Vladimir Putin

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Vladimir Putin
Влaди́мир Владимирович Пу́тин
Vladimir Putin (2017-07-08).jpg
Premijer Rusije
Vrijeme na vlasti
8. maj 2008 - 7. maj 2012.
Prethodnik Viktor Zubkov
Vrijeme na vlasti
9. august 19997. maj 2000
Prethodnik Sergei Stepashin
Nasljednik Mikhail Kasyanov
Predsjednik Rusije
Vrijeme na vlasti
7. maj 20007. maj 2008
7. maj 2012. -
Prethodnik Boris Jeljcin
Nasljednik Dmitrij Medvedev
Rođenje (1952-10-07) 7. oktobar 1952. (starost: 66)
Lenjingrad, SSSR
(Sada: Sankt Peterburg, Rusija)
Puno ime Vladimir Vladimirovič Putin
Politička stranka Jedinstvena Rusija
Vjera Pravoslavlje
Potpis Putin signature.svg

Vladimir Vladimirovič Putin (ruski: Влaдимир Владимирович Путин ), rođen 7. oktobar 1952, jest ruski političar. Prethodno je bio predsjednik Rusije u periodu od 2000. - 2008. godine, te od 7. maja 2012 pa do danas.[1][2][3] Između njegovih predsjedničkih mandata bio je i premijer Rusije pod njegovim bliskim saradnikom Dmitrijem Medvedovim. Studirao je pravo na Lenjingradskom državnom univerzitetu, gdje je diplomirao 1975.[4]

Za vrijeme Sovjetskog Saveza bio je 16 godina agent tajne službe FSB. Dostigao ​je čin potpukovnika prije nego što je 1991. godine podnio ostavku da stupi u politiku u Sankt Peterburgu. Preselio se u Moskvu 1996. godine i pridružio se administraciji predsjednika Borisa Jeljcina. Brzo je napredovao i postao je vršilac dužnosti predsjednika 31. decembra 1999. godine, kada je Jeljcin dao ostavku.

Tokom svog prvog predsjedavanja, ruska ekonomija je rasla osam godina, a BDP mjeren kupovnom moći porastao je za 72%.[5][6] Ovaj privredni uspon je rezultat naglog rasta cijena robe i sirovina tokom 2000-ih, oporavka nakon raspada Sovjetskog Saveza, finansijske krize iz 1998., te razborite ekonomske i fiskalne politike.[7][8] Putin je u septembru 2011. najavio da će tražiti treći mandat za predsjednika. On je pobijedio na predsjedničkim izborima u martu 2012. sa 64% glasova.[9] Pad cijena nafte u kombinaciji sa međunarodnim sankcijama protiv Rusije uvedenim početkom 2014. godine. Nakon pripajanja Krima Ruskoj Federaciji i vojne intervencije u istočnoj Ukrajini, došlo je do smanjenja BDP-a za 3,7% u 2015. godini. Iako se ruska privreda oporavila u 2016. sa rastom BDP-a od 0,3% i službeno je izašla iz recesije.[10][11][12][13] Putin je osvojio 76% glasova tokom izbora za predsjednika Ruske Federacije u martu 2018. godine i ponovo je izabran na šestogodišnji mandat koji će se završiti 2024. godine.[14]

Rane godine[uredi | uredi izvor]

Putinovi roditelji, Vladimir Spiridonovič Putin i Maria Ivanovna Putina (djevojačko Šelomova)

Vladimir Vladimirovič Putin rođen je 7. oktobra 1952. u Lenjingradu (danas Sankt Peterburg), Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika, SSSR.[15][16] Bio je najmlađi od troje djece Vladimira Spiridonoviča Putina (1911–1999) i Marije Ivanovne Putine (rođ. ; 1911–1998). Njegovom rođenju prethodila je smrt dvojice braće Viktora i Alberta, rođenih sredinom 1930.-ih godina. Albert je umro u djetinjstvu, a Viktor je umro od difterije tokom opsade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu.[17] Putinova majka bila je radnica u fabrici, a otac je bio vojni obveznik u sovjetskoj ratnoj mornarici, služeći u podmorničkoj floti početkom 1930-ih. Rano u Drugom svjetskom ratu, njegov otac je služio u bataljonu istrebljenja NKVD-a.[18][19][20] Kasnije je prebačen u regularnu vojsku i teško je ranjen 1942. Putinova baka po majci ubijena je od strane njemačkih okupatora u Tverskoj oblasti 1941. godine, a njegovi ujaci sa majčine strane nestali su na ratnom frontu.

Putin je 1. septembra 1960. počeo svoje obrazovanje u školi br. 193 u Baskovoj ulici, blizu njegove kuće. Bio je jedan od nekolicine u školskom razredu od oko 45 učenika koji još nije bio član organizacije Pioniri Vladimira Iljiča Lenjina. Sa 12 godina počeo je vježbati sambo i džudo. Nosilac je crnog pojasa u džudou i nacionalni je majstor sporta u sambo-u. Želio je da oponaša obavještajne oficire koji su u to vrijeme bili prikazivani u sovjetskoj kinematografiji.[21] Putin je učio njemački jezik u lokalnoj srednjoj školi u Sankt Peterburgu i tečno govori ovaj jezik.[22][23]

Studirao je pravo na Lenjingradskom državnom univerzitetu (sada Sankt-Peterburški državni univerzitet) 1970. i diplomirao 1975. Njegova teza bila je na temu "Načelo najpovlaštenije trgovine u međunarodnom pravu".[24] Za vrijeme studija bio je obavezan da se pridruži Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza u kojoj je ostao član do decembra 1991.[25] Putin se susreo sa Anatolijem Sobčakom, asistentom profesorom koji je predavao poslovno pravo. Profesor Sobčak je bio jedan od autora Ustava Ruske Federacije i bio je veoma utjecajan u kasnijoj Putinovoj političkoj karijeri.[26]

Karijera u KGB[uredi | uredi izvor]

Putin u KGB uniformi, oko 1980.

.

Putin se 1975. godine pridružio KGB-u i obučavao u 401. KGB školi koja se nalazila u gradskom okrugu Okhta, u Lenjingradu.[15][27]

Poslije obuke, radio je u Drugoj glavnoj upravi (kontraobaveštajnoj), pre nego što je prebačen u Prvu glavnu direkciju, gde je nadgledao strance i konzularne službenike u Lenjingradu.[15][28][29] U septembru 1984. Nakon toga je poslan u Moskvu na dalje usavršavanje u Institutu Crvenog znaka Jurija Andropova.[30][31][32]. Od 1985. do 1990. godine služio je u Drezdenu u Istočnoj Njemačkoj[33] koristeći identitet prevodioca.[34] Maša Gesen, Amerikanka ruskog porijekla koja je napisala biografiju o Putinovim izjavama, napisala je da:

"Putin i njegove kolege bili su svedeni uglavnom na prikupljanje novinskih isječaka, čime su doprinijeli planinama beskorisnih informacija koje je proizveo KGB."

Prema Putinovoj zvaničnij biografiji, tokom pada Berlinskog zida koji je počeo 9. novembra 1989. godine, spalio je KGB-ove dosjee kako bi spriječio demonstrante da dođu do njih.[35] Nakon raspada komunističke istočnonjemačke vlade, Putin se vratio u Lenjingrad početkom 1990. godine, gdje je oko tri mjeseca radio u Odsjeku za međunarodne odnose Lenjingradskog državnog univerziteta, izvještavajući prorektora Jurija Molčanova. Tamo je tražio nove regrute KGB-a, gledao studentsko tijelo i obnovio svoje prijateljstvo sa svojim bivšim profesorom Anatolijem Sobčakom, koji će uskoro postati gradonačelnik Lenjingrada.[36] Putin tvrdi da je podnio ostavku u činu potpukovnika 20. avgusta 1991. godine, drugog dana pokušaja sovjetskog državnog udara iz 1991. protiv sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova.[37] Putin je jednom prilikom izjavio:

"Čim je državni udar počeo, odmah sam odlučio na kojoj sam strani"

, iako je također napomenuo da je izbor bio težak, jer je najveći dio svog života proveo sa organima vlasti.[38]

Godine 1999., u jednoj svojoj izjavi opisao je komunizam kao "slijepu ulicu, daleko od glavnih tokova civilizacije".[39]

Politička karijera[uredi | uredi izvor]

Rad u administraciji Sankt Peterburga 1990. – 1996.[uredi | uredi izvor]

Vladimir Putin, Ljudmila Narusova i Ksenija Sobčak na sahrani Putinovog bivšeg mentora[40]Anatolija Sobčaka, gradonačelnika Sankt Peterburga od 1990–1996.

