Bjelorusija

Republika Bjelorusija Рэспубліка Беларусь
Zastava	Grb
	Himna: Mi Bjelarusi; (bjeloruski: Мы, беларусы) ;
	Položaj Bjelorusije na karti Položaj Bjelorusije
Glavni grad	Minsk;
Službeni jezik	bjeloruski, ruski
Državno uređenje
• Predsjednik	Aleksandar Lukašenko
• Premijer	Roman Golovčenko
Zakonodavstvo
Nezavisnost	od Sovjetskog saveza; 27. juli 1990.
Površina
• Ukupno	207.600 km2 (85)
• Vode (%)	zanemariv (183 km2)
Stanovništvo
• Ukupno	9.491.800 (procjena 2018) (85)
• Gustoća	49/km2
BDP (PKM)	Procjena 2019.
• Ukupno	$195 milijardi
• po stanovniku	$20.820
Gini (2017)	▲25,4
HDI (2018)	▲0,817
Valuta	Rublja (BYN)
Vremenska zona	FET (UTC+3)
Pozivni broj	+375
Internetska domena	.by; .бел;

Bjelorusija (bjeloruski: Беларусь), službeno Republika Bjelorusija (bjeloruski: Рэспубліка Беларусь), istočnoevropska je država^[2] koja graniči sa Poljskom, Litvanijom, Latvijom, Rusijom, i Ukrajinom. Zauzima površinu od 207.600 km². Glavni grad države je Minsk dok su veći gradovi Brest, Grodno, Gomel, Mogilev i Vitebsk. Preko 40% od 207.600 km² teritorije Bjelorusije zauzimaju šume. Najjači privredni sektori u državi su uslužna djelatnost i proizvodnja. Do 20. vijeka, teritorijom današnje Bjelorusije vladale su različite države: Polotsko vojvodstvo (11. do 14. vijek), Velika kneževina Litvanija, Poljsko–Litvanska unija i na kraju Rusko carstvo.

Broj stanovnika je 9.509.807 (procjena iz 2009. godine). Od tog broja otprilike 83,7% su Bjelorusi, dok glavne manjine države čine Rusi 8,3% i Poljaci 3,1%. Glavna religija je pravoslavlje kojem pripada 80% stanovništva.

Historija

Slaveni naseljavaju prostoru današnje Bjelorusije između 6. i 8. vijeka. Tadašnji Istočni Slaveni susreću se s Varjazima i osnivaju prvu veliku državu istočne Evrope – Kijevsku Rus. U sastavu te države nalazile su se i kneževine čija su središta bila u današnjim bjeloruskim gradovima kao što je Polack.

U 13. vijeku nakon mongolske provale u kojem je Kijev bio do temelja uništen, Kijevska Rus se raspala na nekoliko kneževina, a kneževine koje su se nalazile na području Bjelorusije, ušle su u posjed Velike Kneževine Litve. Do 15. vijeka, ta će se kneževina naglo proširiti na istočnu Evropu i obuhvatiti prostor od Baltičkog do Crnog mora.

1386. godine Poljska i Litva sklapaju personalnu uniju čime bjeloruske zemlje ulaze u sastav Poljske. Nešto kasnije 1569, dolazi i do sjedinjenja dvije države koje otada čine Poljsko-litavsku uniju. Majskim Ustavom iz 1791. (smatra se prvim evropskim modernim Ustavom), Poljska ukida sve dotadašnje podijele na kneževine i sve ujedinjuje pod nazivom Kraljevina Poljska. No ubrzo, već 1795. Rusija, Austrija i Pruska međusobno dijele Poljsku, prisilivši posljednjeg poljskog kralja Stanisława Augusta na abdikaciju. Bjeloruske zemlje su pripale carskoj Rusiji u sklopu koje će se zadržati sve do njenog raspada 1917.

Tokom Prvog svjetskog rata, zemlja se nalazi pod njemačkom okupacijom. Prvi puta su Bjelorusi proglasili svoju nezavisnost 25. marta 1918. proglasivši Bjelorusku Narodnu Republiku. No ubrzo će, kao rezultat okupacije Crvene armije, 1. januara 1919. biti proglašena Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija (kasnije preimenovana u Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika) koja će u decembru 1922. ući u sastav SSSR-a.

Zapadna Bjelorusija, u skladu s dogovorom u Rigi je pripala Poljskoj, a bit će joj vraćena 1939. Hitlerovim i Staljinovim dogovorom o podijeli Poljske. Dvadesete godine 20. vijeka, godine su ubrzane industrijalizacije zemlje i razvijanja poljoprivrede, no također to su i godine nastavka prisilne rusifikacije. Desetine hiljada građana Bjelorusije, uključujući inteligenciju, kulturnu i književnu elitu, pa sve do običnih seljaka koji su se protivili Staljinovoj ideji kolektivizacije bili su osuđeni na strijeljanje ili su poslani na robiju u Sibir.

