Stjepan Dabiša, kralj Bosne

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Stjepan Dabiša)
Idi na: navigacija, traži
Stjepan Dabiša
Kralj Bosne
Vladavina 10. mart 1391 - 8. septembar 1395
Prethodnik Tvrtko I
Nasljednik Jelena Gruba
Supružnik Jelena Gruba
Djeca Stana Kotromanić
Dinastija Kotromanići
Otac Vladislav
Rođenje nakon 1339.
Smrt 8. septembar 1395
Kraljeva Sutjeska
Mjesto sahrane Bobovac

Stjepan Dabiša (nakon 1339 - 8. septembar 1395) je bio bosanski kralj koji je vladao Bosnom u periodu od 1391. do 1395. godine. Za vrijeme Dabišine vladavine jačaju uticaji bosanskih velikaša i mješanje Ugarske u bosanske političke poslove. Dabiša je uspio očuvati Bosnu iz perioda kralja Tvrtka do 1394. godine kada je izgubio Hrvatsku i Dalmaciju.

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Dabišino proijeklo nije sasvim razjašnjeno. Bio je vanbračno dijete, unuk bana Stjepana I, ali izvori se razilaze po pitanju kojeg od dva mlađa Stjepanova sina je Dabiša bio sin.

Jedna grupa izvora navodi da je Dabiša bio vanbračni sin kneza Ninoslava, dok drugi smatraju da je bio vanbračni sin kneza Vladislava.[1] Važno je uzeti u obzir da je knez Ninoslav umro prije 1315. godine a Dabiša je rođen nakon 1339. godine jer Dabiša je bio mlađi od kralja Tvrtka I.[2]

Druga grupa izvora tvrdi da je da je bio mlađi vanbračni sin Vladislava Kotromanića i polubrat Tvrtka I, ako ne i zakoniti sin Vladislava i Jelene Šubić. Kako je Tvrtko I rođen 1338. ili najkasnije 1339. godine, a Dabiša je po toj teoriji njegov mlađi (polu)brat, slijedi da je Dabiša rođen nakon 1339. godine.[3]

Prema Mavru Orbiniju, Dabiša je podržavao Stjepana Vuka u njegovoj pobuni protiv Tvrtka I 1366. godine. I imao posjede u dolini Neretve oko Konjica.[4] Nakon pobune protiv Tvrtka I Dabiša je izgubio svoje posjede i nije se pojavljivao u političkom životu Bosne. Sa Tvrtkom se pomirio potraj 1380-ih, jer se na početku juna 1390. nalazio na kraljevskom dvoru u Sutjesci.[4]

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Na prijestolje je došao poslije smrti Tvrtka I. Za kralja je izabran vjerovatno zato što je bio star i nemoćan, što je plemstvu davalo veću kontrolu nad državom, ali možda i zato što je bio najstariji Kotromanić. O njegovoj starosti svjedoči i činjenica da je spominjan u diplomatskim zapisima još 1358. godine.[3][4] Uglavnom Dabiša je nakon preuzimanja kraljevske titule uzeo ime Stjepan, kao titulu. Dabiša je obavijestio Mlečane, Dubrovčane i Napulj o svom stupanju na bosanski prijestolj. Zatim Dabišu su priznali Mlečani i 1. juna 1391. primili ga za građanina, potom 15. juna i Dubrovčani.[5]

U prvim godinama svoje vladavine je uspio da sačuva neokrnjene granice bosanske države iz doba Tvrtka I. Najprije gradovi Split, Trogir, Šibenik podtaknuti od Dubrovčana su počeli pokazivati neposlušnost kralju Dabiši. Ovo stanje je odgovaralo mladom kralju Sigismundu Luksemburškom. Napuljski kralj Ladislav također je jače istaknuo svoja prava na Hrvatsku i Dalmaciju povjerivši u ljeto 1391. visoke službe Ivanišu Horvatu i Hrvatinićima, Vuku i Hrvoju, a zaobišao je Dabišu, koji u Veneciji ne zastupa njegove interese, kao što je to činio Tvrtko I, nego Horvat. Ipak, Bosna je ostala u taboru pristaša napuljske stranke. U proljeće 1392. godine odbio je jednu tursku provalu u Bosnu. Razdor između Dabiše i bosnanskih velikaša s jedne strane i vođa hrvatskog plemstva s druge strane iskoristio je ugarski kralj Sigismund da ih slomije. Najprije Sigismund je želio pokrenuti križarski rat protiv Bosne, ali nije upsio. Zatim je razorio Dobor. Sigismund je u augustu 1394. pogubio veliki broj hrvatskih velikaša.[6] Pošto je razorio uporište hrvatskih velikaša Dobor 1394. godine, a njih zarobio, ugarskom kralju potčinio se i Dabiša. Bosanski kralj se odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, primio vazalne odnose i zajedno s vlastelom složio se da poslije njegove smrti krunu Bosne preuzme Sigismund, muž unuke Stjepana II Kotromanića. Tako su uništene tekovine moćne bosanske države iz perioda Tvrtka I i njen uticaj na Balkanu. Bilo je nemoguće da se u Bosni održi jedinstvo jer su stvarni problemi u Bosni dolazili iz unutrašnjosti zbog uticaja bosanskih Kosača, Pavlovića, Hrvatinića.

