Idi na sadržaj

Venecuela

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Bolivarska Republika Venecuela
República Bolivariana de Venezuela
Zastava Venecuele
Zastava
Himna: "Gloria al Bravo Pueblo"
Položaj Venecuele na karti
Položaj Venecuele
Glavni grad Caracas
Službeni jezik španski
Državno uređenje Federalna, predsjednička ustavna republika
• Predsjednik
 Nicolás Maduro
Zakonodavstvo
Nezavisnost 5. juli 1811. 
Površina
• Ukupno
 916.445 km2 (32.)
• Vode (%)
 3,2
Stanovništvo
• Ukupno
28.887.118 (45.)
33,7/km2 
Valuta Venecuelanski bolivar
Vremenska zona UTC −4
Topografija
Pico Bolívar
4.978 m
Pozivni broj +58
Internetska domena .ve

Venecuela, službeno Bolivarska Republika Venecuela (španski: República Bolivariana de Venezuela), jest suverena država na sjevernoj obali Južne Amerike, koja se sastoji od kontinentalnog dijela i velikog broja otoka i otočića u Karipskom moru. Kontinentalna teritorija na sjeveru graniči s Karipskim morem i Atlantskim okeanom, na zapadu s Kolumbijom, na jugu s Brazilom, na istoku s Gvajanom te pomorski s Trinidadom i Tobagom na sjeveroistoku. Glavni grad i najveće urbano središte jest Caracas. Zauzima površinu 916.445 km2, a prema procjeni iz 2020, ima 28.887.000 stanovnika.

Teritoriju današnje Venecuele kolonizirala je Španija još 1522. Godine 1811. postala je jedna od prvih španskih kolonija u Americi koje su proglasile nezavisnost, a koja nije bila čvrsto uspostavljena sve do 1821, kada je Venecuela postala dio savezne države Velike Kolumbije. Punu nezavisnost kao posebna država stekla je 1830. Tokom 19. stoljeća prolazila je kroz veliku političku krizu i periode autokratije, uz nadmoćnost regionalnih caudillosa sve do polovine 20. stoljeća. Od 1958. zemlja je imala seriju demokratski izabranih vlada. Ekonomske krize tokom 1980-ih i 1990-ih dovele su do novih nestabilnosti, među kojima su Caracazo pobune iz 1989, dva pokušaja puča tokom 1992. te opoziv predsjednika Carlosa Andrésa Péreza zbog pronevjere javnog novca 1993. Potpuni kolaps povjerenja naroda u vladajuće političke stranke doveo je do uspjeha bivšeg pučista Huga Cháveza na izborima 1998. i početka Bolivarske revolucije 1999. i donošenja novog ustava, koji je promijenio službeno ime države u Bolivarska Republika Venecuela.

Venecuela je savezna predsjednička republika koja se sastoji od 23 savezne države, Distrikta glavnog grada (koji pokriva Caracas) i saveznih teritorija (koji obuhvataju otoke).[1][2]

Smatra se državom s posebno visokom biološkom raznovrsnošću (trenutno je na sedmom mjestu u svijetu po broju biljnih i životinjskih vrsta)[3] Postoje mnogobrojna staništa koja se rasprostiru od planinskog lanca Anda na zapadu do kišnih šuma Amazonske nizije na jugu preko prostranih ravnica Llanosa, karipske obale i sve do delte Orinoka na istoku.

Nakon što su otkrivene velike zalihe nafte početkom 20. stoljeća, Venecuela se ubraja u zemlje s najvećim zalihama ovog energenta u svijetu i jedan je od najvećih izvoznika nafte.

Historija

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Historija Venecuele

Na području Venecuele 1522. osnovana je jedna od prvih španskih naseobina u Južnoj Americi, a nešto kasnije većina venecuelske teritorije uključena je u sastav potkraljevstva Nove Granade, a manji, istočni dio priključen je Novoj Andaluziji.

Španska kolonizacija

[uredi | uredi izvor]
Glavni članci: Španska kolonizacija Amerike i Kolonijalni period u historiji Venecuele
Njemačka Welser armada tokom njihovog istraživanja Venecuele

Godine 1498., tokom svog trećeg putovanja u Ameriku, Kristofor Kolumbo otplovio je blizu delte rijeke Orinoco i ukotvio u zaljevu Paria. Zapanjen velikom morskom strujom slatke vode koja je skrenula njegov put prema istoku, Kolumbo je u svom pismu španskim vladarima Izabeli I i Ferdinandu II napisao da je imao osjećaj da je došao do zemaljskog raja:

Veliki znaci su tu da je ovo zemaljski raj, jer je mjesto u skladu sa mišljenjem svetih i mudrih teologa koje sam ranije spomenuo. Isto tako, i drugi znaci su veoma dobro usklađeni, jer nikada nisam čitao ili čuo da se tako velika količina svježe vode nalazi u takvoj neposrednoj blizini slane vode. Veoma blaga temperatura to također potvrđuje, a ako voda o kojoj govorim ne dolazi iz raja onda je to još veće čudo, jer ne vjerujem da je tako velika i duboka rijeka ikada bila poznata da postoji na ovom svijetu.

Statua Guaicaipura, poglavice plemena Teques i Caracas i najznačajnijeg vođe otpora starosjedilačkih naroda protiv španskih kolonijalnih osvajača.

