Eritreja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Koordinate: 15°N 39°E / 15°N 39°E / 15; 39

Država Eritreja
دولة إرتريا
(Dawlât Iritriyā)
ሃገረ ኤርትራ
(Hagärä Ertra)
State of Eritrea
Zastava Eritreje Grb Eritreje
Zastava Grb
Himna"Ertra, Ertra, Ertra"

Položaj Eritreje
Glavni grad Asmara
Službeni jezik tigrigna, arapski i engleski
Državno uređenje  
 -  Predsjednik Isaias Afewerki
 -  Predsjednik vlade Isaias Afewerki
Nezavisnost Od Etiopije 24. maja 1993
Površina
 -  Ukupno 121.320 km2 (97.)
 -  Vode (%) 0
Stanovništvo
 -  Ukupno 4.561.599 (115.)
 -  Gustoća stanovništva 38/km2 
Valuta Nakfa (100 centa)
Vremenska zona UTC +3
Internetska domena .er
Pozivni broj 291

Eritreja (Ge'ez: ኤርትራ ʾErtrā, Arapski: إرتريا Iritriya), službeni naziv Država Eritreja, je država na Rogu Afrike. Kontinentalne granice duge su 1.630 km. Eritreja je sa zapadne strane graniči sa Sudanom (605 km), na jugu s Etiopijom (912 km), a na jugoistoku s Džibutijem (113 km). Eritreja također uključuje arhipelag Dahlaka u Crvenom moru. Neovisnost od Etiopije stekla je 1993. i stoga je jedna od najmlađih nezavisnih država u Africi.

Ime[uredi | uredi izvor]

Ime Eritreja izvedeno je iz grčkog imena za Crveno more.|Ἐρυθρὰ Θάλασσα – ErItra Talasa, po korijenu ἐρυθρός – eritros = crven. Prvi put je formalno usvojeno 1890., formiranjem Italijanske Eritreje (italijanski: Colonia Eritrea).[1] Ime se zadržalo tokom naknadnih uprava: britanske vojne uprave, a zadržala ga i Federacija Etiopije i Eritreje; ponovno je potvrđeno Eritrejskim referendumom o neovisnosti, 1993. i Ustavom iz 1997.

Vjeruje se da je dio Danakilske depresije u Eritreji takođe bio glavno područje ljudske evolucije i da može sadržavati druge tragove evolucije hominida Homo erectus do anatomski modernih ljudi.[2][3][4]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Eritreja
Satelitska fotografija Eritreje, 2003.

Teritorija Eritreje sastoji se od tri vrste pejzaža: uz obalu Crvenog mora proteže se uska traka suhog područja pustinje koju većinom karakterizira zaslanjeno zemljište. Najveći dio zemlje je centralno uzvišenje (na kojem su smješteni najviši vrhovi) s plodnim tlima i relativno obilnim oborinama (gotovo 900 mm/godišnje). Istočni dio je pak suha visoravan sa malo kiše. Jugoistočno od granice s Etiopijom teritorij se spušta do klisura Denakila (najniža tačka je 116 m ispod razine mora), koja je dio ogromne istočnoafričke doline Veliki reascjep, geološke pukotine koja se proteže od Crvenog mora do jezera Tanjganjika.

Eritreja je u suptropskoj klimatskoj zonu. Klimatski uslovi ovise o nadmorskoj visini mjesta. Regija oko glavnog grada smještena na nadmorskoj visini od 2.300 m ima prosječnu temperaturu od 16 ° C i oko 500 mm padavina godišnje. U Masavou, na obali Crvenog mora, prosječna dnevna temperatura je 30 °C (ovdje izmjerena najviša srednja temperatura na svijetu), uz godišnji prosjek padavina od oko 200 mm. Temperaturni i kišni odnosi u zapadnim visoravnima slični su onima na obali. Klimu odlikuju dvija glavna godišnje doba – period kiše od juna do avgusta i period suše tokom ostatka godine.

