Idi na sadržaj

Olimpijske igre

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Nekoliko mjeseci prije Olimpijskih igara trkači, uglavnom bivši sportisti, istaknuti pojedinci ali i mnogi građani, Olimpijskom bakljom prenose štafetno Olimpijski plamen od drevne Olimpije do mjesta svečanog otvaranja na olimpijskom stadionu. (Na slici: Olimpijska baklja za OI u Pekingu 2008.)

Olimpijske igre (OI) su veličanstveno višesportsko takmičenje koje se održava svake 4 godine. Pogrešno ih nazivamo i olimpijade, jer olimpijadom je u staroj Grčkoj nazivano razdoblje između dviju Olimpijskih igara, pa tako završetkom Olimpijskih igara počinje jedna olimpijada, a završetkom te olimpijade počinju sljedeće Olimpijske igre itd. Ispravan i službeni naziv nekih Olimpijskih igara, npr. konkretno Igara 2004. u Atini, glasi: "Igre XXVIII olimpijade modernog doba". Te Igre u Atini ustvari nisu 28. olimpijske igre (od Atine 1896. naovamo) – koje su održane – nego "tek" 25. To je zato što Igre VI, XII i XIII olimpijade modernog doba, koje su trebale biti održane u Berlinu 1916., Helsinkiju 1940. i Londonu 1944, zbog Prvog ili Drugog svjetskog rata, nisu održane.

Isprva održavane samo u staroj Grčkoj, Olimpijske su igre oživljene krajem 19. vijeka djelovanjem francuskog humaniste i zanešenjaka baruna Pierre de Coubertina. Na njegov prijedlog je u Parizu 23. juna 1894. osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO), franc. CIO, engl. IOC), a prvi predsjednik tog najvišeg olimpijskog i uopće sportskog tijela postao je Grk Demetrios Vikelas. Ispravno zvane: "Igre I olimpijade", tj. Prve olimpijske igre modernog doba (nisu imale prefiks "ljetne", jer tada još nije bilo spomena o potrebi održavanja posebnih, Zimskih olimpijskih igara), održane su 1896. godine u Atini i otad se održavaju svake 4 godine osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Pošto se ubrzo ukazala potreba za jednako kvalitetnim takmičenjima u zimskim sportovima, uskoro su održane i prve Zimske olimpijske igre u Chamonixu (Francuska) 1924.

Zimske olimpijske igre održavale su se također kao i ljetne, svake 4 godine, iste godine, zaključno do 1992. i Igara u Albertvilleu, kad je, zbog glomaznosti olimpijskog programa, ali i zbog zahtjeva moćnih TV-kuća, odlučeno da se razdvoje termini održavanja Ljetnih i Zimskih igara, pa su prve iduće Zimske olimpijske igre održane 1994. u Lillehammeru u Norveškoj.

Olimpijske igre su natjecanja između sportista u pojedinačnim i ekipnim disciplinama. U ekipnim disciplinama svaka država, sudionica Igara, smije poslati samo jednu ekipu Olimpijske igre okupljaju sportisti koje su imenovali njihovi nacionalni olimpijski odbori, a čije je prijave prihvatio Međunarodni olimpijski odbor. Sportisti, ma kako poznati i kvalitetni bili, za razliku od natjecanja na nekoliko početnih Olimpijskih igara, ne mogu se samoinicijativno i sami prijavljivati za sudjelovanje na Igrama jer bi očito broj, na taj način, prijavljenih sportista bio nepodnošljivo velik.

Starovjekovne Olimpijske igre

[uredi | uredi izvor]

Pravi izvori o nastanku starovjekovnih Olimpijskih igara su izgubljeni u vihorima vijekova, ali kruže mnoge legende i predaje o njihovom nastanku. Jedna legenda govori da je Igre ustanovio sam Zeus kao proslavu svoje pobjede, u bitki za vrhovništvom, nad ocem Kronom. Druga kaže da je Heraklo (rimski: Herkul), jednom pobijedio na nekoj utrci u Olimpiji, pa je odlučio da se na taj spomen svake 4 godine održavaju takve utrke.

Međutim, osim Igara u Olimpiji održavale su se i druge "konkurentne", slične Igre. To su bile Pitijske, Nemejske i Istmijske igre, ali su Olimpijske igre, spletom političkih okolnosti, nadvladale 572. p. n. e. Sve te priče u vezi sa starovjekovnim Igrama dovode nas u vezu sa starogrčkim pojmom Olimpijskog primirja, kada su, prema legendama, grčke državice prekidale međusobna neprijateljstva za vrijeme trajanja Igara. Prvi vjerodostojan zapis o održavanju Igara u Olimpiji datira iz 776. p. n. e, premda nije sigurno da su to bile i prve Igre u staroj Grčkoj. Neki histričari su skloni zaključiti da su se slična natjecanja sporadično održavala čak i od 13. vijeka p. n. e. Isprva su Igre bile uglavnom događaj lokalnog značaja, a do XV starovjekovnih Olimpijskih igara održavala se samo jedna disciplina – utrka na 1 stadij (nešto manje od 185 m). Onda je dodana utrka na 2 stadija, a prva dugoprugaška utrka, na 24 stadija (oko 4420 m), održana je 720. p. n. e. Baš uz te Igre vezana je i jedna zanimljivost. Isprva su se sportisti natjecali obučeni, u laganu sportsku opremu, kao danas. A onda su, na tim Igrama, tokom utrke, jednom trkaču – spale hlačice i nastavio je trčati gol. To je od ostalih atleta ubrzo objeručke prihvaćeno, pa su se natjecatelji od tada takmičili goli.