U maju 1990. Putin je bio imenovan za savjetnika za međunarodne poslove kod gradonačelnik tadašnjeg Lenjingrada Anatolija Sobčaka. U razgovoru sa američkim režiserom Oliverom Stoneom iz 2017., Putin je izjavio da je 1991. godine podnio ostavku u KGB, nakon puča protiv Mihaila Gorbačova, jer se protivio sa onim što se dogodilo i nije želio biti dio obavještajne službe u novoj upravi. To je opisao u dokumentarnoj serijir Olivera Stonea pod nazivom "Razgovori sa Putinom".[41]

28. juna 1991. godine postao je šef Odbora za vanjske odnose u Uredu gradonačelnika, gdje je bio odgovoran za promoviranje međunarodnih odnosa, strana ulaganja[42] i registraciju poslovnih pothvata. Međutim, protiv njega je bila povedena istraga zbog nepravilnosti u radu. U to vrijeme Lenjingrad je imao problem sa nedostatkom prehrambenih proizvoda. Istraga (koja je trajala godinu dana) je bila predvođena tadašnjim poslanikom zakonodavne skupštine Lenjingrada Marinom Salje. Zaključeno je da je imao potcijenjene cijene i dozvolio izvoz rijetkih metala u vrijednosti od 93 miliona dolara u zamjenu za stranu pomoć u hrani koja nikada nije stigla.[43][44] Uprkos preporuci istražitelja da Putin bude otpušten, Putin je ostao šef Odbora za vanjske odnose do 1996.[45][46] Od 1994. do 1996. godine radio je na nekoliko političkih i vladinih poslova u Sankt Peterburgu.[47]

U martu 1994. godine Putin je imenovan za prvog zamjenika predsjednika vlade Sankt Peterburga. U maju 1995. godine organizovao je ogranak provladine političke partije "Naša domovina - Rusija", liberalnu partiju koju je osnovao premijer Viktor Černomirdin. Godine 1995. vodio je izbornu kampanju za tu stranku, a od 1995. do juna 1997. bio je vođa ogranka u Sankt Peterburgu.[47]

Rana karijera u Moskvi od 1996. - 1999.[uredi | uredi izvor]

U junu 1996. Sobčak je izgubio ponudu za reizbor na mjesto gradonačelnika u Sankt Peterburgu, pa se Putin preselio u Moskvu, gdje je bio imenovan za zamjenika načelnika odjeljenja za upravljanje imovinom koji je predvodio Pavel Borodin. Na tom političkom položaju je bio do marta 1997. godine. Tokom svog mandata bio je odgovoran za stranu državnu imovinu i organizovao je povratak nekadašnje imovine Sovjetskog Saveza i Komunističke partije u Rusku Federaciju.[26]

Putin na mjestu direktora Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (FSB) 1998. godine

Predsjednik Boris Jeljcin je 26. marta 1997. godine imenovao Putina za zamjenika šefa predsjedničkog štaba, a na ovom poslu je ostao do maja 1998. godine. Također, bio je šef Glavne kontrolne direkcije Odjeljenja za upravljanje predsjedničkom imovinom do juna 1998. godine. Njegov prethodnik na ovom političkom poslu bio je Aleksej Kudrin, a nasljednik je bio Nikolaj Patrušev, budući istaknuti političari i Putinovi saradnici.[26]

Putin je 27. juna 1997. u Institutu za rudarstvo u Sankt Peterburgu, pod vodstvom rektora Vladimira Litvinenka, odbranio svoju doktorsku disertaciju iz ekonomije pod nazivom "Strateško planiranje regionalnih resursa u formiranju tržišnih odnosa".[48] Ovaj primjer predstavlja nastavak običaja u Rusiji da mladi zvaničnik u usponu napiše akademski rad u sred svoje karijere.[49] Kada je Putin kasnije postao predsjednik Rusije, njegova disertacija je postala meta optužbi za plagijat od strane kolega sa Instituta Brookings. Iako su optužbe odnosile na disertaciju,[50][51] akademici sa Instituta Brookings tvrdili su da ona predstavlja plagijat iako možda nenamjeran.[50] Komisija za disertaciju je kasnije odbacila sve optužbe.[51][52]

Putin je 25. maja 1998. godine imenovan za prvog zamjenika šefa predsjedničkog štaba za regione, zamjenjujući na tom mjestu Viktoriju Mitinu. 15. jula iste godine, imenovan je za šefa komisije za pripremu sporazuma o razgraničenju ovlašćenja regiona i saveznog centra koji je povezan sa predsjednikom, zamjenjujući Sergeja Shakhraya. Nakon imenovanja Putina, komisija nije zaključila takve sporazume, iako je tokom Shakhray-ovog mandata na čelu Komisije potpisano 46 sporazuma.[53] Kasnije, nakon što je postao predsednik, Putin je otkazao sve te sporazume.[26]

Jeljcin je 25. jula 1998. imenovao Putina za direktora Savezne službe bezbjednosti (FSB), glavne obavještajne i bezbjednosne organizacije Ruske Federacije i nasljednika KGB-a.[54]

1999: Prvi mandat na mjestu premijera[uredi | uredi izvor]

Putin je 9. avgusta 1999. godine imenovan za jednog od tri prva zamjenika premijera, a kasnije istog dana predsjednik Jeljcin ga je imenovao za vršioca dužnosti premijera Vlade Ruske Federacije. [68] Jeljcin je također najavio da želi da Putin postane njegov politički nasljednik. Kasnije istog dana, Putin je pristao da se kandiduje za predsjednika Ruske Federacije. [69] Dana 16. avgusta, Državna duma je odobrila njegovo imenovanje za premijera sa 233 glasa za (84 protiv, 17 uzdržanih), [70] dok je bila potrebna obična većina od 226, što ga je učinilo petim ruskim premijerom za manje od osamnaest mjeseci. O njegovom imenovanju malo ko je očekivao da će Putin, praktično nepoznat široj javnosti, trajati duže od njegovih prethodnika. U početku je bio smatran Jeljcinovim lojalistom. Kao i kod drugih premijera Borisa Jeljcina, Putin nije sam izabrao ministre, njegov kabinet je odredila predsjedničke administracija. [71] Jeljcinovi glavni protivnici, gradonačelnik Moskve Jurij Lužkov i bivši premijer Jevgenij Primakov su već vodili kampanju za predsjedničke izbore. Oni su se snažno borili da spriječe Putinovo pojavljivanje kao moguċeg nasljednika bolesnog predsjednika. Nakon [Bombaški napadi na ruske stanove|bombaških napada na ruske stanove]], Putinov ugled kao čovjek reda i zakona i njegov neumoljivi pristup Drugom čečenskom ratu protiv Čečenske Republike Ičkerije, pomogli su mu u podizanju njegove popularnosti i omogućili mu da pobijedi sve njegove političke protivnike.

Iako nije bio formalno povezan sa bilo kojom strankom, Putin je obećao svoju podršku novoosnovanoj Stranci jedinstva, [72] koja je osvojila drugi najveći postotak narodnih glasova (23,3%) na izborima za ruski parlament (Duma) u decembru 1999. godine, a zauzvrat je dobio podršku te stranke.

Privremeni predsjednik 1999. - 2000.[uredi | uredi izvor]

Putin kao privremeni predsjednik Ruske Federacije 1999. godine.

31. decembra 1999. godine Jeljcin je neočekivano podnio ostavku, a prema Ustavu Ruske Federacije imenovao je Putina za privremenog predsjednika. Po preuzimanju te dužnosti, Putin je otišao na ranije zakazanu posjetu ruskim vojnim jedinicama u Čečeniji.[55] Prvi predsjednički dekret, koji je Putin potpisao 31. decembra 1999., nazvan je "O garancijama za bivšeg predsednika Ruske Federacije i članovima njegove porodice".[56][57] Ovo je osiguralo da "optužbe za korupciju protiv predsjednika koji odlazi i njegovih rođaka" neće biti pokrenute.[58] To je bilo najupečatljivije u slučaju Mabetexovog podmićivanja u koje su bili uključeni članovi Jeljcinove porodice. Dana 30. avgusta 2000. godine odbačena je krivična istraga (broj 18 / 238278-95) u kojoj je Putin bio jedan od osumnjičenih[59][60] kao član gradske vlade Sankt Peterburga.

Zatim je 30. decembra 2000. godine, još jedan predmet protiv glavnog tužioca odbačen "zbog nedostatka dokaza", uprkos hiljadama dokumenata koje je donijelo švicarsko tužilaštvo.[61] Putin je 12. februara 2001. godine potpisao sličan savezni zakon koji je zamijenio dekret iz 1999. godine. Sudski postupak protiv Putinove navodne korupcije u izvozu rijetkih metala iz 1992. godine ponovo je pokrenula Marina Salye, ali je bila ušutkana i prisiljena da napusti Sankt Peterburg.[62] Dok su se njegovi politički protivnici pripremali za izbore u junu 2000., Jeljcinova ostavka krajem 1999. godine je dovela do toga da ruski predsjednički izbori budu održani nakon tri mjeseca 26. marta 2000. Putin je sa 53% osvojenih glasova pobijedio u prvom krugu izbora.[63]

Prvi predsjednički mandat 2000. - 2004.[uredi | uredi izvor]

Vladimir Putin prilikom polaganja zakletve za predsjednika u maju 2000. godine. Pored njega stoji dotadašnji ruski predsjednik Boris Yeltsin.