Španija je kolonizovala kontinentalnu Venecuelu još 1522. godine, osnivajući svoje prvo stalno naselje u Južnoj Americi u današnjem gradu Cumaná. U 16. vijeku, Venecuela je data pod ugovor kao koncesija španskog kralja njemačkoj bankarskoj porodici Welser, koja je teritoriju današnje Venezuele nazvala Klein-Venedig (bosanski, Mala Venecija) i bila je njemačka kolonija od 1528–1546. Starosjedilačke vođe (cacique) kao što su Guaicaipuro (oko 1530–1568) i Tamanaco (umrli 1573) pokušali su da se odupru upadima u Španaca, ali su ih pridošlice na kraju pokorile. Tamanaco je pogubljen po nalogu osnivača Caracasa, Diega de Losade.[4]

U 16. vijeku za vreme španske kolonizacije starosjedilački narodi, kao što su mnogi Mariči, koji su i sami bili potomci naroda Kaline, prešli su na katoličanstvo. Neki od plemenskih vođa koji su se opirali kolonijalnim osvajačima spominju se u imenima gradovaa kao što su: Caracas, Chacao i Los Teques. Rana kolonijalna naselja bila su uglavnom usredsređena na sjevernu obalu, ali sredinom 18. vijeka, Španci su napredovali dalje u unutrašnjost duž toka rijeke Orinoko. Ovdje je Ye'kuana (tada poznati i kao Makiritare) organizovala ozbiljan otpor 1775. i 1776. godine.

Istočna venecuelanska naselja su pod vlast Španije bila uključena u provinciju Nova Andaluzija. Pod vlašću Kraljevske Audijencije Santo Domingo iz ranog 16. vijeka, većina Venecuele je postala dio Vicekraljevstva Nova Granada početkom 18. vijeka, a zatim je reorganizovana kao autonomna Generalna Kapetanija Venecuela od 1777. godine. Grad Caracas koji je bio osnovan u središnjem priobalnom području 1567. godine. Bio je dobro postavljen da postane ključno naseljeno mjesto, u blizini obalnog pristaništa La Guaira dok se i sam nalazio u dolini ispod planinskog lanca, pružajući dobru zaštitu protiv pirata, te plodniju i zdraviju klimu.

Nezavisnost i 19. vijek

[uredi | uredi izvor]
El Libertador (bos. oslobodilac), Simón Bolívar.

Nakon niza neuspješnih ustanaka Venecuela je pod vodstvom Francisca de Mirande, venezuelanskog maršala koji se borio u američkoj revoluciji i francuskoj revoluciji, proglasila nezavisnost od Španije 5. jula 1811.[5] Ovim je započeo rat za nezavisnost Venecuele. Razorni zemljotres koji je pogodio Caracas 1812. godine, zajedno sa pobunom venecuelanskih pastira (lanerosa), pomogao je da se sruši prva Venecuelanska republika. Druga Venecuelanska Republika, koja je proglašena 7. augusta 1813. godine, trajala je nekoliko mjeseci prije nego što je bila slomljena.[6]

Revolucija iz 19. aprila 1810, datum početka venecuelanske borbe za nezavisnost, crtež Martín Tovar y Tovar.

Pod vođstvom Simóna Bolívara, borba za samostalnost potrajala je deset godina. Suverenitet je postignut tek nakon što je Simón Bolívar, uz pomoć tadašnjih političkih i vojnih vođa Joséa Antonia Páeza i Antonia Joséa de Sucre, pobijedi u bici kod Caraboba 24. juna 1821. [47] 24. jula 1823. Vojskovođe José Prudencio Padilla i Rafael Urdaneta su pomogli da se venecuelanska nezavisnost osigura njihovom pobjedom u bici na jezeru Maracaibo.[7] Kongres Nove Granade dao je Bolivaru kontrolu nad granadskom vojskom koju je predvodio, te oslobodio nekoliko zemalja i osnovao Veliku Kolumbiju.

Antonio José de Sucre, koji je osvojio mnoge bitke pod komandom Simona Bolivara, otišao je da oslobodi Ekvador, a kasnije je postao drugi predsjednik Bolivije. Venecuela je ostala dio Velike Kolumbije sve do 1830. godine, kada je pobuna koju je predvodio José Antonio Paez omogućila proglašenje nove nezavisne Venecuele, a Paez postao prvi predsednik nove republike. Na taj način došlo je do raspada unije s Ekvadorom i Kolumbijom godine 1830.[8] Između jedne četvrtine i jedne trećine stanovništva Venecuele poginulo je tokom ove dvije decenije ratovanja,[9] koje je do 1830. godine procijenjeno na oko 800.000.[10]

Boje venecuelanske zastave su žuta, plava i crvena: žuto označava zemljišno bogatstvo, plavo za more koje razdvaja Venecuelu od Španije i crveno za krv prolivenu od strane heroja nezavisnosti.[11]

Ceremonija potpisivanja nezavisnosti Venecuele, crtež Martín Tovar y Tovar.

Ropstvo u Venecueli je ukinuto 1854. godine. Veliki dio historije Venecuele iz 19. vijeka bio je okarakterisan političkim previranjima i diktatorskom vladavinom. Najbolji primjer za ovu tvrdnju je vođa nezavisnosti José Antonio Páez, koji je tri puta stekao mjesto predsjednika i služio ukupno 11 godina u periodu između 1830. i 1863. godine. Vrhunac ovakvih događaja je dostignut tokom Saveznog rata (1859–1863). Tokom ovog građanskog rata stotine hiljada ljudi je poginulo u zemlji koja nije imala više od milion stanovnika. U drugoj polovini 19. vijeka, Antonio Guzmán Blanco, još jedan vojni i politički vođa (caudillo), služio je ukupno 13 godina između 1870. i 1887. godine, s još tri predsjednika. Godine 1895. dugogodišnji spor s Velikom Britanijom oko teritorije Guayana Esequiba, koju je Britanija preuzela kao dio Britanske Gvajane, a Venecuela je smatrala venecuelanskom teritorijom, uzrokovala je izbijanje venecuelanske krize 1895. godine. Ovaj spor je ubrzo prerastao u diplomatsku krizu, kada je vecuelanski lobista William L. Scruggs pokušao dokazati da je britansko ponašanje u vezi s tim problemom prekršilo američku Monroeovu doktrinu iz 1823. godine i iskoristio svoj utjecaj u Washingtonu DC, da se pozabavi tim pitanjem. Nakon toga je tadašnji američki predsjednik Grover Cleveland usvojio široko tumačenje doktrine, koja nije samo zabranjivala nove evropske kolonije, već i američku zainteresiranost za bilo kakve događaje koji se dešavaju u zapadnoj hemisferi. Britanija je na kraju prihvatila arbitražu, ali je u pregovorima oko njenih uslova uspjela da ubijedi SAD u mnoge detalje. Sudski tribunal se sastao u Parizu 1898. godine kako bi odlučio o tom pitanju, a 1899. dodijelio je najveći dio sporne teritorije Britanskoj Gvajani.[12]

