NATO

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
NATO
North Atlantic Treaty Organization (en)
Organisation du Traité de l'Atlantique Nord (fr)
Zastava NATO-a
Zastava
Položaj NATO-a
Glavno sjedište Brisel
Službeni jezik engleski, francuski
Broj zemalja članica
Lideri  
 -  Generalni sekretar Jens Stoltenberg
 -  Predsjednik Knud Bartels
Datum osnivanja 4. april 1949
Veb-sajt www.nato.int

NATO (skraćenica od engleski: North Atlantic Treaty Organisation) tj. sjevernoatlanski vojni savez ustanovljen je 1949. godine između država tadašnjeg zapadnog bloka. Danas NATO ima 30 zemalja članica. U prvih nekoliko godina, NATO je bio svojevrsno obično političko udruženje. Prvi NATO-ov glavni sekretar Hastings Ismay, koji je rekao da je cilj organizacije "odbraniti se od Sovjetskog Saveza. S padom Berlinskog zida 1989, glavni cilj saveza je postao oslobođene zemlje koje su prethodno bile pod uticajem Istočnog bloka, tj. bivši članovi Varšavskog pakta. To se prije svega odnosi na zemlje Balkanskog poluotoka, što je dovelo do proširenja saveza 2004. (Bugarska, Rumunija) i 2009. (Hrvatska i Albanija). 2009. godine trebala se i Sjeverna Makedonija pridružiti savezu, ali zbog neslaganja s Grčkom zbog imena "Makedonija" blokiran joj je pristup. Sjeverna Makedonija je postala članica NATO -a 2020 godine.

Nakon terorističkih napada od 2001. godine na američki savez usmjereni su novi izazovi, učestvovanje vojnika u Afganistanu i Iraku.

Zemlje članice NATO-a[uredi | uredi izvor]

Države osnivači (1949):

Kasnije članice:

Kandidati za članstvo:

Historija[uredi | uredi izvor]

Proširenja NATO saveza

Neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata Evropa se našla raspolovljena na dva ideološka bloka, kapitalistički, i komunistički pod utjecajem Sovjetskog Saveza. I dok se Moskva tijekom 1945. i 1946. djelomično suzdržavala od otvorenog političkog djelovanja, u državama u kojima je imala utjecaj, tijekom 1947., a posebno 1948., postalo je jasno da se sovjetska vojska, ne samo nema namjeru povući, već da ima namjeru krenuti i dalje.

U ratom razrušenoj Evropi širenje komunističke ideologije moglo se ostvariti na dva načina. Prvi je bio izazivanje "spontanih" revolucija nezadovoljnih radničkih masa, predvođenih komunističkim partijama. Iako je bilo nekoliko pokušaja, najveći je uspjeh ostvaren u Grčkoj, gdje je 1946. započeo građanski rat, predvođen tamošnjom komunističkom partijom. Iako su grčke snage do kraja 1949. uspjele ugušiti pobunu, bilo je očito kako bi se u osiromašenoj Evropi ideje komunizma lako mogle proširiti. Zbog toga je u srpnju 1947. pokrenut Plan evropske obnove, poznatiji kao Maršalov plan. U naredne će četiri godine Sjedinjene Američke Države evropskim državama dati pomoć u vrijednosti oko 13 milijardi američkih dolara.

Drugi način širenja komunizma bio je znatno opasniji. Naime, neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, SAD-e i skoro sve europske države, barem one koje nisu pale pod sovjetski utjecaj, provele su masovnu demobilizaciju vojnih snaga i otkazale narudžbe oružja i vojne opreme. S druge strane, Sovjetski Savez nije izvršio smanjivanje oružanih snaga, već ih je nastavio intenzivno jačati, kako brojčano tako i tehnički. Nakon što su učvrstili okupacije istočnoevropskih država, 24. juna 1948. počela je blokada zapadnog Berlina. Bio je to početak najveće političke krize od okončanja Drugog svjetskog rata i trajat će sve do 11. maja 1949. Berlinska blokada s jedne je strane ubrzala stvaranje Savezne Republike Njemačke, a s druge, formiranje velikog obrambenog saveza koji će Zapadnu Evropu štititi od sovjetske invazije.