Vegetacijske zone ovise o razini mora. Obalne regije, uključujući čitavu istočnu polovinu države (istočno od Adikejeha i Senafa), čine pustinjske regije gotovo bez ikakvog vegetacijskog pokrova, a pustinjski krajolik je i na sjeveroistočnoj granici sa Sudanom. Prema unutrašnjosti, pustinja se pretvara u travnatu savanu, koja zauzima većinu područja zapadnog dijela zemlje. Na višim uzvisinama planina središnjeg dijela zemlje i na jugoistoku (južno od rijeke Gas) krajolik ima uglavnom grmovit pokrov, sa rijetkim stablašicama. Šume nalaze se samo u najvlažnijim regijama (u 2000. zauzimale su 13,5% površine), u planinama sjeverno od Asmeroa i na jugozapadu eritrejjso-etiopske granice uz rijeku Takeze Wenz. [5][6]

Eritrejske regije:
1. – Sjeverna crvenomorska,
2. – Anseba,
3. – Gash-Barka,
4. – Centralna,
5. – Južna,
6. – Južna crvenomorska
Regije
Regija Površina (km2) Stanovništvo Glavni grad
Centralna 1.300 1,053.254 Asmara
Anseba 23.200 893.587 Keren
Gash-Barka 33.200 1,103,742 Barentu
Južna 8.000 1,476.765 Mendefera
Sjeverna crvenomorska 27.800 897.454 Massawa
Južna crvenomorska 27.600 398.073 Assab

Regije Eritreje su primarne geografskeadministrativne jedinice kroz koje se država upravlja. Sada ih ima ukupno šest (vidi kartu). U vrijeme nezavisnosti 1993. godine, Eritreja je bila uređena u deset provincija. Te provincije bile su ličile na devet provincija koje su djelovale tokom kolonijalnog perioda. U 1996., one su objedinjene u šest regija (zobasa). Granice ovih novih regija temelje se na hidrografskim bazenima/slivovima.

Historija[uredi | uredi izvor]

Stari, srednji vijek i rano novo doba[uredi | uredi izvor]

Ruševine grada Cohaito sjeverno od Adi Keyih

U petom stoljeću prije nove ere na većem dijelu Eritreje stvoreno je kraljevstvo sa središtem u Aksumu (danas na sjeveru Etiopije), kojeg su osnovali doseljenici s Arabijskog poluotoka u 1. stoljeću nove ere, a u 2. stoljeću pokorila je područja na Arapskom poluotoku i regije sjeverne Etiopije. U drugoj polovini 4. stoljeća, prihvaćeno je kršćanstvo, kao državna religija. U 7. stoljeću kraljevstvo je počelo propadati zbog snage muslimanskog kalifata (ekonomska izolacija) i potisnuto je natrag u unutrašnjost. Aksumovi kraljevi oslobodili su svoje potomke od Davida, Salomona i Kraljice od Sabe. .[7] Research also shows that many of the ethnic groups of Eritrea were the first to inhabited these areas.[8] Posljednje razdoblje carstva malo je poznato, ali otprilike u 10. stoljeću definitivno su poraženi vladari dinastije Zague iz etiopskog gorja. Od tog vremena, zapadni dio Eritreje, do 19. Stoljeća, bio je više ili manje slobodan dio etiopskih carstava, čiji su vladari preuzeli ideju o kraljevima Aksumita. Godine 1520. Portugalci su osvojili zapadnu eritrejsku obalu, a sredinom stoljeća također su se nakratko izmjenjivali Turci. Istočni dio Eritreje bio je pod utjecajem različitih muslimanskih država, od kojih je najznačajniji bio Adalski Sultanat (1520 – 1660). [9][10]

19. stoljeće[uredi | uredi izvor]

Luka Masavo na kraju 19. stoljeća

Turska sila vratila se ponovo na početku 19. stoljeća, kada su zapadna i centralna Eritreja priznje egipatskog vladara Muhammada Alija (turska dominacija priznata je samo formalno). Od sredine stoljeća, prisustvo Evropljana u regionu počelo je jačati, posebno Britanaca i Ialijana. Italijanska vlast počela je onda kada je katolički svećenik Giuseppe Sapetto 1882. godine od stranog sultana kupio luku u Asebuu za italijansku trgovačku kompaniju. U 1885., Egipćani i Britanci predali su Masavu Italijanima. Oni su ujedinili dva grada pod jednom upravom, nastavivši pustoš u Etiopiji, koja je preuzela obalnu regiju, i od oba su grada do 1890. vladali teritorijom današnje Eritreje, gdje su osnovali koloniju, zvanu Italijanska Eritreja. Oni su teritorije Eritreja nazvali po grčkom imenu Crveno more (erythros = crveno).

Početak 20. stoljeća[uredi | uredi izvor]

Skoro do početka Prvog svjetskog rata, Italija je bila zadovoljna posrednom upravom putem lokalnih administratora. Fašistička italijanska vlada (od 1920.) počela se pripremati za kolonijalizaciju, pa je i u kolonijama je također jako porastao broj doseljenih Italijana. Godine 1935., Italija je koristila Eritreju za napad i zauzela Etiopiju, s kojom je bila zajedno sa susjednom Somalijom ujedinjena u „državu“ Italijanska istočna Afrika. Ulazak Italije u Drugi svjetski rat, doveo je do okupacije ovih kolonija od strane britanskih trupa, u periodu 1941. – 1942., a Eritreja je postala britanski protektorat.

