom prstenu iskopanom u Milima (na štitu zvijezda rozeta, iznad štita predstava vuka otvorenih usta) pripadao jednom od članova porodice Pribinić. Ovo je tim vjerovatnije kada se zna da se sličan grb nalazi na jednom stećku koji je pripadao članu te porodice.

Predstava gradskih kula na pečatu Pavlovića

Reference[uredi | uredi izvor]

- Pavao Anđelić: Neka pitanja bosanske heraldike, GZM n.s. Arheologija, XIX, Sarajevo, 1964, 157-172.

- Pavao Anđelić: Srednjovjekovni pečati u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Sarajevo, 1970.

- Pavao Anđelić: Grbovi hercega Stjepana Vukčića Kosače na kruni jedne kućne cisterne u Dubrovniku, Tribunia 1, Trebinje 1975., 83-90.

- Mihailo Dinić: Велики босански златник, Историјски Часопис, 3 (1951-1952), Београд, 1952, 41-54.

- Mihailo Dinić: Око великог босанског златника, Историски гласник, 3-4, Орган историског друштва НР Србије, Београд, 1955, 149-157.

- Srećko M. Džaja: Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu krune, grba i biskupije, Jukić, 15, Sarajevo, 1985, 81-101.

- Dubravko Lovrenović: Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377. (Pokušaj revalorizacije), Forum Bosnae, br. 3-4, Sarajevo, 1999, 227-287.

- Dubravko Lovrenović: Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje, Bosna Franciscana, br. 21, god. XII, Sarajevo, 2004, 172-202.

Franjo Rački: Stari grb bosanski, Rad JAZU, knj. CI, Razredi filološko-historički i filozofsko-jurisdički, XXX, Zagreb, 1890, 127-169.

- Nikola Radojčić: Odakle je preuzeo Mavro Orbini svoj grb Bosne?, GZM, XLI, Sarajevo, 1929, 103-108.

- Ljudevit Thallóczy: Vojvoda Hrvoja i njegov grb, GZM, god. IV, knj. I-IV, Sarajevo, 1892, 170-187.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]