Slavensko paganstvo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Slavenska mitologija)
Zbručski idol, X vijek

Slavensko paganstvo se pojavljuje samostalno i razvija se u prvom tisućljeću naše ere, kao dio drevne indoevropske religije predstavljene u drevnoindijskim, drevnoiranskim, drevnogrčkim i drevnorimskim spisima.[1] Slavensko paganstvo, može se posmatrati, ne samo kao historijska faza Praslavena u periodu do prihvatanja kršćanstva, već i kao i tipični posebni kulturni model, čije su forme, mehanizmi i semantičke kategorije produžavale postojati i poslije prihvatanja kršćanstva.[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

O religiji drevnih Slavena skoro ništa nije poznato: prvi kratki pismeni izvještaji o slavenskoj kulturi javljaju se poslije njihovih selidbi prema granicama Vizantijske imperije u 6. vijeku.

Ubjedljivo, jedinim općeslavenskim bogom, javlja se Perun (Perunъ), bog groma i munje. Po svemu sudeći, upravo njega je imao u vidu Prokopij, kao tvorcem munje, vladarem nad svime. To božanstvo najviše se sačuvalo kod Istočnih Slavena, a osim ovih crta koje su navedene, još su dodane i crte boga-pokrovitelja kneza i ljudi.[2]

Kako je pokazao u svom istraživanju Leszek Moszyński, kod drevnih Slavena javljaju se takvi pojmovi kao duh, duša, nav (mrtvac), raj (drugi svijet), vukodlak, vampir, prinošenje žrtve treba.[3] Takvo shvatanje duše ne treba miješati s kršćanskim. Duša nije bila apstraktna i nematerijalna, s dušom je bila sama ličnost čovjeka, koja je poslije smrti prelazila u mrtvaca, a odatle u drugi svijet (raj). Nakon pokrštavanja, kako bilježi O. N. Trubačov, kod Evropejaca koji su primili kršćanstvo, jedino kod Slavena postojao je pojam raja, a pojam pakla je posuđen.[4]

Trubačov je pokušao postaviti neke više apstraktne pojmove shvatanja drevnoslavenske religije, nalazeći njima latinske paralele. Naprimjer: staroruski: gověti i latinski: favēre post, tišina, pokornost; staroruski: mana i latinski: mānēs duhovi umrlih, priviđenja; staroruski: basъ i staroruski: ne-basъ lijep, dobar odnosnogrub/nitkov i latinski: fās/ne-fās božiji zakon, grijeh.[5]

Općenito, naučnici sasvim malo raspolažu informacijama o mitologiji drevnih Slavena, naročito se to odnosi na vrijeme općeslavenskog jedinstva. To se objašnjava mnogim faktorima, a prije svega odsustvom sopstvene pismenosti i udaljenosti od osnovnih centara gradske latinske ili grčke pismene kulture. Jedan od prvih pismenih opisa drevnoslavenske religije je opis vizantijskog historičara Prokopija Cezarinskog:

Plemenima, Slavenima i Antima, ne upravlja jedan čovjek, ali oni odavno žive u narodnoj jednakosti (demokratiji), i zato se kod njih sreća ili nesreća u životu shvata kao opće djelo cijele zajednice. I u svemu ostalom kod oba ta barbarska plemena sav život i svi zakoni su jednaki za sve. Oni smatraju da jedan od bogova[a] tvorac munje, je vladar nad svime i njemu prinose kao žrtvu bikove i vrše druge svete obrede. Sudbinu oni ne priznaju i to da ona na ljude ima neku silu, kada im prijeti smrt, kada su bolesni ili ako su u bitci u opasnoj situaciji, tada oni daju obećanja, da će ako se spasu, odmah prinijeti bogu žrtvu za svoju dušu koju su obećali: izbjegnuvši smrt oni prinose na žrtvu to što su obećali i misle da je njihovo spasenje kupljeno tom žrtvom. Oni obožavaju rijeke, nimfe i sva druga božanstva, prinose im žrtve i pri pomoći tih žrtvi vrše gatanja.[6]

Formiranje slavenske religije[uredi | uredi izvor]