Nakon rata, Britanci su razmišljali o podjeli Eritreje između Sudana (zapad i sjever) i Etiopije (ostatak). Ujedinjene nacije osnovale su istražnu komisiju koja je trebala utvrditi želju naroda Eritreje za razvoj u budućnosti, ali čiji se članovi nisu mogli dogovoriti o rezultatiranom gledištu. Zapadne zemlje, a posebno Sjedinjene Države, na kraju su sklopile strateško savezništvo (preko Sueckog kanala) s Etiopijom, koja je tada bila njihov saveznik . Eritreja je formalno postala autonomna država sa vlastitim parlamentom, ujedinjena s Etiopijom u federaciju.

Rat i neovisnost[uredi | uredi izvor]

Etiopski car Haile Selassie, u početku rata prekinuo je savezne sporazume. Eritreji je uskraćen neovisni prihod u pogledu poreza i carina, eritrejske novine su cenzurirane, tigrinja i arapski zabranjeni su u školi i zamijenjeni arapskim, a čak su i eritrejske političke stranke bile zabranjene. . Konačno, tokom uzaludnog očekivanja od zapadnih država, prestrašeni prisustvom etiopskih vojnika u zgradi svog parlamenta, eritrejski poslanici izglasali su 14. novembra 1962. ukidanje federacije i potpunu uniju s Etiopijom, zbog čega je Eritreja postala njena provincija.

Eritrejci koji su tražili potpunu neovisnost na kraju Drugog svjetskog rata, odgovorili su jačanjem oružane borbe protiv etiopske vlade. Oružani otpor počeo je pojedinačnim akcijama već krajem septembta prošle (1961.) godine. U narednim godinama stvorile su se dvije organizacije otpora – muslimanska i konzervativna. Eritrejski oslobodilački front (ELF) i Kršćanska i marksistička eritrejska narodna oslobodilačka fronta (EPF). Svjetske sile ignorirale su eritrejski pokret otpora zbog svojih političkih interesa nakon stabilizacije etiopskog režima. Rat i neovisnost su se pojačali nakon 1974., kada je etiopskog cara Selassieja svrgla marksistička hunta Derg. Brutalnost novog vladara Mengistu Haile Mariama nad pobunjenicima dovela je do refleksije gotovo svih Eritrejaca koji su se okrenuli za potpunu neovisnost. Derg je od Sovjetskog Saveza zahtijevao vojnu pomoć protiv pobunjenika u obliku naoružanja, ali uprkos svojim bolje naoružanim odredima, EPF (koji su obje organizacije uspjele potisnuti drugu u pozadinu) uspio je poraziti vladine trupe. Godine 1990. zauzeo je 90% teritorije Eritreje. Odlučujuću ulogu u okončanju rata imala je nova politika Sovjetskog Saveza, koja je krajem osamdesetih odbila nastaviti vojnu pomoć etiopskoj vladi, a naročito pad samouprave Mengistu Haile Mariama u maju 1991. Etiopski Narodni revolucionarni demokratski front preuzeo je vlast, pristajući da EPF postane privremena eritrejska vlada.

Neovisnost i rat protiv Etiopije[uredi | uredi izvor]

Referendum je održan 23. aprila i 25. aprila 1993., na kojem su eritrejski glasači, većinom od 99,8% izjasnili se za neovisnost Eritreje od Etiopije. Referendum je održan sa službenim budžetom, a posmatrače je činila misija UN-a. Neovisnost je proglašena 27. aprila 1993. Zatim je, 28. maja iste godine Eritreja primljena u članstvo Ujedinjenih nacija. Na sljedećim izborima u junu, tadašnji čelnik EPF-a Afewerki Isaias izabran je za prvog predsjednika države. EPF je promijenio ime u Narodni front za demokratiju i pravdu (PFDR) i postao jedina legitimna politička stranka.