Ceremonija preuzimanja predsjedničke dužnosti Vladimira Putina dogodila se 7. maja 2000. godine. Putin je imenovao dotadašnjeg ministra finansija, Mihaila Kasjanova za premijera. Prvi veliki izazov Putinovoj popularnosti došao je u avgustu 2000. godine, kada je kritikovan zbog navodnog pogrešnog postupanja prilikom nesreċe na podmornici Kursk. Ta kritika je uglavnom zbog toga što je on ostao na godišnjem odmoru još nekoliko dana nakon nesreċe na podmornici i još nekoliko dana prije nego što je posjetio scenu.[64]

Između 2000. i 2004. godine, Putin je krenuo u obnovu i popravljanje privrednog stanja u osiromašenoj zemlji. Istovremeno, ostvario je i pobjedu u borbi za moć s ruskim oligarsima, postižući s njima "veliku nagodbu." Ova nagodba omogućila je oligarsima da zadrže većinu svojih ovlaštenja, u zamjenu za njihovu punu podršku i usklađivanje s Putinovom vladom.[65][66]

Godine 2003. održan je referendum u Čečeniji, usvajanjem novog ustava kojim je proglašeno da je Republika Čečenija dio Rusije, a s druge strane, ovo područje je steklo autonomiju.[67] Čečenija je postepeno stabilizovana održavanjem parlamentarnih izbora i uspostavljanjem regionalne vlade.[68][69] Tokom Drugog čečenskog rata Rusija je ozbiljno onesposobila čečenski pobunjenički pokret. Međutim, sporadični napadi pobunjenika i dalje se pojavljuju na cijelom sjevernom Kavkazu.[70]

Vanjska politika[uredi | uredi izvor]

Vladimir Putin sa predsjednikom Palestinske Autonomije Mahmoudom Abassom 2005.

Tokom svog prvog mandata na mjestu predsjednika, Putin je pokušao da ojača odnose sa zemljama koje su neposredno u blizini Rusije. Prihvatio je pristup baltičkih država NATO-u. Konkretno, kao rezultat bliskih veza između Evropske Unije i NATO, on je pojačao kontakte sa Bjelorusijom i Ukrajinom kao bivšim dijelovima SSSR-a.

Predsjednik je iznenadio mnoge Ruse, pa čak i svog ministra odbrane, kada je nakon napada na SAD 11. septembra, dopustio da američka vojska koristi vojne baze u bivšim sovjetskim republikama u Centralnoj Aziji prije i za vrijeme napada pod vodstvom SAD-a na talibanski režim u Afganistanu. U okviru državne posjete Putin je 25. septembra 2001. godine održao govor u njemačkom Bundestagu, koji je nakon kratkog uvoda na ruskom jeziku, nastaviouglavnom na njemačkom jeziku.[71] Putin je bio protiv rata u Iraku 2003. godine.[72]

Drugi predsjednički mandat 2004. - 2008.[uredi | uredi izvor]

14. marta 2004. godine Vladimir Putin je na izborima za predsjednika Ruske Federacije ponovo izabran za predsjednika, dobivši 71% glasova.[63] Kriza talaca u školi u Beslanu dogodila se u septembru 2004, u kojoj je poginulo više stotina osoba. Mnogi u ruskoj štampi i međunarodnim medijima upozorili su da bi smrt 130 talaca u spasilačkoj operaciji specijalnih snaga tokom krize sa taocima u moskovskom teatru 2002. godine ozbiljno ugrozila popularnost predsjednika Putina. Međutim, ubrzo nakon završetka opsade, ruski predsjednik je uživao rekordno dobre ocjene javnog mnijenja - 83% Rusa izjavilo je da su zadovoljni Putinom i njegovim rješavanjem opsade.[76]

Desetogodišnji period koji je prethodio usponu Putina nakon raspada sovjetske vladavine bio je period prevrata u Rusiji.[77] U govoru u Kremlju iz 2005. Putin je okarakterisao kolaps Sovjetskog Saveza kao "najveću geopolitičku katastrofu 20.-og vijeka, te da je epidemija raspadanja zahvatila i samu Rusiju."[78] Nekadašnje sovjetske stabilne mreže socijalne zaštite je nestalo i životni vijek stanovništva je opao u vremenu koji je prethodio Putinovoj vladavini.[79] U 2005. godini pokrenuti su nacionalni prioritetni projekti za poboljšanje zdravstvene zaštite, obrazovanja, stanovanja i poljoprivrede u Rusiji.[80][81]

Putin sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u martu 2008.

Nastavak krivičnog gonjenja tada najbogatijeg čovjeka Rusije, predsjednika naftne i gasne kompanije Yukos Mihaila Hodorkovskog, zbog prevare i utaje poreza, međunarodna štampa je smatrala odmazdom za donacije Hodorkovskog liberalnim i komunističkim protivnicima Kremlja. Vlada je izjavila da je Hodorkovski "korumpirao" veliki dio Dume kako bi spriječio promjene u poreznom zakonu. Hodorkovski je uhapšen, Yukos je bankrotirao, a imovina kompanije prodata je na dražbi ispod tržišne vrijednosti, pri čemu je najveći udio imovine kupila državna kompanija Rosneft.[82] Sudbina Yukosa smatrana je znakom šireg pomaka Rusije ka sistemu državnog kapitalizma.[83][84] Ovo je naglašeno u julu 2014. kada je akcionarima Yukosa dodijeljeno 50 milijardi dolara odštete od strane Stalnog arbitražnog suda u Hagu.[85]

Dana 7. oktobra 2006. godine, Ana Politkovska, novinarka koja je izložila korupciju u ruskoj vojsci i njeno ponašanje u Čečeniji. Ubijena je u predvorju njene stambene zgrade, na Putinov rođendan. Smrt Politkovske izazvala je međunarodne kritike, sa optužbama da Putin nije uspio zaštititi nove nezavisne medije u zemlji.[86][87] Sam Putin je rekao da je njena smrt vladi donijela više problema nego njeni spisi.[88]

Putin, Bill Clinton i George H. W. Bush na sahrani Borisa Jeljcina u Moskvi.

Godine 2007. "Marševe nesaglasnih" je organizovala opoziciona grupa Druga Rusija[89] koju je predvodio bivši šahovski šampion Garry Kasparov i nacionalno boljševički vođa Eduard Limonov. Nakon prethodnih upozorenja, demonstracije u nekoliko ruskih gradova praċene su policijskom akcijom, koja je uključivala ometanje putovanja demonstranata i hapšenje 150 ljudi koji su pokušali probiti policijske linije[90]

Putin je 12. septembra 2007. godine raspustio vladu na zahtjev premijera Mihaila Fradkova. Fradkov je komentirao da je predsjedniku trebalo dati "slobodnu ruku" uoči parlamentarnih izbora. Viktor Zubkov je imenovan za novog premijera.[91]

U decembru 2007. godine, stranka Jedinstvena Rusija je osvojila 64,24% glasova građana u njihovoj kandidaturi za Državnu Dumu prema preliminarnim rezultatima izbora.[92] Pobjedu Jedinstvene Rusije na izborima u decembru 2007. mnogi su smatrali pokazateljem snažne podrške naroda tadašnjem ruskom rukovodstvu i njegovoj politici.[93][94]

Politika prema bivšem sovjetskom prostoru[uredi | uredi izvor]

Putin sa ukrajinskim ministrom-predsjednikom Mikolom Azarovim 2011.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Rusija nije više bila u stanju da gradi status supersile. Tokom Jeljcinovog problematičnog mandata, čak je i očuvanje statusa velike sile izgledalo upitno.

Putin je težio da zadrži ili proširi isti status Rusije kao velike sile. Stoga je radio na stabilizaciji i ojačanju ruskog utjecaja u državama nasljednicama Sovjetskog Saveza i državama bivšeg Varšavskog pakta. Istovremeno, sve veći utjecaj Zapada, a posebno SAD-a u ovom regionu, prema Putinu treba biti ograničen ili potisnut. Raspad Sovjetskog Saveza on je u jednoj izjavi za novinare opisao kao "najveću geopolitičku katastrofu" 20. vijeka.[95] Anatolij Čubais je 2003. godine zahtijevao "liberalno carstvo" u namjeri da vrati u svoju sferu utjecaja vladavinu prava, slobodu i demokratiju i vlastitu privlačnost za zemlje izgubljene zbog raspada Sovjetskog Saveza. Prema njegovoj izjavi:

"Putin danas nudi drugačije, neslobodno carstvo."