Od samog početka Drugog svjetskog rata, Bjelorusiju su okupirale snage nacističke Njemačke, koje će zadržati vlast sve do 1945. Golemi dio zemlje je stradao u ratu zajedno s velikim dijelom stanovništva koje je bilo ubijeno za vrijeme njemačke invazije. Židovsko stanovništvo je također uništeno tokom Holokausta. Tek je 1971. godine Bjelorusija dostigla prijeratni broj stanovnika, dok se židovsko stanovništvo nikad nije oporavilo. Nakon rata, Bjelorusija je bila jedna od 51 potpisnika Povelje o osnivanju Ujedinjenih Naroda.

Obnova koja je uslijedila odmah nakon rata, donijela je silan napredak SSSR-u i u to je vrijeme uz Ukrajinu, Bjelorusija bila najrazvijenije industrijsko središte SSSR-a. Otvaranje novih radnih mjesta potaknulo je i povećanje broja imigranata iz Rusije. Tokom Staljinove vladavine, rusifikacija je bila izrazito snažna i na ključnim mjestima u Sovjetskoj Bjelorusiji nalazili su se isključivo Rusi iz raznih krajeva SSSR-a. Službena upotreba bjeloruskog jezika, zajedno s bjeloruskom tradicijom bila je također ograničavana od strane Moskve (iako je danas bjeloruski uz ruski službeni jezik u državi, gotovo svi koriste isključivo ruski jezik). I nakon Staljinove smrti 1953., njegov nasljednik Nikita Hruščov nastavio je s idejom rusifikacije, pa je čak i jednom prilikom izjavio u Minsku: ”Čim prije ćemo svi progovoriti ruski, prije ćemo izgraditi komunizam”.

Kada je 26. aprila 1986. došlo do eksplozije na nuklearnoj elektrani nedaleko od Černobila u susjednoj Ukrajini, Bjelorusija je pretrpjela golemu štetu, jer se radijacija širila upravo preko njenog teritorija. U to je vrijeme Mihail Gorbačov pokrenuo Perestrojku, a u decembru te iste 1986. bjeloruski građani su mu predali peticiju u kojoj su naveli da njihova kultura i tradicija nestaje pred nametnutom im rusifikacijom. Taj događaj je među historičarima ostao zapamćen kao "kulturni Černobil".

U junu 1988, pronađena je masovna grobnica iz doba Staljinove strahovlade u šumovitom predjelu Kurapaty. Neki smatraju da je ta grobnica ključni dokaz namjere sovjetske vlade u smišljenom genocidu protiv bjeloruskog naroda (slično je i s ukrajinskim gladomorom).

Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27.jula 1990., a međunarodno je priznata kao Republika Bjelorusija 25. augusta 1991. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju funkciju u državi) došao Stanislav Šuškevič. Šuškevič je zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u decembru 1991. godine i službeno objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.

Od 1994. na čelu države se nalazi aktuelni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko koji je po navodima organizacije za ljudska prava Human Rights Watch, posljednji evropski diktator koji krši prava čovjeka, ometa slobodu i nezavisnost medija, vrši neposrednu cenzuru nad novinarima, zatvara političke neistomišljenike i sprječava razvoj demokratije i pluralizma.

Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27. jula 1990. god., a međunarodno je priznata kao Republika Bjelorusija 25. augusta 1991. god. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju funkciju u državi) došao Stanislav Šuškevič. On je kao predsjednik bjeloruskog vrhovnog sovjeta bio jedan od pobornika utemeljenja Zajednice neovisnih država (ZND) bivših republika SSSR-a. Zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u decembra 1991. god. i službeno je objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.

Na referendumu 1995. god. većina se izjasnila za ravnopravan status ruske i bjeloruske nacije, ponovno uvođenje zastave i grba Bjeloruske SSR (bez srpa i čekića) i gospodarsku integraciju s Rusijom. Iste godine je Bjelorusija kao 24. država pristupila NATO-vom savezu Partnerstvo za mir.

Na predsjedničkim izborima 1994., 1999., 2004. i 2006. god. za predsjednika republike izabran je Aleksandar Lukašenko. On je po navodima organizacije za ljudska prava "Human Rights Watch", posljednji europski diktator koji krši prava čovjeka, ometa slobodu i neovisnost medija, vrši neposrednu cenzuru nad novinarima, zatvara političke neistomišljenike i sprječava razvoj demokracije i pluralizma.

Geografija

Bjelorusija ne izlazi na more, relativno je ravna, i sadrži velike površine močvarnog zemljišta. Jezera i rijeke su relativno rasprostranjeni. Najveća močvarna teritorija je Polesija, koja spada među najveće močvare u Evropi. U Bjelorusiji ima 11.000 jezera, ali je većina njih manja od 0,5 km². Tri najveće reke su Neman, Pripjat, i Dnjepar. Najviša tačka Bjelorusije iznosi 345 m, a najniža tačka je na rijeci Neman, 90 m. Klima varira od oštrih zima (prosječne januarske temperature su u opsegu od −8 °C do −2 °C) do hladnih i vlažnih ljeta (prosječne temperature 15 °C do 20 °C).