Budućnost nove države bila je komplicirana nerazjašnjenim, neoznačenim južnim granicama s Etiopijom. Stoga je 1993. godine bila uspostavljena granična komisija koja bi rješavala razgraničenje spornih teritorija. Ali Etiopija je omela taj rad i 1997. godine i tajno je proglasila svoj zahtjev (izdavanjem karata stranim veleposlanstvima) za teritoriju izvan granice koju su sa Sjedinjenim Državama označene po italijansko-etiopijskim ugovorima, početkom 20. stoljeća. Oružane borbe izbile su početkom maja 1998. godine, kada su eritrejske oružane snage zauzele sporne teritorije, posebno na jugozapadu. Etiopija je odgovorila tenkovskim kontranapadima i zračnim napadima na Asmaru, nakon čega je eritrejska flota bombardirala sjeverne etiopske gradove Adigrat i Mekele. Rat se odvijao na tri fronte, oštetivši obje zaraćene države.

Oko 77.000 ljudi eritrejskog porijekla protjerano je iz Etiopije, a Eritreja je izgubila 19.000 vojnika. Obje zemlje potrošile su stotine miliona dolara na novu vojnu opremu uprkos ekonomskim teškoćama. Eritrejska vlada počela je podržavati front za oslobađanje Oromija tražeći neovisnost regija Oromija u srednjoj i južnoj Etiopiji, a etiopska vlada je kasnije indirektno podržala eritrejski islamski spas, oružanu skupinu koja je kriminalizirala napade na eritrejsko-sudanskoj granici. Uprkos međunarodnim pozivima za prekid borbe, Etiopija je pokrenula masovnu ofanzivu u maju 2000. godine, probijajući eritrejske linije i, prodirući duboko iza granice, osvojila oko četvrtine teritorije Eritreje, nakon čega je objavila rat. Eritreja je bila u vrlo teškoj situaciji i morala je pristati na primirje i mirne pregovore. Između zaraćenih strana postavljena je zona demilitarizacije širine 25 km koju su čuvali vojnici OUN-a, a u aprilu 2002. osnovana je pogranična arbitražna komisija. Etiopija je u početku odbacila svoje odluke, ali u novembru 2004. prihvatila ih je "u načelu", ali je zatražila daljnje postupanje. Eritreja je to odbila, nakon čega je Etiopija premjestila svoje oružane snage bliže međusobnim granicama. Eritreja i Etiopija se u međuvremenu nisu vratile u mirno stanje i prijeti im ponovni rat.

Vlada[uredi | uredi izvor]

Narodni front za demokratiju i pravdu (PFDJ) jedina je legalna stranka u Eritreji. Druge političke grupe ne smiju se organizirati, mada neprimjereni Ustav iz 1997. predviđa postojanje višestranačke politike. Narodna skupština ima 150 mesta. Nacionalni izbori su povremeno zakazani i otkazani; u zemlji se nikada nije održao. Predsjednik Isaias Afwerki na vlasti je od nezavisnosti 1993. Godine 1993. u Narodnu skupštinu izabrano je sedamdeset i pet zastupnika; ostali su imenovani. Kao što je u izvještaju Vijeća za ljudska prava UN-a obrazloženo: "Od tog vremena nisu održani nacionalni izbori i nikada nisu održani predsjednički izbori. Lokalni ili regionalni izbori nisu održani od 2003. do 2004." Predsjednik Isaias Afwerki redovno je izražavao prezir prema onome što naziva "demokratijom zapadnog stila". U intervjuu za Al Jazeeru iz 2008. godine, predsednik je izjavio da će "Eritreja čekati tri ili četiri decenije, možda i više, pre nego što održi izbore.

Politički aranžman[uredi | uredi izvor]

Zgrada vlade u glavnom gradu Asmeri

Narodni front za demokratiju i pravdu (PFDJ) jedina je legalna stranka u Eritreji.

Do sada nije na snazi nijedan ustav (usvojen 27. maja 1997.), pa su državni uredi formalno privremeni. Parlament ima jednopartijski parlament, Nacionalnu skupštinu sa 150 poslanika, čiji je predsjednik ujedno i predsjednik države. Njihovi članovi su isključivo iz redova Eritrejskog narodnooslobodilačkog fronta (EPF). Na čelu države je predsjednik izabran u parlamentu, koji je ujedno i predsjednik vlade, koja trenutno ima 16 ministara. Vlada, zajedno sa regionalnim guvernerima, čini Državno vijeće, čiji je predsjednik pomenuti predsjednik države. Nadležnost je četverostepena: na vrhu je Vrhovni sud, pod kojim su pokrajinski sudovi, ispod njih su okružni sudovi (ima ih 29), a na dnu su sudovi u lokalnoj zajednici. Muslimansko stanovništvo također je podložno šerijatskom sudu koji presuđuje porodično pravo. Postoje i vojni sudovi. Svaki stanovnik stariji od 18 godina ima pravo glasa.