Godine 1899. Cipriano Castro je uz pomoć svog prijatelja Juana Vicentea Gómeza, zauzeo vlast u Karakasu, marširajući sa vojskom iz svoje baze u andskoj državi Táchira. Castro nije ispunio značajne dužničke obaveze Venecuele prema stranim zemljama, te je odbio da plati odštetu strancima koji su bili uhvaćeni tokom građanskih ratova u Venecueli. To je dovelo do krize u Venecueli 1902–1903, u kojoj su Britanija, Njemačka i Italija nametnule pomorsku blokadu nekoliko mjeseci prije nego što je dogovorena međunarodna arbitraža na novom Stalnom arbitražnom sudu u Den Haagu. Godine 1908. izbio je još jedan spor sa Holandijom, koji je riješen kada je Castro otišao na liječenje u Njemačku, nakon čega ga je odmah sa vlasti zbacio Juan Vicente Gómez (1908–1935). Nakon smrti autoritarnog vođe Juana Vicentea Gómeza godine 1935. započela je demokratska preobrazba zemlje koja je dovela do konačnog povlačenja vojske iz političkog života 1958. godine. Iskorištavanje nalazišta nafte povećalo je nacionalno bogatstvo.

20. vijek

[uredi | uredi izvor]
Zastava Venecuele između 1954 i 2006. godine.

Otkriće velikih nalazišta nafte u jezeru Marakaibo tokom Prvog svjetskog rata[13] pokazalo se ključnim za Venecuelu i izmijenilo je osnovu njene privrede iz velike ovisnosti o izvozu poljoprivrednih proizvoda. To je dovelo do privrednog procvata koji je trajao od 1880-ih do 1935. godine, a bruto domaći proizvod Venecuele po glavi stanovnika bio je najviši u Latinskoj Americi. Predsjednik Juan Vincente Gomez je imao koristi od toga, jer je korupcija bila u porastu, ali u isto vrijeme, novi izvor prihoda mu je pomogao da centralizuje venecuelansku državu i ojača svoj autoritet.

On je ostao najmoćniji čovjek u Venecueli do svoje smrti 1935. godine, iako je povremeno ustupao predsjedništvo drugima. Sistem diktature "gomezista" (1935–1945) uglavnom se nastavio pod Eleazarom Lópezom Contrerasom, ali je od 1941. godine, za vrijeme vladavine Isaías Medina Angarita bio opušten. Angarita je odobrila niz reformi, uključujući i legalizaciju svih političkih stranaka. Nakon Drugog Svjetskog Rata, imigracija iz Južne Evrope (uglavnom iz Španije, Italije, Portugala i Francuske) i siromašnijih latinoameričkih zemalja izrazito je obogatila demografsku sliku venezuelanskog društva.

Rómulo Betancourt bio je predsjednik od 1945. do 1948. i od 1959. do 1964, a bio je jedan or glavnih pobornika demokratije u Vencueli.

Godine 1945., putem civilno-vojnog prevrata sa vlasti je svrgnuta Medina Angaritu i uveden je trogodišnji period demokratske vladavine (1945–1948). Tada je zemljom upravljala narodna stranka Demokratska akcija, koja je prvobitno bila pod vođstvom Rómulom Betancourtom, sve dok Rómulo Gallegos nije pobijedio na predsjedničkim izborima Venecuele (generalno se vjeruje da su to bili prvi slobodni i pošteni izbori u Venecueli). Gallegos je vladao do rušenja vojne hunte koju je predvodio trijumvirat Luis Felipe Llovera Péez, Marcos Pérez Jiménez i ministar odbrane Gallegosa, Carlos Delgado Chalbaud, u državnom udaru iz 1948. godine.

Najmoćniji čovjek u vojnoj hunti (1948–1958) bio je Pérez Jiménez (iako je Chalbaud bio njegov titularni predsjednik) i bio je osumnjičen da stoji iza smrti u uredu Chalbauda, koji je umro u neuspjeloj otmici 1950. godine. Izgubio je izbore 1952. godine, ali je ignorisao rezultate. Pérez Jiménez je bio postavljen za predsjednika, a na toj dužnosti je ostao do 1958. godine. Širenje venecuelanske privrede u ovom periodu temeljilo se na zaduženosti venecuelanske nacije i to je bio jedan od uzroka ekonomske krize u Venecueli 1960-ih godina,[14] kada su paralizovani važni projekti kao što je urbani centar El Recreo de Marcel Brauer na Avenida Casanova u okrugu Sabana Grande.[15]

Tokom godina uprave Pereza Jiméneza, država je intervenirala u privrednim oblastima koje su tradicionalno bile u rukama privatnih kompanija. Vladu Pereza Jiméneza karakterisao je državni kapitalizam, a ne ekonomski liberalizam i bila je prethodnica populističkog i paternalističkog ekonomskog režima kasnijih demokratskih režima.[16] Nacionalno privatno preduzetništvo je sve manje imalo prostora za razvoj i napredak. Država je bila veliki kapitalista u Venecueli od vremena vladavine Péreza Jiméneza i bila je najveći nacionalni dioničar velikih hotelskih lanaca, kao što je Sheraton.[17]

Bolivarska vlada od 1993. do danas

[uredi | uredi izvor]
Hugo Chávez tokom njegove predsjedničke posjete Guatemali.