Najviša tačka Bjelorusije je Dzeržinska gora sa 346 metara nadmorske visine. Sjeverni dio države je blago uzvišen, s brojnim jezerima i blago strmim grebenima stvorenih usljed glacijalnih naslaga. Na jugu, oko jedne trećine teritorije države se nalazi uz rijeku Pripjat, uz brojne nizinske močvarne ravnice Polesje, koju Bjelorusija dijeli sa Ukrajinom, Poljskom i Rusijom.

Oko 3.000 izvora i oko 4.000 jezera koja se nalaze na teritoriji Bjelorusije su glavne karakteristike krajolika i koriste se za transport drvene mase plutanjem kao i za proizvodnju električne energije. Velike rijeke koje teku prema zapadu su: Dvina i Njemen dok prema jugu otiče Dnjepar i njegove pritoke Berezina, Sozh i Pripjat. Od nastanka Kijevske Rusije, rijeka Pripjat je služila kao vodeni most između Dnjepra koji protiče kroz Ukrajinu i Visle koja protiče kroz Poljsku.

Najveći jezero u državi je jezero Narač, površine 79,6 km². Ostala veća jezera su: Osveja (52,8 km²), Červonoje (43,8 km²), Lukomlskoje (36,7 km²) i Drivjati (36,1 km²). Jezero Drisvjati (44,8 km²) se nalazi na granici sa Litvanijom. Najdublje jezero je Doŭhaje (53,7 metara). Većina većih jezera se nalazi u sjevernom dijelu Bjelorusije. U distriktima Braslaŭ i Ušači, jezera zauzimaju više od 10% teritorije navedenih distrikta.

Reljef

Reljef Bjelorusije je pravi nizijski, samo djelimično zatalasan. Nekadašnji ledenici su u ovoj zemlji ostavili bezbrojna plitka udubljenja u kojima se trajno zadržala voda, pa je Bjelorusija puna manjih jezera i močvara.

Površina

Ukupna površina: 207.600 km² (86. na svijetu)
Površina kopna: 202.900 km²
Površina pod vodom: 4.700 ²

Kopnene granice

Ukupna dužina granice: 3.642 km

Graniči sa sljedećim državama: Latvija (161 km), Litvanija (640 km), Poljska (418 km), Rusija (1.312 km) i Ukrajina (1.111 km).

Bjelorusija je kontinentalna država, bez izlaza na more a najbliže morske vode su joj vode Baltičkog mora.

Najviša tačka: Dzeržinska gora - 346 m
Najniža tačka: rijeka Njemen - 90 m n.v.

Prirodni resursi Bjelorusije uključuju: drvo, naslage treseta, manje količine nafte i prirodnog plina, granit, dolomitni vapnenac, lapor, kreda, pijesak, šljunak, glina i dr.

Nacionalni parkovi

Ime	Osnovan	Površina u hektarima
Nacionalni park Bjalovješka šuma	1991.	87.363 (od čega je 10.501 ha na teritoriji Poljske)
Nacionalni park Naračanski	1999.	94.000
Nacionalni park Braslavska jezera	1995.	69.115
Nacionalni park Pripjatski	1996.	85.841

Simboli

Zastava

Sadašnja državna zastava Bjelorusije formalno se promijenila 7. juna 1995. godine, nakon što su Bjelorusi glasali na referendumu mjesec dana ranije. Zamijenila je historijsku zastavu Bjeloruske Narodne Republike iz 1918. godine, prije nego što je Bjelorusija postala Sovjetska Republika i ponovno nakon osomostaljenja 1991. godine. Današnja zastava je promjenjena verzija zastave iz 1951. godine dok je Bjelorusija bila u Sovjetskom Savezu.

Nekoliko grupa i dalje upotrebljavaju prijašnju, ali vlada Aleksandra Lukašenka je zabranilo njeno izlaganje. Tu zastava još uvijek upotrebljavaju Bjeloruska dijaspora i demonstranti na protestima protiv vlade. Međunarodni promatrači kažu da referendum koji je izabrao novu zastavu nije bio pošten.

Grb

Grb Bjelorusije usvojen je 1995. godine na istom referendumu kada i bjeloruska zastava. Ovim grbom zamijenjen je od 1991. do 1995. upotrebljavani historijski grb Pahonija

Grb se oslanja na dizajn grba Bjeloruske SSR i mijenja samo određene elemente. U komunističkom maniru, središnji dio amblema predstavlja dio Zemljine kugle iznad kojega se nalazi Sunce i mapa Bjelorusije. Središnji dio okružen je klasjem pšenice na čijem se vrhu nalazi petokraka zvijezda i koje je pri dnu obavijeno trakama u boji bjeloruske zastave uz zlatni natpis Republika Bjelorusija (Рэспублiка Беларусь).

Himna

Mi Bjelarusi (bjeloruski: Мы, беларусы) jest nacionalna himna Bjelorusije. Muziku je napisao Nescer Sakalovski. Nakon osamostaljenja Bjelorusije do 2. jula 2002. himna je bila instrumentalna. Tada je predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko izdao dekret o novim riječima himne koje su napisali Mihas Klimkovič i Uladzimir Karizna.

