Angola

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Republika Angola
República de Angola
Zastava Angole Grb Angole
Zastava Grb
Uzrečica
  • Virtus Unita Fortior (latinski)
  • (bosanski: "Moć je jača kada je ujedinjena")
Himna"Angola Avante"
(bosanski: "Naprijed Angola")
Položaj Angole
Službeni jezik portugalski[1] kao i
Etničke grupe 
Državno uređenje Unitarna jednopartijski dominirana predsjednička ustavna republika
 -  Predsjednik João Lourenço
 -  Premijer Bornito De Sousa
Nezavisnost od Portugala, pod komunističkom vlašću 
 -  Priznato 11. novembar 1975. 
Površina
 -  Ukupno 1.246.700 km2 (22.)
 -  Vode (%) neznatno
Stanovništvo
 -  Ukupno (2014) 25.789.024[1] (47.)
 -  Gustoća stanovništva 20,69/km2 (157.)
BDP (PKM) 2019
 -  Ukupno $208,034 milijardi[3] (64.)
 -  Per capita $6.850[3] 
Gini (2018) 51,3 
HDI (2018) 0,574 (srednji nivo) (149.)
Valuta Angolska kwanza (AOA)
Vremenska zona UTC +1 (WAT)
Topografija
 -  Najviša tačka Morro do Moco
2620 m
Internetska domena .ao
Pozivni broj +244
Auto-oznaka ANG
ISO 3166 AO, AGO, 024

Angola, službeno Republika Angola (portugalski: República de Angola, na jezicima kimbundu, umbundu i kikongo: Ngola) država je u jugozapadnoj Africi koja graniči na istoku sa DR Kongom sa dužinom granice od 2.646 km, na sjeveru sa Republikom Kongo (231 km) i Zambijom (1.065 km), a na jugu sa Namibijom (1.427 km). Površina Angole je 1.246.700 km2. Glavni grad države je Luanda. Članica je Ujedinjenih nacija, OPEC-a, Afričke Unije, Zajednice država portugalskog govornog područja i Južnoafričke razvojne zajednice. Angola je multietnična država s 25,8 miliona stanovnika, koji su pripadnici raznih plemenskih grupa, običaja i tradicija. Kultura u državi odražava vijekove portugalske vladavine u obliku dominantnog portugalskog jezika i katoličke crkve. Nakon dugotrajne borbe s kolonijalistima, nezavisnost je ostvarena 1975. nakon što je osnovana Narodna Republika Angola, marksističko-leninjistička jednopartijska država koju su podržavali Sovjetski Savez i Kuba. Vrlo brzo nakon toga izbio je građanski rat između vladajućeg Narodnog pokreta za oslobođenje Angole (MPLA) i Nacionalne unije za potpunu nezavisnost Angole (UNITA) koju su podržavali Sjedinjene Države i aparthejdska Južnoafrička Republika, koji je trajao do 2002. Država je nakon završetka rata postala relativno stabilna unitarna konstitutivna republika.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Ime Angola potiče od titule Ngola kraljeva Kraljevstva Ndonga, vazalne države Kraljevstva Kongo, koje se nalazilo istočno od današnjeg glavnog grada Luande. Ovo područje oko Luande zadobilo je današnje ime dolaskom portugalskog moreplovca Dioga Sãoa 1483. godine na obalu rijeke Kongo, području koje je pripadalo Kraljevstvu Kongo. U 16. stoljeću su Portugalci na obali podigli kameni križ (Padrão) i time označili pripadnost Portugalu, a 1575. godine osnivaju grad Luandu.[4] Naziv se u 17. stoljeću proširio na područje oko grada Benguela, a u 19. stoljeću na cijelo portugalsko kolonijalno područje.

Historija[uredi | uredi izvor]

Sadašnja teritorija Angole bila je naseljena još od paleolita. Nacionalna država nastala je kao rezultat portugalske kolonizacije, koja je započela na priobalnim naseljima osnovanim u 16. vijeku. Portugalci su postepeno naseljevali i unutrašnjost zemlje, ali su im se opirale grupe kao što su Cuamato, Kwanyama i Mbunda.

Rane migracije i političke jedinice[uredi | uredi izvor]

Područje današnje Angole je bilo pretežno naseljeno nomadskim plemenima Khoi i San. Protjerali su ih plemena Bantu, koja su dolazila sa sjevera 1. milenija p. n. e, a većina ih je došla sa područja današnje sjeverozapadne Nigerije i južnog Nigera.[5]

Ustanovljen je veliki broj političkih jedinica od kojih je bila najpoznatija Kraljevstvo Kongo koje se je prostiralo sjeverno sve do današnje Demokratske Republike Kongo, Republike Kongo i Gabona. Kraljevstvo je uspostavilo trgovačke puteve sa ostalim gradskim državama i civilizacijama uzduž obale jugozapadne i zapadne Afrike i čak sa Velikim Zimbabveom i Kraljevstvom Mutapa.[6]

Portugalska kolonizacija[uredi | uredi izvor]

Portugalski istraživač Diogo Cão stigao je na područje današnje Angole 1484. godine.[7] Portugalci su ustanovili svoju primarnu trgovačku postaju u Soyi, što je danas najsjeverniji grad u Angoli. Paulo Dias de Novais osnovao je današnji glavni grad Angole São Paulo de Loanda (Luanda) 1575. godine sa 100 porodica doseljenika i 400 vojnika. Kolonijalisti su ustanovili nekoliko drugih naselja, tvrđava i trgovačkih postaja uzduž obale Angole uglavnom trgujući angolskim robovima za plantaže u Brazilu. Lokalni trgovci robova pružali su velik broj robova Portugalskom carstvu,[8] obično u zamjenu za robu proizvedenoj u Evropi.[9][10]

Ovakav način trgovine robovima preko Atlantika nastavio se sve do nezavisnosti Brazila 1820-ih.

Unatoč teritorijalnim pretenzijama Portugala u Angoli, njegova kontrola nad većim dijelom države bila je minimalna. U 16. stoljeću Portugal je preuzeo kontrolu nad obalom kroz niz sporazuma i ratova.

Život evropskih kolonijalista bio je težak, a napredak spor. John Iliffe napominje: "Portugalski zapisi o Angoli iz 16. stoljeća pokazuju da se velika glad odvijala u prosjeku svakih 17 godina; u pratnji pandemije, ona bi mogla ubiti jednu trećinu ili pola stanovništva uništavajući demografski rast novih generacija te prisiljavajući kolonijaliste da se vrate u riječne doline."[11]

Tokom špansko-portugalskih ratova, Nizozemska zapadnoindijska kompanija okupirala je Luandu 1641. kako bi sa domorodcima izvršila napad na portugalske posjede na drugim mjestima.[12] Osvajanje Pungo Andonge 1671. godine bilo je posljednje veće širenje Portugala iz Luande jer pokušaji osvajanja Konga 1670. i Matambe 1681. nisu uspjeli. Kolonijalna naselja su se proširila sve do unutrašnjosti Benguele. Zbog niza političkih previranja početkom 1800-ih, Portugal se je polako pripremao za veliku aneksiju angolske teritorije. Trgovina robovima je ukinuta u Angoli 1836. a 1854. kolonijalna vlada je oslobodila sve robove. Četiri godine kasnije, naprednija administracija ukinula je robovlasništvo u potpunosti. Međutim, te su odbredbe ostale većinom neprovedive.

Sredinom 19. stoljeća, Portugal je proširio svoju vlast istočno sve do rijeke Kongo i južno do Mossâmedesa. U ovom periodu, Portugalci su naišli na različite oblike oružanog otpora raznih naroda u Angoli.[13] Berlinska konferencija je 1884. do 1885. postavila granice kolonije, razgraničivši portugalsko osvojeno zemljište u Angoli. Mnogi detalji su ostali neriješeni do 1920-ih. Trgovina između Portugala i njegovih afričkih teritorija također se naglo povećala kao rezultat zaštitnih tarifa, što je dovelo do povećanog razvoja i vala novih portugalskih doseljenika.

Nezavisnost[uredi | uredi izvor]

Portugalske oružane snage marširaju u Luandi tokom portugalskih kolonijalnih ratova (1961-74).

