Južni Sudan

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Republika Južni Sudan
Republic of South Sudan (en)
Zastava Južnog Sudana Grb Južnog Sudana
Zastava Grb
Uzrečica"Justice, Liberty, Prosperity"
HimnaSouth Sudan Oyee!
Položaj Južnog Sudana
Glavni grad Juba
04°51′S 31°36′I / 4.85, 31.6
Najveći grad Juba
Službeni jezik engleski
Državno uređenje Federacija
 -  Predsjednik Salva Kiir Mayardit
 -  Podpredsjednik Riek Machar
Nezavisnost Od Sudana 
 -  Priznato Proglašena nezavisnost 9. jula 2011
Površina
 -  Ukupno 619 745
Stanovništvo
 -  Ukupno 8 260 000 
 -  Gustoća stanovništva 9,1/km2 
BDP (PKM) 2011
 -  Ukupno $13,227 biliona 
 -  Per capita $1 546 
Valuta Sudanska funta (1 funta = 100 pijastera)
Vremenska zona UTC +2
Topografija
 -  Najviša tačka Kinyeti
3 187 m. i. m.
 -  Najveća rijeka Bijeli Nil
? km
Internet domena .sd
Pozivni broj 249

Južni Sudan (službeni naziv: Republika Južni Sudan[1]), je država u istočnoj Africi. Glavni grad je Juba. Država graniči sa: Sudanom, Etiopijom, Kenijom, Ugandom, Demokratskom Republikom Kongo i Centralnoafričkom Republikom. Proglašenje nezavisnosti je obavljeno 9. jula 2011.[2] godine. Granice prema Sudanu još nisu definirane.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Južni Sudan se nalazi između ovih koordinata:3° i 13°S (sjever), i geografske dužine 24° i 36°I (istok). Kroz Južni Sudan protiče Nil, te u tom području tvori močvaru Sudd. Pritoka Nila Bahr al-Arab (Kiir) je gruba granica na sjeverozapadu prema sjevernom Sudanu. Granična linija još nije tačno uvtrđena, te je osim naftom bogatim područjem Abyei, još nerješena pripadnost pograničnih područja bogatim travnjacima i sirovinama, kao enklava Kafia Kingi[3]. Osim tih područja nerješen je status područja Ilemi, na koje pravo osim Sudana, polažu još Kenija i Etiopija.

Na sjeveru Južnog Sudana nalaze se savane, a na jugu tropske kišne šume

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Po službenim rezultatima popisa stanovništva u Sudanu 2008. godine, Južni Sudan ima 8,26 miliona stanovnika, što čini 22% od ukupnog broja stanovništva Sudana. Južnosudanska regionalna vlada ne priznaje ove podatke, tvrdnjom da je broj stanovnika Južnog Sudana procentualno veći, te da čini oko trećine ukupnog broja. [4][5]

Najveće grupe naroda su iz grupe Niloti, narodi Dinka, Nuer, Šiluk i Azande, kao i ostale manje etničke grupe. Po podacima južnosudanskih službi je 2009. godine bilo 73% starijih od 15 godina nepismeno. [6].

Južni Sudan je za razliku od većinskog islamskog dijela sjevernog Sudana, nastanjen uglavnom stanovnicima koji pripadaju kršćanskim i animističkim religijama, Većina krišćana pripada katoličkoj, te anglikanskoj crkvi.

Oko četiri miliona stanovnika Južnog Sudana, je zbog građanskog rata izbjegla u sjeverni Sudan ili u inostranstvo. Po procjeni iz 2006. godine, tri miliona od njih namjerava se vratiti u Južni Sudan [7] Naročito prije referenduma o nezavisnosti u januaru 2011. godine, došlo je do masovnog povratka.[8]

Politika[uredi | uredi izvor]

Borba za nezavisnost[uredi | uredi izvor]

1947. godine na Konferenciji u Jubi, odlučeno je ujedinjenje Sjevernog i Južnog Sudana, pod vođstvom sjevernosudanske vlade, bez pregovora sa predstavnicima Južnog Sudana. Time su se stanovnici tog područja, osjećali potčinjeni i marginalizirani, te su pobunjenici već između 1955-72 i ponovo 1983. godine pokušali izboriti nezavisnost. Sudan je proglasio 1956. godine nezavisnost od Velike Britanije. Od 1983. godine tzv. Sudanska narodna oslobodilačka armija (SPLA) preuzela je vođstvo na strani separatista. Vrh armije se 2005. godine sa vladom u Kartumu, dogovorio o primirju.

