Stećak

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Stećci)
Idi na: navigacija, traži
Radimlja

Stećak je uobičajeni naziv za kameni nadgrobni spomenik iz srednjeg vijeka na širem području Bosne i Hercegovine, sjeverozapadnim dijelovima Crne Gore, zapadnim dijelovima Srbije i južnim dijelovima Hrvatske, uglavnom u Dalmaciji. Sinonimi za stećak su i nazivi bilig (bilizi), kami (kamenovi), mramor (mramorovi) i drugi. Karakteriše historiju srednjovjekovne bosanske države i njenih susjednih krajeva. Na području današnje Bosne i Hercegovine očuvano je, prema popisu 1971., 59.593 stećaka, u Srbiji 2.267, u Crnoj Gori 3.407, a u Hrvatskoj 4.497.[1] Njih 95% je u katastrofalnom stanju i neopohodna im je hitna zaštita.

Stećci i njihove nekropole su jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Najveće dileme se svode na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave uklesane na njima. Najviše podataka za historičare daju natpisi koji karakterišu manji broj stećaka. Natpisi govore o različitim društvenim slojevima koji su sahranjivani ispod stećaka, a i različitim vjerskim pripadnostima. Time je opravdana postavka o stećcima kao nadgrobnim spomenicima stanovnika srednjovjekovne Bosne.

Najpoznatiji stećak na prostorima Bosne je Zgošćanski stećak nađen u okolini Kaknja. On nema natpis, a zbog izuzetne ukrašenosti neki istraživači, kao što je Đorđe Stratimirović, uzimaju da se radi o grobu Stjepana II Kotromanića. Zgošćanski stećak se sada nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Najpoznatija nekropola u Bosni i Hercegovini je Radimlja kod Stoca.

Stećci su danas najvažniji spomenički dokaz predosmanlijske Bosne, najupečatljiviji materijalni simbol vremena od 13. do kraja 15. stoljeća. Već nakon 1463. i pada Bosne pod Osmanlije stećak počinje ustupati mjesto osmanlijskom nišanu. Iako se glas o njima pronio i prije, stećci se počinju sistematski proučavati od austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i otada svako vrijeme njihovu pripadnost tumači u svoju političku korist. I danas postoje dvije dominantne teorije o njihovoj pripadnosti. Jedna kaže da je riječ o bogumilskim spomenicima, odnosno nadgrobnim spomenicima pripadnika Crkve bosanske, a druga da su ih radili Vlasi, originalna nomadska grupa s ovih prostora. Ono što je sigurno jest da su se ispod stećaka pokopavali pripadnici tri tadašnje konfesije u Bosni i Hercegovini: Crkve bosanske, Rimokatoličke i Pravoslavne.

Epitafi stećaka napisani bosančicom svjedok su onodobne pismenosti. Oni uglavnom otkrivaju ime pokojnika (često je i nekoliko njih pokopano ispod stećka). Na nekim primjercima je i potpis dijaka - pisara koji je sastavio i uklesao natpis. Neki natpisi donose pojedinosti iz pokojnikovog života ili molitve. Ukrasi na stećcima, odnosno njihova simbolika još je enigma, ali ujedno dokaz nasljeđa prahistorijskog doba i antike. Pojavljuju se motivi sunčevog diska, polumjesec u pratnji zvijezde koji izaziva brojna tumačenja, zatim križ i ljiljan, prikazi lova, oruđa i alata, figure muškaraca i žena sa štapovima ili križevima u ruci.

Stećci na listi UNESCO[uredi | uredi izvor]

Stećci, jedinstven primjer srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, poslije sedam godina rada na tom projektu, upisani su na Listu svjetske baštine UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu). Tako je 15.07.2016 odlučio Komitet UNESCO-a na zasjedanju u Istanbulu.[2] Na listi nalazi se ukupno 30 nekropola, od kojih se 22 nalaze na teritoriju Bosne i Hercegovine, po tri na području Srbije i Crne Gore i dvije na teritoriju Hrvatske.[3][4][5][6]

Oblici stećaka[uredi | uredi izvor]

Ono po čemu stećci izrazito privlače pažnju jeste njihov izgled i dimenzije, koje su nekada relativno velike, a u rijeđim slučajevima male. Temeljna podjela stećaka jeste ona na ležeće i stojeće, koju je uveo Dimitrije Sergejevski 1952. godine. U prvu grupu spadaju stećci u obliku ploče, sanduka i sanduka sa postoljem, sljemenjak i sljemenjak sa postoljem, dok u drugu grupu spadaju stećci sa dva oblika – stubovi i krstače. Pored ovih temeljnih oblika, koji imaju nekoliko podvrsta i varijanti, postoje i amorfni stećci.