Ubrzo se počeo povećavati i broj sportova: 748. godine uveden je pankraton (kombinacija boksa i hrvanja), 708. klasično hrvanje i petoboj, 688. šakanje (kao današnji boks), 680. godine utrke kočija, itd Olimpijske igre postaju sve važniji momenat u historiji stare Grčke, dostižući svoj vrhunac tokom 6. i 5. vijeka p. n. e.

Olimpijske su igre također imale velik vjerski značaj, održavane su u slavu vrhovnog boga Zeusa, kojem je podignut veličanstveni kip u Olimpiji. Broj disciplina ubrzo je narastao do dvadesetak, a same su se Igre održavale nekoliko dana. Olimpijski pobjednici uskoro su postali osobe sveopćeg poštovanja; prilikom povratka u rodni grad, ako je trebalo, rušili su se i dijelovi gradskih bedema da bi s pratnjom mogli ući, te bi bili ovjekovječeni kroz pjesme, predaje i podizali bi im se kipovi, a njihovi uspjesi bili su i materijalno nagrađivani (raznorazne beneficije, oslobođenje od poreza, itd). Ustalio se ritam održavanja Igara – svake 4 godine, a vrijeme između prošlih i budućih igara prozvano je olimpijadom. Stari su Grci te periode koristili i kao jednu od metoda brojanja godina.

Igre su polako gubile važnost tokom rimske vladavine nad Grčkom iako su i tada imale veliki ugled i značaj. Priča se čak da je sam rimski car Tiberije maštao o naslovu i časti olimpijskog pobjednika, a i Neron je rado posjećivao olimpijska borilišta. Međutim, s jačanjem kršćanstva, a pogotovo kad je ono postalo državna religija (391) Olimpijske igre sve su više smatrane slavljenjem paganskih božanstava i ostacima paganskih rituala, pa je konačno 393. godine rimski car Teodozije ukinuo Igre, zaključujući tako gotovo 12-vjekovnu historiju ovog sportskog događanja.

Oživljavanje Olimpijskih igara

[uredi | uredi izvor]
Pierre de Coubertin, "otac" modernih Olimpijskih igara, sahranjen je u Lausanni, Švicarska, gdje je danas sjedište MOO-a, a njegovo je srce, po njegovoj vlastitoj želji, sahranjeno u drevnoj Olimpiji

Pošto nijedna ideja nikad ne umire, tako ni olimpijski duh i olimpijska ideja nisu umrli 393. Već u 17. vijeku u Engleskoj su se počele održavati sportske svečanosti izdaleka nalik drevnim starogrčkim Igrama. Tokom sljedećih vijekova slična sportska događanja organizirana su i u Francuskoj i Grčkoj, ali to su bila mala takmičenja, bez ikakvog međunarodnog značenja. Zanimanje za oživljavanje Olimpijskih igara raslo je kako su iskapanjima njemačkih arheologa, sredinom 19. vijeka otkrivani ostaci starogrčke Olimpije.

Nekako u isto vrijeme baron Pierre de Coubertin istraživao je razloge francuskog poraza u Francusko – Pruskom ratu (1870–1871). On je zaključio da je razlog (i) u tome što francuski vojnici nisu imali potrebnu fizičku pripremljenost pa je nastojao to poboljšati.

U Coubertinu je istovremeno zaživjela želja o zajedništvu među narodima, želja o takmičenju svjetske mladosti na sportskom, a ne na bojnom polju. Tako je ideja o oživotvorenju plemenitog olimpijskog duha dobila svoj najdublji smisao.

Dalje je sve bila historija.

Na kongresu na pariskom univerzitetu Sorboni, održanom od 16. juna do 23. juna 1894, on je iznio svoju ideju pred međunarodnim auditorijem. I uspio je. Posljednjeg dana kongresa odlučeno je da se prve Olimpijske igre modernog doba, tj. Igre prve Olimpijade, održe 1896. godine u Atini, u njihovoj domovini, Grčkoj, gdje su i rođene prije 2672 godine. Radi organizacije Igara utemeljen je Međunarodni olimpijski odbor (MOO), a Demetrios Vikelas je, kao pripadnik grčkog naroda, dobio čast da postane prvim predsjednik.

Olimpijske igre 1896., Igre I. Olimpijade modernog doba, bile su uspješne. Održane su od 5. aprila do 14. aprila 1896. Iako je učestvovalo samo 285 sportista (samo muškarci) iz 13 država, a koji su se natjecali u 9 sportova i 43 sportske discipline, bilo je to najveće međunarodno sportsko takmičenje ikada održano (ne zaboravimo na starovjekovnim Olimpijskim igrama natjecali su se samo Grci). Grčki čelnici i grčka javnost bili su, s pravom, ushićeni te su očekivali da će imati monopol na Igre, tj. očekivali su da će se Olimpijske igre, kao prije, održavati samo u Grčkoj, ali MOO je odlučio drukčije, pa su Igre II. Olimpijade održane 1900. u Parizu, u Francuskoj, a te su Igre već bile i puno veće: 24 zemlje sudionice, 1225 sportista, među njima 19 žena!

Inače, čuveno olimpijsko geslo Citius, altius, fortius ("Brže, više, jače"), koje je ustvari postalo moto Olimpijskih igara, nije, kako bi neko pomislio, ostalo iz starog vijeka, nego je to u svom govoru, prilikom osnivanja školskog sportskog društva u školi u kojoj je bio direktor, izrekao prijatelj barona de Coubertina, dominikanac, otac Henry Martin Didon.

I "utješno" geslo Važno je učestvovati, ne pobijediti, koje se, pogrešno, pripisuje samom De Coubertinu, također je "autorsko djelo" jednog crkvenog čovjeka – u propovijedi na misi za sudionike Olimpijskih igara u Londonu 1908. to je izrekao pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot.