Politika

Prema Ustavu, Bjelorusija je predsjednička republika sa predsjednikom kao šefom države i Narodnom skupštinom (blr. Нacыянaльны сход Рэспублики Беларусь) kao nosiocem zakonodavne vlasti. Predsjednik se bira na petogodišnji mandat na direktnim izborima sa neograničenim brojem mandata (u skladu sa izmjenama Ustava iz 2004). Od 1994. predsjedničku funkciju obavlja Aleksandar Lukašenko. Narodna skupština je dvodomni parlament koga čini 110 članova Predstavničkog (donjeg) doma i 64 člana Savjeta Republike (gornji dom).

Predstavnički dom predlaže amandmane na ustav i predlaže smjernice spoljne i unutrašnje politike. Sve odluke donjeg doma moraju proći potvrdu u gornjem domu koji ima i ovlaštenja za opoziv predsjednika države. Na čelu Vlade je premijer i pet potpredsjednika. Ministre u Vladi bira predsjednik države. Najviša sudska instanca je Vrhovni sud koji nadgleda rad nižih sudova i revidira njihove odluke ukoliko za to ima potrebe. Ustavni predmeti i tužbe se šalju na razmatranje Ustavnom sudu Republike Bjelorusije. Sudije Vrhovnog suda imenuje predsjednik države sa odobrenjem Savjeta Republike.

Posljednja dva kruga predsjedničkih izbora (iz 2006. i 2010) pratile su brojne kontroverze. U oba slučaja aktuelni predsjednik Aleksandar Lukašenko je ostvario ubjedljive pobjede, ali su pripadnici opozicije izbore proglasili nelegitimnim. Posmatrači iz Rusije i ZND-a su izbore smatrali fer i legitimnim, dok su posmatrači uglavnom zapadnih organizacija dovodili rezultate izbora u pitanje.

Međunarodni odnosi

Bjelorusija je jedna od prvih članica i osnivača UN (još od 1945. kao Bjeloruska SSR). Najbliže bilateralne odnose Bjelorusija ima sa susjednom Rusijom koja je jedan od najvažnijih trgovačkih i diplomatskih saveznika Minska (još od raspada SSSR-a). Bjeloruska privreda zavisi od uvoza sirovina iz Rusije, odnosno glavnina domaćeg izvoza upućena je na to tržište. Kao rezultat bliskih odnosa formiran je Savez Rusije i Bjelorusije 1996. kao nadnacionalna konfederacija čiji je krajnji cilj uspostavljanje jedinstvenog monetarnog sistema, jedinstvene odbrambene i spoljene politike, kao i uvođenje jedinstvenog pasoša. Sredinom decembra 2007. uspostavljeni su osnovni okviri buduće federacije. Bjeloruski predsednik je 27. maja 2008. objavio da je Premijer Rusije Vladimir Putin imenovan za premijera rusko-bjeloruske unije.

Vojska

Oružane snage Republike Bjelorusije su formirane 1992. godine na ostacima nekadašnje Sovjetske armije koja je bila stacionirana na teritoriji BSSR-a. Transformacija nekadašnje sovjetske armije je završena do 1997. godine, a broj vojnika je smanjen za 30.000. Oružane snage deluju u okviru Ministarstva odbrane i podjeljene su u tri roda: kopnena vojska, vazduhoplovstvo i specijalne jedinice. Glavnokomandujući oružanih snaga je predsjednik države.

Svi punoljetni mladići imaju obavezu redovnog služenja vojnog roka i oni ujedno čine rezervni sastav Vojske Bjelorusije (vojni rok traje 12 mjeseci za visokoobrazovane regrute, dok za ostale traje 18 mjeseci). Status profesionalnih vojnika imalo je 2001. godine 12.000 pripadnika Oružanih snaga Bjelorusije. Godine 2005. je za potrebe odbrambenih snaga izdvojeno 1,4 % ukupnog BDpx-a. Iako Bjelorusija ne izražava interese ka budućem članstvu u NATO-u, ipak učestvuje u nekim NATO programima poput Partnerstva za mir (od 1995), a takođe pruža i podršku misiji ISAF u Afganistanu. Od 1992. godine članica je Organizacije kolektivne bezbednosti zajedno sa još 6 bivših država SSSR-a.

Najveći gradovi

Poredak	Grad	Populacija
1.	Minsk	1.865.100
2.	Gomel	482.700
3.	Mogiljov	358.300
4.	Vitepsk	347.900
5.	Grodno	327.500
6.	Brest	310.000
7.	Bobrujsk	215.100
8.	Baranoviči	162.800
9.	Borisov	147.400
10.	Pinsk	130.400

Administrativna podjela

Bjelorusija je podijeljena na šest oblasti ili provincija (na bjeloruskom voblast, nazvanih prema gradovima u tim provincijama koji su ujedno i njihovi administrativni centri. Glavni grad Minsk ima poseban status i nije uključen niti u jednu od provincija. Podjela na voblasti je ostala još iz doba SSSR-a. Voblast je podijeljena na manje regije (na bjeloruskom raione).

Tih šest voblasti su:

Specijalnu administrativnu jedinicu čini glavni grad Minsk.

