Džudo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Džudo
Judo (柔 道)
Jigoro Kano and Kyuzo Mifune (restoration).jpg
Kyuzo Mifune (lijevo) i Kanō Jigorō (desno)
FokusGrappling
Zemlja porijeklaJapan
TvoracKanō Jigorō
Poznati praktičariPogledajte: Spisak džudoka
RoditeljstvoRazne škole koryū džiju-džicua, načelno Tenjin Shin'yō-ryū i Kitō-ryū
Prethodne vještine
  • Tenjin Shin'yō-ryū
  • Yoshin ryu
  • Shiten ryu
  • Sekiguchi Ryu
  • Sosuishi Ryu
  • Fusen Ryu
  • Kito Ryu
  • Takenouchi Ryu
  • Miura Ryu
  • Kyushin Ryu
  • Ryōi Shintō-ryū
  • Tsutsumi Hozan Ryu
Nasljedne vještineKosen judo, Bartitsu, Yoseikan Budō, brazilski džiju-džicu, Sambo, ARB, CQC, Krav Maga, Kapap, Hapkido, Kūdō, MMA, moderni Arnis, Luta Livre, shoot hrvanje, Vale Tudo
Olimpijski sport
Službeni sajtInternational Judo Federation (IJF)
The Kodokan

Judo (džudo) 柔 道 je borilačka vještina i olimpijski sport stvoren kao skup odabranih tehnika iz džiju-džicua. Džiju-džicu je u to vrijeme u Japanu bilo zajedničko ime za sve borilačke vještine (udaranje i hrvanje). Tada je osnivač džudoa Jigorō Kanō (嘉納治五郎), koji je savladao nekoliko stilova džiju-džicua, odlučio uzeti najbolje od svakog i odbaciti nepotrebno.

Džudo je stvoren kao fizičko, mentalno i moralno obrazovanje u Japanu. Općenito se karakterizira kao moderna borilačka vještina. Njegovo najistaknutije svojstvo je takmičarski element u kojem je cilj baciti ili oboriti protivnika na zemlju, imobilizirati ga ili na neki drugi način svladati protivnika držanjem ili prisiljavanjem da se pokori koristeći se zglobnim zaključavanjem ili hvatom oko vrata. Udarci i pritisci rukama i stopalima, kao i oružana odbrana dio su džudoa, ali samo u unaprijed dogovorenom obliku (kata, 形) i nisu dozvoljeni na džudo takmičenjima ili slobodnim treninzima (randori, 乱取り). Osoba koja se bavi džudom naziva se džudoka.

Filozofija i kasnija pedagogija razvijena za džudo postali su model za druge moderne japanske borilačke vještine koje su se razvile iz tradicionalnih škola (koryū, 古 流,).

Historija i filozofija[uredi | uredi izvor]

Djetinjstvo i mladost osnivača[uredi | uredi izvor]

Jigorō Kanō

U svojoj ranoj historiji džudo je nerazdvojiv od svog osnivača, japanskog polimata i pedagoga Kanō Jigorōa (嘉納 治 五郎,1860–1938), rođenog kao Shinnosuke Jigorō (新 之 助 治 五郎). Kano je rođen u relativno bogatoj porodici. Njegov otac, Jirosaku, bio je drugi sin glavnog svećenika šintoističkog Hiyoshi svetišta u prefekturi Shiga. Oženio se sa Sadako Kano, kćerkom vlasnika kompanije Kiku-Masamune koja proizvodi sake, a njena porodica ga je usvojila, pa je promijenio ime u Kano. Na kraju je postao službenik u šogunskoj vladi.[3]

Jigorō Kanō je bio akademski obrazovan. Od sedme godine studirao je engleski, shodō (書 道, japanska kaligrafija) i četiri konfučijanska teksta (四 書, Shisho) uz pomoć brojnih predavača. Kada je imao četrnaest godina, Kanō je upisao srednju školu na engleskom jeziku, Ikuei-Gijuku u Shibi, Tokio. Kultura maltretiranja u toj školi bila je katalizator zbog kojeg je Kanō potražio Jūjutsu (柔 術, džiju-džicu) dōjō (道場, dodžo, mjesto za trening) gdje bi mogao trenirati.

Rani pokušaji za pronalaskom učitelja džiju-džice koji je bio voljan da ga podučava bili su neuspješni. Padom šogunata Tokugawa nakon Meiji revolucije 1868. godine, džiju-džicu je postao nepopularan i sve više zapadnjački u Japanu. Mnogi od onih koji su jednom predavali tu vještinu bili su prisiljeni odustati od podučavanja ili su postali toliko razočarani da su jednostavno odustali. Nakai Umenari, prijatelj Kanōvog oca i bivši vojnik, pristao je da mu pokaže katu, ali ne i da ga podučava. Čuvar druge Jirosakuove kuće, Katagiri Ryuji, takođe je znao džiju-džicu, ali ga nije htio podučavati, jer je smatrao da ta vještina više nije od praktične koristi. Još jedan čest gost, Imai Genshiro iz Kyūshin-ryū (扱 心 流) škole džiju-džicua, takođe ga je odbio.[3] Prošlo je nekoliko godina prije nego što je konačno pronašao voljnog učitelja.

