Bolivarska revolucija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Venecuelanski vojnici nose crvene zastave s Chávezovim očima. Na zastavi piše: "Chávez vive. La lucha sigue." (bosanski: "Chávez živi. Borba se nastavlja.")

Bolivarska revolucija (španski: Revolución bolivariana) je naziv za još uvijek aktuelni ljevičarski politički pokret u Venecueli kojeg je osnovao i pokrenuo Hugo Chávez, osnivač MVR-a/PSUV-a te bivši predsjednik te zemlje. Pokret je nazvan u čast Simóna Bolívara, istaknutog južnoameričkog revolucionara i borca protiv španske kolonijalne vlasti, koji je tokom 19. vijeka bio zaslužan za ostvarivanje venecuelanske nezavisnosti. Prema Chávezu i njegovim pristalicama, Bolivarska revolucija ima za cilj izgraditi međuameričku koaliciju s ciljem sprovođenja bolivarizma, nacionalizma i državne ekonomije. Službeni postulati Bolivarske revolucije su:

  • Nacionalna nezavisnost
  • Ujedinjenje Latinske Amerike, ili barem Južne Amerike
  • Sudjelovanje građana u politici kroz plebiscite i referendume
  • Ekonomska samostalnost
  • Etika službe narodu
  • Pravedna raspodjela dobiti od nafte
  • Borba protiv korupcije

Službeno geslo Bolivarske revolucije inicijalno je glasilo "Domovina, socijalizam, ili smrt", međutim isto je promijenjeno na Chávezov 57. rođendan, kada je javnosti objavio da boluje od karcinoma te da ide na liječenje. Novo geslo je "Socijalistička domovina i pobjeda, živjet ćemo i izaći ćemo kao pobjednici". Većina reformi u sklopu revolucije provodile su se kroz tzv. Bolivarske misije, seriju socijalnih programa sprovođenih tokom Chávezova mandata, a čiji je cilj bilo povećanje životnog standarda.[1] Tako su cijene prehrambenih proizvoda i lijekova bile snižene i veoma dostupne siromašnim slojevima stanovništva u Venecueli. Iako su misije bile brojne i sprovođene u sklopu različitih sektora, najvažnijima se smatraju misije: misija Robinson (pismenost), misija Barrio Adentro (slobodni mediji) te misija Mercal (dostupna hrana).[2]

Misija Robinson koju je u Venecueli sprovodila vlada Huga Chaveza, promovišuċi opismenjavanje. Na slici, škola za opismenjavanje starosjedilačkog naroda Wayuu.

I dok je Bolivarska revolucija za vrijeme vladavine Huga Cháveza bila koliko-toliko stabilan pokret, njegovom smrću došlo je do naglog opadanja ovog pokreta. Njegov nasljednik, Nicolás Maduro, suočio se s poljedicama revolucije uzrokovanim velikim smanjenjem cijene nafte (glavnog izvoznog proizvoda Venecuele), te privrednim greškama koje je napravila vlada Venecuele za vrijeme vladavine Huga Chaveza. Privatne kompanije su bile nacionalizovane, a da bi spriječio ljude da promijene nacionalnu valutu u dolare, Chavez je ograničio pristup dolarima i fiksirao devizni kurs. Kada je venecuelanskim kompanijama postalo neisplativo da nastave da proizvode svoje proizvode, vlada je odlučila da ih uvozi iz inostranstva, koristeći novac od naftnih prihoda.

Međutim, cijene nafte padaju od 2014. godine, što je privredni sistem Venecuele ostavilo u nemoguċnosti da održi sistem subvencija i kontrola cijena, koje su funkcionisale tokom godina kada su cijene nafte bile mnogo više. Nemogućnost plaćanja uvoznih proizvoda domaċom valutom (Venecuelanski bolívar) uz pad prihoda od nafte dovela je do nedostatka robe. Država je pokušala da objedini kontrolu nad distribucijom prehrambenih proizvoda i odredi cijene, ali to je imalo za posljedicu da su proizvodi nestali iz trgovina i završili na crnom tržištu, precijenjeni. Sve ovo je dovelo do višegodišnjih protesta, koji su zemlju bacili u najtežu krizu od njene nezavisnosti. Tokom 2015., opozicijske stranke su osvojile većinu u parlamentu, međutim Madurova administracija je zadržala stvarnu vlast i krenula sa zatvaranjem opozicije, što je samo dodatno pogoršalo nemire u zemlji. Vlada sadašnjeg predsjednika Venecuele Nicolasa Madura je u više navrata za krizu okrivila desničarske vlasnike privrednih objekata, optužujuċi ih za smanjenje proizvodnje kako bi sabotirali privredu, kao i privredne sankcije koje su uvele SAD-e.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Azzellini, Dario. "The Communal State: Communal Councils, Communes, and Workplace Democracy". North American Congress on Latin America. Pristupljeno 3 February 2014. 
  2. ^ Justo, Marcelo (27 January 2009). "Entre los números y la realidad" (jezik: španski). BBC. Pristupljeno 31 January 2009.