Košarka

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Košarka
Jordan by Lipofsky 16577.jpg
Najviša upravna organizacija FIBA
Nadimak basket, košarica
Karakteristike
Kontakt da
Broj članova tima 5 (+ 7 na klupi)
Oprema Košarkaška lopta i koševi
Olimpijski sport 1936.

Košarka je sport u kojem se dva tima od po 5 igrača bore postići što više poena (koševa) ubacivanjem lopte kroz obruč protivničkog tima, uz skup određenih pravila. Izumio ju je Kanađanin James Naismith 1891. godine, ustanovivši 13 osnovnih pravila. Iako je košarka primarno američki sport, ubrzo je postala i međunarodni i danas gotovo da nema zemlje u kojoj se ne igra. Olimpijski status stekla je 1936. To je sport i za muškarce i za žene. Igra se u 2 glavne verzije: američkoj NBA i međunarodnoj FIBA. Između NBA i FIBA-e postoji niz razlika: dužina trajanja utakmice, broj ličnih grešaka, dimenzije terena, ograničenja itd. Po pravilima koje propisuje FIBA, igraju se sva važna međunarodna takmičenja. Po njima se igra i u Bosni i Hercegovini.

Dok je takmičarska košarka isključivo dvoranski sport koji se odvija na terenu za košarku, manje regulirane vrste košarke mogu se igrati i kao vanjski sport na podlogama različitim od parketa, koji je standard za takmičarsku košarku.

Dok se uobičajena takmičarska košarka odvija pod strogim i tačno određenim pravilima, razne vrste košarke s manjim brojem pravila učinile su košarku bližom svim ljudima. Košarka je danas jedan od najgledanijih sportova na svijetu.[1]

Historija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Historija košarke
Prvo košarkaško igralište na springfildskom univerzitetu u SAD-u.

Početkom decembra 1891. dr. James Naismith, kanadski liječnik, na tadašnjem Univerzitetu McGill (danas Univerzitet Springfield), osmislio je sasvim novu dvoransku igru s namjerom zadržavanja kondicije svojih učenika tokom dugih zima.[2] Nakon odbijanja ideja objašnjenjem da su pregrube ili nepotpune, prilagodio je nekoliko sportova u jednu cjelinu i napisao jednostavna pravila. Stavio je koš na visinu od 3.05 metara (10 stopa). Taj koš se razlikovao od današnjeg po tome što je imao čvrsto dno, dok današnji koševi imaju mrežicu koja propušta loptu. Dok su koševi imali čvrsto dno, svaki put nakon postignutoga poena lopte su se morale izbijati iz koša.[3] Naismithova nova igra bila je vrlo slična rukometu, koji je nastao otprilike u isto vrijeme kao i košarka, krajem 19. stoljeća.

Ženska košarka počela je 1892. kad je Senda Berenson, profesorica tjelesnog odgoja, prilagodila Naismithova pravila ženama. Prva službena košarkaška utakmica održana je 20. januara 1892. u dvorani gimnazije YMCA. Igralo se s 9 igrača na terenu duplo kraćem od današnjeg NBA-terena. Originalni naziv košarke na engleskom je basketball, a složenica je od riječi basket [= koš(ara)] i ball (= lopta). Ime je Naismithu predložio jedan od njegovih učenika. Igra je postala popularna od samog početka.

Prvi igrači košarke bili su studenti YMCA. Kasnije se igra proširila na čitave SAD i Kanadu. Do 1896. postojale su i brojne ženske košarkaške ekipe, no poprilično gruba pravila i brojna publika odvratila su košarku od primarnog cilja YMCA: da to bude igra koja pomaže studentima da ostanu u formi. No, uprkos tome, prije Prvog svjetskog rata uspostavili su se brojni amaterski savezi s amaterskim klubovima, i to u SAD-u.

Košarka se prvo igrala nogometnom loptom. Prve lopte izrađene isključivo za košarku bile su smeđe, što je bila uobičajena boja sve do 50-ih godina 20. stoljeća, kada je Paul "Tony" Hinkle, u potrazi za loptom koja bi bila uočljivija, u optjecaj uveo narančastu loptu, koja je i danas standardna.

Odbacivanje lopte o podlogu nije bilo predviđeno prvim pravilima već se na taj način samo dodavala lopta između saigrača. Dodavanje lopte bio je prvi primjer pomicanja lopte. Dribling je postepeno našao put do košarke i postao dozvoljen, no nije se previše koristio zbog nepravilnog oblika tadašnjih lopti i njihovog nepravilnog odskoka. Tek je sredinom 50-ih dribling postao popularna metoda baratanja loptom, što je bilo uvjetovano poboljšanjem njenih svojstava, za što je zaslužan Hinkle.

Košarka, netbol, odbojka i lakros jedini su sportovi s loptom izmišljeni u državama Sjeverne Amerike. Druge igre, poput bejzbola i kanadskog nogometa izmislili su Evropljani, Azijci ili Afrikanci.

