Dubrovački arhiv

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Državni arhiv u Dubrovniku

Dubrovački arhiv je savremena arhivska ustanova pod nazivom Državni arhiv u Dubrovniku.

Zbog obilja historijske građe Državni arhiv u Dubrovniku je nezaobilazan u proučavanju srednjovjekovne Bosne. Kako je oskudno stanje srednjovjekovne arhivske građe u Bosni i Hercegovini, arhiv u Dubrovniku je jedno od najvažnijih uporišta u potrazi za novim podacima iz historije srednjovjekovne Bosne.

Postanak Dubrovačkog arhiva povezan je za razvoj notarijata, vremena kada su se u Dubrovniku notarski koncepti počeli smatrati državnom svojinom. Proces primanja italijanskog notarijata u Dalamciji dovršen je i prihvaćen kao javnopravna institucija krajem 12. i početkom 13. vijeka. Prema dobrom poznavaocu D. arhiva Gregoru Čremošniku dubrovačka vlada je osnovala arhiv 1277. ili 1278. Od tada pa do propasti Dubrovačke republike 1808., pa i kasnije, on je punjen izvorima prvog reda, izrastajući kvalitetom i kvantitetom materijala među najbogatije arhive današnjeg doba.

Notarske poslove u početku vrše domaći svećenici. Dubrovačka vlada 1277. na mjesto notara dovodi školovanog stranca, magistra Tomazina de Savere iz Reggia u Lombardiji. Tomazin je tvorac prvih arhivskih knjiga Dubrovačkog arhiva. Radi lakše evidencije podijelio je poslove u odgovarajuće struke i za svaku od njih napravio je posebne svezke ili knjige. Početkom 1284. razdvojena je državna kancelarija na Kancelariju (za sudske i državne poslove) i Notarijat (za pismeno fiksiranje privatnopravnih poslova).

Najstarija očuvana povelja (isprava) D. arhiva je originalna bula pape Benedikta VIII iz 27.9. 1022., kojom dubrovačkom nadbiskupu dodjeljuje palij ističući njegovu metropolitansku vlast nad podređenim biskupijama. Ovaj dokument nije sačinjen u Dubrovniku, već je upućen Dubrovniku. Prva sačuvana povelja sastavljena u Dubrovniku je iz 1023., a tiče se osnivanja benediktinskog samostana na Lokrumu. Najvažniji dio arhiva jeste arhiv Dubrovačke Republike i francuske uprave od 1022. do 1814. On se dijeli na 92 serije (zbirke), sa ukupno oko 6.000 svezaka. Među najvažnijim zbirkama su: Diplomata et acta (samostalne povelje i akti); Reformationes (zapisnici sva tri vijeća 1301-1415, a od 1415., ova se zbirka dijeli na zasebne za svako vijeće), Acta Consilli Rogatorum (zapsnici Vijeća Umoljenih); Acta Consilli Minoris (Zapisnici Maloga vijeća); Acta Consilli Maioris (Zapisnici Velikog vijeća); Letterae et commissiones (Pisma i uputstva Dubrovačke republike); Diversa Notariae; Diversa Cancellariae (Razni spisi kancelarije); Debita Notariae (Knjige zaduženja); Testamenta (Oporuke); Procurae (Punomoći); i dr.

Niz okolnosti je utjecao na fond arhiva. Dubrovački arhiv je često stradao od požara. Naročito štetnim pominju se požari iz 1296, 1463, 1642, 1667, 1706 i 1817. Uništavajuće je bilo i vrijeme potresa 1520. i 1667. Osim toga arhiv je često preseljavan, a svaka nova vlast u Dubrovniku i u arhivu je ostavljala negativne tragove. Bilo je slučajeva pljačke u vrijeme kriznih situacija poput požara i potresa, kada je arhiv bio prepušten sam sebi. Kobne su bile i dvije revizije dokumenata iz 1358. i 1807. koje je preduzimao dubrovački senat. Tim revizijama uništavana su akta koja su smatrana nevažnim. Agresija na Republiku Hrvatsku 1991. nije poštedila ni jezgro staroga Dubrovnika, pa ni samu palaču Sponza u kojoj je smješten arhiv. Preventivne mjere zaštite arhivskog blaga rezultirale su njegovim izmještanjem u Italiju i mikrofilmovanjem građe. Poslije je sve to vraćeno na staro mjesto.

Reference[uredi | uredi izvor]

  • Gregor Čremošnik, Kada je postao Dubrovački arhiv ?, Glasnik Zemaljskog muzeja 44, Sarajevo 1932, 57-61.
  • Gregor Čremošnik, Dubrovačka kancelarija do god. 1300 i najstarije knjige dubrovačke arhive, Glasnik Zemaljskog muzeja 39, Sarajevo 1927.
  • Gregor Čremošnik, Postanak i razvoj srpske ili hrvatske kancelarije u Dubrovniku, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 1, Dubrovnik 1952, 73-84.
  • Vinko Foretić, Dubrovački arhiv, Historijski zbornik 4, Zagreb 1951, 209-215.
  • Vinko Foretić, Pregled stanja fondova, zbirki i grupa Državnog arhiva u Dubrovniku na dan 22. travnja 1955, Arhivist 5/2, Dodatak IV, Beograd 1955, LXVIII-LXXV.
  • Vinko Foretić, Dubrovački arhiv u srednjem vijeku, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 6-7, Dubrovnik 1959, 315-336.
  • Vinko Foretić, O Dubrovačkom arhivu, Arhivist 19/1, Beograd 1969, 52-64.
  • Vinko Foretić, Dosadašnji rezultati i daljnje potrebe izdavanja arhivskih izvora Historijskog arhiva u Dubrovniku i ostalih dubrovačkih historijskih vrela, Arhivski vjesnik 13, Zagreb 1970, 445-461.
  • Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika do godine 1808, I dio, Zagreb 1980, 6-10.
  • Josip Gelčić, Dubrovački arhiv, Glasnik Zemaljskog muzeja 22, Sarajevo 1910, 337-388.
  • Desanka Kovačević-Kojić, Dubrovački arhiv kao izvor za istoriju srednjovjekovne bosanske države, Arhivist 1-2, Beograd 1979, 69-73.
  • Ante Marinović, Postanak i prvi spisi kancelarija srdenjovjekovnih dalmatinskih gradova, posebno Dubrovnika i Kotora u XIII i XIV stoljeću, Anali Zavoda za historijske znanosti JAZU u Dubrovniku 22-23, Dubrovnik 1985, 7-24.
  • Stanoje Stanojević, Dubrovački arhiv, Istorija Dubrovačkog arhiva, Rad u Dubrovačkom arhivu, u: Istorija srpskog naroda u srednjem veku, I Istorija i istoriografija, Beograd 1937, 17-38.
  • Bernard Stulli, Dva pokušaja inventarizacije Dubrovačkog arhiva početkom 19. vijeka Arhivski vjesnik 11-12, Zagreb 1968-1969, 203-260.

Vanjske linkovi[uredi | uredi izvor]