Svojevrstan početak bio je Briselski sporazum kojem su 17. marta pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg, Holandija i Velika Britanija. Cilj je bio razvijanje zajedničkih sustava obrane i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Znajući da njihovi gospodarski i vojni kapaciteti nisu dostatni da ih obrane od sovjetske prijetnje, ove su države odmah započele i pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom s ciljem stvaranja novog vojnog saveza, utemeljenog na zajedničkim obvezama i sigurnosnim jamstvima Evrope i Sjeverne Amerike. Države potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju i Portugal da se uključe u taj proces. Dvanaest država s obje strane Atlantskog oceana 4. aprila 1949. u Washingtonu su potpisale Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši savez kako bi se suprotstavile prijetnjama iz komunističkog dijela svijeta, te sprječavanje širenja komunizma na ostali dio Evrope. Države potpisnice obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju državu članicu. Tako je stvorena Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).

S vremenom je sve više zemalja pristupalo Savezu, prepoznajući u njemu mogućnost obrane slobode te očuvanja stabilnosti i napretka.

Tako se NATO-u 1952. pridružuju Grčka i Turska, tri godine kasnije i Savezna Republika Njemačka, a 1982. Španija. Sigurnost koju jamči NATO omogućila je mir i stabilnost, kojima se, kao osnovnim preduvjetima, stvarao temelj evropske ekonomske saradnje i integracije.

Ne želeći svoje oružane snage, a prije svega nuklearno oružje, staviti pod nadzor NATO saveza, francuski je predsjednik Charles de Gaulle u februaru 1966. povukao Francusku iz zajedničkog zapovjedništva NATO-a, te otad nije sudjelovala u akcijama planiranja, obuke i vođenja zajedničkih operacija. Ostala je tek u političkim strukturama (Sjevernoatlantsko vijeće). Bio je odraz De Gaulleove želje da Francuska ima centralno mjesto u formiranju evropske politike kako se više nikad ne bi ponovile 1914. i 1939. Međutim, zbog promjena političkih odnosa u Evropi, ali i u svijetu temeljito drukčijih u odnosu na šezdesete godine prošlog vijeka, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy odlučio da se Francuska vrati i u vojne strukture Saveza.

Padom Berlinskog zida NATO se našao pred novim izazovom. Prestao je postojati Varšavski pakt, a raspao se i Sovjetski Savez. U vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zadaće NATO-a bile su jasne i povijesno opravdane. Završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, neki su analitičari smatrali kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti. Mnoge države članice smanjile su financijska davanja za obranu, ali ubrzo se pokazalo kako se trajni mir na evropskom kontinentu nije ostvario.

Na području bivšeg Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali zbog etničkih netrpeljivosti. Sukobi u jugoistočnoj Evropi također su znatno poremetili sliku o Evropi kao prostoru mira i suradnje, a postojao je i opravdan strah od širenja tih sukoba. Tada su države članice Sjevernoatlantskog saveza shvatile da je i dalje potrebno njihovo djelovanje kroz kolektivnu obranu i sigurnost u postkomunističkoj Evropi.

Zemlje članice NATO-a, po godinama ulaska u članstvo

Danas se smanjila opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba i masovne uporabe teško naoružanih postrojbi, ali, pojavili su se novi izazovi koji sve članice stavljaju pred nove dileme na koje treba pronaći adekvatan odgovor. Nove su prijetnje po naravi drukčije od onih iz doba Hladnog rata. Nove su zadaće NATO borba protiv novih prijetnji: terorizma, proizvodnje i proliferacije oružja za masovno uništenje, opasnosti koje prijete iz takozvanih neuspjelih ili slabih država te mora djelovati preventivno kako bi se u budućnosti spriječile takve opasnosti. Posljednjih godina NATO uspostavlja načine borbe protiv suvremenih opasnosti koje ugrožavaju sigurnost i stabilnost. Upravljanje krizom ("crisis management") i mirovne operacije za očuvanje i održavanjem mira ("peacekeeping" i "peace-support") neki su od načina djelovanja suvremenog Sjevernoatlantskog saveza u odgovoru na nove izazove.