[96]

Putin je otvoreno podržao predsjedničke izbore u Ukrajini i njegovog favoriziranog kandidata Viktora Janukoviča u novembru 2004. godine. Janukovič se založio za bliže povezivanje Ukrajine sa Rusijom, a ne sa Zapadom ili EU. Nakon izbora u sjeni manipulacije na obje strane, Janukovič je prvi put proglašen pobjednikom. To je dovelo do nekoliko sedmica protesta jednog dijela ukrajinskog stanovništva, koji je uz podršku zapadnih država, ali i od strane OSCE-a pozvao na nove izbore bez manipulacije. Putin je čestitao Janukoviču kao prvi šef države na pobjedi. Zvanično priznanje izbornog rezultata od strane ruskog predsjednika trebalo bi da dovede u pitanje legitimnost izbornih rezultata. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine zabranio je službeno objavljivanje zvaničnog rezultata. Predsjednik Leonid Kučma otputovao je u Moskvu da se sastane sa Vladimirom Putinom, koji je podržao Kučmu u njegovom zahtjevu da ponovi pune izbore. Na ponovljenim izborima u februaru 2010. pobijedio je prozapadno orijentisani Viktor Juščenko. Iako je Putin ponovo potvrdio svoju želju da sarađuje sa Juščenkom, poraz kandidata Viktora Janukoviča, koji je bio blizak Kremlju, smatra se Putinovim vanjskopolitičkim porazom.

Povodom Putinovog 60. rođendana 2012. godine, njemački časopis Fokus je analizirao Putinovu politiku u šest oblasti (stabilnost, sovjetska nostalgija, modernizacija, snažna Rusija, oligarsi, demokratija), navodeći:

"Što duže Putin drži ogromno carstvo silom i protivi se demokratizaciji, tim je veća opasnost od njegovog raspada. "

[97]

Politika prema Zapadu[uredi | uredi izvor]

Vladimir Putin i George W. Bush tokom samita G8 u Heiligendammu 2007. godine.

Putin je 25. aprila 2005. izazvao iritaciju na Zapadu i kod svojih saveznika kada je slučaj Sovjetskog Saveza opisao kao "najveću geopolitičku katastrofu vijeka" u govoru na nacionalnoj televiziji u Dumi. Iako je kasnije objasnio da je ova primjedba poslužila kao puko pojašnjenje političkih i društvenih posljedica ovog događaja i da se ne treba shvatiti kao nostalgija. Tokom krize na Krimu 2014. godine, ovu primjedbu su ponovo uzeli razni mediji, kao naprimjer, američki časopis The Wall Street Journal: On je također doveo u pitanje legalnost ukrajinskog glasanja o nezavisnosti 1991. godine.[98]

Putin je bio prvi ruski predsjednik koji je službeno održao govor na engleskom jeziku u službenom govoru 6. jula 2005. godine u Moskvi kao mjestu održavanja Olimpijskih igara 2012. godine.

8. septembra 2005. u Berlinu je potpisan sporazum u prisustvu njemačkih i ruskih šefova vlada za izgradnju baltičkog gasovoda sjeverni tok. Potpisnici sporazuma su bili predsjednici njemačkih korporacija BASF i E.ON, a na ruskoj strani ruska kompanija Gazprom. Sporazumom se uspostavlja saradnja između tri kompanije za izgradnju sjevernoevropskog gasovoda, koji će teći od ruske luke na Baltičkom moru Viborg do njemačke baltičke obale na udaljenosti od 1.200 km kroz Baltičko more. Putinov bliski prijatelj Gerhard Schröder, koji je u vrijeme objave još uvijek bio njemački kancelar, trebalo je da preuzme predsjedavanje konzorcijumom za gasovod, izazvavši kritiku opozicije.

Putin i Angela Merkel tokom sastanka u sibirskom gradu Tomsku 2006. godine.

Približavanje cijena gasa za Ukrajinu evropskom nivou, objavljeno u martu 2005. godine, široko je prošireno od strane zapadnih medija u vrijeme rusko-ukrajinskog gasnog spora koji je izbio u decembru 2005. godine kao Putinova reakcija na politički razvoj u susjednoj zemlji. Kasnije je, međutim, Moskva izvršila prilagođavanje cijena savezničkim državama kao što je Bjelorusija.

Putin je 17. novembra 2005. godine zajedno sa turskim premijerom Recepom Tayyipom Erdoğanom i italijanskim premijerom Silviom Berlusconijem otvorio rusko-turski plinovod Blue Stream u Samsunu (Turska).

Putin dodatno proširuje ruske zahtjeve za svjetski utjecaj, koristeći potražnju za energijom u Evropi. Putin je 21. oktobra 2006. uvjerio 25 lidera EU na samitu u Lahtiju u Finskoj da je Rusija otvorena za energetsko partnerstvo sa Evropskom unijom, ali je odbacio potpisivanje Energetske povelje Zapada. Na taj način je zadržao kontrolu nad ruskim gasovodnim sistemom za Evropljane. Putin je u svom govoru na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu u februaru 2007. formulisao oštro odbacivanje Zapada.[99] Ovo partnerstvo se očekivalo[100] zbog učešća Rusije u međunarodnim institucijama. "Povratak hladnom ratu?", Pod naslovom BBC[101] opisao je utisak mnogih učesnika na ovoj konferenciji.[102][103] U augustu 2007. godine, ruski bombarderi prvi put nakon 15 godina su letjeli blizu obala Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država.[104][105]

Drugi mandat na mjestu premijera 2008. - 2012.[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Drugi Putinov kabinet

Po ustavu Ruske Federacije Putin nije mogao da se kandiduje za treći uzastopni predsjednički mandat. Prvi zamjenik premijera Dmitrij Medvedev izabran je za njegovog nasljednika. Tokom prebacivanja vlasti 8. maja 2008. godine, samo dan nakon predaje predsjedništva Medvedevu, Putin je imenovan za premijera Rusije, zadržavajući svoj politički utjecaj.[106]

Putin sa Dmitrijem Medvedevim u martu 2008.

U jednom razgovoru sa novinarima Putin je izjavio da je prevazilaženje posljedica svjetske privredne krize jedno od dva glavnih dostignuća tokom njegovog drugog premijerskog mandata. Drugo dostignuċe je bio stabilizacija brojnosti ruskog stanovništva između 2008. i 2011. godine nakon dugog perioda demografskog kolapsa koji je počeo 1990-ih.[81]

Na kongresu Jedinstvene Rusije u Moskvi 24. septembra 2011. godine, Medvedev je zvanično predložio da Putin bude predsjednik 2012. godine, što je Putin prihvatio. Imajući u vidu gotovo potpunu nadmoċnost u ruskoj politici stranke Jedinstvena Rusija, mnogi svjetski posmatrači su vjerovali da je Putin bio siguran u treći predsjednički mandat. Tim potezom Medvedev se oslanjao na ulaznicu za Jedinstvenu Rusiju na parlamentarnim izborima u decembru 2011. godine, s ciljem da postane premijer na kraju svog predsjedničkog mandata.[107]

Poslije parlamentarnih izbora 4. decembra 2011, desetine hiljada Rusa učestvovalo je u protestima zbog navodne izborne prevare, najvećih protesta tokom Putinove vladavine. Demonstranti su kritikovali Putina i Jedinstvenu Rusiju i zatražili poništenje izbornih rezultata.[108] Ti protesti izazvali su strah od obojene revolucije u društvu.[109][110][111] Putin je navodno organizovao nekoliko paravojnih grupa odanih njemu i Ujedinjenoj Rusiji u periodu između 2005. i 2012. godine.[112]

Treċi predsjednički mandat 2012. - 18.[uredi | uredi izvor]

Produženi mandat i izbori[uredi | uredi izvor]

Putin je pobijedio na predsjedničkim izborima 4. marta 2012. godine u prvom krugu izbora.[113] Preuzimanje mandata izvršeno je 7. maja 2012. godine. Mandat ruskog predsjednika već je produžen 2010. za tadašnjeg budućeg predsjednika na 6 godina[114][115], a sljedeći predsjednički izbori održavaju se 18. marta 2018. godine. Ponovni izbor Putina 2018. godine uslijedio je zbog nadmoċnosti pristalica u Dumi nakon parlamentarnih izbora 2016. kao sigurnih. Prema mišljenju posmatrača, problem legitimnosti predsjednika proizašao bi iz odsustva alternativa i političke apatije stanovništva zbog ove nepromjenljivosti.[116] Pored ponekad dugogodišnjih suparničkih kandidata objavljenih u oktobru 2017. godine, poput Ksenije Sobčak koja je objavila svoju kandidaturu, zbog koje su izbori prema istom mišljenju zanimljiviji: povećanje političke težine izbora u očekivanim debatama i očekivano veće učešće birača bilo je u interesu Kremlja.[117] Dok Putin nije komentarisao svoju kandidaturu do 6. decembra 2017., Sobčakovu kandidaturu, koja je očigledno dobro prihvaćena od strane državnih medija, komentarisana je kao "fasada" (prema časopisu Der Spiegel)[118], kao pomoć Kremlju, te "uvažavanje privida demokratije" (prema NZZ). Također, pošto je njena kandidatura započela mjesec dana ranije od predsedničke administracije, smatrana je kao "kandidatura Putinove milosti"[119] ili kao kandidat za opoziciju opozicije,[120] što je također isto tako viđeno u nezavisnim ruskim medijima. Rostislav Turovski je njenu kandidaturu nazvao pitanjem koje je dogovoreno sa vlastima[121], dok je Arkadij Dubnov napomenuo da bi kandidatura bez obzira na pozadinu administracije bila korisna.[122] Predsjednikova najava njegove vlastite kandidature je bila očekivana u više navrata. Prema ruskom poslovnom časopisu Vedomosti, "jedina napetost ovih izbora" završena je 6. decembra 2017.[123] "Estetika susreta sa radnim ljudima" izabrana je na sastanku sa radnicima "GAZ-a", kako je komentarisala Novaya Gazeta.[124] Britanski časopis The Independent je opisao predizbornu kampanju, koje nije ni bilo: nije bilo predizbornih poruka, već jednostavno perspektiva "da će predsjednik djelovati predsjednički".[125]