Univerzitetska košarka i rane lige[uredi | uredi izvor]

Naismith i Berenson imali su presudnu ulogu u uspostavi univerzitetske košarke. Naismith je bio trener Univerziteta Kansas 6 godina prije prepuštanja mjesta treneru Phogu Allenu. Naismithov učenik Amos Alonzo Stagg predstavio je košarku Univerzitetu Chicago, dok je Adolph Rupp, Naismithov student u Kansasu, ostvario izvrsne uspjehe s Univerzitetom Kentucky. 1892. godine i žene dobijaju prvi univerzitetski klub na Kalifornijskom univerzitetu. 21. marta 1893. odigrana je i prva utakmica između ženskih ekiupa, Kalifornijski univerzitet - Univerzitet Smith. Iste godine odigrano je još dosta utakmica ženskih ekipa, a 1895. godine ženska univerzitetska košarka širi se i na druge savezne države SAD-a. Prva utakmica za žene između dvaju univerziteta odigrana je 4. aprila 1896. između Stanforda i Berkeleya. Svaka ekipa sastojala se od 9 igračica, a rezultat je bio 2-1 za Stanford. Nakon uspjeha ženske univerzitetske košarke došlo je do uspostave brojnih muških ekipa. 1910. godine, kad je košarka već bila popularan sport, tadašnjem američkom predsjedniku T. Rooseveltu predloženo je formiranje izvršnog tijela zbog čestih nepoznavanja pravila od strane sudija. Na taj način nastao je Međuuniverzitetski sportski savez (IAA, današnji NCAA).

Broj ekipa rastao je tokom 20-ih godina 20. stoljeća. Postojale su stotine muških ekipa u gradovima širom SAD-a, dok je organizacija bila na vrlo niskoj razini. Igrači su se stalno premještali iz klubova, a mjesto odigravanja utakmica bile su zadimljene plesne dvorane. Ekipe su odigravale i do 200 utakmica godišnje na raznim takmičenjima. Košarka kod žena bila je bolje organizirana. Kada je 1905.godine Nacionalni košarkaški savez SAD-a za žene objavio pravila, u njima se spominjao broj igrača, koji je varirao od 6 do 9, i broj službenih osoba (sudija, kontrolora, delegata), kojih je obavezno moralo biti 11. Međunarodna sportska federacija za žene uvrstila je 1924. godine košarku u svoje službene sportove. 1926. godine žene se takmiče u amaterskoj ligi. Jedna ženska ekipa, Golden Cyclones, takimičila se i protiv muških ekipa, i to po muškim pravilima. Do 1938. žene su promijenile sistem igre, te su počele igrati sa 6igračica na terenu od 2 polovine, a ne tri, kako se dotad igralo. Prvi nacionalni turnir za muškarce održan je u New Yorku 1938.

Univerzitetska košarka raspadala se zbog kockarskih skandala koji su je potresali između 1948. i 1951. Deseci igrača optuživani su za namještanje utakmica. Slabilo je i izvršno tijelo, koje je na kraju potpuno izgubilo kontrolu nad takmičenjima.

Košarka na američkim koledžima[uredi | uredi izvor]

U prošlosti je većina američkih koledža bila veličinom i brojem učenika znatno manja nego danas. Tokom prvih decenija 20. stoljeća košarka je postala izuzetno popularan sport između školskih obaveza zbog jednostavne opreme potrebne za igru. Prije pojave televizije i TV-prijenosa utakmica između koledža, popularnost košarke bila je neuporediva s bilo kojim drugim sportom u velikom dijelu SAD-a i manjem dijelu Kanade.

Danas doslovno svaki koledž u SAD-u ima svoj vlastiti košarkaški teren, koji služi za utakmice između koledža.[4] Popularnost košarke ostala je velika i u ruralnim sredinama, gdje je postala oličje samih zajednica. Studenti su nakon diplomiranja odlazili u profesionalne vode. U košarkaškoj sezoni 2003/2004. čak 1.002.797 studenata i studentica predstavljali su svoje koledže na natjecanjima. Illinois, Indiana i Kentucky poznati su po broju igrača koji nakon koledža idu u NBA. O tome je govorio i film pozdravljen od kritike, Hoosiers.

National Basketball Association[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: NBA

1946. godine uspostavljen je National Basketball Association (bos. Nacionalni košarkaški savez), te je organizirao takmičenje za muške profesionalne klubove iz SAD-a i Kanade. Smisao saveza bila je povećavanje popularnosti košarke. Prva utakmica održana je u Torontu 1. novembra 1946, a ekipe su bile Toronto Huskies i New York Knickerbockers. Drugi savez u SAD-u, Američki košarkaški savez, prijetio je narušavanjem popularnosti NBA sve do 1976, kada su se NBA i Američki savez spojili. Danas je NBA najjača profesionalna košarkaška liga na svijetu po popularnosti, zaradama, talentu i razini takmičenja.

NBA je bila liga nekih košarkaških genijalaca, uključujući: Georgea Mikana, prvog dominantnog big mana, Boba Cousyja, igrača s nevjerovatnom kontrolom lopte, Billa Russela, odbrambenog genijalca, Wilta Chamberlaina, jedinog igrača koji je zabio 100 koševa na jednoj utakmici, Kareema Abdul-Jabbara, igrača s najviše postignutih koševa u historiji NBA, Johna Stocktona, genijalnog plejmejkera i najboljeg asistenta svih vremena u NBA, te, naravno, Michaela Jordana, prema brojnim stručnjacima, najpotpunijeg igrača svih vremena.

NBA ima i svoju žensku verziju, WNBA, koja je započela 1997. Iako je početna sezona bila puna nesigurnosti, nekoliko igračica koje su igrale vrlo atraktivnu košarku spasile su cijeli projekt i podigle popularnost WNBA na višu razinu. Ostali ženski profesionalni sportovi u SAD-u propali su isključivo zbog popularnosti WNBA.

2001. godine NBA je razvio i svoju pripremnu ligu, NBDL. Liga trenutno ima 15 klubova od sezone 2006/2007, nakon što joj je dodano još 7 klubova.

