Bijeli luk

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Bijeli luk
Bijeli luk
Bijeli luk
Sistematika
Carstvo Plantae
Divizija Magnoliophyta
Razred Liliopsida
Red Asparagales
Porodica Alliaceae
Rod Allium
Vrste
Allium sativum - Bijeli luk
Knoblauch Allium sativum in a store.JPG

Bijeli luk ili češnjak (lat. Allium sativum) je ljekovita biljka i začin iz porodice Alliaceae.[1][2] Razmnožava se vegetativno putem češnjeva i generativno putem plodova koji su takođe u obliku češnja. Cvetovi se pojavljuju u julu i avgustu druge godine, okupljeni u višecvetne loptaste, štitolike cvasti (ili globulozne ombele).

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Cvjetovi bijelog luka okupljeni su u višecvjetne loptaste, štitolike cvasti

Bijeli luk je višegodišnja biljka, koja naraste 30 do 90 cm. Pljosnati, plavo-sivi listovi su do 15 mm široki. Lukovica je ovijena bijelom ili crvenkastom ovojnicom i sastoji se od glavnog i 5 do 20 uredanih česana, iz čije sredine izrasta stabljika. Na njenom vrhu rastu trozubi, bijeli ili ružičasto-ljubičasti cvjetovi. Bijeli luk ima neplodne i plodne cvjetove, u kojima u obliku cilindra bude do 20 lukovica. Uobičajeno je da se razmnožava (sadi) vegetativno, češnjevima lukovice, ali može i iz onih koje nastaju generativno, formiranih nakon oplodnje cvjetova.

U jesen ili proljeće posađena česna će u kasno ljeto procvjetati. Posađene dobijene lukovice čine generativno razmnožavanje. Veće lukovice se mogu dobiti od dvogodišnjih biljaka. Zbog karakterističnog mirisa, bijeli luk ostaje pošteđen mnogih štetočina. Zato ga se često sadi u blizini biljaka koje treba zaštititi npr. jagode, krastavci, maline, mrkve, cikla ili paradajz.

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Bijeli luk je od biljke stepa centralne i južne Azije, preko Sredozemlja, došao u Evropu. Najveći proizvođači bijelog luka su azijske zemlje: Kina, Indija i Južna Koreja, zatim SAD, Rusija, Egipat i Španija.

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Bijeli luk se upotrebljava kuhan i, u hladnim jelima i salatama, sirov. Pečen dobija gorak okus. Jak miris bijelog luka, nakon konzumiranja, kroz pluća, u izdahu, je neprijatan, naročito za osobe koje ga izbjegavaju. Postoji i kineski bijeli luk (Allium sativum var. pekinense), koji je nešto blažeg okusa i mirisa. Raste u jednoj lukovici tj. čini ga jedno česne. Djeluje antibakterijski, antimikrobski i sprječava formiranje trombova, odnosno arteriosklerotičnih promjena. Liječi prehladu, neke vrste raka i stimulira obnavljanje oštećenog DNA.

Hemijski sastav[uredi | uredi izvor]

Bijeli luk sadrži sumporne tvari, koje mu daju miris. Njihovim razgradnjom u ljudskom organizmu od aliina prelaze u alicin.

Narodno vjerovanje[uredi | uredi izvor]

Poznavali su ga Egipćani, Grci i Rimljani. Njegovo uživanje pominje se u Talmudu. U srednjem vijeku bijeli luk je služio za liječenje od crijevnih parazita, ujeda i kuge. Karlo Veliki proglasio je bijeli luk "kultiviranom, korisnom biljkom". Kao i sve biljke jakog mirisa i bijeli luk služio je za "oslobađanje i protjerivanje zla", štitio je od demona, vampira i duhova.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Judd, Walter S.; Campbell, Christopher S.; Kellogg, Elizabeth A.; Stevens, Peter F.; Donoghue, Michael J. (2007). Plant systematics: a phylogenetic approach. (1st ed. 1999, 2nd 2002) (3 iz.). Sinauer Associates. ISBN 0-87893-407-3. Pristupljeno 29 January 2014. 
  2. ^ Simpson, Michael G. (2011). Plant Systematics. Academic Press. ISBN 0-08-051404-9. Pristupljeno 12 February 2014. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]