Moderne Olimpijske igre

[uredi | uredi izvor]

Nakon početnog uspjeha Olimpijske igre su imale poteškoća. Igre održane u Parizu 1900. i St. Louisu 1904. bile su u sjeni, bolje reći, bile su privjesak svjetskim izložbama koje su u tim gradovima tada održavane. A i samo trajanje tih Olimpijskih igara govori dosta: one u Parizu trajale su 5 i po mjeseci (!?), a one u St. Louisu uvjetno rečeno ”manje” – nešto preko 4 mjeseca i 20 dana. Kako Englezi ne bi bili "gori" od Francuza to su četvrte Igre, održane u Londonu, trajale od 27. aprila do 31. oktobra 1908, dakle, preko 6 mjeseci, što je za današnje pojmove neshvatljivo. Trajanje Igara tako je variralo; neke su trajale manje, neke više, da bi se s Igrama u Los Angelesu 1932., pa 1936. u Berlinu vrijeme trajanja ustalilo na današnjih 15 dana.

U spomen na prve Igre iz 1896. održane su, također u Atini, 1906, na njihovu 10-godišnjicu, tzv. "međuigre". Iako su i te Igre organizirane od strane MOO-a, taj isti MOO ih ne vodi ostale "redovne" Olimpijske igre nego više kao neku jubilarnu proslavu. Ima, međutim, mnogih savremenih historičara Olimpizma koji su za to da i te Igre budu smatrane službenim Olimpijskim igrama. Svejedno, iako nepriznate kao službene, i te su Igre pridonijele popularizaciji i širenju olimpijskog pokreta.

Zimske olimpijske igre

[uredi | uredi izvor]

Kad je utemeljen MOO, jedan od predviđenih sportova bilo je i klizanje na ledu, a prvo takmičenje takvog tipa, održano na Igrama 1908. u Londonu, bile su 4 discipline umjetničkog klizanja. Predloženo je osnivanje posebnih zimskih Igara, ali je ta ideja minirana glasovima Skandinavaca koji su protežirali svoje "Nordijske igre". Ipak neke discipline zimskih sportova bile su uvrštene u program Igara 1916. u Berlinu (koje nisu održane) i onih 1920. u Antwerpenu. A onda je, 1924. u Chamonixu u Francuskoj pod pokroviteljstvom MOO-a a u sklopu [[Olimpijske igre 1924.|VIII Olimpijskih igara 1924. u Parizu, prvo organiziran "Međunarodna sedmica zimskih sportova" koji je postigao uspjeh, pa je iduće, 1925. godine MOO odlučio ustanoviti posebne Zimske olimpijske igre koje će se održavati neovisno o Ljetnim olimpijskim igrama. Na zasjedanju MOO-a, 1926. odlučeno je da se ta sportska priredba, održana 1924, računa kao prve Zimske olimpijske igre.

Do 1992. i Ljetne i Zimske olimpijske igre održavane su u istoj godini, a onda je, iz navedenih razloga, MOO odlučio "razdvojiti" ih. Zbog toga su sljedeće Zimske olimpijske igre, 1994, održane samo dvije godine poslije prethodnih Igara.

Razvoj

[uredi | uredi izvor]

Od 245 sudionika (samo muških) iz 15 država, 1896. u Atini, Igre su narasle na više od 10.500 natjecatelja (tačnije:10.651), i to 6.582 sportista i 4.069 sportistkinja iz 199 država, 2000. godine u Sidneju. Broj sportista na Zimskim igrama ipak je manji od njihovih "ljetnih kolega": oko 2.400 sportista i sportistkinja je u 78 disciplina učestvovalo na Igrama u Salt Lejk Sitiju, 2002. godine.

Sa preko 16.000 TV i novinskih izvjestitelja (u Sydneyu) Olimpijske su igre najveći medijski događaj na svijetu. Procjenjuje se da je Igre u Sydneyu na televiziji gledalo oko 3,8 milijardi ljudi. Ali rast Olimpizma je veliki, a uz strah od terorizma, i najveći problem samom olimpijskom pokretu. Iako su nastupi slavnih profesionalnih sportista, te sponzorstva najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija riješili finansijske probleme Olimpijskih igara, činjenica je da je ogroman broj sportista, novinara i gledalaca, prevelik zalogaj za mnoge gradove koji bi rado organizirali Olimpijske igre.

Politički utjecaj

[uredi | uredi izvor]

Nasuprot onoga čemu se Coubertin nadao, Olimpijski pokret nije ostao pošteđen posljedica političkih zbivanja oko sebe. Sveta je ideja Olimpizma ustuknula tokom Prvog i Drugog svjetskog rata. Ali ne samo tada. Politika je umiješala prste još nekoliko puta.

Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine je Adolf Hitler koristio kao platformu da promovira političku ideologiju. Nacistička Njemačka je htjela prikazati nacionalsocijalističku stranku kao dobročiniteljsku i miroljubivu, a ujedno su koristili igre da prikažu superiornost arijevske rase.

Kasnije, 70-ih i 80-ih godina XX. vijeka, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i inih podjela došlo je do četiri prijeteća bojkota Olimpijskih igara koji su ozbiljno zaprijetili plemenitoj ideji Olimpizma.

Najprije su Olimpijske igre u Montrealu, 1976. bojkotirale mnoge afričke države jer nije udovoljeno njihovu zahtjevu da se s Igara udalji Novi Zeland čija je ragbi momčad nastupala u, tada rasističkoj, Južnoafričkoj Republici, iako ragbi (engl. rugby) nije tada bio, a nije ni danas, na rasporedu natjecanja na OI.