Prema kolonijalnom zakonu, crnim Angolcima je bilo zabranjeno da osnivaju političke stranke ili sindikate.[14] Prvi nacionalistički pokreti pojavili su se tek nakon Drugog svjetskog rata, a na čelu im je bila zapadno urbanizirana urbana klasa na portugalskom jeziku, koja je uključivala mnogo mješanaca (mestiça).[15] Tokom ranih 1960-ih pridružila su im se i druga udruženja koja su proizišla iz ad hoc radnog aktivizma radnika iz ruralnih krajeva.[14] Odbijanje Portugala da se pozabavi povećanim angolskim zahtjevima za samoopredjeljenjem, izazvalo je oružani sukob, koji je izbio 1961. godine pobunom u distriktu Baixa de Cassanje i postepeno se razvio u dugotrajni rat za nezavisnost koji je trajao narednih dvanaest godina.[16] Tokom sukoba, tri borbena nacionalistička pokreta sa vlastitim partizanskim gerilskim krilima pojavila su se iz borbi između portugalske vlade i lokalnih snaga, koju je u različitom stepenu podržavala Komunistička partija Portugala.[15][17]

Nacionalni front za oslobođenje Angole (FNLA) regrutovao je izbjeglice iz redova naroda Bakongo u Zairu.[18] Koristeći posebno povoljne političke okolnosti u Léopoldvilleu, a posebno zajedničku granicu sa Zairom, angolski politički prognanici uspjeli su izgraditi bazu moći među velikom emigracijskom zajednicom iz srodnih porodica, klanova i tradicija. Ljudi s obje strane granice govorili su međusobno razumljivim dijalektima i uživali u zajedničkim vezama s historijskim Kongo kraljevstvom. Kao stranci, kvalificirani Angolci nisu mogli iskoristiti program državnog zapošljavanja Mobutu Sese Seko, a neki su pronašli posao kao posrednici za vlasnike raznih odsutnih privatnih pothvata. Migranti su na kraju osnovali FNLA s namjerom preuzimanja političke vlasti nakon njihovog predviđenog povratka u Angolu.[19]

Pripadnici Nacionalnog fronta za oslobođenje Angole na vojnoj obuci 1973.

Gerilsku inicijativu Ovimbundu protiv Portugalaca u središnjoj Angoli iz 1966. godine predvodili su Jonas Savimbi i Nacionalna unija za potpunu nezavisnost Angole (UNITA).[18] Ova organizacija bila je hendikepirana zbog svoje geografske udaljenosti od granica prijateljskih zemalja, etničke podjele naroda Ovimbundu i izolacije seljaka na evropskim plantažama u kojima su imali malo prilika za mobilizaciju.[19]

Tokom kasnih 1950-ih, uspon marksističko-lenjinističkog narodnog pokreta za oslobođenje Angole (MPLA) na istoku i brežuljcima Dembos sjeverno od Luande dobio je poseban značaj. Osnovana kao koalicioni pokret otpora Komunističke partije Angole,[16] rukovodstvo organizacije bilo je pretežno sastavljeno od pripadnika naroda Ambundu i privlačilo je uglavnom radnike iz javnog sektora u Luandi. Iako su i MPLA i njeni takmaci prihvatili materijalnu pomoć od Sovjetskog Saveza ili Narodne Republike Kine, SSSR se zalagao za snažne antiimperijalističke stavove i otvoreno je kritizirao Sjedinjene Države i njenu podršku Portugalu.[17] To mu je omogućilo da osvoji važno mjesto na diplomatskom frontu, tražeći podršku nesvrstanih vlada u: Maroku, Gani, Gvineji, Maliju i Ujedinjenoj Arapskoj Republici.

MPLA je pokušala svoje sjedište iz Conakryja premjestiti u Léopoldville u oktobru 1961. obnovivši napore za stvaranje zajedničkog fronta s FNLA, tada poznatim kao Savez angolskih naroda (UPA) i njegovim vođom Holdenom Robertom. Roberto je odbio ponudu. Kad je MPLA prvi put pokušala ubaciti svoje pobunjenike u Angolu, kadrovi su postavili zasjede i uništili partizane UPA po nalogu Roberta - postavivši presedan za gorke frakcijske sukobe koji ċe kasnije uzrokovati angolski građanski rat.[16]

Građanski rat u Angoli[uredi | uredi izvor]

Agostinho Neto, prvi predsjednik Angole.

Tokom rata za nezavisnost, tri suparnička nacionalistička pokreta bila su ozbiljno otežana političkim i vojnim frakcionaštvom, kao i njihovom nesposobnošću da ujedine gerilske napore protiv Portugalaca. Između 1961. i 1975. MPLA, UNITA i FNLA natjecali su se za utjecaj kod stanovništva Angole i međunarodne zajednice. Sovjetski Savez i Kuba postali su posebno naklonjeni MPLA i opskrbljivali su ovu organizaciju oružjem, municijom, novcem i vojnom obukom.[20] Oni su također podržali militante UNITA dok nije postalo jasno da su potonji nepomirljivo sukobljeni s MPLA.[21]

Kolaps portugalske vlade Estado Novo nakon revolucije karanfila 1974. obustavio je sve portugalske vojne aktivnosti u Africi i posredovanje o prekidu vatre do pregovora o nezavisnosti Angole.[20] Ohrabreni iz Organizacije afričkog jedinstva, Holden Roberto, Jonas Savimbi i predsjedavajući MPLA Agostinho Neto sastali su se u Mombasi početkom januara 1975. i složili se da osnuju koalicijsku vladu. To je ratifikovano Alvorskim sporazumom kasnije tog mjeseca, kojim su zahtijevani opći izbori i određen datum nezavisnosti zemlje 11. novembar 1975. Sve tri frakcije su, međutim, nastavile primirje iskorištavajući postupno povlačenje Portugala kako bi preuzele različite strateške položaje, stekle više oružja i povećale svoje vojne snage. Brz priliv oružja iz brojnih vanjskih izvora, posebno Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, kao i poveċanja napetosti između nacionalističkih stranaka podstakli su novo izbijanje neprijateljstava.[22]. Uz prešutnu američku i zairsku podršku, FNLA je započela razmještanje velikog broja svojih vojnika u sjevernoj Angoli u pokušaju da stekne vojnu nadmoċnost. U međuvremenu, MPLA je započela kontrolu Luande, tradicionalnog uporišta Ambundu naroda.[20] Sporadično nasilje je izbilo u Luandi u narednih nekoliko mjeseci nakon što je FNLA napala snage MPLA u martu 1975. Borbe su se pojačale uličnim sukobima u aprilu i maju, a UNITA se uključila nakon što je u junu više od dvije stotina njenih pripadnika masakrirali vojnici MPLA.[22] Povećanje sovjetske isporuke oružja MPLA utjecalo je na odluku Centralne obavještajne agencije da također pruži značajnu prikrivenu pomoć FNLA i UNITA.

Kubanski tenk na ulicama Luande, 1976.

U augustu 1975. MPLA je zatražila izravnu pomoć od Sovjetskog Saveza u obliku kopnenih trupa.[23] Sovjeti su odbili, nudeći da pošalju savjetnike, ali ne i vojnike. Međutim, Kuba je bila susretljivija pa je krajem septembra dopremila gotovo pet stotina borbenog osoblja u Angolu, zajedno sa sofisticiranim oružjem i zalihama.[21] Do nezavisnosti, u zemlji je bilo preko hiljadu kubanskih vojnika, koji su bili opskrbljivani masivnim zračnim mostom izvedenim sovjetskim avionima.[23] Nagomilavanjem kubanske i sovjetske vojne pomoći omogućilo je MPLA da otjera svoje protivnike iz Luande i spriječi vojnu intervenciju zairskih i južnoafričkih trupa, koje su se rasporedile u zakašnjelom pokušaju pomoći FNLA i UNITA.[22] FNLA je bila uglavnom uništena, iako je UNITA uspjela povući svoje civilne dužnosnike i miliciju iz Luande, te potražiti utočište u južnim provincijama.[20] Odatle je Savimbi nastavio sa odlučnim pobunjeničkim pohodima protiv MPLA.[23]

Između 1975. i 1991., MPLA je sprovela ekonomski i politički sistem zasnovan na principima naučnog socijalizma, koji je objedinjavao plansku ekonomiju i marksističko-lenjinističku jednopartijsku državu. Političko rukovodstvo Angole je krenulo u ambiciozni program nacionalizacije, a domaći privatni sektor je u suštini bio ukinut. Preduzeća u privatnom vlasništvu su nacionalizirana i uklopljena u jedan kišobran državnih preduzeća poznatih kao Unidades Economas Estatais (UEE). Prema MPLA, Angola je doživjela značajan stepen moderne industrijalizacije.[24] Međutim, korupcija i ucjenjivanje su se također povećali, a kao posljedica toga javni resursi su ili neefikasno dodijeljivani ili su ih službenici jednostavno pronevjerili radi ličnog bogaćenja.[25] Godine 1977. vladajuća stranka preživjela je pokušaj državnog udara Komunističke organizacije Angole (OCA) orijentirane na maoiste, koji je potisnut nakon niza krvavih političkih čistki u kojima je stradalo hiljade pristalica OCA.