Kao student 1877. godine u tokijskoj školi Kaisei (koja je ubrzo postala dijelom novoformiranog Tokijskog imperijalnog univerziteta), Kanō je saznao da su mnogi učitelji džiju-džicua bili prisiljeni da imaju alternativne karijere i često su otvarali Seikotsu-in (整 骨 院, tradicionalne osteopatske ordinacije).[4] Nakon raspitivanja na nekoliko mjesta, Kanō je nasavjetovan da se obrati Fukudi Hachinosukeu (1828–1880),[5] učitelju Tenjin Shin'yō-ryū (天神 真 楊 流) džiju-džicua, koji je imao mali dodžo sa devet strunjača, gdje je podučavao pet učenika.[6] Kaže se da je Fukuda naglašavao tehniku nad formalnim vježbanjem, čime je položio sjeme Kanōvog naglaska na randori (乱 取), slobodnu tehniku) u džudou.

Nakon Fukudine smrti 1880. godine, Kanō, koji je postao njegov najposvećeniji i najsposobniji učenik u randoriju i kati (形, kata, unaprijed dogovorena forma borbe), preuzeo je nastavu (伝 書, densho) u Fukudinom dodžu. Kanō je odlučio da nastavi studije u drugoj školi Tenjin Shin'yō-ryū, gdje je predavao Iso Masatomo (1820–1881). Iso je veći naglasak stavio na vježbanje "kate" i povjerio "randori" instrukcije pomoćnicima, među kojima je Kanō bio vodeći.[3] Nakon što je Iso umro u junu 1881. godine, Kanō je otišao studirati u dodžo Iikuboa Tsunetoshija (1835–1889) Kitō-ryū (起 倒流).[3] Za razliku od Fukude, Iikubo je naglašavao randori, te je Kitō-ryū imao značajan fokus na nage-waza (投 げ 技, tehnike bacanja).[7]

Osnivanje Kodokana[uredi | uredi izvor]

Svetište Eisho-ji, Tokio

U februaru 1882. godine, Kano je osnovao školu i dodžo za Eisho-ji (永昌 寺), u budističkom hramu i tadašnjem šintoističkom dijelu Tokija (današnji kvart Higashi Ueno u regiji Taito).[8] Iikubo, Kanov Kito-ryu instruktor, bio je prisutan tri dana u sedmici kako bi pomogao u predavanju. Iako su prošle još dvije godine prije nego što je hram dobio ime Kōdōkan (講道 館, Kodokan, "mjesto za raspetljavanje puta"), te Kano još nije dobio svoj Menkyo (免許, majstorski certifikat) u Kitō-ryū, to se smatra osnivanjem Kodokana.

Eisho-ji dodžo je bio relativno malen, sačinjen od dvanaest strunjača u prostoru za trening. Kano je primao rezidentne i nerezidentne studente, a prvo dvoje su bili Tomita Tsunejirō i Shiro Saigo.[3] U augustu sljedeće godine, ovom paru su odobrene ocjene shodan (初段, prvi rang), prve koje su date u bilo kojoj borilačkoj vještini.[9]

Odjeća[uredi | uredi izvor]

Džudoke treniraju u posebnoj vrsti kimona zvanog Džudogi. (Gi na japanskom znači odjeća) Džudogi je vezan posebnim pojasom, širine 4–5 cm, čija boja odgovara džudokinom rangu.

Procjena znanja[uredi | uredi izvor]

Džudisti su rangirani prema njihovom znanju i rezultatima postignutim u borbama. Postoji šest učeničkih ("kyu") i 10 majstorskih ("dan") rangova sa odgovarajućim pojasevima u boji.

Bosanski Japanski Boja pojasa
6. kyū rokkyū bijeli
5. kyū gokyū žuti
4. kyū yonkyū narandžasti
3. kyū sankyū zeleni
2. kyū nikyū plavi
1. kyū ikkyū smeđi
1. dan shodan crni
2. dan nidan crni
3. dan sandan crni
4. dan yodan crni
5. dan godan crni
6. dan rokudan crni ili crveno-bijeli
7. dan shichidan crni ili crveno-bijeli
8. dan hachidan crni ili crveno-bijeli
9. dan kudan crveni
10. dan jūdan crveni

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Inman (2005) p. 10
  2. ^ The first Olympic competition to award medals to women judoka was in 1992; in 1988, women competed as a demonstration sport. Inman (2005) p. 11
  3. ^ a b c d e Kano 2008
  4. ^ Hoare 2009
  5. ^ Fukuda 2004
  6. ^ Kano 2008.–4; Hoare (2009). pp. 45.–47; Fukuda (2004). pp. 145.–152. Keiko Fukuda 9th Dan (born 1913) is the granddaughter of Fukuda Hachinosuke, and is the last surviving direct student of Kano: Davis, Simon, "Be Strong, Be Gentle, Be Beautiful - Keiko Fukuda", United States Judo Federation, arhivirano s originala, 8. 3. 2011, pristupljeno 12. 3. 2011
  7. ^ Kano 2005
  8. ^ Hoare 2009.–53. For location of Eisho-ji temple, see: "Way to Eisho-Ji Temple", Kodokan, arhivirano s originala, 11. 3. 2011, pristupljeno 14. 3. 2011
  9. ^ Lowry 2006

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]