Dana 6. decembra 1998. na izborima za predsjednika Venecuele, sa 56 % glasova bio je izabran populist Hugo Chávez i osnivač Movimiento Quinta Republica (Pokret za petu republiku). Bio je potpukovnik padobranstva i glavni organizator neuspješnog pokušaja državnog udara protiv tadašnjeg predsjednika Carlosa Andresa Péreza u februaru 1992. Čavez je bio zagovornik Bolivarske revolucije, a njegovi ciljevi su bili borba protiv korupcije, stvaranje i jačanje direktnog demokratskog učešća u političkom sistemu i garancija i odbrana nacionalne i ekonomske nezavisnosti Venecuele. Nakon izrade novog bolivarskog ustava Venecuele i njegovog usvajanja na referendumu, Chávez je proveo opsežne reforme političkog sistema, te ojačao socijalnu državu s ciljem poboljšanja životnih uslova najsiromašnijih slojeva. Istovremeno, zahladio je odnose sa SAD-a, zastupajući istovremeno inicijative za regionalno povezivanje i sarađujući s komunističkom Kubom. Na izborima za predsjednika 2000. godine potvrđen je na mjestu predsjednika većinom glasova (60%), čak i više nego 1998. godine. Ime države Venecuele od tada je "Bolivarska Republika Venecuela" i često se naziva "Peta republika" (quinta república). Njegova je politika izazvala protivljenje venecuelskih privrednika i sindikata, ali je ostao popularan među stanovništvom zemlje, osobito siromašnijima. Godine 2002. protiv Chavezovog režima je izveden državni udar, ali je pod pritiskom narodnih masa Chavez vrlo brzo vraćen na vlast. Međutim, vođe državnog udara koji su ranije bili osuđeni na nižem sudu, a među njima i tri vojnika visokog ranga, bili su oslobođeni od strane Vrhovnog suda.[18][19] Prevratu su prethodili štrajkovi ili blokade udruženja poslodavaca. Petróleos de Venezuela (PDVSA), državna naftna kompanija, čiji viši radnici i uprava su učestvovali u sabotažama i neovlašćenom odsustvu sa posla. Pošto štrajk nije bio ni koordiniran unutar sindikata, Međunarodna organizacija rada ga nije priznala kao štrajk. Postojao je i takozvani porezni štrajk bogatih slojeva stanovništva.

Opozicija u Venecueli je 2004. godine prikupila potpise za referendum o svrgavanju Chaveza. Nakon što je nadležni izborni organ upravo dostigao potreban broj potpisa (oko 2,5 miliona), Čavez je rekao da će se suočiti sa ovim referendumom. Zbog iznimno velikog broja glasova na dan glasanja (73%), Čavez je potvrđen na mjestu predsjednika visokim odzivom sa 59,25% (nešto manje od pet miliona birača). Opozicija ga je optužila za izborne prevare, ali je ponovno glasanje koje je ona pokrenula i koje je provela Organizacija američkih država i nevladina organizacija Centar Carter potvrdili izborne rezultate.

Hugo Chávez sa argentinskim predsjednikom Néstorom Kirchnerom (u sredini) i brazilskim predsjednikom Lula da Silva (desno).

Dana 3. decembra 2006. Chavez je ponovo izabran na predsjedničkim izborima sa 62,89% glasova na dužnost predsjednika Venecuele. Na izborima je bilo ukupno 18 kandidata. Protivnik socijaldemokrata Rosales, vođa opozicije Čavezu, dostigao je 36,85 odsto glasova. Odziv birača, oko 75%, bio je najveći od 1988. Posmatrači koje je poslala Evropska Unija smatrali su da su izbori protekli bez problema. Međutim, zvanični izvještaj je kritikovao, između ostalog, jaku institucionalnu propagandu uglavnom u korist predsjednika i kandidata Čaveza i neuravnoteženo izvještavanje u javnim i privatnim medijima. Pored toga, bilo je pritisaka na državne službenike da glasaju za Chaveza ili da učestvuju u izbornim kampanjama za njegovo ponovno biranje. Ovo je prema evropskim posmatračima bilo kršenje međunarodnih principa slobodnog glasanja.[20]

U septembru 2010. godine održani su izbori za Narodnu skupštinu. Stranke PSUV i PCV dobile su 98 mjesta sa 48,13% glasova, Demokratsko jedinstvo (Mesa de la Unidad) osvojila je 65 mjesta sa 47,22% glasova, a Patria Para Todos je dobila 2 mjesta za 3,14. % glasova. Kasnije je stranka Patria para Todos objavila da će biti dio stranke Demokratskog jedinstva MUD-a.

Međutim, Narodna skupština koja je podnijela ostavku donijela je zakon koji je omogućio Chavezu kao predsjedniku da tokom 18 mjeseci donese posebne zakone bez odobrenja parlamenta.

Dana 7. oktobra 2012. godine, Hugo Chávez je ponovo izabran za predsjednika po treći put,[21] i na tom mjestu je ostao do svoje smrti 5. marta 2013. Nakon toga, potpredsjednik Nicolás Maduro je preuzeo dužnost predsjednika, iako je odlukom Ustavnog suda Diosdado Cabello u svojstvu predsjednika parlamentao trebao da preuzme tu dužnost.[22]

Poslije smrti Huga Chaveza 5. marta 2013., održani su novi izbori 14. aprila 2013., na kojima je Nikolas Maduro osvojio 50,78% od ukupnog broja glasova.

Geografija

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Geografija Venecuele
Topografska karta Venecuele.