MPLA je napustila svoju bivšu marksističku ideologiju na trećem partijskom kongresu 1990. godine i proglasila socijaldemokratiju svojom novom političkom platformom.[26] Angola je nakon toga postala član Međunarodnog monetarnog fonda, a ograničenja tržišne ekonomije smanjena su i u pokušaju privlačenja stranih ulaganja. Do maja 1991. godine postignut je mirovni sporazum sa UNITA-om, (Bicesse sporazum), kojim su zakazani novi opći izbori za septembar 1992. Kad je MPLA osigurala veliku izbornu pobjedu, UNITA se protivila rezultatima predsjedničkog i zakonodavnog broja glasova i vratila se ratnim dejstvima.[27] Nakon izbora dogodio se Masakr na Noć vještica od 30. oktobra do 1. novembra, gdje su snage MPLA ubile hiljade pristalica UNITA.[28]

Angola u 21. vijeku[uredi | uredi izvor]

Luanda doživljava široku urbanu obnovu i preuređenje u 21. stoljeću, poduprtom u velikoj mjeri dobitima od naftne i dijamantske industrije.

Dana 22. marta 2002. Jonas Savimbi ubijen je tokom oružane akcije protiv vladinih trupa. UNITA i MPLA ubrzo su postigli primirje, pri čemu je UNITA odustala od oružanog krila i preuzela ulogu velike opozicione stranke. Iako se politička situacija u zemlji počela stabilizirati, redovni demokratski procesi nisu prevladavali sve do izbora u Angoli 2008. i 2012. te donošenja novog ustava 2010. godine. Posljedica ovakve situacije je to da su svi ojačali preovlađujući sistem dominantnih stranaka.

Početkom 21. vijeka Angola se suočavala sa ozbiljnom humanitarnom krizom, koja je posljedica dugotrajnog rata, mnogobrojnih minskih polja, stalnih političkih (i u mnogo manjem broju) vojnih aktivnosti u korist nezavisnosti eksklave Cabinde (izvedenih u kontekstu dugotrajnog sukoba u Cabindi sa Frontom za oslobođenje enklave Cabinda - FLEC). Dok se većina interno raseljenih stanovnika ove zemlje nastanila oko glavnog grada u četvrtima poznatim pod nazivom "musseques", opća situacija za Angolance ostaje očajna.[29][30]

Suša iz 2016. izazvala je najgoru prehrambenu krizu u Južnoj Africi u zadnjih 25 godina, a pogodila je 1,4 miliona ljudi u sedam od 18 provincija Angole. Cijene hrane su porasle, a akutna stopa pothranjenosti se udvostručila, pri čemu je pogođeno više od 95.000 djece.

Godine 2017. José Eduardo dos Santos odstupio je s dužnosti predsjednika Angole nakon 38 godina vladavine, a mirnim putem ga je naslijediom João Lourenço, lični izabranik dos Santosa.

Vlada[uredi | uredi izvor]

Vladavina u Angoli sastoji se od tri grane vlasti: izvršne, zakonodavne i sudske. Izvršnu vlast vlasti čine predsjednik, potpredsjednici i Vijeće ministara.

Zakonodavna grana sastoji se od jednopartijskog zakonodavnog tijela s 220 sjedišta, Nacionalne skupštine Angole, izabrane iz pokrajinskih i nacionalnih zajednica. Decenijama se u predsjedništvu koncentrisala politička moć.

Nakon 38 godina vladavine, 2017. godine José Eduardo Dos Santos odstupio je od vođstva vodstva MPLA.[31] Lider pobjedničke stranke na parlamentarnim izborima u augustu 2017. postaje sljedeći predsjednik Angole. MPLA je izabrala bivšeg ministra obrane João Lourenço za Santosovog izabranog nasljednika.

U onome što je opisano kao politička čistka kako bi učvrstila svoju moć i smanjila utjecaj porodice Dos Santos, Lourenço je otpustio šefa nacionalne policije, Ambrósia de Lemosa i šefa obavještajne službe, Apolinária Joséa Pereira. Obojica se smatraju saveznicima bivšeg predsjednika Dos Santosa. Također je uklonio Isabel Dos Santos, kćer bivšeg predsjednika, sa čelnog mjesta državne naftne kompanije u zemlji Sonangol.[32]

Političke podjele[uredi | uredi izvor]

Administrativna podjela Angole na pokrajine

Angola je administrativno podijeljena na 18 pokrajina (portugalski: províncias), 162 okruga (portugalski: municípios) i 559 općina (portugalski: comunas).[33]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Angola se nalazi na zapadnoj obali Atlantskog okeana u Srednjoj Africi između Namibije i Republike Kongo, a također graniči sa Demokratskom Republikom Kongo i Zambijom na istoku. Prostire se na području između 4° 22′ i 18° 02′ južne geografske širine, te između 11° 41′ i 24° 05′ istočne geografske dužine. Zemlja je podijeljena na neplodni obalni pojas koji se prostire do Namibije pa sve do Luande, vlažnu unutarnju visoravan na jugu i jugoistoku i tropsku šumu na sjeveru. Rijeka Zambezi i nekoliko pritoka rijeke Kongo izviru u Angoli. Većina angolskih rijeka izvire na Visoravni Bié, gdje se nalazi i najviši vrh Môco sa 2619 m. Veće rijeke su Cuanza, Cuango, Cubango i Cunene.

Klima[uredi | uredi izvor]

Iako smještena u tropskoj zoni s, klima u Angoli je nekarakteristična zbog utjecaja tri faktora:

  • Benguelska struja, hladna morska struja koja se kreće duž južnog dijela obale, tako da je česta pojava magle;
  • Reljef unutrašnjosti zemlje
  • Utjecaj pustinje Namib na jugozapadu

Klima u Angoli ima dvije sezone: kišnu od novembra do aprila i sušnu, sa nižim temperaturama, poznatu kao Cacimbo. Iako obalni dio ima veći nivo padavina koji se kreće od sjevera prema jugu od 800 mm do 50  mm sa prosječnim temperaturama od 23 °C. Klimatska zona u unutrašnjosti može se podijeliti na sljedeće:

  • Sjeverna zona, veće količine padavina i veće temperature.
  • Centralni plato, sušna sezona i prosječne temperature od oko 19 °C
  • Južna, zbog blizine pustinje Kalahari vrlo visoke stope tempereturne oscilacije i utjecaj tropskog zraka.[34][35]

Hidrologija[uredi | uredi izvor]

Klimatske zone sa glavnim riječnim slivovima

Većina vodene mase Angole je u visoravni Bié, te se tu Angola dijeli na pet riječnih slivova: Dva najveća su slivovi rijeke Kongo i Zambezi, koji zauzimaju oko 40% ukupne površine države. Slivovi rijeka Okavango i Cuanza zauzimaju oko 12%, rijeka Kunene 8%, dok je Oshana sistem sliv na jugu zemlje. Ostalih 20% su male i kratke rijeke u priobalju Atlantskog okeana.[36] Najveće jezero je Dilolo, koje se nalazi u pokrajini Moxico na nadmorskoj visini 1086 m površine oko 18,9 km2.[37]

Flora i fauna[uredi | uredi izvor]

Flora[uredi | uredi izvor]

Vegetacija Angole je raznolika i određena je klimom; Na sjeveru se nalaze tropske kišne šume, a na području Cabinde, pa sve do središta zemlje prostiru se savane sa drvećem, te suhe savane, u kojim uglavnom rastu biljke roda Euphorbia, Akacija i baobaba (Drvo majmunskog kruha). U graničnom dijelu prema Namibiji u području jugozapadne obale Atlanskog okeana su uglavnom pustinje. U tom području raste i endemska bijka velvičija.