Zakonodavna vlast se u velikoj mjeri temelji na etiopskom zakonodavstvu iz 1957., s kasnijim izmjenama, ali ne postoji kompaktnije trgovačko, civilno i kazneno zakonodavstvo. Djelomično se primjenjuje i običajno i muslimansko pravo šerijat.

Politička situacija u Eritreji je nezadovoljavajuća, slična je većini afričkih zemalja; postala je praktično jednopartijska autoritarna država. Narodni front za demokratiju i pravo jedina je dozvoljena politička stranka. Slobodni državni parlamentarni izbori već su najavljeni nekoliko puta, ali uvijek su (zadnji puta u decembru 2001.) odloženi zbog neizvjesnosti. U međuvremenu, predsjednički izbori zakazani za decembar 2001. nisu se održali. U zemlji su suzbijeni neovisni mediji, a jedan stalni strani novinar, reporter BBC-a, bio je prisiljen napustiti zemlju 2004. U 2001. Vlada je prekinula sve privatne štampane medije, koje su kritičari otkrili prema stranim posmatračima, vlada ih drži u pritvoru, ponekad u tajnosti. Eritreja je zauzela 163. mjesto (od 197) po novinarskoj slobodi. Vlada ograničava putovanja stranih diplomata izvan Asmera, u pokušaju da spriječi odnose građana sa strancima. Obvezna i produžena služba u vojsci koristi se i protiv kritičara i disidenata. Vlada je proglasila nultu toleranciju prema korupciji, ali to je još veliki problem (prema indeksu percepcije korumpiranosti na 107. mjestu u svijetu 2005., prema Transparency International). Eritreja nije slobodna čak ni u vjerskom pogledu – država je u maju 2002. priznala samo muslimanske i kršćanske denominacije, pravoslavna i protestantska luteranska denominacije, ostale religije i vjerska usmjerenja nisu registrirani i nisu slobodni u obavljanju vjerskih obreda, a prisiljeni su dati državi oznake svojih članova koji su često zatvarani.[11][12][13][14][15]

Spoljna politika uglavnom se ostvaruje sa državama AKP, skupom od sadašnjih 77 zemalja u Africi, na Karibima i pacifičkim regijama koje imaju trgovinske odnose sa Evropskom unijom.

Administrativna podjela[uredi | uredi izvor]

Od stvaranja italijanske kolonije, do 1996. godine Eritreja je podijeljena u 10 pokrajina, a u aprilu 1996. zamijenile su ih šest novih pokrajina (zona): Gash- Barka] (administrativna regija Agordat), Debubawi Kayih Bahri (Južno Crveno more, administrativna regija Assab), Maakel (centralna, administrativna regija Asmero), Semenani Kayih Bahri (Sjeverno Crveno more, administrativna regija Masavoa), Ansebo (administrativna regija Kereno) i Debub (južno, administrativno područje Adi Ugri).

Ekonomija[uredi | uredi izvor]

Eritreja je među najsiromašnijim zemljama na svijetu. Ekonomija je, iako nikad nije cvjetala, ozbiljno narušena dugotrajnim ratom za neovisnost i pograničnim ratom protiv Etiopije. Ekonomija je također u velikoj mjeri ovisila o trgovini sa Etiopijom.

Oko 80% radno sposobnog stanovništva zaposleno je u poljoprivredi, što stvara 12,4% udjela u bruto domaćem dohotku (BDP). Obradivo zemljište pokriva oko 12% površine zemlje, oko 48% površine si pašnjaci i travnjaci, 250 km2 (procjena za 2004. godinu) je nizija. Uzgajaju se Sorp, kukuruz, pšenica, kahva, [pamuk], citrusi, banana i [duhan]]. Od domaćih životinja najviše imaju goveda, ovaca, deva. U primorskim područjima razvijeno je ribarstvo, a u okolini arhipelaga Dahlaka, u manjoj mjeri dobijaju se biseri. Snabdevanje mineralnim materijalimauključuje zlato, bakar, cink, kamene soli, verovatno sirovu naftu i prirodni plin; mineralne žile samo se istražuju i nisu predmet obimnijeg rudarstva.