Međunarodna košarka[uredi | uredi izvor]

Međunarodna košarkaška federacija (FIBA) uspostavljena je 1932. od strane 8 država, koje su ujedno postale i prvih 8 članica: Argentina, Grčka, Čehoslovačka, Italija, Latvija, Rumunija, Portugal i Švicarska. U to vrijeme FIBA je okupljala samo amaterske igrače i ekipe, što se vidjelo u imenu FIBA-e (slovo "A" - amateur). Danas FIBA okuplja najveći broj profesionalaca, ali je francuski akronim ostao nepromijenjen.

Košarka je ušla u program Olimpijskih igara na OI 1936 u Berlinu, iako je demonstracijski turnir održan još na OI 1904. u St. Louisu. Na košarkaškim turnirima na OI dominirali su i još dominiraju Amerikanci, koji nisu osvojili zlatnu medalju samo na trima igrama. 1950. godine održano je prvo Svjetsko prvenstvo u košarci u Argentini, a 1953. i žene su dobile svoje SP, koje se održalo u Čileu. Ženska košarka je dodana u olimpijski program na OI 1976. u Montrealu, a dominirale su Amerikanke.

FIBA je relativno kasno (1989) odbacila odvojenost amaterskih i profesionalnih takmičenja, a na OI 1992. u Barceloni profesionalcima je dozvoljen nastup. Dominacija SAD-a nastavljena je i pojavom njihovog Dream Teama. Važno je napomenuti kako je SAD u finalu pobijedio hrvatsku reprezentaciju na čelu s Draženom Petrovićem. No, kako su se i druge reprezentacije počele oslanjati isključivo na profesionalce, dominacija SAD-a počela je opadati, da bi na SP-u 2002. završili na 6. mjestu, iza Jugoslavije, Argentine, Njemačke, Novog Zelanda i Španije. Na OI 2004. u Atini dogodio se prvi poraz Dream Teama na OI od Portorika i Litvanije u grupnoj fazi takmičenja. Na kraju su osvojili 3. mjesto, pobijedivši Litvaniju.

Košarkaški turniri održavaju se širom svijeta za muškarce i žene bilo koje dobi. Globalna popularnost ovog sporta očituje se brojem igrača raznih nacionalnosti u NBA. Igrači dolaze sa svih kontinenata na Zemlji. Steve Nash je Kanađanin, Kobe Bryant je Amerikanac koji je većinu svoje mladosti proveo u Italiji, Dirk Nowitzki je Nijemac, Pau Gasol je Španac, Manu Ginóbili je Argentinac itd. Košarka je postala globalni sport, o čemu najbolje svjedoči podatak da je u najboljoj petorci na posljednja dva SP-a bio samo 1 Amerikanac, Carmelo Anthony na SP-u 2006.

Pravila košarke (FIBA)[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Pravila košarke

Osnovni rekviziti bez kojih je košarkaška utakmica nemoguća jesu lopta i teren, koji mora biti ravan i dimenzija 28 x 15 m. Na terenu se nalaze koševi s tablom, obručem i mrežicom, te linije. Metalni obruč nalazi se na 3.05 m visine od zemlje. Lopta za muškarce ima obim od 76 cm i masu od 600 g, dok za žene masa lopte iznosi 540 g, a obim 73 cm.

Cilj igre je ubaciti loptu u koš protivničkog tima. Igru kontrolira 1 glavni, 2 pomoćne sudije i delegati koji zapisuju prekršaje i mjere vrijeme. U jednom timu su 5 glavnih i 7 rezervnih igrača. Broj izmjena je neograničen, međutim, vrše se u prekidu igre. Lopta ubačena u koš izvan zone od 6.75 m (do sezone 2010/2011. bilo je 6.25 m) boduje se s 3 poena. Koš iz unutrašnje zone vrijedi 2 poena, a koš s linije za slobodna bacanja 1 poen. Igra traje 40 minuta (4 x 10). Vrijeme se mjeri štopericom i mjeri se vrijeme stvarne igre. To znači da, kada se igra zaustavi zbog nekog prekršaja, zaustavlja se i sat. Zbog toga košarkaške utakmice traju u prosjeku 2 sata. Igra započinje kada sudija podbaci loptu između dvaju igrača iz oba tima koji skaču u centralnom krugu i bore se za loptu. To je tzv. mrtva lopta. Ona se dosuđuje kad je drži više igrača odjednom ili se ne može procijeniti čija je lopta. Lopta se po terenu prenosi vođenjem ili dodavanjem između igrača. Lopta koja se nađe izvan terena, tj. koja dodiruje zemlju, predmet ili igrača izvan terena, jeste lopta u autu i dosuđuje se lopta za protivnički tim koji je izvodi s linije gdje je prekršaj napravljen.

Primjer igranja košarke

Lopta se vodi odbijanjem o zemlju, pri čemu ruka mora biti iznad lopte jer je u protivnom to prekršaj (nošena lopta). S loptom u rukama igrač smije učiniti samo 2 koraka. Jednom vođena lopta ne smije se voditi još jednom (dupla). Ako se s loptom u rukama napravi više od 2 koraka, sudija dosuđuje korake. U sva tri slučaja loptu preuzimaju protivnički igrači, koji je izbacuju iz auta u visini mjesta gdje je prekršaj učinjen. Kada napad počne, igrači u čijem je posjedu lopta moraju preći na drugu polovinu terena za 8 sekundi. Kada se pređe polovina terena, lopta se ne smije vratiti u vlastitu polovinu. Također, napadački igrač u svojim rukama smije imati loptu u trajanju od 5 sekundi dok mu odbrambeni igrač pokušava uzeti loptu. Prilikom tzv. skok-šuta igrač mora izbaciti loptu prije ponovnog kontakta sa zemljom. Bitno pravilo jeste i da igrač u svojstvu napadača u reketu ne smije biti duže od 3 sekunde. Ova pravila su određena tako da nagrade efikasnu odbranu. Nakon kršenja bilo kojeg od navedenih pravila dosuđuje se lopta za protivnički tim. Loptu koja ima silaznu putanju prema košu odbrambeni igrač ne smije dodirnuti jer se u protivnom računaju poeni za napadački tim.