Fauna[uredi | uredi izvor]

Životinjski svijet je raznolik i u Angoli se mogu sresti slonovi, nilski konji, gepardi, gnu, nojevi, nosorozi i zebre. Širenje poljoprivrednog zemljišta, ekološke poslijedice ratnih razaranja, kao i trgovina slonovačom, ugrožavaju ekološki sistem i opstanak mnogih vrsta životinja.[38]

Nacionalni parkovi[uredi | uredi izvor]

Angola ima 13 zaštićenih prirodnih područja od čega su devet nacionalni parkovi, a četiri su rezervati. Ukupna površina ovih područja je 162.642 km2, ili 12,6% povšine zemlje.

Nacionalni
park
Portugalsko
ime
Okrug Pokrajina Površina
(km2)
Osnovan
Kameia Parque Nacional da Cameia Cameia, Luena Moxico 14.450 1935.
Iona Parque Nacional de lona Iona Namibe 15.150 1937.
Quiçama Parque Nacional da Quissama Quiçama Luanda 9.600 1938.
Cangandala Parque Nacional da Cangandala Cangandala Malanje 630 1963.
Bicuar Parque Nacional do Bicuar Matala, Quipungo Huíla 7.900 1938.
Mupa Parque Nacional da Mupa Cuvelai, Ombadja Cunene 6.600 1938.
Mavinga Parque Nacional da Mavinga ? Cuando Cubango 46.072 2011.
Luengue-Luiana Parque Nacional do Luengue-Luiana ? Cuando Cubango 22.610 2011.
Maiombe Parque Nacional do Maiombe ? Cabinda 1.930 2011.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Sa Bruto domaćim proizvodom (BDP) od 95,8 milijardi američkih dolara 2016. godine[39] Angola je nakon Južnoafričke Republike i Nigerije treća privreda Supsaharske Afrike.[40] Istovremeno većina stanovništa živi u siromaštvu. U istoj godini BDP po stanovniku iznosio je 3.502 $ čime je Angola bila 120-a na svijetu od ukupno 200 država.[41] Po procjeni Međunarodnog monetarnog fonda iz 2019. godine, Angola je sa 105,902 milijardi dolara BDP bila rangirana na 63-em mjestu.[42]

Angola ima velike mineralne i naftne rezerve i njena ekonomija je jedna od brzorastućih u svijetu. Standard življenja ostaje nizak za većinu stanovništa, uz nisku životnu dob i visok mortalitet kod novorođenčadi.[43] Prati ga i nejednak ekonomski rast.[44] Mala i srednja preduzeća mogu se osnovati za izgradnju hotela i gostionica, motela, agencija za iznajmljivanje automobila, deviznih agencija, restorana, turističkih vozila, kao i u drugim sektorima ekonomije, poput distribucije plina i povezanih usluga, jedinica zdravstvene zaštite, i drugo.[45]

Privredne grane[uredi | uredi izvor]

Rudarstvo[uredi | uredi izvor]

Angola je bogata željeznom rudom, a najveći rudnik je Cassing u provinciji Huíla, sa rezervama koje se procjenjuju na 1 milijardu tona sa stepenom čistoće od 30%.[46] Dijamanti se kopaju u rudniku Camafuca sa godišnjom proizvodnjom od 0,2 miliona karata i procjenjenimm rezervama od 23,04 miliona karata;[47] Rudnik Catoca je imao 2001. godišnju proizvodnju od 2,6 miliona karata;[48] Fucauma oko 120.000 (2005);[49] a Luarica 95.000 karata u 2003. godini.[50] Većina dijamantskih rudnika je u vlasništvu nacionalne kompanije Endiama, ruske kompanije Alrosa i brazilske Odebrecht

Energetika[uredi | uredi izvor]

Proizvodnja električne energije u Angoli je uglavnom na bazi hidrocentrala. Najveće hidrocentrale su: Na rijeci Kunene nalaze se HE Gowe kapaciteta 60 MW[51] i HE Laúca (60 MW).[52] Na rijeci KWanza nalaze se HE Cambambes (180 MW) i HE Capanda (520 MW),[53] a na Catumbel HE Lomaum kapaciteta 20 MW. U Luandi je 1979. godine izgrađena gasna elektrana Luanda kapaciteta 148 MW.[54] Zajedno sa Namibijom u izgradnji je HE Baynes na rijeci Kunene kapaciteta 600 MW.[55]

Poljoprivreda[uredi | uredi izvor]

Tvornice ribe[uredi | uredi izvor]

Industrija[uredi | uredi izvor]

Privatizacija[uredi | uredi izvor]

Korupcija[uredi | uredi izvor]

Regionalne razlike[uredi | uredi izvor]

Državni proračun[uredi | uredi izvor]

Strane investicije[uredi | uredi izvor]

Vojska[uredi | uredi izvor]

Oružane snage Angole (portugalski: Forças Armadas Angolanas) broje oko 110.000 vojnika i oficira. Angola izdvaja oko 2,2% od Bruto domaćeg proizvoda za vojni budžet, što je 2017. iznosilo oko 3 milijarde dolara,[56] što je čini državom sa najvišim izdatcima za odbranu u Africi. Vojska se sastoji od kopnenog sastava, mornarice i zrakoplovstva. Vojna oprema je uglavnom porijeklom iz bivšeg Sovjetskog Saveza, a manje jedinice su smještene u Kongu i DR Kongu. Zapovjednik generalštaba je oid 2010. godine general Geraldo Sachipengo Nunda.[57]

Infrastruktura[uredi | uredi izvor]

Željeznički promet[uredi | uredi izvor]

U Angoli postoje tri nepovezane željezničke pruge, koje su obnovljene polovinom 1990-ih godina: Luanda pruga koja povezuje Luandu i Malanje dužine 424 km [58] (479 km)[59]; Benguela pruga dužine 1302 km koja povezuje Benguelu sa rudarskim područjima u DR Kongu i Zambiji; te Namibie pruga na jugu zemlje dužine 858 km. koja povezuje gradove Namibie i Menongue.[59]

Cestovni promet[uredi | uredi izvor]

Novi autoput u Angoli
Karta Transafričkih autoputova

Mreža saobraćajnica je duga oko 75.000 km, od kojih je 7.955 km asfaltirano. Glavna osovina povezuje glavni grad s unutrašnjošću (od istoka prema zapadu). Istovremeno, postoji niz ogranaka koji povezuju glavne prometnice i omogućavaju komunikaciju sa susjednim zemljama, posebno s Namibijom, Demokratskom Republikom Kongo i Republikom Kongo.[45] Autobusni prevoz je organizovan od firmi Macon i Grupo SGO, koji povezuju Luandu sa većim gradovima, dok Macon nudi i međunarodne linije povezujući Windhoek i Kinshasu.[60][61]

Važniji autoputevi i ceste u Angoli su: dionica Transafričkog autoputa Beira-Lobito (TAH 9) u dužini 1126 km, koji je djelomično u izgradnji;[62] Dionica Trans-Cunene koridora, koji je većinom u izgradnji i dionica Autoput Tripoli-Windhoek-(Kapstadt) (TAH 3).[63]

Zračni promet[uredi | uredi izvor]

Osim međunarodnog aerodroma Quatro de Fevereiro u glavnom gradu Luandi, postoji još 16 aereodroma koji služe uglavnom za unutrašnji promet.[59] Aerodromima u Angoli upravlja angolska državna agencija ENANA. Veće aviokompanije su: Aeronáutica, Air 26, Angola Air Charter, Diexim Expresso, Heli Malongo Airways i TAAG Angola Airlines

Pomorski i riječni promet[uredi | uredi izvor]

Značajnije morske luke za međunarodni promet i izvoz robe su: Luanda, Lobito, Namibe i Malongo. Riječni promet se obavlja na dužini od 1800 km.[59]

Demografija[uredi | uredi izvor]

Karta sa narodima u Angoli, 1970.

Po popisu iz 2014. u Angoli živi 24.383.301 stanovnika, što je ujedno bio i prvi popis nakon 15. decembra 1970.[1] Prema podacima prikupljeniih od strane worldometers.info temeljenim na posljednjim podacima UN-a, stanovništvo Angole broji 32.841.235 stanovnika na dan 27. juna je 2020. UN je za 2020. godinu stanovništvo Angole procijenio na 32.866.272 stanovnika. Stanovništvo Angole čini 0,42% svjetske populacije, a po broju stanovnika država je na 44-om mjestu u svijetu. Srednja životna dob stanovnika Angole je tek 16,7 godina, a 66,7% stanovništva živi u urbanim sredinama.[64]

Očekivana životna dob u Angoli je 62,22 godine - 65,1 godina za žene i 59,5 za muškarce. Prosjek smrtnosti novorođenčadi je 53,4 na 1.000 živorođene djece, a prosjek smrtnost djece do 5 godina starosti je 70,3 na 1.000 živorođenih.[64] Procjena prirodnog priraštaja u Angoli za 2020. je 3,43% što Angolu pozicionira na treće mjesto u svijetu.[65]

Narodi[uredi | uredi izvor]

Piramida stanovništva u Angoli.