Slavenska religija formirala se u toku dugog perioda u procesu odvajanja drevnih Slavena iz indoevropskog društva naroda u vremenu od 2. do 1. tisućljeća do n. e. i u miješanju s mitologijom i religijom susjednih naroda. Zato je prirodno da u slavenskoj religiji značajan uticaj ima praindoevropska religija. Pretpostavlja se da se to odnosi na lik boga oluje i bitaka (Perun), bog domaćih životinja i drugog svijeta (Veles), elementi likova božanstva blizanaca (Jarilo i Jariliha, Ivan i Marija) i božanstva Oca Neba (Stribog). Također kod indoevropejaca se javljaju sličnosti kao Majak Sira-Zemlja: kao boginja predenja i tkanja (Mokoš), božanstvo Sunca (Dažbog), i neki drugi.[7]

U prvoj polovini 1. tisućljeća n. e. na mitologiju i religiju drevnih Slavena značajan uticaj imali su Kelti i stepsko iranojezični narodi (Skiti, Sarmati i Alani). Po jednoj iz verzija pod uticajem Kelta nalazilo se paganstvo zapadnih (lužičkih) slavena, a formirala se i arhitektura kultnih građevina.[8] Poneki istraživači postavljaju paralele između keltskih i slaveneskih bogova Dagda i Dažbog, a također Maha i Mokoša.[9] Od iranojezičnih naroda, Slaveni su vjerovatno preuzeli riječ bog (koje je samo imalo semantiku dio, [bog]atstvo, u[bog]ij), smijenio je općeindoevropsku oznaku za božanstvo divъ. Također isto tako je moguće što se riječ bog javlja izvornim slavenskim razvićem доля,[10] koje je nastalo kroz semantički iranski uticaj. U Panteonu istočno slavenskih božanstava, bogovi su vjerovatno iranskog porijekla – Hors, Semargl i drugi.[11] Podaci o češkim paganskim bogovima također su veoma oskudni i male vjerodostojnosti. Postoje dokazi o postojanju Peruna i Velesa, kao i postojanje toponimskih fakata (naprimjer: Koji se odnose na Mokoš. Slična situacija je karakteristična i u južnoslavenskim zemljama. Zbog nedostatka prvih izvora su (prije svega u toponomastici) tragovi imena Peruna i Velesa i njihovog kulta, a također nekih drugih mitoloških likova (Mokoš, Dažbog, Trojan). Kod podjele praslavenskih zajednica počeli su se formirati i plemenska vjerovanja Slavena koja su imala značajne regionalne razlike. Posebno se religija Zapadnih Slavena, pod silom historijskih zbivanja, pred početkom pokrštavanja značajno razlikovala od svih ostalih.

Osnovne crte[uredi | uredi izvor]

Osnovne crte slavenskog paganstva kao pogleda na svijet je produhovljavanje prirode (animatizam i animizam), kult predaka i nadnaravne sile, ubjeđenje u njihovo postojanje i učešće u životu ljudi, zatim, razvijena je miža mitologija, vjera u mogućnost djelovanja na položaj stvari u svijetu sredstvima primitivne magije. Zbog odsustva originalnih mitologijskih tekstova, suditi o paganstvu Slavena kao o općeslavenskoj kulturi, moguće je samo po sporednim izvorima, arheološkim i pisanim izvorima (ljetopisi, hronike itd.), stranim svjedočanstvima, crkvenim učenjima protiv paganstva (Autri: N. M. Galjkovski, J. V. Aničkov, V. I. Mansikka, D. K. Zelenin, Lubor Niederle, Henryk Łowmiański, Aleksander Gieysztor, Stanisław Urbańczyk, Veselin Čajkanovič i dr.), a također na osnovi uporedbe slavenskih podataka s podacima drugih indoevropskih (baltičkih, iranskih, germanskih i dr.) kulturnih tradicija (pogledati prije svega radove Vječeslava Ivanova i Vladimira Nikolajeviča Topolova). Najbolje pouzdanim i bogatim izvorima izučavanja slavenskog paganstva, kao kulturnog modela i rekonstrukcije drevnoslavenskih prikaza ostaju "savremena" (koja se odnose na 19–20. vijek), jezička, etnografska i folklorna svjedočanstva slavenske tradicije.[2]