Privreda

Do raspada bivšeg SSSR-a 1991. Bjelorusija je bila jedna od industrijski najrazvijenijih članica. Nakon sticanja nezavisnosti, gotovo sve bivše sovjetske republike su upale u ekonomske poteškoće. Umjesto tržišnog kapitalizma Bjelorusija je uvela tržišni socijalizam, državno uređenje u kom vlada kontroliše kretanje cijena i stepen inflacije i ima pravo da se mješa u rad privatnih preduzeća (tržište je liberalizovano tek 2008. sa ciljem intenzivnijeg privlačenja inostranih investicija). Te mjere bjeloruske vlade, ali i Unija sa Rusijom, pomogli su Bjelorusiji da ekonomski dosta bezbolno preživi tu početnu fazu tranzicije.

Bjeloruska privreda po sektorima

Zahvaljujući savezu sa Rusijom, Bjelorusija ima ogromno izvozno tržište za svoje proizvode, a glavni energenti (nafta i gas) dostupni su po nižim cjenama u odnosu na cjenu koju plaćaju članice EU. Sve je to dovelo do ekonomskog rasta tokom devedesetih godina 20. vijeka. U izveštaju UN-a o privredi u svetu u 2006. Bjelorusija je označena kao brzorastuća privreda: rast BDpx-a u 2004. iznosio je 11% (na drugom mjestu u ZND-u), a u 2005. rast je iznosio 8,5%. Na osnovu tih pokazatelja Bjelorusija je zabilježila veći rast od susjednih zemalja članica EU (Poljske, Litvanije i Letonije). Rast u 2010. iznosio je oko 6,1%. Veliki problem, inflacija (koja je po nekim pokazateljima u 1999. iznosila 300%) smanjena je na 6,6% u 2006. godini. Međutim, u 2011. inflacija je ponovo doživjela veliki skok, i u prvih 6 mjeseci iznosila je 36,2% (u odnosu na 9,9% iz 2010).

Iz bivše zajedničke države Bjelorusija je nasljedila izrazito razvijenu i jaku industrijsku i poljoprivrednu osnovu, kao i veoma obrazovan stručni kadar. Životni standard je bio među najvišima na području bivše SSSR. Nakon sticanja nezavisnosti i dalje je zadržan stari sovjetski sistem, a privatizacije državnog kapitala gotovo da nije ni bilo (oko 80% industrije, uključujući i najveće kombinate, ostali su u vlasništvu države). Preduzeća u državnom vlasništvu čine oko 75 %vrijednosti nacionalnog BDpx-a.

Najvažnije prirodno bogatstvo je treset koji se koristi kao gorivo, kao đubrivo, i u hemijskoj industriji. Ekonomski su isplative i zalihe kamene i kalijumove soli. Rezrve nafte i prirodnog gasa su veoma skromne, tako da se većina energenata uvozi iz susedne Rusije (naftna polja u Polesju zadovoljavaju svega 30% domaćih potreba). Postoje i značajnije zalihe uljnih škriljaca, procenjene na oko 8,8 milijardi tona. Najvažnije rafinerije nafte i gasa nalaze se u Novopolacku i Gomelju (50% gotovih proizvoda se izvozi).

Razvijena je industrija traktora i drugih poljoprivrednih i građevinskih mašina, zatim hemijska, tekstilna i drvoprerađivačka industrija. Glavni poljoprivredni proizvodi su krompir, lan, konoplja, šećerna repa, zob, raž i pšenica, dok u stočarstvu dominira mlječno i mesno govedarstvo, svinjogojstvo i uzgoj pilića.

Infrastruktura

Saobraćaj

Razvijene su sve vrste saobraćaja. Ukupna dužina željezničkih pruga iznosi 5.512 km (874 km elektrificirano), a nacionalni željeznički prijevoznik zove se Željeznice Bjelorusije, preko kojeg se odvija 3/4 ukupnog teretnog i oko 1/2 putničkog prometa u zemlji. Ukupna dužina asfaltiranih cesta iznosi 93.055 kilometara. Glavna autocesta je M1, koja vodi od Poljske do Rusije preko Minska. Nacionalni avioprijevoznik je Belavija iz Minska.

Obrazovanje

Obrazovni sustav u Bjelorusiji dijeli se na sljedeće razine:

Predškolsko obrazovanje (jaslice i obdaništse);
Obavezna osnovna škola (počinje sa 6 godina, traje 9 godina i besplatna je);
Srednja škola (besplatna i obavezna): tehničke škole, gimnazije i sl.
Visoko obrazovanje (postoji oko 40 državnih i 20 privatnih fakulteta).

Nastava se odvija na oba službena jezika: na ruskom i bjeloruskom. Međutim u gradskim sredinama i na sveučilištima u najvećem broju slučajeva nastava se odvija na ruskom jeziku, dok je bjeloruski jezik u nastavi zastupljen uglavnom u ruralnim sredinama. Zbog dugotrajne rusifikacije, bjeloruski jezik je podređen.