Etničke grupe u Angoli čine Ovimbundu (Umbundu jezik) 37%, Ambundu (Kimbundu jezik) 23%, Bakongo 13%, i 32% drugih etničkih grupa (kao što su Chokwe, Ovambo, Ganguela i Xindonga), te 2% mestika (ljudi evropskog i afričkog porijekla), 1,6% Kineza i 1% Evropljana.[65] Ambundu i Ovimbundu grupe sa 62% čine većinu stanovništva. Do 2020. u Angoli se po procjenama nalazi oko 400.000 migrantskih radnika iz Demokratske Republike Kongo,[66] oko 220.000 Portugalaca,[67] i oko 259.000 Kineza koji žive u Angoli.[68]

Jezici[uredi | uredi izvor]

Skoro svi jezici u Angoli pripadaju porodici bantu jezika. Zvanični jezik u Angoli je portugalski i 71,2% stanovništva na popisu je naveo ovaj jezik, a govori ga od toga 85% gradskog stanovništa - 45% seoskog stanovništva.[69] Slijede Umbundu 23%, kojim govori uglavnom etnička grupa Ovimbundu; Kikongo 8,2% zastupljen u etničkoj grupi Bakongo; Kimbundu 7,8% etničke grupe Ambundu; Chokwe 6,5% koji koristi istoimena grupa; Nhaneca 3,4%, Nganguela 3,1%, Fiote 2,4%, Kwanhama 2,3%, Muhumbi 2,1%, Luvale 1%, ostali jezici 3,6%. Dati procenti su rezultati Popisa iz 2014. godine i navedeni udio je viši od 100% obzirom da su ispitanici birali više od jednog ponuđenog odgovora.[65]

Religija[uredi | uredi izvor]

U Angoli postoji oko 1000 religioznih zajednica.[70] Prema popisu stanovništva iz 2014. godine stanovnici Angole su najvećim dijelom rimokatolici 41,1%, slijede protestanti s udjelom od 38%, ateisti 12,3% te ostale religije 8,6%.[65][69] Metodisti su uglavnom nastanjeni u području oko Luande i Malanje, baptisti na sjeverozapadu i u Luandi. U središnjoj Angoli i okolnim priobalnim gradovima je zastupljena Evangelistička crkva Angole (portugalski: Igreja Evangélica Congregacional de Angola). Iz kolonijalnog vremena potiču razne manje religiozne grupe: Evangelističko-luteranska u južnoj Angoli i reformistička crkva u Luandi.[71] Prisutne su i advenstističke crkve, Novoapostolska crkva, pentekostalizam i Jehovini svjedoci. Novije zajednice, kao Igreja Universal do Reino de Deus, osnovana u Brazilu, koja se vremenom širi u zemljama portugalskog govornog područja, sa osjetnim porastom zastupljena je u većim gradovima.[72] Pod utjecajem iz Južnoafričke Republike i Namibije, u 2000-im osnovana je manja zajednica Anglikanske zajednica južne Afrike, te dvije kršćanske zajednice: Kimbanigisti, porijeklom iz DR Kongo i Tokoisti, nastali u kolonijalno vrijeme.[73] Tradicionalne afričke religije su zastupljene u manjem udijelu, ali su i kršćanske zajednice preuzele neke običaje iz mnogobrojnih afričkih religija. Islam je zastupljen uglavnom preko doseljenika iz drugih afričkih zemalja i po Popisu iz 2014. godine je u Angoli oko 0,4% muslimanskog stanovništva.[69]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Kampus Univerziteta Agostinha Neta u Talatona, susjednoj općini Luande

Obrazovanje u Angoli je podijeljeno u dvije faze: Osnovna škola koja je obavezna i besplatna, te započinje u dobi od sedam godina i traje četiri godine; i srednjoškolsko obrazovanje koje započinje s jedanaest godina i traje osam godina. Osnovna pismenost odraslih i dalje je izuzetno niska. Statistički podaci UNICEF-a 2001. godine procijenili su da je pismenost odraslih 56% za muškarce i 29% za žene. S druge strane, univerzitetski se sistem u posljednjim decenijama znatno razvijao. Najpoznatiji univerzitet u Angoli je Univerzitet Agostinha Neta osnovan 1962. godine u Luandi i na njemu je 2011. godine studiralo 29.827 studenata i 832 profesora.[74]

Urbanizacija[uredi | uredi izvor]

Kultura[uredi | uredi izvor]

Nacionalni memorijal Agostinho Neto u Luandi.
Skulptura Yombe naroda.

Angolska kultura bila je pod snažnim utjecajem portugalske kulture, posebno u pogledu jezika i religije, kao i na kulturu starosjedilačkih etničkih grupa Angole, pretežno Bantu naroda. Različite etničke zajednice - Ovimbundu, Ambundu, Bakongo, Čokve, Mbunda i drugi narodi - u različitoj mjeri održavaju svoje kulturne osobine, tradiciju i jezike. Međutim, u gradovima u kojima sada živi nešto više od polovine stanovništva, mješovita kultura nastala je još od kolonijalnih vremena, a u glavnom gradu Luandi od njenog osnivanja u 16. vijeku.

U ovoj urbanoj kulturi portugalsko naslijeđe postaje sve dominantnije. Afrički korijeni su vidljivi u muzici i plesu i oblikuju način na koji se govori portugalski jezik. Ovaj proces je veoma uočljiv u savremenoj angolskoj književnosti, posebno u djelima angolskih autora. Godine 2014. Angola je nakon 25-godišnje pauze nastavila sa nacionalnim festivalom angolske kulture. Festival se odvijao u svim glavnim gradovima provincija i trajao je 20 dana, a tema je bila "Kultura kao faktor mira i razvoja."[76]

Kinematografija[uredi | uredi izvor]

1972. godine, redateljka Sarah Maldoror snimila je film u međunarodnoj koprodukciji pod nazivom Sambizanga, koji je bio jedan od prvih dugometražnih filmova u Angoli. Prvi put je objavljen na četvrtom Filmskom festivalu u Kartagi, gdje je dobio dobre ocjene filmskih kritičara, osvojivši Tanit d'Or, najvišu nagradu festivala.[77] Koprodukcijski portugalsko-angolski film O Herói režisera Zézé Gamboa, na filmskom festivalu Sundance 2005. godine dobio je glavnu nagradu žirija za dramu.[78]

Poznatiji filmski režiseri su: Ruy Duarte de Carvalho, Orlando Fortunato de Oliveira, Zézé Gamboa, Maria João Ganga i Pocas Pascoal.

Književnost[uredi | uredi izvor]

Poznatiji angolski književnici su: Mário Pinto de Andrade, Luandino Vieira, Arlindo Barbeitos, Alda Lara, Agostinho Neto, Pepetela, Ondjaki i José Eduardo Agualusa.

Muzika[uredi | uredi izvor]

Muzika Angole oblikovana je kako širim muzičkim tokovima, tako i političkom historijom zemlje, a[79] istovremeno angolska muzika je utjecala i na muziku drugih zemalja sa portugalskog jezičkog govornog područja (luzofon). Zauzvrat, muzika Angole bila je ključna u stvaranju i jačanju angolanidade, angolanskog nacionalnog identiteta. Glavni grad i najveći grad Angole - Luanda - dom je raznolikih muzičkih stilova poput: kilapandu, sembu, kizombu i kuduro. Neposredno uz obalu Luande nalazi se Ilha do Cabo, grad u kojem se njeguje stil muzike koji se temelji na harmonici i usnoj harmonici, a naziva se rebita. Angola je u 20. stoljeću bila opterećena nasiljem i političkom nestabilnošću, a muzičari iz ove zemlje bili su ugnjetavani kako u doba portugalske kolonizacije, tako i nakon nezavisnosti.[80]

Mediji[uredi | uredi izvor]

Po Indeksu slobode medija, kojeg svake godine izrađuje nevladina organizacija Reporteri bez granica, Angola se 2020. godine nalazila na 106-om mjestu.[81] Od 2017. godine, Angola posjeduje telekomunikacioni satelit AngoSat-1, koji je bio predviđen za telekomunikaciju, televiziju, radio i internet. Zbog pogreške u startu, satelit se udaljio od predviđene putanje, tako da trenutno nije u funkciji. Predviđeno je lansiranje zamjenskog satelita AngoSat-2.[82][83]

Televizija[uredi | uredi izvor]

Pored državnih televizija Televisão Pública de Angola i Televisão Comercial de Angola, postoje još privatne stanice TV Zimbo, ZON Multimédia i AngoTV, portugalske Rádio e Televisão de Portugal i Rádio Televisão Portuguesa Internacional, brazilske Rede Record i Rede Globo, te mozambikanska državna Televisão de Moçambique.