Razvoj sistema[uredi | uredi izvor]

Nakon izbora, kao i uoči inauguracije, u Moskvi su održani masovni protestni skupovi protiv Putina.[126] Tokom godina koje su uslijedile, umjetne partije i (mladi) pokreti su stvoreni da podrže Putina kao dio "vođene demokratije".[127] 2015. u Moskvi su povodom promjene vlasti u Ukrajini organizovani masovni protesti protiv Euromajdana. Prema mnogim posmatračima, moguća demokratizacija Ukrajine bila bi prijetnja Putinovom sistemu, što bi bio glavni razlog destabilizacije Ukrajine od strane Rusije.[128][129] Propaganda protiv disidenata bila je potaknuta u državnim medijima, a disidenti su osuđivani kao izdajnici i koji su bili sistematski oklevetani. U međuvremenu, lokalna politika je ostala jedina oblast u kojoj opozicija nije bila potpuno isključena.

Nakon višegodišnjih dobrih rezultata u razvoju ruske privrede, Putin je 2015. u godišnjoj anketi agencije Direct Wire odgovorio na pitanja sa "upornim sloganima, selektivnom statistikom i tiradama protiv Zapada". On je spomenuo stručnjake koji su mislili da je Rusija već prošla kroz nisku tačku krize sa inflacijom od 11,4 odsto. [88] Putin je u aprilu smijenio ministra poljoprivrede Nikolaja Fjodorova zbog rasta cijena, koje su imale zadatak da ruske uvozne sankcije protiv Zapada pretvore u prednost za rusku poljoprivredu.[130] U maju 2015. godine, oko četvrtine Rusa je prema anketama novinara smatralo da je došlo do pozitivnih promjena u privredi. Spremnost da se prihvate ograničenja "spoljnog neprijatelja" odbijena je.[131]

Putin je u ljeto 2015. napravio lične izmjene kojima se nastojao distancirati (prema riječima Leonida Berschidskog, bivšeg prvog urednika novina Vedomosti) "od stvorene oligarhije". Prioriteti između Putina i njegovih drugova više se nisu podudarali sa pripajanjem Krima Ruskoj Federaciji i novom globalnom ulogom Rusije kojoj su težili, napisao je direktor Moskovske fondacije Carnegie.[132] Vladimir Ivanovič Jakunjin koji je bio Putinov bliski povjerenik otišao je iz javne kancelarije.[133] U augustu 2016. Putinov šef tužilaštva Sergej Ivanov prešao je na daleko manje uticajan položaj kao Specijalni predstavnik za očuvanje prirode i transport. Više visokih radnih mjesta preuzeli su mlađi predstavnici ruskih obavještajnih agencija.[134] Moć se prebacila sa birokratije na predsjednika. U ljeto 2016. godine, smijenjena su četiri regionalna guvernera, četiri okružna guvernera i jedan direktor carinskog organa.[135][136] Stvaranje Nacionalne garde u aprilu 2016. također je doprinijelo daljnjoj preraspodjeli vlasti u predsjedništvu. Prema mišljenju ruskog političkog naučnika Gleba Pavlovskog "demonstracija moći",[137][138] te "disciplinsko tijelo" protiv moguċih nelojalnih osoba iz svog okruženja dovelo je da je Fabijan Thunemann imenovao poželjne političke kandidate.[139] Većina autokrata je oborena socijalnim a ne vojnim udarima. U vezi sa pisanjem u Vedomostima, stvaranje Nacionalne garde, neposredno podređene predsjedniku, proglašeno je kao odgovor na pojavu novog "unutrašnjeg neprijatelja".[140]

Vanjska politika[uredi | uredi izvor]

Već u aprilu 2013. ruski dopisnik lista Die Zeit je napisao:

"Za sada je Rusija završila sa Zapadom. Politika zbližavanja sa Evropom, koja je tokom 1990-ih bila progonjena na Zapadu i Istoku - iako bez predrasuda - odavno je zaboravljena."

[141]

Prema analizi grupe autora Die Zeit-a u novembru 2014. godine, Putin je težio tome da brani cijlu vlast i da proširi sferu utjecaja Rusije.[142]

Putin tokom posjete Sevastopolju, Krim 9. maja 2014. godine, povodom 70. godišnjice oslobođenja ovog grada od nacističke Njemačke.

Od novembra 2013. godine, događaji na euromajdanu u Ukrajini povećali su napetosti sa Zapadom, nakon čega je uslijedila kriza oko pripajanja Krima Ruskoj Federaciji i rat u istočnoj Ukrajini od 2014. godine. Angela Merkel je govorila o silama koje "zanemaruju snagu zakona" i nazvala je "ilegalno pripajanje" Krima "starim razmišljanjem o sferama utjecaja, sa kojim se gazi međunarodno pravo."[143] Prvi put nakon Drugog Svjetskog Rata, pod Putinom 2014. godine, "evropska država je pripojila teritoriju suverene susjedne države kršeći međunarodno pravo".[144]

Također, zbog sankcija koje su nametnute Rusiji, rublja je naglo pala krajem 2014. godine, a Putin je okrivio strane zemlje za pad cijena nafte.[145] Na svojoj godišnjoj konferenciji za štampu 2014. godine, on je iznio brojne tvrdnje protiv Zapada, kao i veliki događaj krajem 2014. godine.[146][147][148]

Pod vođstvom Putina, Kremlj podržava krajnje desničarske i desničarske populističke stranke u zemljama Zapadne i Istočne Evrope. U septembru 2014. godine, ruska banka u vlasništvu Putinovog povjerenika odobrila je Nacionalnom frontu kredit od 9,4 miliona eura.[149] Kremlj je tražio podršku od Nationalnog fronta šest mjeseci prije referenduma o Krimu u martu 2014. godine i obećao novčanu naknadu.[150] Putin je pozvao Marine Le Pen i druge predstavnike desničarskih evropskih stranaka u Moskvu da posmatraju referendum o Krimu odatle. Nacionalni front, Slobodarska stranka Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs - FPÖ) i britanska Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) nazvali su pripajanje Krima Rusiji legitimnim.[151] U martu 2015. na poziv Putinove bliske saradničke stranke Rodine predstavnici grčke desničarske stranke Zlatne zore (Chrysi Avgi), Britanske nacionalne partije i njemačkog Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD) sastali su se u Rusiji kako bi razgovarali o očuvanju "tradicionalnih vrijednosti", kao što su porodica i hrišćanstvo.[152] Pored toga, Kremlj održava kontakte sa partijom Jobbik u Mađarskoj, Slovačkoj nacionalnoj stranci i Ataka u Bugarskoj. Podrška desničarskih ekstremističkih snaga u državama EU ima za cilj da oslabi Evropsku uniju, koja se želi suprotstaviti Putinovoj "euroazijskoj uniji" pod vodstvom Rusije.[153] Antiamerikanizam i negativan stav prema Evropskoj uniji i njenim vrijednostima dijele Putin i predstavnici desničarskih stranaka. Putinov kulturni konzervativizam, koji se manifestuje u donošenju zakona protiv "homoseksualne propagande", također se susreće sa odobravanjem u desničarskim populističkim krugovima. Le Pen je pohvalila Putina što se nije predao "međunarodnom homoseksualnom lobiju", opisujući Putina kao branioca "hrišćanske baštine evropske civilizacije".[154]

Putin je 5. novembra 2014. branio Hitler-Staljinov pakt (Pakt Ribbentrop-Molotov mladim naučnicima i nastavnicima historije i kritikovao Poljsku.[155] Putin je na konferenciji za novinare u maju 2015. ponovio svoje viđenje tog historijskog događaja.[156] Prema historičaru Timothyju Snyderu, Putinova historijska objašnjenja ciljaju na podjelu Evrope.[157][158]