Venecuela se nalazi na sjeveru Južne Amerike, a geološki njeno kopno počiva na južnoameričkoj ploči. Ima ukupnu površinu 916.445 km2 i kopnenu površinu od 882.050 km2, što Venecuelu čini 33. najvećom zemljom na svijetu. Teritorija ove zemlje leži između geografskih širina 0 ° i 13 ° sgd. i dužine 59 ° i 74 ° zgš. Oblik ove države je otprilike kao trokut. Venezuela ima oko 2,800 km dugu obalu na sjeveru, s brojnim otocima u Karipskom moru, dok se na sjeveroistoku izlazi na Atlanski ocean. Na zapadu oko jezera Maracaibo i u središnjem dijelu zapadno od rijeke Orinoco reljef je nizinski. Na krajnjem zapadu zemlje uz kolumbijsku granicu, zatim duž većeg dijela obale, te između spomenutih nizina pružaju se najsjeverniji ogranci Anda. Tu se nalazi i najviši vrh Venecuele Pico Bolívar (Bolivarov vrh), čija visina doseže 4979 metara. Istočno od rijeke Orinoco reljef se uzdiže prema jugu i istoku i tvori zapadni dio Gvajanskog gorja u kojem se nalazi Anđeoski vodopad, najviši na svijetu (pad vode je 979 m).

Tepuije su velike stolu-slične planine. Središnji dio ove zemlje karakterišu llanosi, velike ravnice koje se protežu od kolumbijske granice na zapadu do delte rijeke Orinoco na istoku. Orinoco, sa svojim bogatim aluvijalnim zemljištem, predstavnja najveći i najvažniji riječni sisstem u zemlji. On nastaje u jednom od najvećih slivova Latinske Amerike. Caroní i Apure su druge velike rijeke. Venezuela graniči s Kolumbijom na zapadu, Gvajanom na istoku te Brazilom na jugu. Karipski otoci, kao što su Trinidad i Tobago, Grenada, Curaçao, Aruba i Privjetrinski Antili leže blizu venezuelanske obale. Venezuela ima teritorijalne sporove sa Gvajanom (ranije Ujedinjenim Kraljevstvom), uglavnom oko teritorija Essequibo, i s Kolombijom oko Venezuelanskog zaljeva. Godine 1895., nakon višegodišnjih diplomatskih pokušaja da se razriješe granični sporovi oko rijeke Essequibo, došlo je do povećanja napetosti između 2 zemlje. Problem je razmatrala „neutralna“ komisija (osnovana od strane britanskih, američkih i ruskih predstavnika, i bez direktnog učešća predstavnika Venezuele), koja je 1899. donijela odluku uglavnom protiv venezuelanskih zahtjeva.[23]

Najznačajniji prirodni resursi su nafta i prirodni plin, željezna ruda, zlato i drugi minerali. Zemlja također raspolaže velikim područjima s obradivim tlom i vodom.

Pogled na tepuije, Kukenan i Roraima, u području Gran Sabana, Nacionalni park Canaima. Tepui su jedna od glavnih atrakcija ovog nacionalnog parka, a ove planine spadaju među najstarijim izloženim geološkim formacijama na našoj planeti.[24]

Klima

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Klima Venecuele

Venezuela se u cijelosti nalazi u tropskom pojasu, mada zbog geografske raznovrsnosti klima zna biti prilično promjenljiva. Tako se prosječna temperatura u vlažnim nizinama zna popeti i do 35 °C, dok je u planinskim predjelima prosječna temperatura samo 8 °C. kojih u polusušnim područjima na sjeverozapadu zna biti samo 430 mm, dok je prosječna količina oko delte i na jugu zemlje čak 1,000 mm.

Najviša izmjerena temperatura bila su 42 °C u Machiquesu,[25] dok je najniža iznosila −11 °C, a izmjerena je na nenastanjenom području na planini Pico Piedras Blancas;[26] iako postoje izvještaji o čak i nižim temperaturama na određenim područjima, iste nisu službeno evidentirane.

Slično je i s padavinama, gdje godišnja količina padavina varira od 430 mm u polusušnim predjelima na sjeverozapadu, do preko 1000 mm oko delte Orinoca na krajnjem istoku i amazonskoj džungli na jugu. Nivo padavina je niži u periodu od augusta do aprila. Ovi periodi se nazivaju vruće-vlažne i hladno-suhe sezone. Druga karakteristika klime u Venecueli je temperaturna i padavinska razlika u cijeloj zemlji zbog postojanja planinskog lanca "Cordillera de la Costa" koji se proteže preko cijele zemlju od istoka prema zapadu. Većina stanovnika živi u ovim planinama..[27]

Vlada i politika Venecuele

[uredi | uredi izvor]
Glavni članci: Vlada Venecuele i Politika Venecuele

Venezuela je formalno savezna, predsjednička, ustavna republika na čijem je čelu izabrani predsjednik. Predsjednik se bira na općim izborima na šestogodišnji mandat, a broj uzastopnih mandata je neograničen. Predsjednik je istovremeno i šef države i predsjednik vlade. Zadužen je za imenovanje potpredsjednika i članova kabineta, potonje uz sudjelovanje parlamenta. Predsjednik ima i ovlast da odbije dati saglasnost na određeni zakon i vrati ga parlamentu na ponovno odlučivanje. Međutim, dovoljna je obična parlamentarna većina da bi ova odluka bila zanemarena; također, može tražiti od parlamenta da mu se dodjele izvanredna ovlaštenja na osnovu kojih bi vladao pomoću uredbi, za što je potrebna dvotrećinska većina. Od 1959. godine, šestorica predsjednika su dobila takva ovlaštenja.

Zakonodavnu vlast predstavlja jednodomna Narodna skupština. Broj zastupnika je promjenljiv - svaka savezna država daje tri stalna člana, dok se broj ostalih članova određuje u omjeru prema ukupnom broju stanovništva; tri mjesta su rezervisana za predstavnike starosjedilačke indijanske manjine. Zastupnički mandat traje pet godina. Unatoč postojanju brojnih stranaka, sistem u Venezueli je u suštini dvostranački, što je situacija koja traje još od 1958. godine, s tim da su se najjače stranke mijenjale kroz godine.[28] Aktivno biračko pravo stječe se sa 18 godina, a glasanje nije obvezno.[29]

Pravni sistem u Venezueli pripada tradiciji kontinentalnog prava. Najviše sudsko tijelo je Vrhovni sud pravde, čije se sudije biraju u parlamentu na jedinstveni dvogodišnji mandat.[30] Trenutno ima 2 glavna bloka političkih stranki u Venecueli: vladajući ljevičarski blok kojeg čine Ujedinjena socijalistička partija Venecuele (PSUV) i njeni većinski saveznici Otadžbina za sve i Komunistička partija Venecuele i opozicioni blok kojeg predvode Nova era zajedno sa svojim bliskim strankama Projekat Venecuela, Pravda na prvom mjestu, Pokret za socijalizam i ostale.