U košarci je fizički kontakt neizbježan, te stoga postoji niz pravila koja se bave ovim pitanjem. Tokom igre protivnički igrač ne smije se udariti, tj. s njim se ne smije ostvariti grubi fizički kontakt ili faul. Igraču koji počini faul dosuđuje se lična greška. Ako se igrač koji vodi loptu faulira, igra se prekida i nastavlja izvođenjem lopte iz auta, gdje je učinjen prekršaj. Ovo ne važi ako je u jednoj četvrtini tim učinio više od 4 lične greške. Ako je igrač nad kojim je učinjen faul bio u prilici za šut, dosuđuju se slobodna bacanja u zavisnosti od pozicije (3 ili 2 poena). Ako igrač nad kojim je počinjen faul postigne koš, poeni se priznaju i dosuđuje se dodatno slobodno bacanje. Nakon učinjenih 5 ličnih grešak igrač napušta igru do kraja utakmice. Određivanje faula je različito i varira od lige do lige, od sudije do sudije. FIBA za određenje faula koristi princip zamišljenog cilindra (zamišljeni prostor oko igrača). Ako se protivnički igrač nađe u ovom prostoru, to je potencijalni nedozvoljeni fizički kontakt.

Pored lične greške, postoji i tehnička greška, koja se sudi ako se igrač ili trener ponaša nesportski. Sudija ima pravo i diskvalificirati igrača ili trenera zbog nedoličnog ponašanja. Isto tako lopta u toku igre ne smije dodirnuti nogu. Ako lopta dodirne nogu protivničkog igrača, lopta se izvodi iz auta i mjere se nove 24 sekunde za napad. Ako lopta dodirne nogu igrača koji vodi loptu, onda se lopta daje protivničkom timu.

Mjere i trajanje napada najčešće variraju između turnira i organizacija.

Smisao igre je premašiti broj koševa (poena) druge ekipe ubacivanjem lopte kroz obruč protivničkoga koša, pod uvjetom da je lopta ušla kroz obruč odozgo, te sprečavanje protivničke ekipe da ubaci loptu kroz koš ekipe koja se brani. Pokušaj ubacivanja lopte u koš zove se udarac ili šut.

Regulacije u igri[uredi | uredi izvor]

Utakmica se igra na 4 čevrtine od 10 (FIBA)[5] ili 12 minuta (NBA).[6] Na univerzitetima se igraju 2 poluvremena od 20 minuta[7], dok većina koledža igra 4 četvrtine od 8 minuta.[8] Veliki odmor nakon 2. četvrtine traje 15 minuta[9][10], a odmor između dviju četvrtina traje 2 minute. Ako je nakon 4 četvrtine rezultat neriješen, igra se produžetak od 5 minuta.[11][12] Ako je i nakon njega utakmica neodlučena, produžeci se nastavljaju dok se ne dobije pobjednik. Ekipe mijenjaju strane nakon 2 odigrane četvrtine. Vrijeme se mjeri dok je lopta u igri; kad je lopta izvan granica ili nije u aktivnoj igri, sat se zaustavlja. Upravo zbog toga utakmice traju otprilike 2 sata, mnogo više od predviđenih 40 (FIBA) ili 48 minuta (NBA).

Na terenu u igri smije biti 5 igrača jedne ekipe u isto vrijeme.[13][14][15][16] Timovi smiju imati maksimalno 7 zamjena. Zamjene se mogu obavljati neograničeno, ali samo kad je sat zaustavljen, tj. kad igra nije aktivna. Ekipe imaju trenera, koji najčešće razvija taktiku i strategiju, te ostalo osoblje, koje, također, aktivno učestvuje, ali izvan terena (liječnici, pomoćni treneri, statističari).

I za žene i muškarce dres je isti. Standardni dres sastoji se od hlača, koje u današnje vrijeme dosežu ispod koljena, i majice bez rukava s jasno vidljivim brojem koji nema niko drugi u ekipi, koji je otisnut i na prsima i leđima. Profesionalni košarkaši koriste specijalnu obuću s visokim đonom, koji osigurava dodatnu potporu petama. Osim broja, na majicama se nalaze i imena kluba, igrača i sponzora.

Broj time-outa na utakmici ograničen je najčešće na 6. Traju po ne više od 1 minute, osim ako nije predviđeno da traju duže zbog TV-prijenosa. Utakmicu kontroliraju sudije, kojih je na jednoj utakmici četiri: glavni, 2 pomoćnika i 1 sudija za stolom, koji vodi brigu o broju postignutih koševa, ličnim greškama igrača, vremenu, strelici posjeda i vremenu napada.

Oprema[uredi | uredi izvor]

Tradicionalna lopta s 8 ploha.
Dijagram koji pokazuje FIBA-ine mjere terena u SI sistemu.

Jedina oprema koja je prijeko potrebna za odigravanje košarkaške utakmice jesu lopta i ravni pravougaoni teren s koševima na suprotnim krajevima terena. Košarka na takmičarskoj razini zahtijeva više opreme, kao sat, tablu s rezultatom, alternativne strelice posjeda, te operativni sistem na konstrukciji koša sa sirenom.