Od septembra 2015. godine, ruske vojne snage daju podršku sirijskom predsjedniku Bašaru el Asadu kao "jedinom istinskom borcu protiv terorizma ​​Islamske Države." Vojna kampanja je također smatrana pokušajem da se oslobodi međunarodne izolacije zbog agresije u Ukrajini.[159] Putinov strah je bio vodič za takvu aktivnost i bio je pozvan da trpi istu sudbinu kao i drugi smijenjeni predsjednici.[160]


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Kremlin Biography of President Vladimir Putin". Pristupljeno 18 October 2016. 
  2. ^ "Vladimir Putin – President of Russia". European-Leaders.com. 22 March 2017. Pristupljeno 22 March 2017. 
  3. ^ "President Vladimir Putin on Biography.com". Pristupljeno 1 July 2016. 
  4. ^ Hoffman, David (30 January 2000). "Putin's Career Rooted in Russia's KGB". The Washington Post. 
  5. ^ Guriev, Sergei; Tsyvinski, Aleh (2010). "Challenges Facing the Russian Economy after the Crisis". u Anders Åslund, Sergei Guriev, Andrew C. Kuchins. Russia After the Global Economic Crisis. Peterson Institute for International Economics; Centre for Strategic and International Studies; New Economic School. str. 12–13. ISBN 9780881324976. 
  6. ^ GDP of Russia from 1992 to 2007 International Monetary Fund. Retrieved 12 May 2008
  7. ^ Putin: Russia's Choice, (Routledge 2007), by Richard Sakwa, Chapter 9
  8. ^ Fragile Empire: How Russia Fell In and Out of Love with Vladimir Putin, Yale University Press (2013), by Ben Judah, page 17
  9. ^ Shuster, Simon. "In Russia, an Election Victory for Putin and Then a 'Paid Flash Mob'", Time (5 March 2012).
  10. ^ Thompson, Mark (26 January 2016). "Russia: One of 10 worst economies in 2015". CNN. 
  11. ^ "Russian economy in turmoil as Putin is battered by falling oil price and sanctions". The Daily Telegraph. 25 January 2016. Pristupljeno 9 April 2016. 
  12. ^ "Russian Economy Crawled to Growth With Recession in Rearview". Bloomberg. 31 March 2017. 
  13. ^ "It's Official: Sanctioned Russia Now Recession Free". Forbes. 3 April 2017. 
  14. ^ "Russia's Putin wins by big margin". BBC News. 18 March 2018. Pristupljeno 18 March 2018. 
  15. ^ a b c Rosenberg, Matt (12 August 2016). "When Was St. Petersburg Known as Petrograd and Leningrad?". About.com. Pristupljeno 16 September 2016. 
  16. ^ "Prime Minister of the Russian Federation – Biography". 14 May 2010. Arhivirano s originala, 14 May 2010. Pristupljeno 31 July 2015. 
  17. ^ Pukas, Anna (22 July 2014). "Is Vladimir Putin mad or just bad?". Sunday Express. 
  18. ^ Vladimir Putin; Nataliya Gevorkyan; Natalya Timakova; Andrei Kolesnikov (2000). First Person. trans. Catherine A. Fitzpatrick. PublicAffairs. str. 208. ISBN 978-1-58648-018-9. 
  19. ^ First Person An Astonishingly Frank Self-Portrait by Russia's President Vladimir Putin The New York Times, 2000
  20. ^ Putin's Obscure Path From KGB to Kremlin Los Angeles Times, 19 March 2000
  21. ^ "Prime Minister". Russia.rin.ru. Pristupljeno 24 September 2011. 
  22. ^ "Putin Dazzles With German Language Skills". Russia: RT. 8 April 2016. Pristupljeno 16 April 2016. 
  23. ^ "In Tel Aviv, Putin's German Teacher Recalls 'Disciplined' Student". Haaretz. 26 March 2014. Arhivirano s originala, 19 November 2015. Pristupljeno 16 April 2016. 
  24. ^ Lynch, Allen. Vladimir Putin and Russian Statecraft, p. 15 (Potomac Books 2011).
  25. ^ Владимир Путин. От Первого Лица. Chapter 6 Archived 30 June 2009 at the Wayback Machine.
  26. ^ a b c d Pribylovsky, Vladimir (2010). "Valdimir Putin". Власть-2010 (60 биографий) (jezik: Russian). Moscow: Panorama. str. 132–139. ISBN 978-5-94420-038-9. 
  27. ^ "Vladimir Putin as a Spy Working Undercover from 1983". 30 June 1983. Pristupljeno 8 April 2017 – preko YouTube. 
  28. ^ (Sakwa 2008, str. 8–9)
  29. ^ Hoffman, David (30 January 2000). "Putin's Career Rooted in Russia's KGB". The Washington Post. 
  30. ^ Chris Hutchins (2012). Putin. Troubador Publishing Ltd. str. 40. ISBN 978-1-78088-114-0. But these were the honeymoon days and she was already expecting their first child when he was sent to Moscow for further training at the Yuri Andropov Red Banner Institute in September 1984 [...] At Red Banner students were given a nom de guerre beginning with the same letter as their surname. Thus Comrade Putin became Comrade Platov. 
  31. ^ Andrew Jack (15 December 2005). Inside Putin's Russia: Can There Be Reform without Democracy?. Oxford University Press. str. 66. ISBN 978-0-19-029336-9. He returned to work in Leningrad's First Department for intelligence for four and a half years, and then attended the elite Andropov Red Banner Institute for intelligence training before his posting to the German Democratic Republic in 1985. 
  32. ^ Vladimir Putin; Nataliya Gevorkyan; Natalya Timakova; Andrei Kolesnikov (5 May 2000). First Person: An Astonishingly Frank Self-Portrait by Russia's President Vladimir Putin. PublicAffairs. str. 53. ISBN 978-0-7867-2327-0. I worked there for about four and a half years, and then I went to Moscow for training at the Andropov Red Banner Institute, which is now the Academy of Foreign Intelligence. 
  33. ^ "Putin set to visit Dresden, the place of his work as a KGB spy, to tend relations with Germany". International Herald Tribune. 9 October 2006. Arhivirano s originala, 26 March 2009. 
  34. ^ Gessen, Masha (2012). The Man Without a Face: The Unlikely Rise of Vladimir Putin (1st iz.). New York City: Riverhead. str. 60. ISBN 978-1594488429. Pristupljeno 3 March 2014. 
  35. ^ "Vladimir Putin, The Imperialist". Time. 10 December 2014. Pristupljeno 11 December 2014. 
  36. ^ Sakwa, Richard (2007). Putin : Russia's Choice (2nd iz.). Abingdon, Oxon: Routledge. str. 10. ISBN 9780415407656. Pristupljeno 11 June 2012. 
  37. ^ R. Sakwa Putin: Russia's Choice, pp. 10–11
  38. ^ R. Sakwa Putin: Russia's Choice, p. 11
  39. ^ Remick, David. "Watching the Eclipse". The New Yorker (11 August 2014). Pristupljeno 3 August 2014. 
  40. ^ Newsweek, "Russia's Mighty Mouse", 25 February 2008.
  41. ^ Stone, Oliver. "The Putin Interviews (Party 2 - 2:10)". www.sho.com. Showtime. Pristupljeno 12 November 2018. 
  42. ^ "Archived copy". Arhivirano s originala, 21 February 2007. Pristupljeno 21 February 2007. 
  43. ^ Kovalev, Vladimir (23 July 2004). "Uproar at Honor For Putin". The Saint Petersburg Times. 
  44. ^ Hoffman, David (30 January 2000). "Putin's Career Rooted in Russia's KGB". The Washington Post. 
  45. ^ "Archived copy". Arhivirano s originala, 27 September 2007. Pristupljeno 27 September 2007.  by Catherine Belton
  46. ^ Walsh, Nick Paton (29 February 2004). "The Man Who Wasn't There". The Observer.
  47. ^ a b Владимир Путин: от ассистента Собчака до и.о. премьера (jezik: Russian). GAZETA.RU. 
  48. ^ "ПУТИН – КАНДИДАТ НАУК" (jezik: Russian). zavtra.ru. 24 May 2000. Arhivirano s originala, 6 August 2013. 
  49. ^ Gustafson, Thane. Wheel of Fortune: The Battle for Oil and Power in Russia, p. 246 (Harvard University Press, 2012).
  50. ^ a b "It All Boils Down to Plagiarism". Cdi.org. 31 March 2006. Arhivirano s originala, 6 August 2009. Pristupljeno 2 March 2010. 
  51. ^ a b Maxim Shishkin, Dmitry Butrin; Mikhail Shevchuk. "The President as Candidate". Kommersant. Arhivirano s originala, 11 May 2011. Pristupljeno 30 March 2010. 