Veći dio opozicije bojkotuje parlamentarne izbore koji su se održavali 2005. Prema tome partija Hugo Chaveza MVR je osvajao svih 167 mjesta u Narodnoj Skupštini. Potom MVR glasa da se raspusti ta stranka i pridružuju se Velikoj Socijalističkoj partiji Venecuele, dok Chavez zahtjeva od svojih savezničkih stranki da se također pridruže u nju. Narodna skupština 2 puta glasa da se Hugu Chavezu dodijeli mogućnost vladanja po naredbi, nekoliko mjeseci u nekoliko široko definiranih područja prvo 2000. pa potom ponovo 2007. Ova vlast je bila rijetko odobrena prethodnim upravama i onda samo u vanrednim okolnostima i za kratko vrijeme. Chavez je u to vrijeme uspostavio savezništvo s nekoliko zemalja Latinske Amerike u kojima su izabrane ljevičarske vlade kao što su Argentina, Bolivija, Brazil, Ekvador, Gvatemala, Nikaragva, El Salvador, Honduras i Paragvaj.

Politički odnosi Venecuele sa svijetom

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Politički odnosi Venecuele sa svijetom
Područje Guayana Esequiba (na mapi) je trenutno pod administrativnom upravom Guayane, a na koje Venecuela polaže pravo.
Predsjednik Nicolas Maduro sa drugim latinoameričkim predsjednicima tokom sastanka organizacije Bolivarska alternativa za Ameriku 2017. godine.

Tokom većeg dijela 20. vijeka Venecuela je održavala prijateljske odnose sa većinom latinoameričkih i zapadnih zemalja. Odnosi između Venecuele i vlade Sjedinjenih Država pogoršali su se 2002. godine, nakon pokušaja Venecuelskog državnog udara 2002. godine, tokom kojeg je američka vlada priznala kratkoročno predsjedavanje Pedra Carmone. Godine 2015. bivši američki predsjednik Barack Obama je proglasio Venecuelu prijetnjom za nacionalnu sigurnost.[31][32][33] U skladu s tim, Venecuela je ojačala veze sa raznim zemljama Latinske Amerike i Bliskog istoka koje nisu povezane sa SAD. Naprimjer, palestinski ministar vanjskih poslova Riyad al-Maliki izjavio je 2015. da je Venecuela bila "najvažniji saveznik" njegove zemlje.[34]

Venecuela se zalaže za alternativno objedinjavanje zemalja zapadne hemisfere kroz prijedloge kao što su Bolivarska alternativa za američki trgovinski prijedlog i novootvorena pan-američka televizijska mreža TeleSUR. Venecuela je jedna od pet zemalja na svijetu (zajedno sa Rusijom, Nikaragvom, Nauruom i Sirijom) koje su priznale nezavisnost Abhazije i Južne Osetije. Venecuela je bila zagovornik odluke Organizacije američkih država da usvoji svoju Konvenciju o borbi protiv korupcije[35] i aktivno radi u trgovinskom bloku Mercosur kako bi potaknula rast trgovine i energetske integracije. Globalno, ona traži "multipolarni" svijet zasnovan na ojačanim vezama među nerazvijenim zemljama.

Venecuela je 26. aprila 2017. objavila svoju namjeru da se povuče iz Organizacije američkih država.[36] Ministar vanjskih poslova Venecuele Delcy Rodríguez izjavio je da predsjednik Nicolás Maduro planira javno odustati od članstva Venecuele 27. aprila 2017. Nakon 2 godine Venecuela je i službeno istupila iz ove organizacije.[37][38] Venecuela je također uključena i u dugogodišnje neslaganje oko teritorijalnog suvereniteta nad područjem Guayana Esequiba.

Oružane snage

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Oružane snage Bolivarske Republike Venecuele
Venecuelanska nacionalna milicija tokom vojne parade u glavnom gradu Caracasu 5. marta 2014. povodom obilježavanja godišnjice od smrti bivšeg predsjednika Venecuele Hugo Cháveza.

Bolivarske nacionalne oružane snage Bolivarske Republike Venecuele (Fuerza Armada Nacional Bolivariana, FANB) su sveobuhvatne vojne snage Venecuele. U svom vojnom sastavu imaju više od 320.150 muškaraca i žena. Prema članu 328. ustava Venecuele, bolivarske nacionalne oružane snage podijeljene su u 5 komponenti: Kopnene snage Venecuele, Venecuelanska mornarica, Venecuelanska avijacija, Venecuelanska nacionalna garda i Venecuelanska narodna milicija.

Od 2008. godine, dodatnih 600.000 vojnika uključeno je u novu vojnu grupu, poznatu kao Rezervni oružani sastav. Predsjednik Venecuele je vrhovni komandant nacionalnih oružanih snaga. Glavne uloge oružanih snaga su odbrana suverene nacionalne teritorije Venecuele, vazdušnog prostora i ostrva, borba protiv trgovine drogom, traganje i spašavanje, te u slučaju prirodne katastrofe, civilna zaštita. Svi muški građani Venecuele imaju ustavnu dužnost da se registruju za vojnu službu u dobi od 18 godina, koja je smatra punoljetnošću u Venecueli.