Onda su Sjedinjene Američke Države i nekoliko drugih zapadnih zemalja, kao i još mnogo država s drugih kontinenata, američkih saveznica ili ekonomski bliskih sa SAD (kao npr. Japan), te Kina, sveukupno 65 država (!), bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi, 1980. godine zbog Sovjetske vojne intervencije u Afganistanu.

Odgovor je, očekivano, uslijedio 4 godine poslije. Sovjetski Savez i zemlje Istočnog bloka, osim Rumunije, ali zato uz "pomoć" socijalističke Kube, Etiopije i Sjeverne Koreje, ukupno 14 država, "uzvratile" su bojkotom Olimpijskih igara u Los Angelesu, 1984. godine.

Posljednji, doduše "mini", bojkot zadesio je OI u Seoulu 1988. u Južnoj Koreji. Na ovim Igrama nisu se pojavile Sjeverna Koreja, Kuba, Etiopija i Nikaragva.

Međutim najtragičniji i najgori udarac u olimpijskoj historiji desio se za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu, 1972. godine Palestinski teroristi iz organizacije zvane Crni septembar upali su 5. septembra, 11-og dana Igara, u olimpijsko selo, ubili dvojicu izraelskih sportista, a devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame, došlo je do pokolja. U minhenskoj (vojnoj) zračnoj luci, poslije neuspjele akcije spašavanja talaca, ubijeno je svih devet izraelskih sportista, petorica terorista i jedan njemački policajac. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon 34-satnog prekida, nastavljene.

Olimpijski pokret

[uredi | uredi izvor]

Brojne su organizacije uključene u organizaciju Olimpijskih igara. One sve zajedno čine Olimpijski pokret. Pravila i načela po kojima djeluju regulirana su Olimpijskom poveljom.

Na čelu je Olimpijskog pokreta Međunarodni olimpijski odbor (MOO), čiji je sadašnji (od 2001.) predsjednik Belgijanac Jacques Rogge. MOO je, mogli bismo ga tako nazvati, "vlada" Olimpizma, on brine o tekućim pitanjima i donosi važne odluke kao što su izbor grada – domaćina Olimpijskih igara, program Igara i druge odluke.

Tri skupine organizacija djeluju i rješavaju pitanja iz svoje nadležnosti:

  • Međunarodne sportske federacije. To su najviša tijela u svakom pojedinom sportu, (npr. FINA u plivanju, FIBA u košarci, FIFA u nogometu, itd). Trenutno 35 međunarodnih sportskih federacija djeluje unutar Olimpijskog pokreta.
  • Nacionalni Olimpijski odbori. Svaka zemlja članica ima svoj Olimpijski odbor, npr. Olimpijski odbor BiH, SAD imaju USOC (United States Olympic Committee), itd. Svaki Olimpijski odbor pojedine zemlje članice zastupa u svojoj domovini Olimpijski pokret, promiče njegova načela i pravila, pa se može reći da, ako je MOO "vlada" Olimpizma, onda su nacionalni Olimpijski odbori njegovi "veleposlanici" u svojim zemljama. Trenutno pod okriljem MOO djeluje 202 nacionalna Olimpijska odbora.
  • Organizacijski odbor Olimpijskih igara. Formira ga nacionalni Olimpijski odbor one zemlje članice onda kada ta zemlja dobije čast organizirati Igre. Organizacijski se odbor raspušta po (uspješno) obavljenom zadatku tj. završetkom Olimpijskih igara (ne samim zatvaranjem Igara, nego sređivanjem cjelokupne bilance upravo održanih Igara). Međutim, njegov zadatak odmah nastavlja Organizacijski odbor one države koja organizira iduće Olimpijske igre.

Kritike

[uredi | uredi izvor]

Donedavno je MOO bio često kritiziran da je zatvorena organizacija s nekoliko članova "zacementiranih" u članstvu do kasne životne dobi, pa i doživotno. Posebno je donedavni predsjednik MOO-a Španac Juan Antonio Samaranch bio često kritiziran. Pod njegovim vodstvom Olimpijski je pokret veoma napredovao, ali mu se predbacivalo da se ponaša autokratski, a razmahala se, unutar MOO-a, i boljka savremenog društva – korupcija. Sam Samaranch je bio obilježen hipotekom saradnje s bivšom Frankovom fašističkom vladom u Španiji, a i njegovo dugo predsjedanje MOO-om (21 godinu, tj. do svoje 81. godine) također je bilo predmet kritike.

Da bi se izbjegli budući skandali predviđaju se neke reforme, kao što je izbor grada-domaćina Igara, jer sadašnji način mami, i pojedine članove MOO-a i gradske oce gradova željnih organizacije Olimpijskih igara, na korupciju. Pojednostavljeno rečeno da bi neki nesavjesni član MOO-a dao glas nekom gradu, kandidatu za organizaciju Igara, na scenu, u posljednje vrijeme, često stupa – mito. Između ostalog, i zato, se planira u članstvo MOO-a uvoditi bivše ali i još aktivne velike sportiste, jer se vjeruje, tj pretpostavlja se, da takav sportista, koji je svoju sportsku slavu (ali i, naravno, materijalnu satisfakciju tj. novac) godinama mukotrpno, te znojem i odricanjima sticao na sportskom polju, neće tako lako upropastiti i prodati se "za šaku dolara". Planira se, također, i vremenski ograničiti članstvo u MOO-u.