Mirovni sporazum, autonomija i referendum o nezavisnosti[uredi | uredi izvor]

Sudanska je vlada nakon rata sa trupama Južnog Sudana, odlučila 2005. godine dati izvjesnu autonomiju. Vođa SPLA John Garang je postao podpredsjednik Sudana i privremeni predsjednik autonomnog područja. 30. jula 2005. godine poginuo je pri padu helikoptera, a za njegovog naslijednika proglašen je Salva Kiir Mayardit.

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, dolazilo je i dalje do oružanih sukoba između jedinica Sjevernog i Južnog Sudana, ali se oni nisu rasplamtali u rat. Oružani sukobi između nacionalnih grupa, prouzrokovani su u borbi za zemljište za ispašu stoke, te su se grupe Šiluk i Murle oružano sukobile protiv jedinica vlade pod vođstvom SPLA. U sukobima sa pobunjenicima, jedinice SPLA su u gušenju pobune počinile mnogobrojne zločine protiv stanovništva. Vlada Južnog Sudana optuživala je vladu u Kartumu, za potpomaganje plemenskih milicija za destabiliziranje režima. U referendumu za nezavisnost Južnog Sudana, koji je po mirovnom sporazumu bio od 9. do 15 januara 2011. godine, oko 99% na referendum izašlih glasača, glasalo je za nezavisnost. Sudanski predsjednik Omar Hassan al-Baschir je zvanično priznao ovaj referendum. Proglašenje nezavisnosti je, nakon prelaznog perioda, proglašeno 9. jula 2011.

Teritorijalna podjela[uredi | uredi izvor]

     Sjeverni Sudan      Darfur      Istočni front, zona operacija juli 2006.      Južni Sudan      Abyei (referendum treba da se održi 2011.)      Južni Kurdufan i Blue Nile (trebaju da se održe "narodne konsultacije" u 2011.)

Južni Sudan je podijeljen na deset saveznih država:

Savezna država Broj stanovnika
(Popis 2008.)[9]
Glavni grad
A'ali an-Nil 964.353 Malakal
al-Buhairat 695.730 Rumbik
al-Istiwa'iyya al-wusta 1.103.592 Juba
al-Wahda 585.801 Bentiu
Dschunqali 1.358.602 Bur
Gharb al-Istiwa'iyya 619.029 Yambio
Gharb Bahr al-Ghazal 333.431 Wau
Schamal Bahr al-Ghazal 720.898 Uwail
Scharq al-Istiwa'iyya 906.126 Torit
Warab 972.928 Warab

Ove su savezne države podijeljene na kantone, a ove na payame, kao najniže upravne jedinice.

Infrastruktura[uredi | uredi izvor]

Krdo stoke na ulici grada Juba
Transport na rijeci Nil u mjestu A'ali an-Nil

Infrastruktura Južnog Sudana je nerazvijena i prilično u lošem stanju. Jedina stalna prometna veza, koja funcionira čitave godine je neredovna brodska linija na Nilu između Jube, preko Malakala za Kusti. Željeznicom, koja je u potpunosti otvoreana 2010. godine su povezani sa sjevera Waw i drugi manji gradovi.[10]. Postoje planovi o izgradnji željezničke mreže te njenog povezivanja sa željeznicama u Keniji i Ugandi.

Aerodromi se nalazeu gradovima Juba, Malakal i Waw zu finden, a u mnogim distriktima se nalaze jednostavne piste za slijetanje aviona.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Južni Sudan izvozi drvo na svjetsko tržište. Poznat je po tikovini i građevinskom drvetu iz Western Equatoria i CentOne. U vremenu dok je bio dio Sudana, Južni Sudan je proizvodio 85% sudanske nafte, a u toku trajanja mirovnog ugovora, dobit se dijelila na pola. Naftu iskorištava Greater Nile Petroleum Operating Company (GNPOC). GNPOC je sastavljen od sljedećih igrača: China National Petroleum Corporation (CNPC, Narodna Republika Kina), sa a 40% udjela; Petronas (Malezija), sa 30%; Oil and Natural Gas Corporation (India), sa 25%; i Sudapet centralne vlade Sudana sa 5%.

The other producing blocks in the South are blocks 3 and 7 in Eastern Upper Nile. These blocks are controlled by Petrodar which is 41% owned by CNPC, 40% by Petronas, 8% by Sudapet, 6% by Sinopec Corp and 5% by Al Than

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Reference[uredi | uredi izvor]