U BDP-u, industrija sudjeluje s 25,9%, uglavnom od prerade poljoprivrednih proizvoda, proizvodnje tekstila i građevinskog materijala, a dijelom također i od hemijskih proizvoda. Treći sektor (usluge) ima udio od 61,7% u bruto domaćem proizvodu. Turizam ima veliku ulogu na Crvenom moru, posebno na otocima Dahlak, koji su popularno odredište za posjetioce iz Saudijske Arabije i ostalih zemalja Arabijskog poluostrva zemalja, kao i popravljanje brodova. Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u 2004. iznosio je 900 USD, ukupni bruto domaći proizvod u istoj godini bio je 4,154,000 USD, godišnja stopa rasta bila je 2,5%. Prosječna mjera inflacije u 2004. bila je 10% (procjene su svih pokazatelja). Izvoze se većinom stoka, sirevi i ostali prehrambeni proizvodi, tekstil i mali industrijski artikli. Izvoz je uglavnom u Maleziju (55,7%), Etiopiju, Sudan, Saudijsku Arabiju i Italiju. Uvoze se uglavnom mašine, transportna oprema, proizvodi od sirove nafte, hrana i robu široke potrošnje; uvoz je uglavnom iz Sjedinjenih Država (32,3%), Italije (15,5%), Turska€Turske, Velike Britanije i Rusije.

Procjenjuje se da oko 50% stanovništva živi ispod granice siromaštva (procjena za 2004. godinu), a stopa nezaposlenosti nije poznata. Strani dug u 2000. godini iznosio je 311 miliona dolara. Električna energija proizvodi se uglavnom u vodenim i vjetroelektranama, ne uvozi se niti izvozi. Kao gorivo, u domovima većina koristi drvo i ulje, a samo 20% stanovništva ima pristup električnoj energiji, i to samo u većim gradovima.

Transport i mediji[uredi | uredi izvor]

Željeznica[uredi | uredi izvor]

Željeznica u Eritreji

U Eritreji postoji jedna željeznička pruga dužine 338 km (ali sada radi samo dio od 118 km) i to uskog kolosijeka s razmakom od 950 mm. Željeznička pruga vodi od luke Masassa (Massawa) kroz glavni grad Asmero i kroz grad Agordat do grada Bisha u zapadnoj Eritreji. Italijanske kolonijalne službe izgradile su liniju: dio između Massawe i Asmeroa izgrađen je u razdoblju 1887. - 1911., maksimalna dužina koju je dostignuta 1932. godine. Linija savladava veliki uspon i ima 65 mostova i 30 tunela, tako da je putovanje također privlačno turističko iskustvo (sada uglavnom i služi toj svrsi). U 1978., zaustavljen je promet duž pruge; nakon nezavisnosti djelomično je obnovljen, a 2002. obnovljen je prijevoz na relaciji Massawa – Asmero. Međutim, od 2003. nema redovnog prijevoza u čitavom delu, nego samo u dijelovima pruge. U prometu se koriste prastare dizelske lokomotive, pa čak i parna lokomotiva.

Seoski putevi[uredi | uredi izvor]

Seoski putevi izgrađeni su u dužini od 4.010 km, od čega samo 874 km (21,8%) ima konsolidiranu površinu (procjena za 1999. godinu); asfaltirani su uglavnom seoski putevi oko glavnog grada. U zemlji postoji javni autobuski prevoz; autobusi voze prema netačnom rasporedu. Vozi se s desne strane ceste.

Vodeni transport[uredi | uredi izvor]

Vodni prijevoz ograničen je na pomorski. U zemlji postoje dvije glavne luke, Masavo i Asseb. Eritreja je vlasnik šest teretnih brodova (od kojih tri kontejnerska, s unutarnjim skladišnim prostorom, jedan tanker za tečni plin, jedan tanker za naftu i jedan brod za prijevoz teretnih vozila), ukupnog kapaciteta 16 069 tona. Jedan [[brod] je registriran u inozemstvu (status 2005). Postoji rajektna linija između Massawe i Jeddaha u Saudijskoj Arabiji (sada jednom sedmično). Transport unutarnjim vodama ne postoji (zbog neplovnosti eritrejskih rijeka).

Zračni saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Zračni prijevoz omogućava 17 aerodroma, od kojih četiri imaju objedinjenu pistu. Međunarodni letovi održavaju se na aerodromu Asmero. U Massaviju je nedavno izgrađen međunarodni aerodrom. Eritrean Airlines ima međunarodne letove (do Evrope letovi za Rotterdam, Frankfurt naMaini i Rim), a aviokompanije takođe lete unutar zemlje. U međunarodni aviosaobraćaj uključeni su Lufthansa, Saudi Arabian Airlines, Egypt Air, Jemenia i British Airways. Domaće letove servisira Red Sea Air, čiji je manjinski vlasnik i Eritrean Airlines.