Vojna doktrina oružanih snaga Venecuele sve do 2004. godine uglavnom se ugledala na vojnu doktrinu SAD-a. Tadašnji predsjednik Hugo Chavez u svom govoru 27. decembra 2005. (pred vojnicima u Fuerte Tiuna najvećoj kasarni u Caracasu) najavio je novu vojnu doktrinu u skladu sa revolucionarnim idejama Simona Bolivara. U to vrijeme oružane snage Venecuele počele su pripremama za "asimetrična ratna dejstva" pripremajući strategije odbrambenog ratovanja protiv nadmoćne vojne sile poput vojske SAD-a. Predsjednik Venecuele predložio je da Bolivarske oružane snage budu "suštinski patriotske, narodne i antiimperijalističke". Između ostalih odgovornosti, oružane snage će primijeniti principe odbrane vezane za "narodni odbrambeni rat", te pomoći u održavanju "unutrašnjeg reda", kao i sudjelovati u planovima ekonomskog razvoja.

Administrativna podjela

[uredi | uredi izvor]
Glavni članci: Savezne države Venecuele i Administrativna podjela Venecuele

Venecuela je administrativno podijeljena na 23 savezne države (estados), regiju glavnog grada (distrito capital) koja se poklapa sa glavnim gradom države Caracas i Federalne zavisne teritorije. Osim toga, podijeljena je na 335 općine (municipios) koje se sastoje o više od 1000 parohija. Savezne države su grupisane u 9 administrativnih regija (regiones administrativas), koje su uspostavljene predsjedničkim dekretom iz 1969. godine.

Privreda

[uredi | uredi izvor]

Privredom dominira industrija nafte s jednom trećinom BDP-a, 80% izvoznih prihoda i više od polovine ukupnih proračunskih prihoda. Najveći problemi venecuelanske privredu su ovisnost o cijenama nafte na svjetskom tržištu, visoka nezaposlenost i inflacija.

BDP je za 2004. procijenjen na 5.800 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.

Stanovništvo

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Demografija Venecuele
Porodica venecuelanskog starosjedilačkog naroda Wayuu u sjeverozapadnoj saveznoj državi Zulia.

Stanovnici Venecuele porijeklom su Španci, Američki Indijanci, crni Afrikanci, zatim Italijani, Portugalci, Arapi, Nijemci i drugi. Dvije trećine stanovnika su mestici i mulati, a oko 20% bijelci. Venecuela je jedna od najurbaniziranijih zemalja u Latinskoj Americi. Velika većina stanovništva živi u gradovima na sjeveru zemlje, dok njih čak 73% živi u pojasu unutar 100 km od morske obale.[39] Na teritoriju južno od rijeke Orinoco živi tek 5% stanovništva, iako ono površinom sačinjava gotovo polovinu državne teritorije.

Struktura stanovništva prilično je dobro raspoređena. Najviše stanovnika sačinjava radno sposobno stanovništvo (14-65 godina), njih čak 65%, dok na djecu do 14 godina otpada 29%; stanovnika preko 65 godina je nešto manje od 6%.[40] Unutar prve dvije grupe, broj muškaraca i žena je prilično ravnomjeran, dok se u onoj najstarijoj dobnoj grupi pokazuje izraženija razlika u korist žena. Prosječna očekivana životna dob je 75 godina.[41]

Uz španski, govore se i mnogi indijanski jezici. Oko 96% stanovnika pripada rimokatoličkoj crkvi.

Kultura

[uredi | uredi izvor]

Kultura Venecuele je mješavina tri različite grupe stanovništva: starosjedilačkog, afričkog i španskog. Prve dvije navedene kulture su se razlikovale prema plemenima. Akulturacija i asimilacija, tipična za kulturni sinkretizam, prouzrokovali su dolazak na sadašnje stanje u venecuelanskoj kulturi, sličnu u mnogim pogledima sa ostatkom Latinske Amerike, iako prirodna sredina pridonosi u postojanju važnih razlika.

Utjecaj domorodaca ograničen je na nekoliko riječi u svakodnevnoj upotrebi, gastronomiji i mnogim imenimaa naseljenih mjesta. Afrički utječe na isti način, pored muzičkih instrumenata poput bubnjeva. Španski utjecaj je bio preovladavajući (zbog procesa kolonizacije Amerike i društveno-ekonomske strukture koja je time stvorena), a posebno je došao iz područja Andaluzije i Ekstremadure, mjesta porijekla većine naseljenika na Karibima tokom kolonijalne ere. Primjer za to su zgrade, muzika, katolička religija i jezik.