Kult božanstva[uredi | uredi izvor]

Rekonstrukcija slavenskog paganskog hrama Radonim

Podaci, kako arheoloških, tako i pismenih izvora svjedoče o tome, da je kod Slavena postojalo skulpturno predstavljanje bogova (idoli). Oni su mogli biti izrađeni od drveta ili kamena. Idole Istočnih Slavena odlikuje prosta i gruba izrada, a za razliku od toga, kod Zapadnih Slavena bili su izrađeni složenije i profinjenije.[b] Osim toga zapadnoslavenski idoli odlikuju se polikefalijom (mnogoglavost).[12] O izgledu slavenskih idola može se suditi po poznatom idolu Zbručskom idolu.[c]

Slaveni su se idolima klanjali u otvorenim svetištima, (hramovima). Najčešće kao hram služila je šuma.[16] Hramovi su obično bili izgrađeni od drveta, za razliku od hramova Zapadnih Slavena.[d] U hramovima su se provodili obredi klanjanja idolima. Mogli su biti ograđeni ili jednostavno, kao hram mogla je poslužiti obična logorska vatra, koja je gorila stalno ili povremeno. Knez Vladimir je izgradio hram za svoj panteon, iako do danas arheolozi nisu pronašli nikakve tragove. Tu pretpostavku, B. A. Ribakova,[20] podržavali su arheolozi P. P. Toločko i Jaroslav Borovskij, koji su navodno otkrili hram,[21] a pretpostavka se u posljednje vrijeme osporava.[22] Sudeći po podacima ljetopisa, hram Peruna je bio u Novgorodu, na Perini. Njega je navodno je pronašao sovjetski arheolog Valentin Sedov,[23] a i njegova rekonstrukcija u današnje vrijeme izaziva velike sumnje.[e] Od slavenskih svetilišta koje su arheolozi pronašli, naglasak je na nalazištu Zbručski kultni centar[24] U posljednje vrijeme, pretpostavlja se da su kao ulogu svetilišta na sjeverozapadu Rusije mogli ispunjavati Novgorodski brežuljci – sakralni spomenici u vidu nasipa iznad sahranjene osobe. Po krajnjoj mjeri, sam nasip, prije svega imao je veću funkciju, nego pogrebnu. Upravo takvi ostaci mogu biti pronađeni na Perini[25] Pored slavenskih idola (kao i njihovi susjedi – Balti i Ugro-finska plemena), Slaveni su se klanjali još i svetom kamenju-stijenama.

U pismu, mitropolit Makarij, 1534. saopćava Ivanu Groznom[26] o tome što loše molitve idolske sačuvale su se do carstva velikog kneza Vasilija, u molitvama se koristi šuma i kamenje i rijeke i blato, izvori i gore i brda, sunce i mjesec i zvijezde i jezera.

Sveštenstvo[uredi | uredi izvor]

Svjatovita, crtež na svetom kamenu u Arkoni Ostrvo Rigen u njemačkoj pokrajini Mecklenburg

Kako smatra V. V. Sedov, vođa, tj. (knez), kod drevnih Slavena imao je administrativnu, vojnu i religioznu funkciju,[27] što je karakteristično za period vojne demokratije.