Telefonija i televizija[uredi | uredi izvor]

Izgrađena je firma za telefonsku mreži (koristi se oko 38.100 telefonskih linija, podatak iz 2003.), ali je njena distribucija vrlo neredovita, a većina telefona funkcionira u Asmeru ]. Kuće su vrlo malo opremljene telefonima. Međunarodna komunikacija moguća je samo iz glavnog grada. Od aprila 2004. godine dostupna je mreža mobilnih telefona, a broj korisnika naglo raste. U zemlji postoji (državna) TV stanica (Eri TV) i dva strana operatera (koji se također prate, Dimtsi Hafash s dva programa i Radio Zara ). Eritreja je jedina afrička država u kojoj nema privatnih medija. Internet se veoma sporo širi (od marta 2000. godine, kao u posljednjoj zemlji Afrike), 2003. je u toj zemlji bilo 9.500 korisnika. Komunikaciju omogućavaju četiri kompanije, brzina komunikacije je mala (oko 128 Kbps). U velikim gradovima postoje internetski kafići, ali od 2004. su pod državnom kontrolom (u sklopu vladinih nastojanja da ograniči pristup neovisnim izvorima informacija).

Vojni poslovi[uredi | uredi izvor]

Tokom rata za neovisnost, gotovo 110.000 vojnika (3% Eritrejaca) bilo je pod oružjem. Nakon sticanja neovisnosti, iz ekonomskih razloga, počelo je ograničavanje veličine vojsne operative; 1998. U vojsci je bilo oko 47.000 muškaraca. Eritrejska vojska ima pješadijske, morske i vazdušne odrede, ali naoružani su uglavnom starom opremom sovjetskog stila, osvojenom u borbama protiv etiopske vojske. Vojna potrošnja u 2004. bila je 151 milion američkih dolara, ili 13,4% bruto domaćeg proizvoda. Vojna služba u trajanju od 16 mjeseci obavezna je za sve muškarce u dobi između 18 i 49 godina.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Eritreja se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Afrike. Izlazi na Crveno more. Graniči sa Sudanom, Etiopijom,Džibutijem, Jemenom, Saudijskom Arabijom. Površina je 121 145 km2 a ima oko 4,2 miliona stanovnika. Glavni grad je Asmara a ostali su Akordag, Asab, Masaufh. Najviši vrhovi idu i preko 2500 metara. U južnom dijelu su pobrđa, te nizije, a na sjeveru su veće planine.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Nepismeno je oko 75% stanovništva. Velike ožiljke u ekonomiji ostavio je rat. Najveći postotak stanovništva su domaći poljoprivrednici. Poljoprivredne kullture koje se proizvode su: duhan, pamuk, kakao, a također je zastupljeno i stočarstvo ekstenzivnog tipa. Industrija: država poispješuje strane ulagače, mada je industrija slabo razvijena. Tu je jedino prehrambena, kožna i tekstilna industrija. Država pospješuje industriju granita, te mramora za izvoz.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Etno-demografska struktura Eritreje, 2012

Antropološka slika Eritreje obilježena je stanovništvom prijelaznog izgleda, između bijelog i crnog tipa, što je posljedica miješanja njenih arabijskih osnivača i okolnih afričkih populacija. Podijeljeno je u devet etnografskih grupa, u kojima preovladavaju Tigrinja (55% ) i Tigreja (30% ). )[16].

Religija[uredi | uredi izvor]

Najraširenija vjerovanja su kršćanstvo i islam, a svakom od njih privrženo je oko 50% stanovništva. Većina stanovništva pripada Eritrejskoj pravoslavnoj crkvi, a postoje i male skupine katolika i protestanata. Muslimani uglavnom pripadaju sunitskom obredu islama. Postoji mali broj pripadnika animističkih religija. U zemlji nema međuvjerskih sporova. Prema Pew Research Center, u 2010, 62,9% eritrejskog stanovništva pridržava se kršćanstva, sa 36,6% slijedi islam, a 0,4% prakse afričke religije. Ostali prakticiraju judaizam, hinduizam, budizam i druge vjere (<0,1% svaku), ili su religiojski povezani (0,1%) [17]. Stejt Department SAD smatra (2011.) da se 50% stanovništva Eritreje pridržava kršćanstva, 48% slijedi islam, a 2% poštuje druge religije, uključujući tradicijske vjere i animizam [18].

Od maja 2002, eritrejska vlada je službeno priznala Eritrejsku pravoslavnu crkvu ( Istočna pravoslavna crkva), sunitski islam, Eritrejsku katoličku crkvu (sa mitropolitom), evangelizam i luteranstvo. Sva ostala vjerovanja i denominacije moraju se službeno registrirati prije nego što im se dozvoli javno djelovanje. Pored toga, vladin sistem registracije zahtijeva od vjerskih grupa da predaju osobne podatke o svom članstvu kako bi im se omogućilo bogoslužje.