Regularni košarkaški teren za međunarodnu košarku ima mjere 28 x 15 m, a u NBA 29 x 15 m. Većina terena ima parket izrađen od drveta. Željezni koš s tablom, mrežom i obručom visi 1.2 m unutar terena po sredini, s visinom gornjeg obruča od 3.05 m. Ove mjere gotovo su identične u svim ligama na svijetu. Dok dimenzije terena ili table na košu mogu varirati bez pretjeranog učinka, vrlo je važno da obruč bude na tačnoj visini od 3.05 m. Čak i odstupanje od nekoliko centimetara, pa čak i milimetara, može imati veliki učinak na uspješnost šuteva.

Prekršaji pravila[uredi | uredi izvor]

Lopta se smije voditi prema košu njenim pucanjem (šutom), dodavanjem između igrača, njenim bacanjem, guranjem, kotrljanjem ili driblingom (odbijajući loptu o pod prilikom trčanja).

Lopta mora ostati unutar terena; ekipa koja posljednja dodirne loptu prije no što ona dodirne graničnu crtu terena ili je pređe gubi posjed nad loptom. Igrač koji se kreće s loptom ne smije pomaknuti obje noge dok dribla (vodi loptu); inače se sude koraci. Također ne smije loptu uhvatiti objema rukama niti driblati objema rukama, inače se sudi duplo vođenje. Ruka igrača ne smije biti ispod lopte dok dribla, inače se sudi nošena lopta. Ekipa koja ima posjed lopte u napadačkom dijelu terena ne smije vratiti loptu u svoj dio terena. Lopta se ne smije udariti šakom. Ako se igrač ogluši o neko od ovih pravila dok je njegov tim u napadu, ekipa gubi loptu; ako se ekipa branila, napad se ponavlja od početka.

Postoje ograničenja koja se odnose na:

  • vrijeme dozvoljeno da lopta u posjedu neke ekipe pređe iz odbrambenog u napadački dio terena (8 sekundi);
  • maksimalno dozvoljeno vrijeme koje može proći, a da lopta u posjedu ekipe dodirne obruč protivničkog koša (24 sekunde);
  • držanje lopte bez driblanja (vođenja lopte) dok je igrač u posjedu lopte (5 sekundi)
  • zadržavanje u reketu, tj. prostoru ispod koša (3 sekunde).

Ova pravila uvedena su da natjeraju ekipu na napad.

Igrač ne smije ometati koš dirajući bilo koji dio konstrukcije koša niti dirati loptu koja je u silaznoj putanji nakon upućenog šuta protivnika prema košu, te ne smije dirati loptu koja je na obruču (u NBA se ne smije dirati ni lopta koja je okomito iznad obruča). Ako se neki igrač koji brani svoj koš ogluši o ovo pravilo, radi se o silaznoj putanji, tj. udarac koji je upućen od strane protivnika smatra se uspješnim. Ako neki igrač puca prema košu, a njegov se saigrač ogluši o neko od ovih pravila, napad se prekida, te lopta prelazi u posjed protivničke ekipe.

Prekršaj (faul)[uredi | uredi izvor]

Glavni sudija signalizira prekršaj.
Košarkaški teren s oznakama pozicija

Pokušaj da se protivnik nesportski ošteti preko tjelesnog kontakta nije dozvoljen i naziva se prekršaj (faul). Prekršaje najviše čine igrači ekipe koja se brani, no učestali su i prekršaji u napadu. Igrači na kojima je prekršaj napravljen ili dobijaju loptu da je ubace sa strane ili pucaju slobodno bacanje ako su faulirani prilikom šuta, ili je ekipa koja je napravila prekršaj iskoristila bonus. Jedan poen se dodjeljuje ekipi čiji igrač ubaci loptu na slobodnom bacanju, koje se izvodi iza linije udaljene od koša 4.5 m. Igračima je dozvoljeno pucati slobodno bacanje i iza linije, no unutar kruga, koji je jasno ucrtan na slici desno. Najbolji primjer za takvo izvođenje slobodnjaka bio je Nick Van Exel koji je izvodio slobodna bacanja metar iza linije.

Većina sudija zna improvizirati u svojim odlukama, npr., u situacijama kad nema očitog prekršaja, a sudija misli kako se radi o nesportskom oštećivanju protivnika. No, sudija može i previdjeti prekršaj, bilo namjerno ili slučajno. Kriteriji sudaca variraju između utakmica, liga, takmičenja, no najviše između samih sudija.

Igraču ili treneru koji pokaže nesportsko ponašanje, npr., svađanjem sa sudijom ili tučom s drugim igračem, može se dosuditi tehnička greška. Kada se ona dosudi, protivničkoj ekipi dodjeljuju se 2 slobodna bacanja i novi napad, iako i ovo pravilo varira između takmičenja.

Ponovljeni incidenti mogu rezultirati isključenjem. Težak prekršaj koji igrač napravi s namjerom direktnog ometanja igre i protivnika bez namjere igranja loptom naziva se namjerni prekršaj (eng. flagrant foul). Kada dođe do namjernog prekršaja, kazna je teža: sudija smije i izbaciti krivca za prekršaj iz igre, ako je to potrebno, po mišljenju sudije.