Mediji

Godine 2008., registrirano je 3,720.000 pretplatnika fiksne telefonije i 8,640.000 korisnika mobilne telefonije (nacionalna telefonska agencija je Beltelekom i u državnom je vlasništvu). Ima oko 3,5 milijuna korisnika interneta. Vršna domena za Bjelorusiju je ".by". Najveća medijska kuća u zemlji je Nacionalna radio-televizija Bjelorusije (NGTRK RB), koja emitira radijski i tv-program preko zemaljskih i satelitskih frekvencija.

Prema Ustavu Bjelorusije zagarantirana je sloboda medija, međutim stavak 5 Ustava zabranjuje klevete na račun predsjednika države i visokih državnih službenika. Zbog toga članka u Ustavu, mnoge nevladine organizacije sumnjaju u stvarnu slobodu medija u Bjelorusiji. Tako su OEBS i "Freedom House" rangirali Bjelorusiju kao zemlju u kojoj je ugrožena sloboda medija. Predsjednik Lukašenko, stavio je pod državno vlasništvo i kontrolu najvažnije tv-kuće, radio postaje i novine.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2009. godine, broj stanovnika je 9,503.807. Bjelorusi čine 83,7% od ukupnog stanovništva. Sljedeće najveće etničke skupine su: Rusi (8,3%), Poljaci (3,1%) te Ukrajinci (1,7 %).

Gustoća stanovništva je 48 ljudi po četvornom kilometru. U gradovima živi 70% stanovništva. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je samo 20% gradskog stanovništva. Broj se naglo povećao, zbog gospodarske krize na selu i masovne sovjetske industrijalizacije u gradovima. Bjelorusija je pretrpjela strašne gubitke stanovništva tokom povijesti, a naročito prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.

Na prostoru Bjelorusije, vodile su se žestoke borbe između Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke. Poginulo je 20% stanovništva tj. oko 2,2 milijuna ljudi. Još oko 700.000 stanovnika poginulo je od progona sovjetskog režima. Prije Drugog svjetskog rata, Jevreji su činili 10% stanovništva, a u gradovima poput Minska, Hrodne i Pinska čak i preko 50%. Danas ih ima 10% od nekadašnjeg broja. Nakon Drugog svjetskog rata, doselio se velik broj Rusa, koji su se lako uklopili.

Minsk je glavni i najveći grad i ima 1,836.808 stanovnika Homel s 481.000 stanovnika drugi je najveći grad. Ostali veliki gradovi su: Mogilev (365.100 stanovnika), Vitebsk (342.400 stanovnika), Hrodna (314.800 stanovnika) i Brest (298.300 stanovnika).

Kao i mnoge druge europske zemlje, Bjelorusija ima negativnu stopu rasta stanovništva i negativan prirodni rast. Godine 2007., broj stanovnika smanjio se za 0,41%, a stopa fertiliteta bila je 1,22. Stopa migracija je vrlo mala. Godine 2007., 69,7% stanovništva činila je populacija u dobi od 14. do 64. godine starosti, 16% je mlađih od 14. godina, dok 14,6% stanovništva ima 65 ili više godina. Populacija postepeno sve više stari. Prosječna dob je 37 godina, a procjenjuje se da će će biti između 55 i 65 godina u 2050. godini. Prosječni životni vijek je 68,7 godina (63,0 godina za muškarce i 74,9 godina za žene). Više od 99% Bjelorusa su pismeni.

Jezik

U Bjelorusiji su dva službena jezika: bjeloruski i ruski. Od 1990. godine, samo je bjeloruski bio službeni jezik, a ruski je to postao nakon referenduma 1995. godine. U Bjelorusiji stoljećima su strani vladari potiskivali bjeloruski jezik. U Sovjetskom Savezu na prostoru Bjelorusije, službeni jezik u školama i ustanovama bio je samo ruski. U gradovima se više cijenio ruski, dok se bjeloruski govorio uglavnom na selu. Ova dva jezika slična su pa je većina stanovništva dvojezična, razumiju oba jezika.

Religije u Bjelorusiji 2011.
			%
Pravoslavlje			48.3
Ateizam			41.1
Rimokatoličanstvo			7.1
Ostali			3.3

Religija

Prema popisu stanovništva iz od novembra 2011. godine, pravoslavaci čine oko 82%.Katolicizam se prakticira uglavnom u zapadnim regijama, a tu su i različite dominacije protestantizma.Manjine su grčkokatoličanstvo, judaizam, islam. Sve u svemu, 48,3% stanovništva su pravoslavci, 41,1% su ateisti, 7,1% je katolika i 3,3% slijede druge religije

Kultura

Kultura Bjelorusije je proizvod višemilenijskog razvoja pod utjecajem niza različitih činilaca kao što su: fizičko okruženje, etnografska pozadina Bjelorusa (spajanjem slavenskih doseljenika s baltičkim starosjediocima), staro vjerovanje ranih slavenskih doseljenika i njihovih domaćina, pravoslavlje kao veza sa bizantskim književnim i kulturnim tradicijama, nedostatak prirodnih granica, protok rijeka prema Crnom moru i Baltičkom moru, te raznolikost religija u ovom području (katolicizam, pravoslavlje, judaizam i islam).