Olimpijska znamenja

[uredi | uredi izvor]

Olimpijski pokret koristi mnoga znamenja i simbole, od kojih mnoga prezentiraju ideje ideale koje je Coubertin imao u svojim vizijama. Svakako najpoznatiji simbol su Olimpijski krugovi. Ovih pet međusobno povezanih krugova predstavlja jedinstvo pet (naseljenih) kontinenata (Afrika, cijela Amerika, Australija, Azija i Evropa), a boje tih krugova (s lijeva na desno: plava, žuta, crna, zelena i crvena) izabrane su zato što svaka država svijeta ima na svojoj nacionalnoj zastavi bar jednu od tih boja. Olimpijski se krugovi nalaze i na Olimpijskoj zastavi koja se podiže, vijori i spušta prilikom otvaranja, trajanja, odnosno zatvaranja Olimpijskih igara. Olimpijski su krugovi prvi puta predstavljeni, a olimpijska se zastava prvi put zavijorila na Olimpijskim igrama u Antwerpenu, 1920. Zastava se u Olimpijski stadion unosi dok se svira svečana Olimpijska himna. Službeni je Olimpijski moto latinski izraz: Citius, Altius, Fortius (brže, više, jače). A Coubertinovi su ideali, vjerovatno, najbolje opisani u Olimpijskom credu:

"Najvažnije na Olimpijskim igrama nije pobijediti, nego učestvovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe."

Olimpijski plamen gori za cijelo vrijeme održavanja Igara

Olimpijski plamen pali se u grčkoj Olimpiji, i to ne bilo kako, nego sunčevom svjetlošću uz pomoć konkavnog zrcala. Zatim tako nastali plamen, na Olimpijskoj baklji nosi hiljade trkača, štafetno, preko svih kontinenata, do grada u kojem će se održavati Olimpijske igre i, na kraju, do istaknutog mjesta na Olimpijskom stadionu na kom će plamen, upaljen u drevnoj Olimpiji, plamtjeti čitavo vrijeme održavanja Igara.

Prvi je put plamen na otvaranju nekih OI upaljen na Olimpijskim igrama u Amsterdamu, 1928, a način štafetnog (pre)nošenja plamena bakljom inauguriran je u sklopu priprema i otvaranja Olimpijskih igara u Berlinu, 1936 godine.

Olimpijski sportovi

[uredi | uredi izvor]

Na Olimpijskim igrama u Sydneyu sportisti su se natjecali u 28 sportova. Ali samo je pet sportova zastupljeno na Olimpijskim igrama od 1896. To su atletika, biciklizam, gimnastika, mačevanje i plivanje. Tu bi spadalo i veslanje koje je također trebalo biti održano na prvim Igrama, ali nije zbog lošeg vremena. A na Zimskim Olimpijskim igrama stalni su sportovi alpsko skijanje, skijaško trčanje, umjetničko klizanje, hokej na ledu, nordijska kombinacija, skijaški skokovi i brzo klizanje. Treba napomenuti da su umjetničko klizanje i hokej na ledu bili na rasporedu nekih Olimpijskih igara i prije ustanovljenja, posebnih, Zimskih igara.

Proteklih godina MOO je, naročito zbog mlađeg gledateljstva, uveo i neke nove atraktivne sportove kao što su snowboarding tj. surfanje (daskom) na snijegu te odbojka na pijesku. Premda MOO nije isključivao neki sport s još od Igara 1924 godine u Parizu, (nakon njih je isključen tenis, pa ponovo uveden 1988 u Seoulu), čini se da bi se to, nažalost, nekima, poslije Igara 2004 godine, ipak moglo dogoditi.

Do 1992, u cilju atraktivnosti, povremeno, a i privremeno, uvođeni su novi, demonstracijski sportovi, obično po jedan, po izboru zemlje organizatora Igara. Cilj je bio zainteresirati, uglavnom, domaću publiku kojoj su ti sportovi bliski. Pobjednici u ovim demonstracijskim sportovima nisu stjecali naslov olimpijskog pobjednika. Neki od demonstracijskih sportova kao bejzbol na Ljetnim, ili karling na Zimskim igrama, uvršteni su u redovni program Olimpijskih igara.

Amaterizam i profesionalizam

[uredi | uredi izvor]

U Coubertinovoj viziji na Olimpijskim igrama sportisti su se trebali takmičiti iz sportskih ideala, a nikako za novac, i zato na Igrama nije bilo mjesta profesionalnim sportistima. Ovo je načelo rezultiralo s nekoliko skandala tokom moderne olimpijske historije.

Pobjednik u petoboju i desetoboju na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912, američki Indijanac Jim Thorpe, diskvalificiran je kad je otkriveno da je poluprofesionalno igrao bejzbol prije svojih olimpijskih pobjeda. Zlatne su mu medalje oduzete, umro je bez njih, a MOO ga je rehabilitirao tek 1983.

Jim Thorpe, prva žrtva krutih amaterskih načela

Dvadeset i četiri godine kasnije švicarski i Austrijski skijaši bojkotirali su natjecanja na Zimskim olimpijskim igrama u Garmisch-Partenkirchenu 1936, solidarizirajući se sa svojim trenerima i kolegama kojima je bio zabranjen nastup jer su zarađivali kao učitelji skijanja.

Postepeno je mnogima postajalo jasno da je mnoga amaterska načela pregazilo vrijeme. Naprimjer, mnogi sportisti istočnog bloka vodili su se kao amateri, bili su službeno zaposleni pri državnim ustanovama, ali sav posao im je bio samo treniranje i bili su amateri samo na papiru.

Svejedno, MOO je insistirao na amaterizmu.