Ako ekipa pređe dozvoljeni broj prekršaja u periodu utakmice (četvrtini ili poluvremenu), koji iznosi 4, protivničkoj ekipi dozvoljeno je pucanje 1 ili 2 slobodna bacanja (ovisno o pravilima takmičenja) nakon svakog idućeg prekršaja. Igraču koji napravi 5 (FIBA) ili 6 prekršaja (NBA), uključujući tehničke greške, nije dozvoljen nastavak utakmice, te se isti igrač mora udaljiti s terena.

Razlike u pravilima između NBA i FIBA[uredi | uredi izvor]

  • Dimenzije terena: 28 x 15 m (FIBA); 29 x 15 m (NBA)
  • Dužina utakmice:
    • 4 perioda (četvrtine) po 10 minuta (FIBA);
    • 4 perioda (četvrtine) po 12 minuta (NBA);
  • Linija za tricu: 6.75m (FIBA); 7.24 m (NBA);
  • Broj ličnih grešaka: 5 (FIBA); 6 (NBA)
  • Odbrambene 3 sekunde u reketu

Uobičajene tehnike i potezi[uredi | uredi izvor]

Tokom vremena košarka je razvila uobičajene tehnike pucanja, dodavanja i driblinga, kao i pozicije igrača i napadački i odbrambeni mehanizam.

Pozicije i taktike[uredi | uredi izvor]

Pozicije u košarci kada je ekipa u napadu.

Iako košarkaška pravila ni na jedan način ne određuju pozicije u košarci, one su se razvile kao osnovni i prijeko potrebni dio košarke. Tokom prvih 5 decenija razvitka košarke koristila su se 2 beka, krila i centar. Od 1980-ih u petorci koja nastupa na terenu svaki igrač ima drugačiju ulogu:

  • plejmejker (point guard, razigravač, jedinica): organizira napad čitave ekipe kontroliranjem lopte i njenim pravilnim upućivanjem saigraču u prilici;
  • šuter (dvica, duja): šuter je igrač koji puca prema košu najviše u utakmici i od koga se očekuje uspješno izvršavanje tih šuteva, dok se u odbrani šuter brine za najboljeg protivničkog dalekometnog pucača;
  • krilo (trica): krilo je zaduženo za ostvarivanje poena dalekometnim šutevima s krila ili probijanjem po krilu prema košu, dok se u odbrani krilo prvenstveno brine za odbrambene skokove i oduzimanja lopti protivnicima, iako ponekad može igrati i aktivniju ulogu u odbrani;
  • krilni centar (mali centar, četvorka): igra napadački, često leđima okrenut prema košu zbog lakšeg primanja lopte od saigrača, dok se u odbrani bori protiv protivničkog krilnog centra (odbrana "čovjek na čovjeka") ili čuva koš, tj. smješten je ispod koša (u zonskoj odbrani);
  • centar (petica): koristi masu i visinu za zabijanje koševa u napadu, dok u odbrani igra ispod koša s namjerom zaustavljanja prodora protivnika prema košu.

Navedena mjesta i pozicije igrača su fleksibilni. Ponekad će ekipa koristiti napad sa 3 šutera, kod kojeg se krilni centar ili centar zamjenjuju jednim šuterom. U igri se na pozicijama najviše izmjenjuju plejmejker i šuter, pogotovo ako ti igrači imaju istančan osjećaj za vođenje igre i driblanje loptom.

Odbrana i napad[uredi | uredi izvor]

Dvije su osnovne odbrane u košarci: zonska odbrana ("zona") i čovjek na čovjeka. Kod zonske odbrane svi igrači blokiraju bilo kojeg protivničkog igrača koji pokuša "probiti" zonu (naime, odbrambeni igrači raspoređeni su oko reketa). U odbrani "čovjek na čovjeka" svaki igrač pazi igrača koji mu je unaprijed određen taktikom i strategijom trenera. Naravno, i u odbranama postoje brojne varijacije.

Napadačke strategije variraju više od odbrambenih. Uobičajena strategija u napadu je dodavanje lopte slobodnom igraču i kretanje igrača bez lopte u poziciju za zabijanje koševa. Brzo kretanje napadačkog igrača koji je bez lopte naziva se rezanje. Dozvoljeni način da se protivnička odbrana onesposobi tako da se tijelom zaštiti plejmejker napadačke ekipe je screen ili pick, što se u bosanskom jeziku jednostavno prevodi kao blok. Igrač koji tijelom blokira beka ne smije se micati jer u protivnom ekipa koja napada gubi posjed lopte. Čitava strategija se razvila iz bloka - pick and roll - u kojem igrač radi blok i omogućuje svom plejmejkeru prolaz prema protivničkom košu. Ekipe imaju unaprijed spremljene strategije koje se dogovaraju na treninzima, sve u svrhu nepredvidljivosti poteza ekipe u napadu. Za odabiranje strategije najčešće je zadužen plejmejker.

Odbrambene i napadačke strategije i pozicije predmet su gotovo svakoga time-outa koji treneri uzimaju. Razlog za to je najčešće neučinkovitost pojedine strategije i prelazak na novu, za koju trener vjeruje da će donijeti više uspjeha u napadu.

Sara Giauro puca tricu tokom EP za žene 2005.

Šut[uredi | uredi izvor]

Igračica puca prema košu iz skoka (skok-šut), dok je igračica iz odbrane na podu ili srušena ili je pokušala izboriti prekršaj u napadu.

Šutiranje je čin u košarci kojim se lopta pokušava ubaciti kroz obruč. Dok metode zabijanja koševa variraju od igrača do igrača i situacija, najčešće tehnike navedene su ispod.