Sredinom 1. tisućljeća n. e. slavenska plemena raselila su se na dovoljno velikoj površini i zato je nivo njihovog općeg razvitka vrlo različit. Južni Slaveni su veoma rano pali pod jaki uticaj Bizantije, a nakon toga i hrišćanstva. Zato govoriti o postojanju paganskih sveštenika kod njih, nije moguće. Zapadni Slaveni su tada po društvenom razvitku prestigli Istočne Slavene i zato, kako se vidi po izvorima, pagansko sveštenstvo baltičkih Slavena imalo je značajan uticaj u društvu, a imali su u svojim rukama i političku vlast. Sudeći po tome, u to vrijeme kod Istočnih Slavena pagansko sveštenstvo je bilo tek u začetku,[28] a sveštenstvo nestaje s uvođenjem kršćanstva. Ipak, sveštenici paganskih bogova kod Istočnih Slavena u dohriščansko doba, su vjerovatno ipak postojali. Isto tako, nije ih bilo mnogo. Mnogo više je bilo proroka, čarobnjaka i nadriliječnika. Drevnoruski izvori su ih nazivali: volhvi, veduni,[29] obavnjiki, zelejnjiki, nauznjiki, čarodei, kudesniki, vorožei, babi bogomerzkie.[30] Kao pravilo, njihove osnovne funkcije bili su nadriliječništvo gdje su prakticirali obrede, rituale i prirodna ljekarska sredstva; ljubavna i zaštitna magija uz pomoć rituala, napitaka, amuleta, zatim predskazanja i gatanja po kriku ptica i životinja, sipanje rastopljenog kalaja i voska u hladnu vodu; zapomaganje kod porađanja.[30]

Kult predaka[uredi | uredi izvor]

Kult predaka našao je svoj odraz u slavenskom pogrebnom obredu. Povijest starih godina ovako opisuje taj obred kod Vjatiča:

I ako neko umre, nad njim vrše triznu. Poslije nje pripremaju veliku pogrebnu lomaču, stavljaju na nju mrtvaca i pale ga. Poslije toga sakupivši kosti spremaju ih u malu posudu i stavljaju na stubove pored puta. Tako rade Vjatiči i sada. Takav običaj je i kod Kriviča i ostalih slavenskih pagana.

Pod triznom se podrazumijeva dio paganskog pogrebnog obreda kod Istočnih Slavena, koji se sastojao od pjesama, plesa, gozbe i vojnih takmičenja u čast pokojnika. Običaj ostavljanja posudica s kostima pokojnika uz put, objašnjava se kasnijim etnogafskim zapisima: Stubovi na grobljima smatrala su nekom vrstom granice između živih i mrtvih. Na te stubove stavljale su se posudice sa ostatkom pokojnika. Stubovi su se često pravili s krovovima i udubljenjima za udbnost duše umrlih. Poslije, nakon dolaska kršćanstva, stubovi su se zamijenii s pravoslavnim krstovima.[31] Osim toga pogrebni stubovi odnose se na arhaični običaj sahranjivanja na drveću. Iz toga proizilazi da stub može imati kosmogonijsku ulogu Svetog Drveta po kojem se duša umrlih podiže u nebeski mir predaka.[32]

Podaci o pogrebnom obredu mogu se skupiti iz ljetopisnog teksta o tome kako je Olga sahranjivala svog supruga kneza Igora, kojeg su ubili Drevljani:

Olga je poručila Drevljanima: Evo ja idem k vama. Skuhajte mnogo medovine u gradu gdje ste ubili mog supruga kako bih ja mogla isplakati se nad mogilom njegovom i svršiti triznu u čast svojemu suprugu. Oni, čuvši sve to, sakupiše mnogo meda i skuhaše ga. Olga sa malom pratnjom dođe kod mogile Igorove i plakaše za svojim suprugom. Zatim naredi ljudima da nad mogilom Igora nasipaju veliki nasip i kada nasuše nasip, Olga završil triznu. Zatim Drevljani sjedoše piti i Olga slugama svojim, naredi da ih služe.

Iz ovoga vidimo da je trizna uključivala pijenje medovine, da su se nad mogilom gradili nasipi (očigledno, njihova veličina je zavisila od stausa pokojnika) i da je postojao običaj plakanja. Svi ti detalji potvrđeni su etnografskim zapisima, a nasipe je potvrdila arheologija. Osim ovih običaja spominje se još jedan element pogrebnih obreda, bdijenja boravljenje zajedno sa pokojnikom u toku noći, gdje se, sudeći po svemu okupljalo mnogi ljudi i gdje se pripovijedalo, pjevalo i igralo.[33]

Interesatni su podaci o pogrebnom obredu iz ljetopisnog teksta o smrti Vladimira Svjatoslaviča:

Noću su srušili pregradu između dvije sobe, umotali ga (Vladimira) u ćilim i spustili pomoću konopaca na zemllu; zatim su ga položili na saonice, odvezli i postavili u crkva svete Bogorodice, koju je on nekada sagradio. Saznavši o tom, došlo je bezbroj ljudi i plakali su.