  52. ^ "Researchers peg Putin as plagiarist over thesis". The Washington Times. 24 March 2006. Pristupljeno 5 March 2014. 
  53. ^ The Half-Decay Products (in Russian) by Oleg Odnokolenko. Itogi, #47(545), 2 January 2007.
  54. ^ Rosefielde, Steven; Hedlund, Stefan (2009). Russia Since 1980. Cambridge University Press. str. 139. ISBN 978-0-521-84913-5. Pristupljeno 21 May 2017. 
  55. ^ "Russia: Putin Travels To Chechnya To Visit Troops". Radio Free Europe/Radio Liberty. 3 March 2000. 
  56. ^ УКАЗ от 31 декабря 1999 г. № 1763 О ГАРАНТИЯХ ПРЕЗИДЕНТУ РОССИЙСКОЙ ФЕДЕРАЦИИ, ПРЕКРАТИВШЕМУ ИСПОЛНЕНИЕ СВОИХ ПОЛНОМОЧИЙ, И ЧЛЕНАМ ЕГО СЕМЬИ. Rossiyskaya Gazeta
  57. ^ Александр Колесниченко. ""Развращение" первого лица. Госдума не решилась покуситься на неприкосновенность экс-президента". Newizv.ru. Pristupljeno 22 June 2013. 
  58. ^ Ignatius, Adi. Person of the Year 2007: A Tsar Is Born, Time, page 4 (19 December 2007). Retrieved 19 November 2009.
  59. ^ "ДЕЛО ПУТИНА". Novaya Gazeta. 20–23 March 2000. Pristupljeno 19 March 2016. 
  60. ^ "Компромат.Ru / Compromat.Ru: Фигунанты по квартирному делу". compromat.ru. Pristupljeno 19 March 2016. 
  61. ^ Dawisha, Karen (22 September 2015). Putin's Kleptocracy: Who Owns Russia? (jezik: engleski). Simon and Schuster. ISBN 9781476795201. 
  62. ^ "Почему Марина Салье молчала о Путине 10 лет?". Radio Svoboda. Pristupljeno 19 March 2016. 
  63. ^ a b "История президентских выборов в России". РИА Новости. Pristupljeno 25 November 2015. 
  64. ^ Spectre of Kursk haunts Putin, BBC News, 12 August 2001
  65. ^ Putin: Russia's Choice, By Richard Sakwa, (Routledge, 2008) page 143-150
  66. ^ Playing Russian Roulette: Putin in search of good governance, by Andre Mommen, in Good Governance in the Era of Global Neoliberalism: Conflict and Depolitisation in Latin America, Eastern Europe, Asia, and Africa, By Jolle Demmers, Alex E. Fernández Jilberto, Barbara Hogenboom (Routledge, 2004)
  67. ^ "Regions and territories: Chechnya". Pristupljeno 9 April 2016. 
  68. ^ "Can Grozny be groovy?". The Independent (London). 6 March 2007. Arhivirano s originala, 28 March 2007. 
  69. ^ "Human Rights Watch Reports, on human rights abuses in Chechnya". Human Rights Watch. Arhivirano s originala, 21 November 2006. Pristupljeno 22 June 2013. 
  70. ^ "The World Factbook". Pristupljeno 25 November 2015. 
  71. ^ Rede von Wladimir Putin bei einer Sondersitzung von Bundesrat und Bundestag vom 25. September 2001 (Video sowie verlinkt Wortprotokoll), Webseite des Deutschen Bundestages.
  72. ^ Rede von Wladimir Putin bei einer Sondersitzung von Bundesrat und Bundestag vom 25. September 2001 (Video sowie verlinkt Wortprotokoll), Webseite des Deutschen Bundestages.
  73. ^ "Russian President Vladimir Putin Arrives at Bush Home in Maine". Associated Press, USA. 7 February 2007. Pristupljeno 21 April 2017 – preko YouTube. 
  74. ^ "Presidents Bush and Putin Press Conference in Maine". Associated Press, USA. 2 July 2007. Pristupljeno 21 April 2017 – preko YouTube. 
  75. ^ "President George W. Bush on The Ellen Show". TheEllenShow, USA. 2 March 2017. Pristupljeno 21 April 2017 – preko YouTube. 
  76. ^ Moscow siege leaves dark memories, BBC News, 16 December 2002
  77. ^ "On this Day December 25: Gorbachev resigns as Soviet Union breaks up". BBC News. Pristupljeno 23 December 2016. 
  78. ^ Gold, Martin (16 September 2015). "Understanding the Russian Move into Ukraine". The National Law Review. Pristupljeno 23 December 2016. 
  79. ^ Krainova, N. (5 March 2013). "Life Expectancy in Russia Is Stagnant, Study Says". The Moscow Times. Pristupljeno 23 December 2016. 
  80. ^ "The challenges of the Medvedev era". BOFIT Online. 24 June 2008. ISSN 1456-811X. Arhivirano s originala, 20 March 2012. Pristupljeno 24 September 2011. 
  81. ^ a b "BBC Russian – Россия – Путин очертил "дорожную карту" третьего срока". BBC. Pristupljeno 25 November 2015. 
  82. ^ How to Steal Legally The Moscow Times, 15 February 2008 (issue 3843, page 8).
  83. ^ Putin’s Gamble. Where Russia is headed by Nikolas Gvosdev, nationalreview.com, 5 November 2003. Archived 28 December 2008 at the Wayback Machine.
  84. ^ Putin's Kremlin Asserting More Control of Economy. Yukos Case Reflects Shift on Owning Assets, Notably in Energy by Peter Baker, The Washington Post, 9 July 2004.
  85. ^ "Hague court awards $50 bn compensation to Yukos shareholders". Russia Herald. Pristupljeno 29 July 2014. 
  86. ^ "Putin's Russia failed to protect this brave woman – Joan Smith". The Independent (London). 9 October 2006. Arhivirano s originala, 7 December 2008. Pristupljeno 22 June 2013. 
  87. ^ "Anna Politkovskaya, Prominent Russian Journalist, Putin Critic and Human Rights Activist, Murdered in Moscow". Democracy Now. 9 October 2006. Arhivirano s originala, 10 October 2006. 
  88. ^ Kolesnikov, Andrey (11 October 2006). "Vladimir Putin and Angela Merkel Work Together". Kommersant. Arhivirano s originala, 30 September 2007. 
  89. ^ Lee, Steven (10 March 2007). "Kasparov, Building Opposition to Putin". The New York Times (Russia). Pristupljeno 2 March 2010. 
  90. ^ "Garry Kasparov jailed over rally". BBC News. 24 November 2007. Pristupljeno 9 April 2010. 
  91. ^ "Putin Dissolves Government, Nominates Viktor Zubkov as New Prime Minister". Fox News Channel. 12 September 2007. Pristupljeno 2 March 2010. 
  92. ^ Election Preliminary Results for United Russia, 4 December 2007, Rbc.ru
  93. ^ Russians Voted In Favour of Putin Archived 11 May 2011 at the Wayback Machine., 4 December 2007, Izvestia
  94. ^ Assenters' March Archived 11 May 2011 at the Wayback Machine., 3 December 2007, Izvestia
  95. ^ The Roots of the Ukraine Crisis – Putin’s Russia is using military might to rewrite the history of the Soviet collapse. In: WSJ. 14. März 2014; Zitat: „The roots of today’s crisis go back to the last days of the Soviet Union, whose demise Mr. Putin has lamented as the ‚greatest geopolitical catastrophe of the century‘.“
  96. ^ Kalt, skrupellos – erfolgreich?: Mit Macht und Erpressung hat Präsident Putin die Ukraine in den Moskauer Einflussbereich zurückgeholt. Nicht sein einziger politischer Erfolg in diesem Jahr. Was treibt den Mann im Kreml? In: Der Spiegel. 51/2013 vom 16. Dezember 2013.
  97. ^ Die sechs größten Mythen um Wladimir Putin. In: Focus. 7. Oktober 2012.
  98. ^ The Roots of the Ukraine Crisis – Putin’s Russia is using military might to rewrite the history of the Soviet collapse. In: Wall Street Journal. 14. März 2014; “But Mr. Yeltsin’s policy of trying to peacefully reintegrate the former Soviet space was reversed by his successor, Mr. Putin, who invaded Georgia in 2008 and Ukraine in 2014.”
  99. ^ Obama und die Geduld, NZZ, 5. September 2016; „Bereits 2007 schleuderte Präsident Putin an der Münchner Sicherheitskonferenz dem Westen ein «Nein» entgegen.“
  100. ^ Putin schockt die Europäer, Spiegel, 10. Februar 2007
  101. ^ Putin’s speech: Back to cold war? BBC, 10. Februar 2007
  102. ^ Russia: Washington Reacts To Putin’s Munich Speech, RFERL, 13. Februar 2007; “Putin’s comments reminded more than a few observers of the verbal exchanges between Moscow and Washington during the Cold War.”
  103. ^ Vladimir Putin’s inflammatory speech terrifies the audience at the Munich Security Conference 2007, Oliver Rolofs für MSC
  104. ^ Russische Langstreckenbomber wieder permanent in der Luft, FAZ, 17. August 2007
