Vuk Vukčić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Vuk Vukčić, bosanski vojvoda i hrvatski ban (? – ?, prije 27. novembra 1399), član vlastelinskog roda Hrvatinića. U izvornoj građi, kao i njegova braća, nazivan je po ocu Vukčić. Otac mu je bio Vukac Hrvatinić, stariji brat vojvoda Hrvoje Vukčić, a supruga Anka, s kojom je imao dvije kćerke, Jelenu i Katarinu.

Iako prvi poznati podatak o Vuku Vukčiću potječe tek iz početka 1385, neosporno je da se u javnom i političkom životu isticao i ranije. Naime, prije 29. januara 1385. zaposjeo je grad Greben na Vrbasu, do 1357. baštinski posjed Hrvatinića, a otada u rukama ugarskog kralja, pa su hrvatsko-dalmatinsko-slavonski banovi Ivan Paližna i Stjepan Lacković tog dana u gradu Kozari izjavili da će za njega posredovati kod kralja Žigmunda. Na Vukovo prethodno djelovanje upućuje i podatak da je tada već nosio naslov vojvode.

Ponovo se spominje na početku 1387. s bratom Hrvojem na čelu bosanske vojske u Hrvatskoj. U borbama za ugarsko prijestolje potkraj 14. vijeka Vuk je, kao i drugi bosanski učesnici tih događaja, nastupao kao podanik bosanskog kralja Dabiše i dosljedan pristaša napuljske stranke. Dabiša ga je postavio za namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji, a kralj Ladislav Napuljski povjerio mu je 17. jula 1391. hrvatsko-dalmatinsko banstvo zbog dotadašnjih usluga. Na početku 1390-ih Vuk je kao ban Dalmacije i Hrvatske sređivao prilike u dalmatinskim gradovima. U međuvremenu, Zadrani su 8. septembra 1392. primili Vuka za svoga građanina i vijećnika. Već na početku februara 1393. on je s bosanskom vojskom stigao u Karin, odakle je namjeravao udariti na gradove Vranu i Ostrovicu na koje je bosanska kruna isticala svoja prava. Bosanska je vojska do 12. februara zaposjela spomenute gradove i zarobila braću Ivana i Nikolu Paližnu. Za boravka u Karinu Vuk je u Zadar uputio brata Dragišu s porukom u vezi s pregovorima o predaji grada. Mlečani su Vuku, kojega nazivaju banom, podijelili 13. jula 1393. mletačko građanstvo.

U toku 1393-94. u Bosni je došlo do promjene u držanju prema Žigmundu. On je u augustu 1393. na svoju stranu privukao vojvodu Hrvoja Vukčića, a ljeta 1394. pokorili su mu se bosanska vlastela i Dabiša, pa je među Žigmundovim neprijateljima u Bosni ostao jedino Vuk Vukčić, ban Ladislava Napuljskog. Uskoro, nakon što je pokorio braću Horvate, Žigmund je protiv Vuka uputio hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikolu II Gorjanskog, koji je u bici kraj Knina porazio protivnike, nakon čega je i Vuk prešao na stranu Žigmundovih pristalica. Porazom je Vuk izgubio ne samo Knin u kojem se bio utvrdio, nego nakratko i banski naslov. Naime, kada je Vuk sa ženom Ankom posjetio Zadar u januaru 1395, ljetopisac Pavao Pavlović oslovio ga je bosanskim vojvodom i bivšim banom (olim Banus). Ipak, Žigmund je bio obziran prema Vuku Vukčiću te mu je uskoro za promjenu političkog držanja dao gradove Krupu i Ostrožac, tada u posjedu knezova Blagajskih, i dopustio da doživotno nosi novi banski naslov, kako o tom svjedoči isprava zagrebačkoga kaptola od 16. augusta 1396. u kojoj se Vuk naziva bosanskim banom (bano de Boznia). Posljednji se put kao živ spominje 20. septembra 1397.