Španski utjecaji su očigledni u borbama s bikovima i određenim karakteristikama gastronomije. Venecuelu su obogatili i drugi utjecaji indijskog i evropskog porijekla u 19. vijeku, posebno iz Francuske. U najnovijoj fazi u većim venecuelanskim gradovima i regijama utjecajem SAD-a dolaskom novog talasa imigracije španskog, italijanskog i portugalskog jezika, povećavajući već složeni kulturni mozaik. Naprimjer, iz Sjedinjenih Država dolazi utjecaj sportskog ukusa za bejzbol, brze hrane u američkom stilu i najnoviji arhitektonski stil.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ South America. Encarta. Arhivirano s originala, 21. 4. 2007. Pristupljeno 13. 3. 2007.
  2. ^ "Annex tables" (PDF). World Urbanization Prospects: The 1999 Revision. UN. Pristupljeno 13. 3. 2007.
  3. ^ "World Conservation Monitoring Centre of the United Nations Environment Programme". Pristupljeno 13. 11. 2016.
  4. ^ "Alcaldía del Hatillo: Historia" (jezik: Spanish). Universidad Nueva Esparta. Arhivirano s originala, 28. 4. 2006. Pristupljeno 10. 3. 2007.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  5. ^ Minster, Christopher. "April 19, 1810: Venezuela's Declaration of Independence". About. Arhivirano s originala, 3. 2. 2017. Pristupljeno 30. 6. 2015.
  6. ^ Left, Sarah (16. 4. 2002). "Simon Bolivar". The Guardian. Pristupljeno 30. 6. 2015.
  7. ^ "Venezuela". CIA World Factbook. Arhivirano s originala, 23. 9. 2015. Pristupljeno 30. 6. 2015.
  8. ^ "History of Venezuela". History World. Pristupljeno 30. 6. 2015.
  9. ^ McFarlane, Anthony (2013). War and Independence In Spanish America. Routledge. str. 293. ISBN 1136757724.
  10. ^ "Venezuela – The Century of Caudillismo". Library of Congress Country Studies.
  11. ^ "200 años como símbolo de soberanía" (jezik: Spanish). Consulado General de Venezuela en Canarias. Arhivirano s originala, 17. 9. 2010. Pristupljeno 30. 11. 2010.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  12. ^ Humphreys, R. A. (1966). "Anglo-American Rivalries and the Venezuela Crisis of 1895. Presidential Address to the Royal Historical Society". Transactions of the Royal Historical Society. 17: 131–164. doi:10.2307/3678723. JSTOR 3678723. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  13. ^ Stauffer, Karl W.; Croft, Gregory D. (1995). "A modern look at the petroleum geology of the Maracaibo Basin, Venezuela". Oil & Gas Journal. 93 (23).
  14. ^ Stambouli, Andrés (2009). La política extraviada: Una historia de Medina a Chávez. Fundación para la Cultura Urbana. str. 97. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  15. ^ Mujica, Viviana (2014). "El Centro Urbano El Recreo" (PDF). Historia y Patrimonio UCV.
  16. ^ Coronil Ímber, Fernando (2013). Alfadil (ured.). El Estado Mágico (PDF). CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  17. ^ Ostos, Elizabeth (2016). "El mercado de hoteles se mueve a pesar de la recesión" (PDF). IESA Instituto de Estudios Superiores Administrativos.
  18. ^ eluniversal.com
  19. ^ Arhivirano [Date missing] na: rnv.gov.ve [Error: unknown archive URL]
  20. ^ European Union Election Observation Mission: Final Report Presidential Elections Venezuela 2006 Kapitel 9.6.
  21. ^ Arhivirano [Date missing] na: tagesschau.de [Error: unknown archive URL] tagesschau.de 8. Oktober 2012
  22. ^ Nicolás Maduro, Cabello, Capriles y FFAA, los protagonistas Arhivirano 13. 1. 2019. na Wayback Machine. In: larepublica.pe 6. März 2013
  23. ^ "Venezuela Boundary Dispute, 1895–1899".
  24. ^ Parks Watch (decembar 2004). "Venezuela Canaima National Park" (pdf).
  25. ^ "Extreme High Temperature in Venezuela". wunderground. Arhivirano s originala, 20. 9. 2014. Pristupljeno 16. 10. 2012.
  26. ^ "Extreme Low Temp in Venezuela". Wunderground. Arhivirano s originala, 6. 7. 2013. Pristupljeno 16. 10. 2012. NOTE: Pass the cursor over the subrayed record to see the source of this. "This location is probably uninhabited, but is close to the town of San Isidro de Apartaderos. −11 °C (12 °F) has been reported from an uninhabited high altitude at Páramo de Piedras Blancas, Mérida state."
  27. ^ "Country Profile: Venezuela" (PDF). Library of Congress (Federal Research Division). 2005. Pristupljeno 10. 3. 2007.
  28. ^ "Ley Orgánica de Procesos Electorales" (jezik: španski). Consejo Nacional Electoral. Arhivirano s originala, 29. 9. 2010. Pristupljeno 4. 4. 2011.
  29. ^ Frankal, Elliot (4. 7. 2005). "Compulsory voting around the world". London: The Guardian. Pristupljeno 10. 3. 2007.
  30. ^ "Luisa Estela Morales afirma que la división de poderes debilita al Estado" (jezik: španski). El Informador. 5. 12. 2009. Arhivirano s originala, 25. 3. 2010. Pristupljeno 16. 1. 2010.
  31. ^ "U.S. declares Venezuela a national security threat, sanctions top officials". Reuters. 9. 3. 2015. Arhivirano s originala, 15. 4. 2015. Pristupljeno 26. 4. 2015.
  32. ^ "Latin American Herald Tribune – US Announces New Executive Order Sanctions on Venezuela – Declares "National Emergency"". Arhivirano s originala, 25. 3. 2015. Pristupljeno 26. 4. 2015.
  33. ^ "Amid deteriorating relations, Washington turns screws on Venezuela". miamiherald. Pristupljeno 26. 4. 2015.
  34. ^ "Investing Today In An Equitable Future". morningstaronline.co.uk. 28. 5. 2015. Arhivirano s originala, 29. 5. 2015. Pristupljeno 29. 5. 2015.
  35. ^ Political Risk Yearbook: South America. Frost & Sullivan. 1999. str. 34. Venezuela worked closely with its neighbors following the 1997 Summit of the Americas in many areas—particularly energy integration—and championed the OAS decision to adopt an Anti-Corruption Convention.
  36. ^ "Venezuela to withdraw from OAS as deadly protests continue". BBC News (jezik: engleski). 27. 4. 2017. Pristupljeno 27. 4. 2017.
  37. ^ "Venezuela says it will quit Organization of American States". Washington Post. Pristupljeno 27. 4. 2017.
  38. ^ "Venezuela to leave 'interventionist' OAS group amid deadly anti-govt protests".
  39. ^ "Coastal and Marine Ecosystems—Venezuela" (PDF). EarthTrends Country Profiles. World Resources Institute. 2003. Arhivirano s originala (PDF), 18. 3. 2007. Pristupljeno 10. 3. 2007.
  40. ^ Population Division of the Department of Economic and Social Affairs of the United Nations Secretariat, World Population Prospects: The 2010 Revision Arhivirano 6. 5. 2011. na Wayback Machine
  41. ^ http://unstats.un.org/unsd/demographic/products/dyb/dyb2.htm

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Venecuela
WikiAtlas ima mape na temu: Venecuela
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Venecuela&oldid=3588759"