Radio[uredi | uredi izvor]

Novine[uredi | uredi izvor]

Telekomunikacije[uredi | uredi izvor]

Industrija telekomunikacije se smatra jednom od glavnih strateških sektora u Angoli.[84] Brzine LTE mobilne mreže dostižu do 400 Mbit/s, a pokriva oko 75% teritorije. Instalirano oko 25.000 kilometara optičkog vlakna u čitavoj zemlji.[85][86] Prvi Angolski satelit AngoSat-1 je lansiran u orbitu 26. decembra 2017.[87] Nakon što je lansiran sa svemirskog centra u Bajkonuru ustanovilo se da satelit koji je izgradila Ruska firma RSC Energia (podružnica Rosscosmosa) nema komunikaciju sa prijemnicima na zemlji. Satelit je bio zamišljen da pruža razne vrste telekomunikacijskih usluga kao što su TV i internet.[88] Novi satelit AngoSat-2 je u izgradnji i planirano je da bude u upotrebi 2020.[89]

Sport[uredi | uredi izvor]

Sportski nacionalni savezi Angole članovi su međunarodnih i kontinentalnih sportskih organizacija. Olimpijski komitet Angole osnovan je 1979. godine, a iste godine je primljen u Međunarodni olimpijski komitet (MOK). Košarkaški savez Angole je član Međunarodne košarkaške federacije (FIBA), Nogometni savez Angole je član Svjetske nogometne organizacije (FIFA), Rukometni savez Angole je član Međunarodnog rukometnog saveza (IHF), Atletski savez Angole je član Međunarodne asocijacije atletskih federacija (IAAF), a Plivački savez Angole član je Svjetske organizacije vodenih sportova (FINA).

Olimpijske igre[uredi | uredi izvor]

Prvi nastup Angole na Ljetnim olimpijskim igrama bio je na LJOI 1984 u Moskvi. Od tada angolski sportisti redovito nastupaju na Ljetnim olimpijskim igrama u različitim sportovima. Do sada (2020.) nisu uspjeli osvojiti ni jednu medalju. Na Zimskim olimpijskim igrama nisu nikada nastupili.

Košarka[uredi | uredi izvor]

Najuspješniji angolski sportaši su košarkaši. Na Afričkim prvenstvima u košarci reprezentacija Angole osvojila je ukupno jedanaest zlatnih, četiri srebrne i dvije bronzane medalje. Pet puta su nastupili na Olimpijskim igrama, a najbolji rezultat im je bilo deveto mjesto na LJOI 1996 u Atlanti. Na Svjetskim prvenstvima u košarci nastupili su sedam puta, a na SP 2006. godine u Japanu osvojili su deveto mjesto. Košarkašice su nastupile samo jednom na Olimpijskim igrama, a na Afričkom ženskom prvenstvu u košarci osvojile su dvije zlatne i pet bronzanih medalja. Ligaška takmičenja održavaju se u Angoli od 1962. godine, a od osamostaljenja od 1981. godine. U muškoj konkurenciji najviše titula prvaka (19) ima CD Primeiro de Agosto, u ženskoj ženska ekipa CD Primeiro de Agosto (12). U takmičenjima Kupa Angole, ovi timovi su također najuspješniji sa 14 pobjeda u muškoj i 13 u ženskoj konkurenciji. (stanje 2018.)[90]

Nogomet[uredi | uredi izvor]

Nogometna reprezentacija Angole nastupila je samo jednom na Svjetskom prvenstvu u nogometu i to na SP 2006. u Njemačkoj kada je u grupi D zauzela treće mjesto i nije se kvalifikovala za dalje takmičenje. Na Afričkom kupu nacija nastupili su 8 puta, a najbolji plasman im je bilo peto mjesto 2010. godine na Afričkom kupu koji je održan u Angoli. Ženska nogometna reprezentacija nastupila je tri puta na Afričkom kupu nacija i najbolji rezultat im je bio kvalifikacija u polufinale 1995. na Afričkom kupu, kada su izgubili od Južnoafričke Republike. Nogometno prvenstvo Angole (portugalski: Girabola) održava se od 1979. godine i najviše titula u muškoj konkurenciji ima Atlético Petróleos de Luanda (15), kao i u Kupu Angole (portugalski: Taça de Angola) (11).

Atletika[uredi | uredi izvor]

Atletičari Angole nastupaju na Svjetskom prvenstvu u atletici od prvog prvenstva održanog u finskom Helsinkiju 1983. godine. Do sad (stanje nakon SP 2019.) nisu osvojili ni jednu medalju.

Šah[uredi | uredi izvor]

Šahisti Angole nastupaju na Šahovskom olimpijadama od 24. olimpijade održane u La Valetti na Malti 1980. godine. Najbolji rezultat u muškoj konkurenciji bilo je 61. mjesto na 28. olimpijadi 1988. godine,[91] a u ženskoj konkurenciji šahistkinje nastupaju od 29. olimpijade održane u Novom Sadu u Jugoslaviji 1990. godine. Njihov najbolji plasman bilo je 59. mesto na 30. olimpijadi 1992. godine.[91] Najuspješniji šahista Angole na olimpijadama je Pedro Adérito, koji je na 33. olimpijadi 1998. godine osvojio treće mjesto, kao četvrta tabla sa 7 bodova iz ukupno 9 partija (+7; -2; =0).[92]

Hrana[uredi | uredi izvor]

Zbog dugogodišnje portugalske vladavine, Angolska kuhinja ima mnoge elemente Portugalske kuhinje. Glavni sastojci su mahunarke i riža, svinjetina i piletina, razni sosevi i povrće kao što su paradajz i crveni luk. Začini poput bijelog luka su vrlo česti. Neka od najpopularnijih jela su Funge i Muamba de galinha, koji se smatraju nacionalnim jelima.

Razne vrste žestokih pića kao što su capatica (pravi se od banana, specijalitet iz Cuanza Norte), caporoto (pravi se od kukuruza, specijalitet iz Malanje); cazi ili caxipembe (pravi se od krompira i kore cassave), kimbombo (pravi se od kukuruza), maluva ili ocisangua (pravi se od soka drveta palme), ngonguenha (pravi se od maniokovog brašna), i ualende (pravi se od šerećne trske, batata, kukuruza i voća).[93] Popularna nealkoholna pića su Kissangua, specijalitet u južnoj Angoli, pravi se od kukuruznog brašna.[93]

Filatelija[uredi | uredi izvor]

Poštanska marka Portugalske Angole iz 1917. godine, sa greškom u tisku pečata.(MiNr.117 F I)