Igrač bi trebao biti okrenut licem prema košu s nogama raširenima do širine ramena, lagahno savijenim koljenima i ravnim leđima. Igrač drži loptu prstima u dominantnijoj (jačoj) ruci malo iznad glave, dok slabija ruka igraču koristi za pridržavanje lopte. Za ciljanje prema košu igračev lakat mora biti pod pravim uglom, a dlan okrenut prema košu. Lopta se puca na način da se koljena prvo saviju, a zatim izravnaju, dok se ruka kojom se puca također izravnava; lopta se ispušta iz dlana nakon što dlan napravi potpuni pokret prema dolje. Kada se zaustavi ruka kojom se puca nakon ispuštanja lopte, to se naziva follow-through, a koristi se za postizanje veće preciznosti. Slabija ruka prilikom šuta služi samo za pridržavanje lopte i njeno bolje usmjeravanje prema košu, ne za pojačavanje šuta.

Igrači često pokušavaju zavrtjeti loptu prema nazad (backspin) s namjerom ublažavanja njenog učinka na obruč. Idealna putanja varira, no većina trenera savjetuje igračima luk. Igrači pucaju najčešće direktno u koš (unutar obruča), no uveliko se koristi i tabla za preusmjeravanje lopte u koš.

Dva najčešća udarca su udarac s mjesta (opisan iznad) i skok-šut. Šut s mjesta izvodi se iz uspravne pozicije, te oba stopala čvrsto stoje na podu. Ovakav šut koristi se najviše kod slobodnih bacanja. Skok-šut, pak, izvodi se prilikom skoka, najčešće u trenutku kad je šuter između skoka i pada, dakle, u trenutku mirovanja. To omogućuje daleko veći domet šuta i nadskok beka koji pokušava blokirati šut. Lopta se mora ispustiti iz ruke (nije obavezno pucati, već se može i dodati) prije ponovnog dodira stopala i poda. U protivnom se sude koraci i ekipa gubi posjed lopte.

Još jedan uobičajeni šut naziva se polaganje. Ovaj šut zahtijeva od igrača malu udaljenost između koša i samog igrača, a šut uključuje skok i lagahno ispuštanje lopte o tablu u koš. Verzija polaganja koja ne uključuje dodir lopte s tablom naziva se finger roll. Šut koji najviše zadovoljava publiku je zakucavanje, kod kojeg igrač koji ima loptu skače visoko i ispušta loptu prema dolje rukom dodirujući obruč nakon što lopta uđe kroz njega. Potpuno promašen šut kod kojeg lopta ne dira ni tablu ni obruč naziva se air ball.

Dodavanje[uredi | uredi izvor]

Dodavanje je metoda pomicanja lopte između igrača. Kad igrač ima loptu u posjedu i želi je dodati, gotovo uvijek će napraviti korak naprijed u svrhu povećavanja snage i preciznosti dodavanja prema saigraču.

Dodavanje s mjesta naziva se dodavanje s prsa. Lopta se dodaje direktno s prsa dodavača prema prsima saigrača. Dobro izvedeno dodavanje s prsa uključuje pomak palca na objema rukama u svrhu povećavanja brzine lopte i onemogućavanje odbrambenim igračima da ukradu loptu.

Još jedan način dodavanja je dodavanje o pod. Kod ovakvog dodavanja lopta se upućuje iz ruku dodavača, te se na 2 trećine puta prema saigraču odbije o pod. Lopta koja odskoči od poda putuje sporije nego kod dodavanja s prsa, no odbrani je teže presjeći i ukrasti loptu zbog nepredvidljivije putanje i činjenice što je namjerno udaranje lopte prekršaj i gubitak posjeda lopte. Upravo radi toga igrači koji napadaju koriste dodavanje o pod.

Lopta se može dodati preko beka. Tada se lopta ispušta iz ruke dodavača u trenutku kad mu je ruka kojom dodaje iznad glave.

Lopta se može dodati odmah nakon skoka. To se naziva outlet pass, a kod toga dodavanja igrač dodaje loptu saigraču odmah nakon što je primi.

Najvažniji aspekt bilo kojeg dodavanja jest nemogućnost presjecanja od strane odbrane. Dobri dodavači unaprijed znaju u kojoj će poziciji biti njihov saigrač kome će dodati loptu, a osim toga, imaju veliku preciznost i brzinu dodavanja. Ovakvi dodavači znaju dodati loptu i bez gledanja prema saigraču.

Dribling[uredi | uredi izvor]

Igrač iz američke mornarice (Navy) dribla beka iz američke vojne akademije (Army).

Dribling je čin u košarci kojim se lopta stalno odbija o pod, što je obavezno ako igrač želi napredovati s loptom u posjedu. Prilikom driblanja igrači guraju loptu prema podu i izbjegavaju nježno bacanje, što bekovima otežava krađu lopte, a igraču koji vodi loptu omogućava veću kontrolu. Kad igrač dribla pored protivnika, mora imati sposobnost driblanja objema rukama jer će u protivnom protivnik lakše ukrasti loptu. Dobri dribleri driblaju nisko, nastojeći skratiti put lopte od ruke do poda, također u svrhu onemogućavanja protivnika da ukrade loptu.

Nadalje, dobri dribleri često driblaju iza svojih leđa, kroz noge, i mijenjaju ruku kojom driblaju na način da zbune protivnika i potencijalno, na sramotu beka, zbune ga toliko da on padne (ankle breaker). Nadareni igrač dribla bez gledanja. To omogućuje dribleru prodor prema košu, posvećivanje pažnje saigračima i eventualno dodavanje lopte, te bolju kontrolu nad pokretima protivnika koji mu, podrazumijeva se, stalno pokušava ukrasti loptu.