Pamti se smiješna situacija sa Olimpijskih igara u Munchenu 1972 kad je slavni devetostruki olimpijski pobjednik u plivanju Mark Spitz zamalo bio diskvalificiran i ostao bez medalja jer je na jednom proglašenju, na pobjedničkom postolju, slavodobitno podigao desnu ruku u vis, a, na nesreću, u ruci je držao tenisice jedne renomirane sportske kuće.

Tokom 80-ih godina XX vijeka stroga amaterska stega je popuštala; nastupali su, sve više, mnogi sportisti za koje je i malom djetetu bilo jasno da kruh (pa i puno više od toga) zarađuju isključivo baveći se sportom. Situacija se naročito iskristalizirala tih 80-ih, te naročito 90-ih godina prošlog vijeka. Mnogi sportisti, u međuvremenu, više uopće nisu skrivali da za svoje nastupe primaju novac. Činili su to svi vrhunski atletičari, pa i mnogi drugi. A zabraniti njima, zbog toga, nastup na Olimpijskim igrama bio bi krah Olimpizma, jer ih je bilo sve više, i besmisleno bi bilo gledati natjecanja na Igrama bez takvih veličina. Tačka na i konačno je stavljena na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992 godine, nastupom famoznog košarkaškog Dream teama, sastavljenog od najvećih veličina američke profesionalne NBA lige koji su, i službeno, bili profesionalci. Jedini sport u kojem se, još, profesionalci ne takmiče jeste boks, a u nogometu se također takmiče profesionalci, ali samo do 23 godine starosti, da maksimalna konkurencija najkvalitetnijih takmičara na Olimpijskim igrama ne bi kvarila draž samog takmičenja na Svjetskom nogometnom prvenstvu, inače velikom biznisu i manifestaciji (po praćenju, ne po takmičarima, jer tu nastupa puno manje sportista: 32 ekipe s po 23 igrača), tek nešto manjoj od Olimpijskih igara.

Ali pravila o reklamama i reklamiranju su i dalje vrlo stroga. Reklama ne smije biti na samim sportskim borilištima, a službeni sponzori Olimpijskih igara sponzoriraju sve natjecatelje. Od osobnog reklamiranja sportistima je jedino dozvoljeno na dresovima, tenisicama ili trenerkama nositi logotipe proizvođača, ali su veličine tih natpisa limitirane.

Doping

[uredi | uredi izvor]

Jedan od najvećih problema i opasnosti današnjeg sporta u cjelini, a samim tim i Olimpijskih igara je upotreba nedozvoljenih stimulativnih sredstava, droga, hemijskih i medicinskih medikamenata, jednom riječju znanih kao doping. Uzimanje, tj. konzumiranje tih sredstava na kraći rok može i donijeti bolji rezultat, ako, naravno, sportista posjeduje ostale kvalitete potrebne da ga učine prvakom. Ali na dulji rok to može dovesti do fizioloških, fizičkih, zdravstvenih smetnji, čak i raka, a može dovesti i do iznenadne smrti čak i za vrijeme takmičenja. Još je vrlo opasno i to što se posljedice mogu javiti i u kasnijih naraštaja.

Ali kod svakog je sportista želja za sudjelovanjem na Olimpijskim igrama, a kamoli Olimpijska pobjeda, prevelik izazov, pa neki, u posljednje doba nažalost mnogi, pribjegavaju svim sredstvima da bi došli do tog, za svakog pravog sportiste, najuzvišenijeg cilja. Još u ranim godinama 20. vijeka olimpijski su natjecatelji koristili slične medikamente za poboljšanje svojih sposobnosti, pa time i rezultata. Npr. pobjednik u maratonu na Olimpijskim igrama u St. Louisu, 1904 godine, Thomas Hicks kao stimulanse je od svog trenera primao strihnin (!) i konjak, čak i za vrijeme utrke!

Tako je to išlo do kasnih 60-ih prošlog vijeka, kada su sportske federacije počele uviđati zlo dopinga i zabranjivati ga a MOO je zabranio doping 1967.

Sportista koji je neslavno ušao u historiju kao prvi pozitivan na doping kontroli bio je moderni petobojac, Šveđanin Hans-Gunnar Liljenwall, na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968. Preko pedeset sportista otkriveno je, poput njega, u sljedeće 34 godine, najviše u dizanju tegova.

Međutim, daleko "najčuveniji" slučaj dopinga, uopće u historiji sporta, je slučaj kanadskog sprintera Bena Johnsona, na Olimpijskim igrama u Seoulu 1988. On je pobijedio u finalu utrke na 100 m, koristeći, dakako nedozvoljenu, supstancu stanozolol, koja, između ostalog, razara jetru. Ali njegova želja da bude olimpijski pobjednik bila je jača od svih mogućih opasnosti. Naravno, pobjeda i zlatna medalja su mu oduzete, a svjetski rekord iz te utrke (9,79) poništen mu je.

Florence Griffith Joyner sa američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom

Usprkos provjerama, mnogi sportisti koriste doping i ne budu uhvaćeni "na djelu". Tek 90-ih godina na vidjelo su izišli dokazi da su mnogi, bolje reći velika većina Istočnonjemačkih sportista, a pogotovu sportistkinja, koristili anaboličke steroide, te mnoga druga sredstva medicinske i hemijske prirode, a u tome su bili poticani od svojih stručnih stožera, pa čak i od službene državne politike. Međutim, i nažalost, nekim od tih sportistkinja se desilo veliko zlo kao posljedica dugotrajnog konzumiranja hemijskih medikamenata: neke su rodile malformiranu djecu (žalosni slučajevi nekih, nekad vrhunskih, plivačica bivše Istočne Njemačke koje su suvereno vladale svjetskim bazenima 70-ih i 80-ih godina XX vijeka). Američka atletičarka Florence Griffith Joyner, je 1988 postavila svjetske rekorde na 100 i 200 m (10,49 sec na 100 m na američkim kvalifikacijama za OI i 21,34 sec na 200 m na samim OI U Seoulu) umrla je 21. septembra 1998, u 39. godini, u snu, od komplikacija izazvanih astmom.