Ležeći stećci[uredi | uredi izvor]

Ploče[uredi | uredi izvor]

Najjednostavniji i najrasprostranjeniji oblik stećka jeste onaj ploče. Predstavlja zajednički oblik koji je klesan i postavljan u mnogim zemljama kroz čitav srednji vijek. Dobro klesana ploča uvijek je u obliku četverostrane ležeće prizme, do 30 cm visine. Dužina i širina ploče su različite, a zavisi od toga da li se radi o srednjoj, velikoj ili manjoj ploči, ali najčešće su ploče od 150 do 200 cm dužine, te od 70 do 100 cm širine. Postoje vrlo velike ploče, koje nekada dostižu dužinu veću od 300 cm i širinu veću 200 cm, kao i vrlo malene ploče, koje pripadaju pokopanoj djeci. Nađen je znatan broj širokih ploča koje su jednom urezanom ili plastičnom linijom sredinom po dužini podijeljene na dva dijela, koje nazivamo dvojnim pločama i smatrama se da predstavljaju nadgrobnike za dva sahranjena lica. Postoje ploče koje zajedno sa spomenikom u obliku krstače sačinjavaju po jedan nadgrobnik. Također ima ploča koje su samo ovlaš klesane, kao i onih koje uopće nisu klesane, takozvane amorfne ploče. Najstariji primjerci koji se nalaze u okolina Trebinja potječu iz 12. i 13. stoljeća. Pretpostavlja se da su najstariji stećci u obliku ploča nastali ugledanjem na raniji običaj klesanja i postavljanja ploča u crkvama i oko njih u našim i drugim zemljama. Stanovništvo Bosne i Huma u 13. stoljeću živjelo je u teškim i nesređenim političkim i privrednim prilikama, pretežno u situaciji da se grčevito brani od ugarskih pretenzija, što se moralo odraziti i na kulturu, odnosno na klesanje nadgrobnih spomenika. Time se donekle može objasniti izvjesno siromaštvo oblika, ukrasa i natpisa stećaka u odnosu na stanje u 14. i 15. stoljeću. Iako za ovakav zaključak nemamo sigurnijih dokaza, može se reći da je i pojava većeg broja ploča, a ne sanduka i sljemenjaka, kao nadgrobnih spomenika 13. stoljeću, jedan od simptoma pomenutog nesređenog i slabog privrednog stanja . Na cjelokupnoj teritoriji rasprostiranja, oni zauzimaju oko 24% ukupnog broja stećaka uopće.

Sanduk[uredi | uredi izvor]

Stećci u obliku sanduka su u izvjesnoj mjeri viši stadij razvoja i transformacije stećaka u obliku ploča. Istovremeno su znak i rezultat sređenih i stabilnijih društvenih odnosa. Zbog toga se u većem broju pojavljuju tek u 14. stoljeću. Postepeno, oni postaju sve veći, sa postoljima, ukrašeni epitafima. Stećci oblika sanduka su različite veličine. Najčešće su dugački od 150 do 200 cm, široki od 70 do 100 cm, a visoki od 40 do 80 cm, ali također ima vrlo velikih, kao i vrlo malih sanduka. Neki sa velikom visinom (iznad 200 cm) nazivaju se visokim sanducima. Ponekad sanduk ima neku vrstu stepenika na nekoj od svojih stranica. Isto tako imamo dvojne sanduke, odnosno nadgrobnici za dva ukopana lica. Prepoznajemo ih po uzdužnoj vrpci sredinom spomenika, po srednjici pravougaone gornje osnovice, ili po tome što je jedna polovina stećaka viša, a druga niža. Računajući i primjerke sa postoljima, sanduci zauzimaju oko 64% ukupnog broja ove vrste spomenika.