Narodna nošnja

Bjeloruska narodna nošnja datira iz vremena Kijevske Rusije i izrađena je uglavnom od lana ili vune, a detalji se razlikuju od regije do regije. Etnografi su utvrdili postojanje oko tridesetak različitih varijanti bjeloruske nošnje na kojoj dominiraju bijela i crvena boja. Neki od tradicionalnih uzoraka se nalaze čak i na bjeloruskoj zastavi.

Književnost

Počeci bjeloruske književnosti se vezuju za period Kijevske Rusije (između XI i XIII vijeka) i uglavnom se odnose na liturgijske spise i žitija. Iz tog perioda datiraju žitija i pouke svetog Kirila Turavskog koga su savremenici nazivali „ruskim Jovanom Zlatoustim“ (bogoslovska akademija u Minsku nosi njegovo ime).

Prve štampane knjige na bjeloruskom jeziku pojavile su se početkom XVI veka kada je današnja Bjelorusija činila deo Litvanske kneževine u kojoj je starobjeloruski imao status službenog jezika. Prvu štampanu knjigu na bjeloruskom, Psaltir, objavio je 1517. godine u Pragu Francisk Skorina. To je ujedno bila i prva knjiga štampana na nekom od istočnoslovenskih jezika.

Period moderne bjeloruske književnosti počinje krajem XIX vijeka, i kombinuje elemente romantizma, impresionizma, realizma i modernizma. Najvažniji književnici iz tog perioda su bili pesnici Maksim Bogdanovič i Janka Kupala i prozaista Zmitrok Bjadulja.

Muzika

Tek sredinom XIX vjeka u većim gradovima širom zemlje počinju se otvarati operske i baletske kuće, a klasična muzika je doživjela veliki napredak tokom sovjetske ere. Nacionalni baletski teatar iz Minska je 1996. godine dobio nagradu za najbolju baletsku kuću na svetu.

Tokom 1970-ih godina planetarnu slavu su stekli članovi grupe Pjesnjari koji su kombinovali folk muziku sa savremenim rokom, i bili su prvi sovjetski bend koji je imao turneju po SAD. Trenutno najpopularniji domaći bend je Ljapis Trubjeckoj (blr. Lя́pis Trubeckóй) koji promovišu alternativni rok.

Od 2004. godine Bjelorusija se takmiči na izboru za Pesmu Evrovizije i na taj način promoviše vlastitu muziku i kulturu na globalnom nivou. Najveći uspeh na tom takmičenju do sada su ostvarili 2007. godine u Helsinkiju kada je pevač Dima Koldun sa pesmom «Daй mne silu» (ili na engleskom «Work Your Magic») zauzeo 4. mjesto u finalnoj večeri. Narodna nošnja Bjelorusije na poštanskoj marki iz 1961.

Sport

Najviše sportsko tijelo u državi je Olimpijski komitet Bjelorusije. Bjeloruski sportisti debitirali su na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. kao dio olimpijskog tima Sovjetskog Saveza, a od Lillehammera 1994. Bjelorusija nastupa kao samostalna zemlja. Prvi bjeloruski sportist koji je osvojio olimpijsku medalju bio je bacač kladiva Mihail Krivonosov u Melbourneu 1956, dok je prvu medalju za Bjeloruski olimpijski komitet osvojio takmičar u brzom klizanju Igor Železovski na ZOI 1994. u Lillehammeru (srebro). Jekaterina Karsten-Hodotovič, veslačica u skifu, zvanično je najbolja bjeloruska olimpijka sa četiri medalje (dvije zlatne, i po jedna srebrna i bronzana). Učestvovala na svih pet OI na kojima je učestvovala Bjelorusija.

Hokej na ledu najpopularniji je ekipni sport u Bjelorusiji. Hokejaški klub Dinamo iz Minska takmiči se u najjačoj hokejaškoj ligi u Evropi KHL ligi. Arena Minsk u kojoj hokejaši Dinama igraju svoje utakmice na domaćem terenu, s kapacitetom od preko 15.000 mjesta, najveći je zatvoreni sportski objekat u zemlji. Hokejaška reprezentacija redovan je učesnik svjetskih prvenstava i olimpijskih turnira. Najveći uspjeh hokejaška reprezentacija je ostvarila na ZOI 2002. u Salt Lake Cityju (SAD) osvojivši četvrto mjesto. Bjelorusija će biti domaćin hokejaškog svjetskog prvenstva 2014. Fudbaleri kluba Bate Borisov u tri navrata su nastupali u grupnoj fazi UEFA-ine Lige prvaka.

Poznatiji bjeloruski sportisti su i teniseri Viktorija Azarenka – najbolja svjetska teniserka i dvostruka pobjednica Australian Opena (2012. i 2013), Maks Mirnji (svojevremeno 18. teniser svijeta) te Nataša Zvereva (svjetski broj jedan 1991). Stonoteniser Vladimir Samsonov bio je šestostruki evropski prvak, Vitalij Šerbo je proglašen za najboljeg gimnastičara svih vremena (12 titula svjetskog prvaka i šest olimpijskih zlatnih medalja). Olga Korbut osvojila je četiri olimpijska i dva svjetska zlata u gimnastici.