Visina igrača[uredi | uredi izvor]

Na profesionalnoj razini košarke većina igrača je viša od 1.90 m, a većina žena je viša od 1.75 m. Za plejmejkere i šutere, za koje je koordinacija pokreta od presudne važnosti, poželjno je da budu niski ili barem niži od protivnika. Gotovo svi centri (uključujući i krilne centre) u svim profesionalnim ligama viši su od 2 m, dok pravi centri u pravilu nisu niži od 2.10 m. Najviši igrači u NBA, Manute Bol i Gheorghe Mureşan, bili su visoki 2.31 m. Trenutno je u NBA najviši Yao Ming (2.29 m).

Najniži igrač u NBA ikad bio je Muggsy Bogues sa samo 1.60 m.[17] Bilo je još niskih igrača u NBA, kao, naprimjer, Spud Webb, koji ima samo 1.70 m. No, ono što njega čini posebnim jest mogućnost skoka u visinu od 1.07 m, što mu omogućuje zakucavanje. Trenutno najniži igrač u NBA je Earl Boykins (1.65 m).[18] Dok je niskim igračima nedostatak što ne mogu blokirati šut protivnika, od presudne su važnosti u napadu, gdje njihova pokretljivost i mogućnost probijanja prema košu omogućuje ekipi nekoliko lagahnih koševa po utakmici.

Vrste košarke[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Vrste košarke
Streetball u SAD-u.

Razne vrste košarke jesu aktivnosti čija je osnova košarka. U tim vrstama koriste se uobičajene košarkaške sposobnosti i potezi, kao i oprema, koja se primarno sastoji od lopte i koša. Neke vrste oslanjaju se gotovo u potpunosti na pravila košarke, dok neke druge imaju sasvim drugačija pravila. Ipak, najviše vrsta košarke igra se bez sudija i strogih pravila.

Najuobičajenija vrsta košarke je ona u kojoj se igra na samo jednoj polovini terena. Koristi se samo jedan koš, a kada se promijeni posjed lopte, lopta mora biti izvedena izvan luka od 6.25 m (FIBA) ili 7.24 m (NBA). Ovakva košarka zahtijeva manje kardiovaskularne izdržljivosti i kondicije, budući da igrači ne moraju stalno trčati na 2 polovine terena. Također, kada se igra košarka na samo jednoj polovini terena, to omogućuje nekim drugim igračima igranje na suprotnom košu, što je idealno za druge igrače koji žele igrati.

Popularna verzija košarke na pola terena je tzv. do 21. Šutevi unutar luka, koji inače vrijede 2 poena, vrijede 1 poen, a trica vrijedi 2 poena. Igrač koji zabije koš u rjeđim i dužim verzijama dobija 3 slobodna bacanja, koja, ako se sva 3 ubace, vrijede dodatni poen. Ako igrač promaši koš, a protivnik ubaci loptu u koš dok lopta još nije dodirnula pod, igraču koji je prvobitno promašio oduzimaju se svi poeni. Izuzetak je ako je igrač koji je promašio imao 15 ili više poena; tada se poeni vraćaju na 15. Igrač koji prije dođe do 21 je pobjednik, a ako igrač s 20 dođe na 22, poeni mu se vraćaju na 15.

Ostale vrste uključuju streetball i jedan na jedan. Tada se obično igra na samo četvrtini terena na jedan koš. Takva vrsta košarke tjera igrače na driblinge i spektakularne poteze, kao i na više timske igre. Sve ove vrste košarke mogu se igrati na parketu (u dvorani), no češća je igra na asfaltnom podu izvan dvorane.

Postoji i waterbasket, mješavina vaterpola i košarke.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sian Griffiths, "The Canadian who invented basketball", BBC News, 20. 9. 2010.
  2. ^ "Hoop Hall History Page"
  3. ^ "James A. Naismith", FAQs.org.
  4. ^ 2008–09 High School Athletics Participation Survey NFHS.
  5. ^ Službena pravila FIBA-e (2010), Pravilo 4, odjeljak 8.1.
  6. ^ NBA pravila (2009-2010), Pravilo 5, odjeljak II a.
  7. ^ Muška i ženska košarkaška pravila 2009-2010 (NCAA), Pravilo 5, odjeljak 6, čl. 1.
  8. ^ Mary Struckhoff (ur.) (2009). "2009–2010 NFHS Basketball Rules", Indianapolis: National Federation of High Schools, str. 41; Pravilo 5, odjeljak 5, čl. 1.
  9. ^ NBA pravila (2009-2010), Pravilo 5, odjeljak II c.
  10. ^ Službena pravila FIBA-e (2010), Pravilo 4, odjeljak 8.4.
  11. ^ NBA pravila (2009-2010), Pravilo 5, odjeljak II b.
  12. ^ Službena pravila FIBA-e (2010), Pravilo 4, odjeljak 8.7.
  13. ^ Službena pravila FIBA-e (2010), Pravilo 3, odjeljak 4.2.2.
  14. ^ NBA pravila (2009-2010), Pravilo 3, odjeljak I a.
  15. ^ Muška i ženska košarkaška pravila 2009-2010 (NCAA), Pravilo 10, odjeljak 2, čl. 6.
  16. ^ Mary Struckhoff (ur.) (2009). "2009–2010 NFHS Basketball Rules", Indianapolis: National Federation of High Schools, str. 59; Pravilo 10, odjeljak 1, čl. 6.
  17. ^ Boguesov profil na NBA.com.
  18. ^ Boykinsov profil na NBA.com.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons
Commons: Košarka