Sanduk sa postoljem[uredi | uredi izvor]

Ponekad je taj ispust (postolje) odnosno stopa, zaista napravljena od posebnog komada kamena, pa se može reći da se spomenik sastoji od dva dijela i za razliku od sanduka sa postoljem, ovoga zovemo sanduk na postolju. Postoje i sanduci sa dva, pa i sa tri postolja, koji djeluju vrlo impozantno. Kao i obični sanduk, i ovdje postoji varijanta dvojnog nadgrobnika, kada naprimjer, ima srednjicu na gornjoj pravougaonoj osnovici, ili kada je klesan tako da ima jednu polovinu višu, a drugu nižu. Nisu ustanovljene kombinacije sa krstačama, a isto tako nema amorfnih varijanti. Također ovaj oblik, kao i običan sanduk, ima svoje različite veličine. Zajedno sa običnim sanducima, ovaj oblik je daleko najbrojnije zastupljen, posebno u istočnim krajevima Bosne i Hercegovine, a kao što je već prethodno naglašeno oni sačinjavaju oko 64% ukupnog broja stećaka uopće.

Sljemenjak[uredi | uredi izvor]

Radi se o sanduku kod koga gornja strana nije više vodoravna, nego je nalik na krov kuće na dvije vode. Pored ovog koristi se i naziv sarkofag, zbog toga što je na prvi pogled sličan rimskom sarkofagu. Ponekad su krovne plohe sljemenjaka nešto izbočene, a ponekada nešto izdubljene. Krov je nekada visok i strm, a nekada je nizak. Postoji nekoliko varijanti sljemenjaka sa četiri krovne plohe. Kod znatnog broja primjeraka krovne plohe nešto prelaze vertikalne plohe, spomenika, tako da doživljavamo krov sa strehama, okapnicama. Veličina sljemenjaka je vrlo različita, naročito varira njihova visina. Hercegovina je poznata po visokim, a srednja i sjeveroistočna Bosna po svojim niskim sljemenjacima. Kao i kod sanduka, mnogi sljemenjaci su prema dnu skošeni. Također i kod ovog oblika stećaka postoje dvojni spomenici. Nađeno je i nekoliko primjeraka dvojnih spomenika koji se sastoje od dva jednaka spojena – homogena – sljemenjaka. Za ovaj oblik se može reći da je pažljivije klesan, nego ostali. Zauzima oko 9% ukupnog broja stećaka uopće.

Sljemenjak sa postoljem[uredi | uredi izvor]

Većina ovih spomenika imaju svoja postolja koja su nekada klesana od istoga komada kamena (homogena), a nekada su ona od drugog komada kamena i predstavljaju drugi dio spomenika. Zbog toga što su sljemenjaci često veliki i teški, ovi spomenici imaju stabilniji položaj na tlu. Nekada imaju po dva ili tri postolja. I ovaj oblik ima više svojih podvrsta. Tako mu krov može biti na dvije, zatim na tri, kao i na četiri vode po dužini. Te krovne plohe su nekada nešto izbočene ili nešto izdubljene. Također i ovdje postoje takozvani dvojni sljemenjaci sa postoljima, kao i oni koji su kombinovani sa sanducima. Nije nađen nijedan primjerak kombinovanja sljemenjaka sa krstačnom, a nema ni amorfnih sljemenjaka sa postoljima. Bio je dosta cijenjen i zahtijevao je angažovanje vještih klesara. Ima ga u raznim veličinama. Jedan od najvećih se nalazi na Pavlovcu kod Sarajeva, koji teži više od 30 tona. Zajedno sa sljemenjacima bez postolja, ovaj oblik zauzima oko 9% ukupnog broja stećaka.

Stojeći stećci[uredi | uredi izvor]

Stubovi[uredi | uredi izvor]