Prva poštanska marka Angole, nakon osamostaljenja izdata je 11. novembra 1975. godine, povodom proglašenja nezavisnosti. Nominalna vrijednost joj je bila 1,50 eskuda i prikazuje ispruženu ruku sa puškom, a u pozadini je zvijezda petokraka. Tiskana je u ofset kvalitetu, a po njemačkom filatelističkom katalogu Michel nosi redni broj MiNr.607 i sa numerisanim motivom mm.[94] Sve do uvođenja nove valute kwanze, marke su bile nominalne vrijednosti u eskudima. Tematika angolanskih marki je priroda, leptirovi, lokomotive, historija Angole i sport; Tematike koje su omiljene u filatelističkim krugovima. Prva marka iz vremena koloniziranosti je izašla 1. jula 1870. godine u nominalnoj vrijednosti od 5 reisa, crne je boje i prikazuje portugalsku kraljevsku krunu. Marka je raznih nazubljenja: 12½ i 13½.[95] Izdavanje poštanski marki Angole i upravljanje poštanskim prometom vrši Pošta Angole (portugalski: Empresa Nacional de Correios e Telégrafos de Angola)[96] Angola je članica Svjetske poštanske unije od 3. marta 1977,[97] i Međunarodne filatelističke organizacije (engleski: Inter-Governmental Philatelic Corporation).[98]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c 2014 population census (INE Angola) Archived 2016-05-06 na Wayback Machine
  2. ^ Harenberg 1998, str. 40.
  3. ^ a b "Report for Selected Countries and Subjects: Angola". Međunarodni monetarni fond.
  4. ^ Harenberg 1998, str. 42.
  5. ^ Miler, Josep (1979). Kings and Kinsmen: Early Mbundu States in Angola. Ithaca: Cornell University Press. str. 55-56. ISBN 978-0198227045.
  6. ^ "BBC World Service | The Story of Africa". www.bbc.co.uk. 24. 5. 2010. Pristupljeno 9. 5. 2020.
  7. ^ Baynes, T.S. (1878). Angola. str. 45.
  8. ^ Fleisch, Axel (2004). Angola: Slave Trade, Abolition of. Routledge. str. 131–133. ISBN 1-57958-245-1.
  9. ^ Angola in the Eighteenth Century: Slave trading in the 1700s. 2006. ISBN 0739716069.
  10. ^ "The History of Brazil–Africa Relations" (PDF). World Bank. 30. 5. 2016. Pristupljeno 9. 5. 2020.
  11. ^ Iliffe, John (1996). Africans: the history of a continent. Cambridge University Press. str. 68. ISBN 0-521-68297-5.
  12. ^ Cellelo, Thomas (1991). Angola, a Country Study. Area Handbook Series (Third ed.). str. 14-26. ISBN 978-0160308444.
  13. ^ See, René Pélissier (1977). Résistance et revoltes en Angola, (1845-1941). 78630 Orgeval, Francuska.CS1 održavanje: lokacija (link)
  14. ^ a b Okoth, Assa (2006). A History of Africa: African nationalism and the de-colonisation process. Nairobi: East African Educational Publishers. str. 143–147. ISBN 9966-25-358-0.
  15. ^ a b Dowden, Richard (2010). Africa: Altered States, Ordinary Miracles. London: Portobello Books. str. 207–208. ISBN 978-1-58648-753-9.
  16. ^ a b c Cornwell, Richard (1. 11. 2000). "The War of Independence" (PDF). Pretoria: Institute for Security Studies. Arhivirano s originala (PDF), 21. 2. 2015. Pristupljeno 20. 2. 2015.
  17. ^ a b Stockwell, John (1979) [1978]. In Search Of Enemies. London: Futura Publications Limited. str. 44–45. ISBN 978-0393009262.
  18. ^ a b Hanlon, Joseph (1986). Beggar Your Neighbours: Apartheid Power in Southern Africa. Bloomington: Indiana University Press. str. 155. ISBN 978-0253331311.
  19. ^ a b Chabal, Patrick (2002). A History of Postcolonial Lusophone Africa. Bloomington: Indiana University Press. str. 142. ISBN 978-0253215659.
  20. ^ a b c d Rothschild, Donald (1997). Managing Ethnic Conflict in Africa: Pressures and Incentives for Cooperation. Washington: The Brookings Institution. str. 115–120. ISBN 978-0815775935.
  21. ^ a b Domínguez, Jorge (1989). To Make a World Safe for Revolution: Cuba's Foreign Policy. Cambridge: Harvard University Press. str. 131–133. ISBN 978-0674893252.
  22. ^ a b c Weigert, Stephen (2011). Angola: A Modern Military History. Basingstoke: Palgrave-Macmillan. pp. 56–65. ISBN 978-0230117778
  23. ^ a b c Vanneman, Peter (1990). Soviet Strategy in Southern Africa: Gorbachev's Pragmatic Approach. Stanford: Hoover Institution Press. str. 48–49. ISBN 978-0817989026.
  24. ^ Ferreira, Manuel (2002). Brauer, Jurgen; Dunne, J. Paul (ured.). Arming the South: The Economics of Military Expenditure, Arms Production and Arms Trade in Developing Countries. Basingstoke: Palgrave-Macmillan. str. 251–255. ISBN 978-0-230-50125-6.
  25. ^ Akongdit, Addis Ababa Othow (2013). Impact of Political Stability on Economic Development: Case of South Sudan. Bloomington: AuthorHouse Ltd, Publishers. str. 74–75. ISBN 978-1491876442.
  26. ^ Tucker, Spencer (2013). Encyclopedia of Insurgency and Counterinsurgency: A New Era of Modern Warfare. Santa Barbara: ABC-CLIO Ltd, Publishers. str. 374–375. ISBN 978-1610692793.
  27. ^ Tordoff, William (1997). Government and Politics in Africa (Third izd.). Basingstoke: Palgrave-Macmillan. str. 97–98. ISBN 978-0333694749.
  28. ^ W. James, Martin (2004). Historical Dictionary of Angola. Rowman & Littlefield. str. 161–162. ISBN 978-1538111239.
  29. ^ Lari (2004), Human Rights Watch (2005)
  30. ^ For an overall analysis see Ricardo Soares de Oliveira, Magnificent and Beggar Land: Angola since the Civil War, London: Hurst, 2015
  31. ^ "Bloomberg - Are you a robot?". www.bloomberg.com. Pristupljeno 17. 5. 2020.
  32. ^ "Isabel Dos Santos sacked from Angola state oil firm - BBC News". web.archive.org. 18. 11. 2017. Pristupljeno 17. 5. 2020.
  33. ^ "Resultados Resultados Definitivos do Recenseamento Geral da População e da Habitação de Angola 2014" (PDF). Instituto Nacional de Estatística. mart 2016. Arhivirano s originala (pdf), 6. 5. 2016.
  34. ^ Mulenga, Henry Mubanga (1999). Southern African climate anomalies, summer rainfall and the Angola low. PhD Dissertation. University of Cape Town. OCLC 85939351.
  35. ^ Jury, M. R.; Matari, E.; Matitu, M. (2008). "Equatorial African climate teleconnections". Theoretical and Applied Climatology. 95 (3–4): 407–416. Bibcode:2009ThApC..95..407J. doi:10.1007/s00704-008-0018-4.
  36. ^ "On Africa's River Basin Organisation - Source Book" (PDF). riob.org (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 5. 2020.
  37. ^ "Lago Dilolo". www.geonames.org (jezik: engleski). Pristupljeno 7. 6. 2020.
  38. ^ "Angola aumenta áreas de conservação ambiental terrestre". angop.ao (jezik: portugalski). 6. 2. 2019. Pristupljeno 24. 5. 2020.
  39. ^ "World Economic Outlook Database April 2017" (jezik: engleski). Pristupljeno 14. 6. 2020.
  40. ^ "Dubai in Afrika". zeit.de (jezik: njemački). Die Zeit. 29. 9. 2011. Pristupljeno 14. 6. 2020.
  41. ^ "Auswärtiges Amt – Angola- Übersicht". auswaertiges-amt.de (jezik: njemački). Pristupljeno 14. 6. 2020.
  42. ^ "BDP (Nominal) na IMF World Economic Outlook". imf.org (jezik: engleski). 29. 9. 2011. Pristupljeno 14. 6. 2020.
  43. ^ "Life expectancy at birth". World Fact Book. United States Central Intelligence Agency. 2014. Arhivirano s originala, 20. 1. 2016. Pristupljeno 4. 3. 2010.
  44. ^ "Transparency and Accountability in Angola". Human Rights Watch. Arhivirano s originala, 6. 10. 2015. Pristupljeno 1. 4. 2016.
  45. ^ a b "Transport System – Angola Embassy" (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 5. 2020.