Ponukan ovakvim i sličnim, sve brojnijim primjerima i skandalima, kasnih 90-ih MOO je poveo oštru bitku protiv dopinga, zbog čega je formirana Svjetska anti-doping Agencija (WADA – World Anti-Doping Agency). Kad je Agencija počela svoj rad pokazalo se da će bitki biti mnogo, rat će biti dug, a pobjeda, daleka i neizvjesna. Na Olimpijskim igrama 2000 i 2002 godine borba je počela donositi ploda: "stradali" su neki osvajači medalja u dizanju tegova i skijaškom trčanju jer su im otkrivena nedopuštena stimulativna sredstva primjenom najsavremenijih i najsofisticiranijih znanstvenih metoda.

Ali uprkos svemu, unatoč svim primjerima, upozorenjima i prijetnjama, na XXVIII olimpijskim igrama u Atini 2004 23 sportista diskvalificirano je zbog dopinga.

Zato se ne treba zanositi (početnim) uspjesima. Jasno je da bitka MOO-a i ostalih svjetskih sportskih foruma veoma nalikuje igri policajca i lopova. Naime, čim policija otkrije metodu koju su lopovi dotada koristili, oni izmisle novu, i uvijek su u prednosti pred zakonom. Isto je tako i u sportu. Kada neko stimulativno sredstvo bude otkriveno, pa proglašeno nedozvoljenim, postoje sportisti, njihovi stručni stožeri i, u njihovoj službi, moćni laboratoriji koji će pronaći novo sredstvo dopinga. Pošto se danas u sportu vrti golem novac, postoje grupe sportista, ili čak medijski atraktivni sportisti-pojedinci, iza kojih stoje laboratoriji, sofisticiraniji i opremljeniji od onih koji su na raspolaganju MOO-u.

Nažalost, više je nego izvjesno da će rat protiv dopinga jako dugo trajati.

Nagrađivanje pobjednika

[uredi | uredi izvor]

Za sve discipline, svih sportova zastupljenih na Olimpijskim igrama, pobjednicima, pojedinačnim i ekipnim, dijele se medalje: za prvo mjesto zlatna medalja (u stvarnosti je to srebro presvučeno zlatom), za drugo mjesto srebrna medalja a za treće mjesto dodjeljuje se bronzana medalja. Ovaj način dodjele odličja uveden je na Olimpijskim igrama u Londonu, 1908. Na prvim modernim Igrama, 1896. godine u Atini, medalje je primalo samo dvoje prvoplasiranih, a na Igrama 1900 i 1904 godine pobjednicima su se dodjeljivale raznorazne nagrade i pokali.

Dobitnici zlatne, srebrne i bronzane medalje

Baš stoga što se Olimpijske igre održavaju svake četiri godine, i javnost i sportisti cijene ih, i uspjeh na njima priželjkuju, mnogo više nego na svjetskim prvenstvima ili raznim turnirima, kojih se svake godine održava mnoštvo. Mnogi vrhunski npr. plivači ili atletičari, nerijetko, jednostavno ne dođu na svjetska prvenstva koja se održavaju u predolimpijskoj godini da im to ne bi remetilo zacrtani plan priprema za Olimpijske igre. Naravno da je tu izuzetno važna i historijska dimenzija Olimpijskih igara. Nije zato nimalo čudno da mnogi Olimpijski pobjednici bivaju u svojim zemljama dočekivani i slavljeni kao istinski heroji, baš kao što je to bilo i tisućljećima ranije, a u današnje vrijeme Olimpijska pobjeda donosi često i materijalnu satisfakciju. Zbog svega toga i tu velikim dijelom leži objašnjenje zašto se neki sportisti nastoje pošto-poto dokopati naslova Olimpijskog pobjednika, riskirajući, upotrebom dopinga svoje zdravlje, ponekad i život, a ponekad i zdravlje svog budućeg potomstva.

Neki, najuspješniji Olimpijski pobjednici, stječu i svjetsku slavu i ulaze u, ne samo sportsku, nego i u opću historiju čovječanstva. Sasvim je sigurno da će se Paavo Nurmi, Jesse Owens, Emil Zatopek, Mark Spitz, Carl Lewis i još poneki Olimpionik naći u leksikonima i enciklopedijama "rame uz rame" sa Cezarom, Karlom Velikim, Leonardom, Napoleonom i drugim velikanima historije. Tolika je važnost Olimpijskih igara a pogotovo Olimpijske pobjede, pa gore navedeno olimpijsko geslo: Važno je učestvovati, ne pobijediti, nažalost, sve više blijedi. Možda se može ići toliko daleko pa čak i ustvrditi da je Olimpijska pobjeda najveće dostignuće i čast koju neki čovjek može postići (kao sportista, sigurno). S ovim dostignućem i čašću mjerljiva je jedino Nobelova nagrada, ali to je ipak najveće dostignuće u umno-znanstvenom djelovanju. Međutim treba ovom prilikom staviti ruku na srce, pa iskreno priznati: kao što ni svaka Nobelova nagrada nema jednaku "težinu" (ne može se mjeriti Nobelova nagrada jedne Marie Curie za hemiju ili Alberta Einsteina za fiziku s onom npr.Henrya Kissingera ili Jimmyia Cartera za mir); tako nije isto postati Olimpijski pobjednik na 400 m prepone u atletici, na 200 m leđno u plivanju ili na konju s hvataljkama u gimnastici; kao postati to isto u badmintonu ili odbojci na pijesku. Međutim, osim stručnog pogleda na takve vrijednosti, veliki značaj ima i medijska snaga pojedinog sporta, što, opet, varira od jednog do drugog dijela svijeta.

