Staroruski jezik

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu

Staroruski jezik (ISO 639: orv), historijski istočnoslavenski jezik koji se govorio između 10. i 17. stoljeća. Nastao je od raznih istočnoslavenskih plemenskih dijalekata nakon što je princ Oleg u 9. stoljeću ujedinio novgorodsku i kijevsku kneževinu.

Na području današnje UkrajineBjelorusije i zapadne Rusije iz njega se postupno razvijaju savremeni bjeloruskiruskiukrajinski jezici. Na njemu je u Kijevu između 10. i 13. stoljeća napisana bogata literatura

Historijski razvoj[uredi | uredi izvor]

NotCommons-emblem-copyrighted.svg Sporno je da li ovaj članak poštuje autorska prava
u skladu s politikom Wikipedije u vezi s radovima u javnom domenu i GFDL licencom. Za više informacija pogledajte stranicu za razgovor.

Istočnim Slavenima je u 10. stoljeću zajedno sa pismenosti i knjigama sa slavenskog juga došao i staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik. Kao jezik crkve i duhovne literature, a Istočnim Slavenima strukturno dosta blizak jezik, crkvenoslavenski je brzo bio prihvaćen kao književni jezik, da bi zatim tokom stoljeća bio rusifikovan, odnosno u mnogim elementima ugrađen u staroruski književni jezik, a kasnije i u savremeni ruski književni jezik. Posredovanjem crkvenoslovenskog jezika na Rusiju je od 10. stoljeću, kao stoljeće ranije na slovenski jug, počela da zrači izuzetno i oblicima i sadržajima bogata bizantijska kultura, odnosno mediteranska kultura. Zahvaljujući toj činjenici najveći dio slavenskog građanstva, prije svega onaj koji je preko crkvenoslavenskog jezika bio u bliskom dodiru sa Bizantijom, imao je početkom drugog milenija naše ere neposrednu vezu sa kulturnim središtem Evrope i mogao je da razvija vlastitu kulturu sa jakim osloncem na bogatstvo bizantijskog duhovnog naslijeđa, čak i onda kada bizantijske države više ne bude.

Već u 11. stoljeću crkvenoslavenski jezik nije više samo crkveni jezik nego ulazi i u druge kulturne sfere. Neka po sadržaju svijetovna dijela bizantijske kulture pojavljuju se u prijevodu sa grčkog jezika na crkvenoslavenski (npr. Aleksandrida, Historija judejskog rata Josipa Flavija i dr.). U Rusiji su se tako u relativno kratkom vremenu počeli razvijati mnogi žanrovi bizantijske književnosti i nauke: crkveni tekstovi, žitija, apokrifi, hronike, historijska i prirodno-naučna literatura i dr. U Kijevskoj Rusiji stvaraju se i originalna književna dijela, čiji jezik pokazuje sintezu crkvenoslavenskih sa istočnoslavenskim elementima, u odnosu koji se menjao od dijela do dijela (npr. Slovo o Igorevom pohodu, Slovo o zakonu i blagodati, djela Vladimira Monomaha i dr.). U literaturi administrativno-pravne prirode (npr. Russkaя pravda) crkvenoslavenskih elemenata bilo je manje, dok je veoma velika unutrašnja jezička različitost karakteristična za ljetopise (zbog toga što su obuhvatali elemente raznih žanrova).

U cjelini, formiranje staroruskog književnog jezika odvijalo se u znaku preplitanja i uzajamnog uticaja elemenata narodnog govora, s jedne strane (u administrativnim, pravnim, poslovnim, diplomatskim i sličnim tekstovima), i crkvenoslavenskog jezika, sa druge, kao i činjenice da su spomenici staroruske pismenosti obuhvatali u osnovi (a) crkvenu književnost, (b) svjetsku literaturu, (c) poslovna dokumenta, sa znatnom unutrašnjom žanrovskom razlikom. Odnos crkvenoslavenskih i istočnoslavenskih elemenata u konkretnim tekstovima se, s obzirom na to, mogao znatno razlikovati od dijela do dijela, ili čak unutar istog žanrovski heterogenog dijela, što je u svojoj ukupnosti rezultiralo izrazitom jezičko-stilskom funkcionalnom raslojenošću staroruskog jezika u okviru jedinstvenog književnog jezika. Taj jezik, koji je nastao u Kijevskoj Rusiji, postaće kasnije književni jezik Moskovske Rusije.