Nakon pada komunizma i završetka Hladnog rata, Sjevernoatlantskom savezu pridružile su se zemlje bivše članice nekadašnjeg Varšavskog pakta. Tako su članicama Saveza 1999. godine postale Češka, Mađarska i Poljska. Uspješan primjer prve tri postkomunističke članice potaknuo je i druge da se čvrsto opredijele za pristupanje Savezu kao najbolji način ostvarenja dugoročne stabilnosti. Savezu 2004. godine pristupaju Bugarska, Rumunija, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litvanija i Latvija, a pozivnicu za članstvo na samitu u Bukureštu 2008. godine dobile su Hrvatska i Albanija, koje su ušle već sljedeće, 2009. godine

Od 1999. godine sve aspirantice za članstvo sudjeluju u takozvanom Akcionom planu za članstvo koji nudi praktične savjete i pomoć da se države što bolje pripreme za članstvo u Savezu.Sjeverna Makedonija je postala članica NATO-a 27.3.2020. godine[1][2]

Trenutačni kandidat za članstvo je Bosna i Hercegovina.

  Članice
  Akcioni plan za članstvo
  Individualni akcioni plan
  Partnerstvo za mir

Zemlje kandidati i partnerstva[uredi | uredi izvor]

Sjeverna Makedonija potpisala je protokol o pristupanju NATO-u 6. februara 2019. Bosna i Hercegovina je jedina druga država s Akcionim planom za članstvo, koji je zajedno s Gruzijom na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća 7. decembra 2011. godine proglašen NATO-om „zemlje aspirante“.Ukrajina je prepoznata kao zemlja aspirantica nakon ukrajinske revolucije 2014. godine.

Država Partnerstvo za mir Individualni partnerski akcioni plan Intenzivirani dijalog Akcioni plan za članstvo Pristupni protokol Članstvo
Bosna i Hercegovina Decembar 2006 Septembar 2008 April 2008 Decembar

2018

Srbija Decembar 2006. Januar 2015 April 2008
Gruzija Mart 1994 Oktobar 2004 Septembar 2006
Armenija Oktobar 1994 Decembar 2005
Azerbejdžan Maj 1994 Maj 2005
Kazahstan Maj 1994 Januar 2006
Moldavija Mart 1994 Maj 2006
Ukrajina Februar 1994 Novembar 2002 April 2005

Zemlje kandidati[uredi | uredi izvor]

Bosna i Hercegovina[uredi | uredi izvor]

Prva konkretna stvar koju je Bosna i Hercegovina preduzela na putu pristupanju NATO-u je pridruživanju programu NATO-a Partnerstvo za mir kojw se desilo decembra 2006. godine. Nakon toga potpisan je i sporazum o sigurnosnoj saradnji u martu 2007. Bosna i Hercegovina je nastavila put ka pristupanju NATO-u potpisivanjem Individualnog partnerskog akcionog plana u januaru 2008. Tada je pokrenut proces intenziviranog dijaloga na samitu NATO-a održanom u Bukureštu 2008. godine. Bosna i Hercegovina je pozvana da se pridruži Jadranskoj povelji kandidata za NATO 25. septembra 2008. U novembru 2008. godine, u zajedničkom saopćenju ministra odbrane BiH i kancelarije Misije NATO-a u Sarajevu, predloženo je da se Bosna i Hercegovina pridruži NATO-u do 2011. godine, ako se nastavi sa reformama koje su do tada učinjene u oblasti odbrane.

Bosna i Hercegovina službeno je pozvana da se pridruži Akcijskom planu za članstvo za 2010. godinu. Godine 2018. ministri vanjskih poslova NATO-a odlučili su da je NATO spreman prihvatiti podnošenje prvog godišnjeg nacionalnog programa Bosne i Hercegovine.19.novembra 2019 je dogovoreno slanje Programa reformi u sjedište NATO-a.[3]

Odnosi i partnerstva[uredi | uredi izvor]

Irska trenutno ne želi pristupiti NATO-u, ali radi na poboljšanju interoperabilnosti odbrambenih snaga s NATO-om
Irska[uredi | uredi izvor]