Dabiša je umro 8. septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci i sahranjen je u Bobovcu. [3] Budući da je nadživio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po čijem nasljednom pravu je Žigmund bio izabran za Dabišinog prijestolonasljednika, vlastela je odlučila da bosansko prijestolje neće pripasti Žigmundu. Nastupio je interregnum tokom kojeg je vladala Dabišina udovica, Jelena Gruba.

Povelja kralja Dabiše[uredi | uredi izvor]

Ova darovnica kralja Dabiše je izdata unuci kralja Dabiše, Vladavi i njenom mužu Juraju Radivojeviću. U povelji se spominje Dabišina kćer Stana Kotromanić. Dabišina darovnica kćeri Stani izdata je u Sutjesci rukoju kraljevstva mi logofeta Tomaša Lušca,u prisustvu najznačajnijih bosanskih prvaka onog vremena. Naravno riječ je o Veljacima.

Povelja kralja Dabiše unuci Vladavi i kćeri Stani (na povelji se nalazi potpis kralja Dabiše ispisan crvenim slovima).

Stana

Izvoli kraljevstvo mi,po običaju gospotstva,

svaki blagi i dobri obraz skazovati i tvoriti

mirnim slugam,a najliše sukrvnikom i čedom

svojim,tvore žemilosti i zapisanija vsakomu,

že po viri i dostojaniju jego.

Takožde,stvori milost kraljevstvo mi,i s

bogoljubimom gospojom,bogom darovanom mi

kraljicom Jelenom,kraljevstva mi vsepočetnomu

ditetovi mojej,kćeri Stani,dasmo joj naše selo

gospodsko u Hlmsci zemlji,u ime Velijake,s vsimi

pravimi kotari i mejami.

I da se to selo ne odnime gospoji Stani,za nje

života nikadare.A nakon nje života to selo

dajemo knezu Juriju Radivojeviću i njegovi

kućnici,a nje kćeri Vladici,i njiju ditci i njih

poslidnjemu,viku vikome da jest plemenito.

[7]

Porodica[uredi | uredi izvor]

Jedino preživjelo dijete rođeno iz braka Stjepana Dabiše i Jelene Grube bila je kćerka Stana. Stanina kćer, čije se ime navodi kao Vladava [3] i Vladika [8], udala se za Juraja Radivojevića još za života svoga dede Dabiše i nane Grube, što potvrđuje Dabišina povelja iz 1395. kojom kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj kćeri Stani, s tim da poslije njene smrti upravu nad selom naslijede Vladava (Vladika) i njen muž. [3] Dabišina unuka Vladava (Vladika) je imala djecu još za vrijeme Dabišinog života i vladavine. Potomci kralja Dabiše su bili članovi iz porodice Vlatkovića od kojih je bio istaknut Ivaniš Vlatković, unuk Dabišine unuke Vladave. Dabiša je imao sina nepoznatog imena, kojeg je Dabiša nadživio.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
  2. ^ name="Stjepan Dabiša"Hrvatski biogarfski leksikon, Stjepan Dabiša
  3. ^ a b c d e f Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978.
  4. ^ a b c Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0-472-08260-4
  5. ^ name>="Stjepan Dabiša"
  6. ^ Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije, Svezak V., 1395.-1420., str. 341-342. broj dokumenta 259, 1410, siječanj 21, Čazma
  7. ^ MAK DIZDAR: Stari bosanski tekstovi(Sarajevo 1971.)
  8. ^ Draganović, Krunoslav: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1942.


Vladarske titule
Prethodnik:
Stjepan Tvrtko I
Kralj Bosne
1391-1395
Nasljednik:
Jelena Gruba