  105. ^ Wie im Kalten Krieg – Russische Bomber überfliegen Nato-Stützpunkt, Die Welt, 9. August 2007
  106. ^ "Putin Is Approved as Prime Minister". The New York Times. 9 May 2008. 
  107. ^ "Russia's Putin set to return as president in 2012". BBC News. 24 September 2011. Pristupljeno 24 September 2011. 
  108. ^ Russian election protests – follow live updates, The Guardian. Retrieved 10 December 2011
  109. ^ Как митинг на Поклонной собрал около 140 000 человек politonline.ru Šablon:Ru icon
  110. ^ Sputnik (4 March 2012). "'We Won in Fair and Open Fight' – Putin". RIA Novosti. Pristupljeno 25 November 2015. 
  111. ^ Sputnik (23 February 2012). "Putin Supporters Fill Moscow Stadium". RIA Novosti. Pristupljeno 25 November 2015. 
  112. ^ Frum, David (June 2014), "What Putin Wants", The Atlantic 313 (5): 46–48 
  113. ^ Protest vor Amtseinführung in Russland – Blutige Proteste bei Demo gegen Putin. auf: Ria Novosti. 13. Sept. 2014.
  114. ^ Putin liebäugelt schon mit der vierten Amtszeit. In: Die Welt. 20. September 2013.
  115. ^ Medwedjew verlängert Präsidenten-Amtszeit. In: Süddeutsche Zeitung. 17. Mai 2010.
  116. ^ Kommentar: Offensichtlicher Wahlbetrug in Russland, Deutsch Welle, 19. September 2016
  117. ^ Krim gehört Ukraine – Opposition light für Putin?, ZDF, 27. Oktober 2017
  118. ^ Christina Hebel: Die wolkige Frau Sobtschak, Spiegel Online vom 24. Oktober 2017
  119. ^ Šablon:Internetquelle
  120. ^ Xenia Sobtschak, die Spoilerkandidatin, die Welt, 19. Oktober 2017
  121. ^ Kandidatin „gegen alle“, Nowaja Gaseta, 18. Oktober 2017
  122. ^ Arkadij Dubnow im Interview, Echo Moskwy, 6. November 2017
  123. ^ Warum Putins Ankündigung der Teilnahme an Wahlen nicht wichtig ist – Die einzige Spannung der Wahl ist vorbei., Wedomosti, 6. Dezember 2017
  124. ^ Der Präsident wählte die Leute, Nowaja Gaseta, 6. Dezember 2017
  125. ^ Russia election 2018: On the road with Vladimir Putin’s weird, non-existent presidential campaign, The Independent, 9. Februar 2018
  126. ^ Blutige Ausschreitungen bei Demo gegen Putin. In: Focus Online. 6. Mai 2012. Abgerufen am 7. Mai 2012.
  127. ^ „Vielleicht betet er. Denn die Situation ist furchtbar“, die Welt, 13. März 2015; Wladislaw Surkow, die graue Eminenz des Kremls, ließ im Rahmen der „gelenkten Demokratie“ künstliche Parteien und Bewegungen entstehen.
  128. ^ Anti-Maidan-Protest: Demonstranten in Moskau wurden bezahlt, Spiegel 22. Februar 2015
  129. ^ Gastkommentar zum Putinismus – Eine präventive Konterrevolution, NZZ, 4. April 2014
  130. ^ NZZ, 17. April 2015, Zitat Seite 3 der gedruckten Ausgabe – das Wort Durchhalteparole fiel schon nach der Pressekonferenz am 4. Dezember: Šablon:Webarchiv, http://www.focus.de/politik/ausland/eu-sanktionen-zwingen-zum-umdenken-die-neue-russland-achse-schmiedet-putin-gerade-einen-zweiten-ost-block_id_4339361.html
    http://www.handelsblatt.com/politik/international/wladimir-putin-wir-haben-den-hoehepunkt-der-krise-ueberwunden/11645098.html „Wir haben den Höhepunkt der Krise überwunden“, Handelsblatt, 16. April 2015 (auch hier Durchhalteparolen, aber nur in der Bildunterschrift)
  131. ^ Putin entlässt Landwirtschaftsminister, FAZ, 22. April 2015
  132. ^ Putin Is Culling His Inner Circle, Bloomberg, 3. August 2016
  133. ^ Putin May Be Tiring of His Cronies, Bloomberg, 18. August 2015
  134. ^ ZEIT ONLINE, AP, dpa, ft: „Putin entlässt überraschend Kreml-Verwaltungschef“. Die Zeit online vom 12. August 2016
  135. ^ Neue Nomenklatur: von Stalin bis Breschnew, Wedomosti, 7. August 2016
  136. ^ The Kremlin’s Game Of Thrones, FRE/RL, 12. August 2016
  137. ^ Changing of the guard: Putin’s law enforcement reforms European Council of Foreign Relations; Kommentar, 11. April 2016
  138. ^ Šablon:Webarchiv, The Moscow Times, 7. April 2016 im Internetarchiv
  139. ^ Selbst Putin fürchtet sich, NZZ, 7. Mai 2018, Seite
  140. ^ Ministerium für innere Feinde, Wedomosti, 6. April 2016
  141. ^ Johannes Voswinkel: Vom Westen nichts lernen? – Auf der Suche nach den Werten der russischen Außenpolitik – DZ Nr. 15/2013 vom 14. April 2013
  142. ^ Putins großer Plan. auf: zeit.de, 20. November 2014. (Wie Russland von der Ostsee bis zur Adria seine Macht ausbaut)
  143. ^ Rede von Bundeskanzlerin Merkel im Wortlaut. In: Die Zeit. 17. November 2014.
  144. ^ Andreas Kappeler: Kleine Geschichte der Ukraine. Beck, München 2014, ISBN 978-3-406-67019-0, S. 355.
  145. ^ 20-Uhr-Nachrichten des Deutschlandfunks vom 18. Dezember 2014, Putin macht Ausland für Wirtschaftskrise mitverantwortlich, abgerufen am 18. Dezember 2014.
  146. ^ Friedrich Schmidt: Zauberer eigener Art – FAZ.net 18. Dezember 2014
  147. ^ dpa/Reuters/Bloomberg: Putin: Wir schützen unser Recht auf Existenz FAZ, 4. August 2015, abgerufen am 4. August 2015
  148. ^ offizielle Seite des Präsidenten der russischen Föderation: New Year reception at the Kremlin 26. Dezember 2014
  149. ^ Michaela Wiegel: Russischer Kredit an Le Pen: Putin-Vertrauter finanziert Front National. In: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 24. November 2014.
  150. ^ Šablon:Internetquelle
  151. ^ Šablon:Internetquelle
  152. ^ St. Petersburg: Russland heißt Europas Rechtsextreme willkommen. In: Zeit Online, 22. März 2015.
  153. ^ Luke Harding: We should beware Russia’s links with Europe’s right. In: The Guardian, 8. Dezember 2014.
    Rudolf Balmer, Klaus-Helge Donath, Ralf Leonhard: Europas Rechtspopulisten und Russland: Zusammen gegen die EU. In: die tageszeitung, 11. Mai 2014.
    Hendrik Loven, Sabina Wolf, Katharina Kraft: Šablon:Webarchiv. In: report München, 24. Februar 2015.
  154. ^ Michaele Wiegel: Front National: Mit Putin die christliche Zivilisation retten. In: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 22. Mai 2014.
    Alina Polyakova: Strange Bedfellows: Putin and Europe’s Far Right. In: World Affairs, September/Oktober 2014.
    Jean Batou: Putin, the War in Ukraine, and the Far Right. In: New Politics. 15, Nr. 3, Sommer 2015, S. 62–67.
    Daniel Wechlin: Rechtspopulisten: Der Flirt des Kremls mit Europas Rechten. In: Neue Zürcher Zeitung, 7. Juni 2014.
  155. ^ Oliver Das Gupta/SZ; DLF: Putin verteidigt Hitler-Stalin Pakt und Teilung Polens (mit Link auf den offiziellen Redetext beim Kreml: Vladimir Putin met with young academics and history teachers at the Museum of Modern Russian History)
  156. ^ Pressekonferenz von Bundeskanzlerin Merkel und Staatspräsident Putin am 10. Mai 2015 in Moskau
  157. ^ „Verwirrungin den Köpfen stiften“: Historiker Snyder: „Europa ist für Putin ein leichteres Ziel als die Ukraine“, Focus, 3. März 2015; “What began as an anti-Ukraine European propaganda campaign, has now become a propaganda campaign directed against Europe itself. Europe has proven to be a softer target than Ukraine.”
  158. ^ Frank-Walter Steinmeier zu Besuch in Kiew „Wladimir Putin will Europa spalten“, N24, 22. März 2014
  159. ^ Vladimir Putin bids for major world role as his forces move into Syria, The Guardian, 27. September 2015
  160. ^ Putin’s Diplomatic Strategy — Don’t Offer Solutions, Create New Problems – A Disaster for All, Moscow Analysts Say, Interpretermag, 28. September 2015 ; Putin is afraid of “repeating the fate of other presidents who have been overthrown.” / „use foreign expansion to mask internal collapse.“