  46. ^ Minerals yearbook (jezik: francuski). books.google.fr. 2009. Pristupljeno 7. 6. 2020.
  47. ^ "World diamond overview". mining-journal.com. 2006. Arhivirano s originala, 7. 6. 2020. Pristupljeno 8. 7. 2013.
  48. ^ McClelland, Colin. "Angola's Catoca Diamond Complex to Add Mill as Miners Dig Deeper". Bloomberg. Pristupljeno 20. 5. 2014.
  49. ^ "Annual Report 2004" (PDF) (jezik: engleski). Trans Hex Group. 2004. Arhivirano s originala (PDF), 28. 9. 2007. Pristupljeno 7. 6. 2020.
  50. ^ "Trans Hex to Exit Two Angolan Diamond Projects as Talks Over Funding Stall" (jezik: engleski). Bloomberg. 29. 8. 2011. Pristupljeno 7. 6. 2020.
  51. ^ "Gove Hydroelectric dam inaugurated in Angola". macauhub.com.mo (jezik: engleski). Pristupljeno 7. 6. 2020.
  52. ^ "Lauca dam, in Angola, starts producing energy in 2017". macauhub.com.mo (jezik: engleski). 30. 10. 2015. Pristupljeno 7. 6. 2020.
  53. ^ "Capanda Dam Hydroelectric Power Plant Angola". globalenergyobservatory.org (jezik: engleski). Pristupljeno 7. 6. 2020.
  54. ^ "Luanda OCGT Power Plant Angola". globalenergyobservatory.org/ (jezik: engleski). Pristupljeno 7. 6. 2020.
  55. ^ "Baynes Hydropower Project". nampower.com.na (jezik: engleski). Pristupljeno 7. 6. 2020.
  56. ^ "Home | SIPRI" (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 7. 2020.
  57. ^ "Publico-Artikel" (jezik: portugalski).
  58. ^ Vozni red i opis trase Željezničke pruge Luanda
  59. ^ a b c d Harenberg 1998, str. 46.
  60. ^ "Macon reabre amanhã a rota internacional". jornaldeangola.sapo.ao (jezik: portugalski). 18. 10. 2018. Pristupljeno 24. 5. 2020.
  61. ^ "Macon abre rota internacional Luanda-Kinshasa". portalangop.co.ao (jezik: portugalski). 15. 3. 2019. Pristupljeno 24. 5. 2020.
  62. ^ "Corredor Transafricano Beira-Lobito (Angola)". pt.reingex.com (jezik: portugalski). 15. 3. 2019. Pristupljeno 7. 6. 2020.
  63. ^ "Avanços na via de Mbanza Kongo". jornaldeangola.sapo.ao (jezik: portugalski). 2. 10. 2017. Pristupljeno 7. 6. 2020.
  64. ^ a b "Angola Population (2020) - Worldometer". www.worldometers.info (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 6. 2020.
  65. ^ a b c d "Africa :: Angola — The World Factbook - Central Intelligence Agency". www.cia.gov. Pristupljeno 27. 6. 2020.
  66. ^ World Refugee Survey 2008 – Angola Archived 2011-05-10 na Wayback Machine, UNHCR. NB: This figure is highly doubtful, as it makes no clear distinction between migrant workers, refugees and immigrants.
  67. ^ "José Eduardo dos Santos diz que trabalhadores portugueses são bem-vindos em Angola". Observatório da Emigração. Arhivirano s originala, 20. 9. 2013. Pristupljeno 22. 7. 2013. …presença de cerca de 200 mil trabalhadores portugueses no país…
  68. ^ "Angola: Cerca de 259.000 chineses vivem atualmente no país". Visão. 25. 4. 2012. Arhivirano s originala, 9. 5. 2013. Pristupljeno 13. 1. 2013.
  69. ^ a b c "Resultate des Zensus 2014" (PDF). www.embajadadeangola.com (jezik: portugalski). Pristupljeno 11. 7. 2020.)
  70. ^ Fátima Viegas: Panorama das Religiões em Angola Independente (1975–2008). Ministério da Cultura/Instituto Nacional para os Assuntos Religiosos, Luanda 2008
  71. ^ Lawrence W. Henderson: The Church in Angola: A river of many currents. Pilgrim Press. Cleveland/Ohio 1989; Benedict Schubert: Der Krieg und die Kirchen: Angola 1961–1991. Exodus, Luzern 1997.
  72. ^ "IURD Angola Online" (jezik: portugalski). Pristupljeno 11. 7. 2020.)
  73. ^ "Angola – Länderinformationsblätter". www.refworld.org (jezik: njemački). Schweizerisches Staatssekretariat für Migration. 1. 2. 1998. Pristupljeno 11. 7. 2020.)
  74. ^ Archived [Date missing] na uan.ao [Error: unknown archive URL] - Portal UAN (UNIVERSIDADE AGOSTINHO NETO)
  75. ^ http://citypopulation.de/en/angola/cities/
  76. ^ Retrospect2014: Fenacult marks cultural year Archived 2014-12-31 na Wayback Machine Angola Press Agency, 18 December 2014
  77. ^ Dovey, Lindiwe (11. 3. 2015). Curating Africa in the Age of Film Festivals. New York, NY: Palgrave MacMillan. ISBN 978-1137404145. Arhivirano s originala, 15. 9. 2018. Pristupljeno 15. 9. 2018.
  78. ^ "The Hero". newsreel.org (jezik: engleski). California Newsreel. Pristupljeno 24. 5. 2020.
  79. ^ Posthumus, Bram (2006). "Angola". u Simon Broughton; Mark Ellingham; Jon Lusk; Duncan Clark (ured.). The Rough Guide to World Music. 1 (3rd edition. izd.). London: Rough Guides Ltd. str. 27–34.
  80. ^ Moorman, Marissa (2008). Intonations: A Social History of Music and Nation in Luanda, Angola, from 1945 to Recent Times. Athens, Ohio: Ohio University Pres. str. 2. ISBN 978-0-8214-1823-9.
  81. ^ "World press freedom index" (PDF). reporter-ohne-grenzen.de (jezik: njemački). 22. 4. 2020. Pristupljeno 24. 5. 2020.
  82. ^ "Angola: U.S.$300 Million Invested in Angosat-1 Project" (jezik: engleski). Angola PRESS. 21. 2. 2016. Pristupljeno 24. 5. 2020.
  83. ^ "AngoSat 2". space.skyrocket.de (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 5. 2020.
  84. ^ "Sectores Económicos Prioritários" (jezik: Portuguese). ANIP. Arhivirano s originala, 11. 4. 2013.CS1 održavanje: Nepoznati jezik (link)
  85. ^ "Angola com crescimento anual superior a 55% no sector das TIC" (jezik: Portuguese). Platina Line. 12. 3. 2015. Arhivirano s originala, 13. 7. 2015. Pristupljeno 16. 4. 2015.CS1 održavanje: Nepoznati jezik (link)
  86. ^ "Sector das TIC com crescimento anual superior a 55 por cento na última década" (jezik: Portuguese). Ver Angola. 13. 3. 2015. Arhivirano s originala, 16. 4. 2015. Pristupljeno 16. 4. 2015.CS1 održavanje: Nepoznati jezik (link)
  87. ^ "Satbeams - World Of Satellites at your fingertips". Satbeams Web and Mobile. Arhivirano s originala, 17. 9. 2018. Pristupljeno 17. 9. 2018.
  88. ^ "Conclusion works of "Angosat" project set for 2016". ANGOP. 8. 9. 2014. Arhivirano s originala, 15. 12. 2014. Pristupljeno 11. 12. 2014.
  89. ^ "GGPEN - Leia Mais". www.ggpen.gov.ao. Arhivirano s originala, 17. 9. 2018. Pristupljeno 17. 9. 2018.
  90. ^ "Federação Angolana de basquetebol". fab-angola.com (jezik: portugalski). Pristupljeno 30. 5. 2020.
  91. ^ a b Svi rezultati reprezentacija Angole na šahovskim olimpijadama (en)
  92. ^ Rezultati reprezentacije Angole na 33. šahovskoj olimpijadi 1998. (en)
  93. ^ a b Mike Stead and Sean Rorison. Angola (2010). Bradt Travel Guides, pp. 81-83.
  94. ^ Michel 1998, str. 276.
  95. ^ Michel 1998, str. 258.
  96. ^ "Correios de Angola". /www.correiosdeangola.co.ao/ (jezik: portugalski). Pristupljeno 7. 6. 2020.
  97. ^ "Member counties - Angola". upu.int (jezik: engleski). Pristupljeno 7. 6. 2020.
  98. ^ "The World's Largest Philatelic Network - Clients". igpc.com (jezik: engleski). Pristupljeno 7. 6. 2020.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Harenberg (1998). Harenberg Länderlexikon - Alle 192 Staaten der Welt auf einen Blick (jezik: njemački). Dortmund: Harenberg Lexikon Verlag. ISBN 3-611-00681-5.
  • Micel (1993). Michel Afrika 1993 (A-L) Übersee Band 3 (jezik: njemački). München: Schwaneberger Verlag GmbH. ISBN 3-87858-740-6.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]