Ko je najveći olimpijac u historiji Igara?

[uredi | uredi izvor]

Pitanje je teško i slojevito. Različitosti u konkurenciji koja je vladala na početnim Olimpijskim igrama od one strahovite koja vlada danas, ali i razlika u znanosti koja je pomagala sportu nekad i sad, razlika od nekadašnjeg amaterskog bavljenja sportom do današnjeg, gotovo od reda, profesionalnog, te različitosti samih sportova; stavljaju pred objektivnog promatrača veliko pitanje: zaista, a tko je najveći Olimpijac u historiji Igara? Ako mjerimo brojem osvojenih medalja, treba znati da sportisti u nekim sportovima, ma kako fantastični bili, ne mogu osvojiti više od jedne medalje na jednim Igrama.

Npr. jedan hrvač, odbojkaš ili dizač tegova, pa da je i natčovjek, može osvojiti samo jednu (zlatnu) medalju na jednim Igrama.

S druge strane, u nekim sportovima sportisti mogu, osim svojih podviga, računati i na ekipne medalje (atletika, biciklizam, gimnastika, konjički sport, plivanje, mačevanje).

Nadalje, bilo je veličanstvenih sportista koji nisu imali ”ekipnu” pozadinu, a ušli su u historiju sporta i Olimpijskih igara, npr. ruski plivač Aleksandr Popov osvojio je na Igrama 1992 i 1996, sam, četiri (2 + 2) zlatne medalje, i nije mogao više, jer Rusi nisu imali još nekoliko tako maestralnih plivača da bi Popov mogao osvajati zlata i u štafetama. Suprotan je primjer američke plivačice Jenny Thompson. Svrstala se odmah do najvećih velikana sporta: Nurmija, Spitza, Lewisa, jer je na Igrama 1992, 1996 i 2000 osvojila osam zlatnih medalja, ali – apsolutno sve – u štafetama, a sama – niti jednu. Ali, postoje i sportisti koji su osvojili samo jednu jedinu zlatnu olimpijsku medalju a zauvijek su ušli, i ostat će, u historiji Olimpizma. Najočitiji je primjer za to američki atletičar Bob Beamon, koji je na Olimpijskim igrama u Mexico Cityiju, 1968, pobijedio postavivši u finalu skoka u dalj tada nezamislivi svjetski rekord od 8 m i 90 cm, šokirao sportski svijet i tim jednim skokom odletio – u historiju.

Ipak, ako bi se baš trebalo odlučiti, tada, kada se sve zbroji i oduzme, uzevši u obzir broj osvojenih olimpijskih medalja, pa broj samostalno osvojenih zlatnih olimpijskih medalja, dominaciju kojom je pobjeđivao, trajanje te dominacije, raznovrsnost disciplina u kojima je pobjeđivao, stil i sportsko savršenstvo; za mnoge je stručnjake, historičare sporta i Olimpizma, najveći Olimpijac u historiji Igara – američki atletičar Carl Lewis.

Spisak najuspješnijih olimpijaca

[uredi | uredi izvor]

Vidi: Olimpijci s najviše medalja

Predsjednici MOO-a 1894-2001.

[uredi | uredi izvor]
Thomas Bach, trenutni predsjednik MOO-a
  1. Demetrios Vikelas, Grčka, 1894–1896.
  2. baron Pierre de Coubertin, Francuska, 1896–1925.
  3. grof Henri de Baillet-Latour, Belgija, 1925–1942.
  4. Sigfrid Edström, Švedska, 1946–1952.
  5. Avery Brundage, SAD, 1952–1972.
  6. lord Michael Morris Killanin, Irska, 1972–1980.
  7. Juan Antonio Samaranch, Španija, 1980–2001.
  8. Jacques Rogge, Belgija, 2001–2013.
  9. Thomas Bach, Njemačka, 2013–

Palitelji olimpijskog plamena

[uredi | uredi izvor]

(od OI 1936 u Berlinu)

  1. Olimpijske igre 1936. – Fritz Schilgen, atletičar
  2. Olimpijske igre 1948. – John Mark, atletičar
  3. Olimpijske igre 1952. – Paavo Nurmi, atletičar
  4. Olimpijske igre 1956. – Ronald Clarke, atletičar
  5. Olimpijske igre 1960. – Giancarlo Peris, atletičar
  6. Olimpijske igre 1964. – Yoshiori Sakai, atletičar
  7. Olimpijske igre 1968. – Norma Enriqueta Basilio de Sotelo, atletičarka
  8. Olimpijske igre 1972. – Günter Zahn, atletičar
  9. Olimpijske igre 1976. – Sandra Henderson i Steve Prefontaine, gimnastičarka i atletičar
  10. Olimpijske igre 1980. – Sergej Bjelov, košarkaš
  11. Olimpijske igre 1984. – Rafer Johnson, atletičar
  12. Olimpijske igre 1988. – Lim Chin Ale, atletičar
  13. Olimpijske igre 1992. – Antonio Rebollo, streličar
  14. Olimpijske igre 1996. – Muhammad Ali, boksač
  15. Olimpijske igre 2000. – Cathy Freeman, atletičarka
  16. Olimpijske igre 2004. – Nikolaos Kaklamanakis, jedriličar

Ljetne olimpijske igre

[uredi | uredi izvor]

Zimske olimpijske igre

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Olimpijske igre
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Olimpijske_igre&oldid=3639023"