Irska je bila voljna 1949. pregovarati o bilateralnom paktu o obrani sa Sjedinjenim Državama, ali protivila se ulasku u NATO sve dok pitanje Sjeverne Irske nije riješeno sa Ujedinjenim Kraljevstvom.Službeni odnosi između NATO-a i Irske započeli su 1999. godine kada je Irska postala potpisnica NATO-ovog programa Partnerstvo za mir i Vijeća za euro-atlantsko partnerstvo. Od tada, NATO i Irska aktivno surađuju na pitanjima očuvanja mira, humanitarne pomoći, spašavanja i upravljanja krizama i razvijali su praktičnu saradnju u drugim vojnim oblastima od obostranog interesa, u okviru Irskog individualnog programa partnerstva (IPP) i Individualnog programa partnerstva i suradnje (IPCP) , koji se zajednički dogovaraju svake dvije godine.

Srbija[uredi | uredi izvor]

Republika Srbija je decembra 2006. pristupila NATO programu Partnerstvo za mir (PzM). Srbija je izabrala ovu partnersku saradnju kao optimalan vid za ostvarenje svojih bezbjednosnih ciljeva – unapređenje odbrambenih sposobnosti uz zadržavanje vojne neutralnosti. Program PzM je za svaku zemlju učesnicu individualan i specifičan. Politički okvir koji okuplja sve države članice NATO i učesnice programa Partnerstvo za mir je političko-bezbjednosni forum Savjet euroatlantskog partnerstva (eng. Euro-Atlantic Partnership Council - EAPC).

Odnosi Republike Srbije i NATO su u mnogo čemu specifični - rezultat su i refleksija historijskih okolnosti, događaja iz nedavne prošlosti i otvorenih aktuelnih pitanja. Pozicija NATO prema pitanju Kosova, odnosno činjenica da je većina država članica Alijanse priznala jednostrano proglašlenu nezavisnost Kosova, kao i učešće NATO/KFOR u formiranju nelegalnih, tzv. Kosovskih bezbjednosnih snaga, opterećuje i neminovno se odražava na trenutni nivo odnosa Republike Srbije i NATO.

Početkom 2015. godine Srbija je potpisala individualni partnerski akcioni plan

Snegur i Wörner potpisali su 16. marta 1994. godine Partnerstvo za mir
Moldavija[uredi | uredi izvor]

Godine 1992, Moldavija se pridružila Vijeću euroatlantskog partnerstva,.Moldavija se pridružila Partnerstvu za mir 16.marta 1994. Partnerstvo za mir je potpisao Mircea Snegur i Manfred Wörner. Vladimir Voronjin posjetio sjedište NATO-a u Bruxellesu 23. juna 2003. godine, 7. juna 2005, 22. juna 2006. godine, 18. juna 2007. godine i 5. decembra 2007. Na summitu u Istanbulu 2004. godine, NATO je prihvatio rusku vojnu prisutnost u Moldaviji i Gruziji. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld zaustavio se, na putu za Istanbul, u Moldaviju, gdje je pozvao na povlačenje ruskih snaga iz zemlje.

Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg i Petro Porošenko, 10. jula 2017
Ukrajina[uredi | uredi izvor]

Odnosi između Ukrajine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) je započeo u 1994. Ukrajina je dobila Akcionii plan za članstvo u NATO (MAP) u 2008. Planovi za članstvo u NATO-u su krenuli nakon predsjedničkih izbora 2010. godine u kojoj je Viktor Janukovič, koji je radije držao Ukrajinu nesvrstanom, bio je izabran za predsjednika. Usred nemira, Janukovič je pobjegao iz Ukrajine u februaru 2014.Vlada koja je došla na vlast u početku je rekla da s obzirom na nesvrstani status zemlje,imaju planove da se pridruže NATO-u. Međutim, nakon ruske vojne invazije u Ukrajini i parlamentarnim izborima u oktobru 2014., novoj vladi je ulazak u NATO prioritet. Rusija nije želila da Ukrajina započne MAP sa NATO-om,međutim, sljedeće godine, glasnogovornik NATO-a, rekao je da je, unatoč ruskom protivljenju širenje NATO-a Saveza,vrata ostaju otvorena i za one koji su zadovoljili kriterije.

Od juna 2014. godine, ankete su pokazale da oko 50% ispitanika podržava podržava ukrajinski ulazak u NATO. Neki 69% Ukrajinaca želi da se pridruži NATO-u, navodi se u junu 2017.