U navedenom može se vidjeti drevni obred, koji se sačuvao i u drevnoj Rusiji – da bi iznijeli pokojnika iz kuće, trebao se srušiti zid. Vjerovatno to se radilo s tim ciljem kako se pokojnik, iznesen neobičnim putem, ne bi mogao vratiti i uznemiravati žive. Drugi drevni obred koji je opisan u datom odlomku – to je korištenje saonica za prevoz pokojnika, bez obzira o kojem se godišnjem dobu radilo. Saonice su se koristile za sahrane kao častan, miran i siguran prevoz.[34]

Postoji još jedan običaj koji je karakterističan za sve Istočne Slavene, a to je obred zajedničkog jela, za sve prisutne kod obreda sahranjivanja. Skoro svi istočnoslavenski praznici koji su povezani sa kultom umrlih predaka i koji su se spominjali u određenim trenucima u godini su Božić, Veliki četvrtak i Radonjica, Semik, Dimitrijev dan. U dane spomena pokojnika pripremali su banje, palili vatre (kako bi se oni ugrijali), ostavljali za njih hranu na prazničnom stolu. Cilj svih ovih radnji bilo je pridobivanje umrlih predaka koji su mogli blagosloviti porodicu, a mogli su i pričiniti zlo – strašiti ih, pojavljivati se u snu, mučiti i čak i ubiti one koji nisu zadovoljili njihove potrebe.

Veoma rasprostranjeno vjerovanje među Slavenima je i vjera u takozvane založnie pokojnike, ljude koji su umrli neprirodnom smrću. Smatrali su da oni koji nisu umrli prirodnom smrću, mogu štetiti živima, zbog toga su ih se sujevjerno bojali i spominjali su ih u vrijeme općih molitvi za mrtve.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pogrešan prevod: jedino samo bog dao je povod za mnogobrojne špekulacije o monoteizmu kod drevnih Slavena. (naprimjer: Климов Е. В. Монотеизм восточных славян // Вопросы истории. 2007. № 12.) Pravilan prevod – jedan od bogova (u originalu nije θεόν, a θεῶν)
  2. ^ Vjerovatno je to rezultat uticaja, keltske ili antičke tradiciji
  3. ^ Pripadnost tog idola Istočnim Slavenima je upitna. Veća vjerovatnoća je da pripada Zapadnim Slavenima, a ima i mišljenja da pripada stepskim nomadskim narodima.[13] Dio savremenih istraživača smatra taj idol krivotvorinom u epohi romantizma,[14] a također po opisima u pismenim izvorima: poznato je, naprimjer, da je idol Peruna, kojeg je postavio knez Vladimir, bio izrađen od drveta, s srebrenom glavom i zlatnim brkovima.[15]
  4. ^ Neki istraživači nalaze crteže dohriščanskih idola i hramova na vezu ruske narodne nošnje.[17][18] Moguće je da su se relikti paganstva sačuvali u kasnijoj tradiciji izgradnje običnih, (za jedan dan) hramova i kapela.[19]
  5. ^ Nema nikakvih osnova smatrati to nalazište, kao hram Peruna – to je, prije svega, samo grupa nasipa, vidjeti: Клейн 2004, с. 152—157