Stojeći stećci su najviše klesani u obliku stubova. Ovaj oblik je veoma sličan vremenski najstarijim muslimanskim nišanima bez turbana, koji su i bili od izvjesnog utjecaja da se stećci pojavljuju u obliku stubova. Stubovi nisu ništa drugo nego uspravno stojeće ploče ili sanduci. Da bi oni čvrsto stajali, moraju se dijelom ukopati ili usaditi u zemlju, pa otuda u Srbiji za njih najčešće susrećemo ime usađenik. Tako se neki stubovi završavaju ravnom površinom, neki kao krov na dvije ili na tri vode. Ima stubova koji se završavaju izbočeno, zaobljeno, bačvasto, kao i onih koji su u tome dijelu lučno udubljeni, ulegnuti. Popriličan broj uspravnih ploča isklesane su tako da se od dna prema gore postepeno šire. I takve ploče imaju vrlo različite završetke. Ustanovljeni su i dosta rijetki primjerci stubova koji izgledaju kao uspravno stojeći sljemenjaci. Evidentirano je amorfnih ili samo ovlaš klesanih uspravnih nadgrobnika koji su slični stubovima. Broj stubova se kreće oko 4% od ukupnog stećaka. Činjenica da su stubovi najviše zastubljeni u Srbiji, te istočnoj Bosni, a da ih malo ima u srednjoj Bosni, a da su u zapadnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj vrlo rijetka ili gotovo sasvim iznimna pojava, jasno govori gdje se taj utjecaj, zbog tursko-osmanske prisutnosti, najprije odrazio. Smatra se da su stećci stubovi pojava druge polovine 15. i čitavog 16. stoljeća.

Krstače[uredi | uredi izvor]

Radi se o tipičnom kršćanskom nadgrobnom spomeniku. One su i različitih veličina. Ponekada su vrlo visoke, ponekada dostižu i visinu preko 3 m. Klesane su tako da su im gornja tri kraka jednakih dimenzija. Donji uspravni krak je uvijek duži od popriječnih krakova. Kod mnogih krstača se popriječni krakovi postepeno šire prema krajevima, a postoje i primjerci čiji su popriječni krakovi zašiljeni ili su zaobljeni. Velika pažnja je posvećena izradi gornjeg uspravnog kraka, tako da se on nekada završava ravnom površinom, nekada kao piramida, ili je bačvasto zasvođen, više puta je izrađen okruglasto, u vidu glave čovjeka, a postoje i drugačije varijante. U okolini Travnika i Zenice evidentiran je priličan broj krstača kod kojih su popriječni krakovi maleni i tek naznačeni, a gornji uspravni je relativno velik i okrugao. Postoje i krstače čiji su popriječni krakovi nešto oboreni, pa podsjećaju na ramena čovjeka. Također i ovdje imamo neke podvrste ovog spomenika, te je tako nađen izvjestan broj krstača koje sa pripadajućom pločom ili sandukom čine po jedan spomenik. Ovaj oblik stećaka je općenito malo zastupljen, a iznosi oko 0,5% ukupnog broja stećaka. Relativno mnogo krstača ima u Hercegovini, a najmanje u Crnoj Gori i Srbiji. Primijećeno je da su krstače najčešće situirane po periferiji nekropola. Smatra se da potječu s kraja vremenskog perioda stećaka, pretežno iz 16 stoljeća, kao pandan pojavi muslimanskih nišana.

Amorfni stećci[uredi | uredi izvor]

Na nekim nekropolama, zajedno sa stećcima osnovnih ležećih i stojećih oblika, nalaze se i kameni nadgrobnici koji uopće nisu klesani, ili su samo ovlaš pritesani. Mnogi primjerci tih neobrađenih nadgrobnika liče stećcima u obliku ploča ili sanduka, a i svojim dimenzijama su bliski tim oblicima. Postoji znatan broj amorfnih spomenika koji najviše podsjećaju na stubove, kao osnovne oblike stojećih stećaka.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Benac, Alojz: Stećci - mala istorija umetnosti, Jugoslavija, Beograd, 1967.
  • Bešlagić, Šefik: Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo, 2004.
  • B., Šefik: Stećci - kultura i umjetnost, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983.
  • B., Šefik: Nišani XV i XVI v. u Bosni i Hercegovini, ANUBiH LII (Odjeljenje društvenih nauka, knj. 30), Sarajevo, 1978.
  • Lovrenović, Dubravko: Stećci - bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2008.
  • Miletić, Nada: Stećci, Jugoslavija/Spektar/Prva književna komuna, Beograd/Zagreb/Mostar, 1982.
  • Sergejevski, Dimitrije: Ludmer, edicija: Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1952.
  • Emina Zečević: Мраморје. Стећци у Западној Србији, Srpsko arheološko društvo, Posebna izdanja 3., Beograd, 2005.
  • Lubovac, Ragib Čelebija: Stećci bosanski stil, Šahinpašić, Sarajevo 2016.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]