Vladimir Putin na Rimskom samitu 2002
Rusija[uredi | uredi izvor]

NATO-ruski odnosi, odnosi između vojnog saveza NATO-a i Ruske Federacije su osnovana 1991 Godine 1994. Rusija pridružila programu Partnerstvo za mir, a od tog vremena, NATO i Rusija potpisali su nekoliko važnih sporazuma o suradnji. Prema riječima Vladimira Putina, on je predložio ideju Rusiji ulazak u NATO.Vijeće Rusija-NATO je osnovan 2002 za upravljanje sigurnosnim pitanjima i zajedničke projekte. Suradnja između Rusije i NATO-a sada se razvija u nekoliko glavnih sektora, uključujući: borba protiv terorizma, vojnoj suradnji, suradnji u Afganistanu i borbi protiv lokalne proizvodnja lijekova, industrijsku suradnju, a oružje je nešireno.Dana 1. aprila 2014., NATO je jednoglasno odlučio obustaviti suradnju s Ruskom FederacijomDana 18. februara 2017. godine, u Ministarstvu vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je da podupire nastavak vojne suradnje s NATO saveza.

Partnerstvo za mir[uredi | uredi izvor]

  Evropske članice NATO-a (do 1994)
  Članice NATO-a koje su bile članice Partnerstva za mir
  Sadašnje članice Partnerstva za mir
  Zemlje koje teže priključenju Partnerstvu za mir

Bivše republike Sovjetskog Saveza[uredi | uredi izvor]

Bivše jugoslavenske republike[uredi | uredi izvor]

Članice Evropske unije[uredi | uredi izvor]

Članice EFTA[uredi | uredi izvor]

Organizacijska struktura[uredi | uredi izvor]

Sjevernoatlantsko vijeće, Odbor za odbrambeno planiranje i Skupina za nuklearno planiranje glavne su institucije za razvoj politike i donošenje odluka. Odluke koje je donijelo svako od tih tijela imaju istu važnost i predstavljaju dogovorenu politiku zemalja članica, bez obzira na nivo na kojoj su donesene. Ovim tijelima podređeni su specijalizirani odbori.

Sjevernoatlantsko vijeće[uredi | uredi izvor]

Sastanak na vrhu Sjevernoatlantskog vijeća NATO-a 2002. u Pragu

Sjevernoatlantsko vijeće (eng. North Atlantic Council, kratica NAC) jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno Sjevernoatlantskim ugovorom iz kojeg drži svoje ovlasti (članak 9. Ugovora). Vijeće ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Sastoji od stalnih predstavnika svih država članica koji se sastaju najmanje jedanput sedmično, a po potrebi i u kratkom roku. Vijeće se također sastoji i na višim nivoima koje obuhvataju šefove država i vlada, ministre vanjskih poslova, ministre odbrane. Sjednicama Vijeća predsjedava Glavni sekretar NATO-a ili njegov zamjenik.

Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vijeća pokrivaju aspekte djelatnosti NATO-a, i često se temelje na izvještajima i preporukama koje pripremaju podređene komisije. Isto tako, predmete rasprave može predložiti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili Glavni sekretar. Stalni predstavnici rade prema uputama svojih vlada.

Odluke u Vijeću donose se jednoglasno i to zajedničkim pristankom. Nema glasanja niti se odluke donose većinom. Na taj način nemoguće je donijeti odluku koja će obvezati državu koja u njenom donošenju nije učestvovala niti je na nju pristala. Svaka država članica zadržava potpunu suverenost i odgovornost pri donošenju svojih odluka.

Pripreme za rad Vijeća vrše podređeni odbori; odbori odgovorni za pojedina područja aktivnosti NATO-a.

Odbor za odbrambeno planiranje[uredi | uredi izvor]

Odbor za odbrambeno planiranje (eng. Defence Planning Committee, kratica DPC) sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na nivou ministara odbrane najmanje dvaput godišnje. U radu odbora učestvuju sve države članice. Odborom predsjedava Glavni sekretar NATO-a. Odbor je glavno tijelo za donošenje odluka glede pitanja planiranja kolektivne odbrane i integrirane NATO vojne strukture te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a. Rad Odbora priprema veći broj podređenih odbora, među kojima je najvažniji Odbor za odbrambenu reviziju (eng. Defence Review Committee, kratica DRC) koji nadzire postupak organizacije oružanih snaga unutar NATO-a i poručava druga pitanja vezana uz združenu vojnu strukturu.