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Толстой 2003.
  2. ^ a b Толстая 2012.
  3. ^ Moszyński Leszek. Die vorchristische Religion der Slaven im Lichte der Slavishen Sprachwissen schaft. Böhlau Verlag, Köln-Weimar-Wien, 1992.
  4. ^ Трубачёв О. Н. Мысли о дохристианской религии славян в свете славянского языкознания // Вопросы языкознания. 1994. № 6. С. 8.
  5. ^ Trubačov. Мысли о дохристианской религии славян… С. 11-12.
  6. ^ Прокопий Кесарийский. Война с готами. Книга VII (книга III Войны с готами)}}
  7. ^ Об индоевропейских истоках славянской мифологии см.: Иванов Вяч. Вс., Топоров В. Н. Исследования в области славянских древностей. М.: Наука, 1974.
  8. ^ Кузьмин А. Г. Падение Перуна: Становление христианства на Руси. М.: Молодая гвардия, 1988. С. 181—182.
  9. ^ Иванов С. В. Рец. на: Parallels between Celtic and Slavic. Proceedings of the First International Colloquium of Societas Celto-Slavica held at the University of Ulster, Coleraine, 19-21 June 2005. Arhivirano 13. 5. 2016. na Wayback Machine
  10. ^ Этимологический словарь Фасмера
  11. ^ Иранские боги в киевском пантеоне
  12. ^ Поликефалия в своём изначальном виде связывается исследователями с общественной организацией: Трубачев О. Н. История славянских терминов родства и некоторых древнейших терминов общественного строя. М.: Изд-во АН СССР, 1959. С. 8-9.
  13. ^ Клейн 2004, с. 196—212.
  14. ^ Комар А., Хамайко Н. Збручский идол: памятник эпохи романтизма? // Ruthenica. Київ, 2011. Том X. C. 166—217.
  15. ^ Изображение предположительно идола Перуна (усатого и стоящего на облаке) выгравировано на костяном гадательном жребии из Старой Ладоги: Чернов А. Перун и Один: Три языческих жребия из Старой Ладоги
  16. ^ Слухай, Мосенкіс 2006.
  17. ^ Динцес Л. А. Дохристианские храмы Руси в свете памятников народного искусства // Советская этнография. 1947. № 2;
  18. ^ Денисова И. М. Образ древнеславянского храма в русском народном искусстве // Этнографическое обозрение. 1992. № 5.
  19. ^ Зеленин Д. К. Обыденные полотенца и обыденные храмы // Живая старина. 1911. XX. С. 1-20.
  20. ^ Рыбаков Б. А. Язычество Древней Руси. Глава 9. Языческая реформа Владимира.
  21. ^ Толочко П. П., Боровский Я. Е. Язичницько капище в городі Володимира // Археологія Київа. Дослідження і матеріали. Київ, 1979. С. 3-10.
  22. ^ Клейн 2004, с. 160—164.
  23. ^ Седов В. В. Древнерусское языческое святилище в Перыни // Краткие сообщения Института истории материальной культуры. Вып. 50. С. 92-103.
  24. ^ Русанова И. П., Тимощук Б. А. Збручское святилище (предварительное сообщение) // Советская археология. 1986. № 4. С. 90-99.
  25. ^ Свирин К. М. Языческие святилища Северо-Запада Древней Руси в VIII — начале XI вв. // История и археология Новгорода. 2006. Вып. 2.
  26. ^ Е. Левкиевская. Мифы русского народа
  27. ^ Седов В. В. Восточные славяне в VI—XIII вв. М.: Наука, 1982. С. 268.
  28. ^ См. попытку реконструкции на археологическом материале: Тимощук Б. А. Языческое жречество Древней Руси (по материалам городищ-святилищ) // Российская археология. 1993. № 4. С. 110—121.
  29. ^ См. также В. Е. Рудаков (1890–1907). "Ведун". Enciklopedijski rječnik Brockhausa i Efrona: u 86 tomova (82 toma i 4 dodatna priloga). St. Petersburg.
  30. ^ a b Мансикка 2005, с. 197—210.
  31. ^ Мансикка 2005, с. 96-97.
  32. ^ Белова О. В., Петрухин В. Я. «Похороны Совия»: книжный сюжет и реалии погребального обряда в свете славяно-русских параллелей // Фольклор и книжность. М.: Наука, 2008. С. 128—136.
  33. ^ Мансикка 2005, с. 99-101. Б. А. Рыбаков, однако, считает, что бъдынь — это столб над местом захоронения или небольшая деревянная домовина. При этом Рыбаков никак не аргументирует свою точку зрения, как и не объясняет этимологию слова, которая была бы весьма интересна при таком толковании.
  34. ^ Мансикка 2005, с. 102—103.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Slavensko_paganstvo&oldid=3018485"