Gastronomija

Bjeloruska tradicionalna kuhinja počiva na obilju povrća, mesu (uglavnom svinjetini) i hjlebu (uglavnom ražani hljeb, jer prirodni uslovi mnogo više pogoduju uzgoju raži u odnosu na druge žitarice). Hrana se uglavnom služi kuvana. U znak dobrodošlice domaćin gosta tradicionalno dočekuje sa hljebom i solju (što je tradicija u većini slovenskih naroda). Najpopularnija pića su votka i kvas. Kvas je bezalkoholno piće koje se pravi od pšeničnog ili raženog brašna. Način pripreme je sličan kao kod pripreme boze koja se pravi od kukuruznog brašna. Kvas se često kombinuje sa svežim povrćem za spravljanje osvežavajuće hladne supe zvane „akroška“.

Filatelija

Poštanske marke Bjelorusije je podijeljen u razdobljima odgovaraju e-mail sustava država, u sklopu koje je teritorij moderne Bjelorusije (Rzeczpospolita, Ruskom Carstvu, Poljska, SSSR), razdoblje od Bugarskom državnom radiju (1918-1920) i sadašnjeg Republike Bjelorusije (1991) , brand također izdao bjelorusku dijasporu u egzilu.

Bjelorusija je član Svjetske poštanske unije u 1947 Roku; Nacionalni poštanskih operatora - „Belpochta”

Praznici i blagdani

Datum	Blagdan
1. januara	Nova godina
7. januara	(pravoslavni) Božić
Promjenjiv	(katolički i pravoslavni) Uskrs
9 dana nakon Uskrsa	Dan sjećanja
1. maja	Praznik rada
9. maja	Dan pobjede nad fašizmom
3. jula	Dan nezavisnosti
7. novembra	Dan revolucije
25. decembra	(katolički) Božić

Reference

^ belstat.gov
^ "Belarus | History, Flag, Map, Population, Capital, Language, & Facts | Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). 1. 11. 2023. Pristupljeno 4. 11. 2023.

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Bjelorusija

[1] stat.gov

[2] "Belarus | History, Flag, Map, Population, Capital, Language, & Facts | Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). 1. 11. 2023. Pristupljeno 4. 11. 2023.

[1]

[2]

p r u Bjelorusija po temama
Historija	Istočni Slaveni Kijevska Rusija Polotska Kneževina Turovska Kneževina Velika Kneževina Litvanija Poljsko–Litvanska Unija Ruska Imperija Rusifikacija Bjeloruska Narodna Republika Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika Zapadna Bjelorusija Republika Bjelorusija
Geografija	Gradovi Oblasti Rijeke Zaštićena područja Nacionalni parkovi Rezervati biosfere
Politika	Izbori Ljudska prava Parlament Policija Političke stranke Predsjednik Premijer spisak Savez Rusije i Bjelorusije Ustav Vanjski odnosi Vlada Vojska
Privreda	Banke Centralna Berza Energetika Poljoprivreda Rublja (valuta) Saobraćaj Telekomunikacije
Društvo	Bjelorusi Demografija Obrazovanje Religija Zdravstvo
Kultura	Državne nagrade Imena Javni praznici Jezici Bjeloruski Kinematografija Književnost Kuhinja Mediji Muzika Nacionalni simboli Grb i zastava Himna Svjetska baština
Kategorija Portal

p r u Države u Evropi
Države	Albanija Andora Armenija³ Austrija Azerbejdžan³ Belgija Bjelorusija Bosna i Hercegovina Bugarska Crna Gora Češka Danska Estonija Finska Francuska Gruzija³ Grčka Hrvatska Irska Island Italija Kazahstan³ Kipar¹ Latvija Lihtenštajn Litvanija Luksemburg Mađarska Malta Moldavija Monako Nizozemska Norveška Njemačka Poljska Portugal Rumunija Rusija³ San Marino Sjeverna Makedonija Slovačka Slovenija Srbija Španija Švedska Švicarska Turska³ Ujedinjeno Kraljevstvo Ukrajina Vatikan
Zavisne i ostale Teritorije	Akrotiri i Dhekelia Olandska ostrva Gibraltar Guernsey Madeira² Ostrvo Man Farska ostrva Jersey Jan Mayen Svalbard
Nepriznate ili djelimično priznate države	Abhazija Južna Osetija Kosovo Pridnjestrovlje Sjeverni Kipar¹
¹ Potpuno u Aziji, ali kulturno i politički pripada Evropi ² Potpuno u Africi, ali kulturno i politički pripada Evropi ³ Najvećim dijelom u Aziji

p r u Zajednica nezavisnih država
Države članice	Armenija Azerbejdžan Bjelorusija Kazahstan Kirgistan Moldavija Rusija Tadžikistan Uzbekistan
Pridružene države	Turkmenistan
Bivše članice	Gruzija
Bivše učesnice	Ukrajina (1991–2018, definirana kao ne-članica Statutom ZND-a 1993)