Grupa za nuklearno planiranje[uredi | uredi izvor]

Grupa za nuklearno planiranje (eng. Nuclear Planning Group, kratica NPG) sastoji se od ministara odbrane država članica koje učestvuju u radu Odbora za odbrambeno planiranje. Unutar Grupe raspravlja se o posebnim političkim pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Grupom predsjedava Glavni sekretar NATO-a. Rad Grupe za nuklearno planiranje priprema Grupa osoblja NPG (eng. NPG Staff Group), sastavljena od članova nacionalnih izaslanstava država koje učestvuju u NPG, članova Međunarodnog vojnog osoblja i predstavnika Strateških zapovjednika. Skupina obavlja rad u ime Stalnih predstavnika NPG-a. Skupina na visokom nivou (eng. High Level Group, kratica HLG) visoko je savjetodavno tijelo NPG-a na području nuklearne politike i planiranja. Ovom grupom predsjedavaju SAD.

Civilna organizacija i strukture[uredi | uredi izvor]

  • Stalni predstavnici i nacionalna izaslanstva
  • Glavni sekretar
  • Međunarodno osoblje

Vojna organizacija i strukture[uredi | uredi izvor]

  • Vojni odbor
  • Vojno-zapovjedna struktura
    • Savezničko zapovjedništvo za operacije
    • Savezničko zapovjedništvo za transformaciju
  • Međunarodno vojno osoblje

Multinacionalni bataljon Vojne policije[uredi | uredi izvor]

Multinacionalni bataljon Vojne policije ili NATO Multinational Military Police Battalion (NATO MNMPBAT) je višenacionalni bataljon vojne policije u sklopu NATO-a stvorena na inicijativu Poljske po uzoru na Evropske snage brzog djelovanja prisutne u BiH. Utemeljen je u Varšavi 2007.

U sastavu NATO MNMPBAT-a učestvuju 4 zemlje članice:

Nekoliko godina je bilo potrebno da se ideja sprovede u djelo, a NATO je zadovoljan postignutim uspjehom.

Proces se odvijao u više koraka, što je uključivalo:

  1. 2005 – rad na Memorandumu o razumijevanju (MoU).
  2. Decembar 2005. – inicirani radovi na Implementacijskom ugovoru (IA)
  3. Mart 2006. – Osnovane Kontrolna i Koordinacijska Grupa (CCG) kao i Finansijska Grupa (FG) .
  4. 12. Maj – 23. Aug 2006. – MoU potpisan od strane ministara odbrane zemalja učesnica
  5. Oktobar 2006. – 1. NATO MNMPBAT radionica u Gliwice
  6. 5. Juni 2007. – MoU postaje efektivan
  7. 12. Juni 2007 – NATO MNMPBAT ceremonija otvaranja i potpisivanje sporazuma

Zapovjedništvo Multinacionalnog bataljona se nalazi u NATO bazi u poljskom gradu Gliwice, a operativni jezik je engleski.

Simboli[uredi | uredi izvor]

Zastava NATO-a je usvojena 14. oktobra 1953. godine. Zastava se sastoji od bijelo - plavog znaka (amblema) NATO-a na tamno plavoj pozadini. Znak NATO-a se sastoji od kruga unutar kojega je kompas. Krug simbolizira jedinstvo i saradnju, a kompas označava zajednički put prema miru kojim su krenule zemlje članice. Od vrhova igle kompasa pružaju se četiri bijele linije.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Fena. "Komšić uputio čestitku: Sjeverna Makedonija postala 30. članica NATO pakta". Radio Sarajevo. Pristupljeno 2020-03-28.
  2. ^ "Sjeverna Makedonija službeno postala 30. članica NATO-a". N1 HR (jezik: hrvatski). Pristupljeno 2020-03-28.
  3. ^ http://www.nato.int/cps/en/natolive/topics_49127.htm

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]