Eritrejska vlada protivi se onome što se čini „reformiranom“ ili „radikalnom“ verzijom već uspostavljenih religija. Stoga, navodni radikalni oblici islama i kršćanstva, Jehovini svjedoci, Baha'ijeva vjera, Adventistička crkva Sedam dana, i drugi neprotestanti evanđeoskih naziva se ne registriraju i ne mogu slobodno moliti. Zna se da su tri takozvana Jehovina svjedoka, apelirali za prigovor savjesti protiv služenja vojne obaveze, u zatvoru od 1994. godine, zajedno s 51 ostalim osuđenikom, sa sličnim optužnicama.

Državno ministarstvo Sjedinjenih Država u svom izvještaju o vjerskim slobodama za 2017. godinu uključuje Eritreju na popis zemalja koje su posebno zabrinjavajuće (CPC = zemlja od posebne zabrinutosti)

Starosna struktura[uredi | uredi izvor]

Starosna struktura odgovara karakteristikama razvijenih zemalja: u zemlji živi 45% stanovnika mlađih od 14 godina, prosječna dužina života muškaraca je 51,1 godina, a žena 53,2 . Godišnja stopa prirodnog priraštaja je oko 2,5%, ukupna stopa nataliteta 5,61 djece po ženi, stopa smrtnosti novorođenčadi je oko 75%. (podaci za 2005. ). Izdaci za zdravstvenu zaštitu ostvareni u 2005. godini bili su 5,1% (bruto domaćeg proizvoda) BDP-a. U državi ima 60.000 odraslih osoba sa AIDS-om, što je 2,7% stanovništva (procjena iz 2003.). U primorskim dijelovima, na zapadnim visoravnima i u blizini grada Kerena, širi se malarija. Javna zdravstvena zaštita pruža se posebno u Asmeru, a u ostatku države gotovo je nedostupna. [19][20][21][22][23]

Jezik[uredi | uredi izvor]

U Eritreji, lingvistički razlikuju se tri grupe – semitski (jezik Tigrinje), kojim govori ukupno 83% stanovništva), na zapadu i centru države, nilotski (5% stanovništva) jugozapad i Kushida (11% stanovništva) na istoku.[24] .

Na sjevernoj obali i u arhipelagu živi stanovništvo koje govori arapski jezik. Vlada koristi tigrinjski (etiopsko pismo) i arapski, koji su ujedno i dva službena državna jezika. Engleski se govori u međunarodnim poslovima i podučava se u školama nakon osnovne razine. Italijanski i Amhara ponekad se koriste iz historijskih razloga.

U Eritreji govore se različiti jezici:

Populacija Eritreje [25]
Godina popisa Stanovništvo
(u milionima)
1950. 1,1
2000. 3,4
2019. 5,7

Stanovništvo Eritreje je uglavnom semitskog porijekla.Oko 50% sačinjavaju Tigreanci koji su pretežno kršćani,preko polovine su muslimani raznih grupa Tigri 35%, Afar 5%, Saho 3%, Bileni 3% i drugi. U gradovima živi 20% stanovništva najveći je glavni grad Asmara sa 450 000 stanovnika. Ostala veća gradska naselja su Asab i Masava.

Independence Day of Eritrea.jpg
Ulica u glavnom gradu

Kultura[uredi | uredi izvor]

Kultura Eritreje je kolektivno kulturno naslijeđe raznih populacija porijeklom iz Eritreje. Eritreja ima devet priznatih etničkih grupa. Svaka grupa ima svoje jedinstvene tradicije i običaje, ali neke se tradicije dijele i primjenjuju među različitim etničkim grupama. Lokalna kultura sastoji se od različitih, a često i prilično sličnih tradicija koje prakticiraju brojne afričko-azijske etničke grupe koje govore kushitički i etiopski semit, osim onih koje prakticiraju nilotske manjine na tom području. Eritrejska kultura je na neki način slična kulturama drugih zemalja u regionu.

Jedan od najprepoznatljivijih dijelova eritrejske kulture je ceremonija kafe. Kafa (Ge'ez ቡን būn) se nudi prilikom posjete prijatelja, za vrijeme svečanosti ili kao svakodnevni životni put. Tokom ceremonije kafe postoje tradicije koje se podržavaju. Kava se poslužuje u tri kruga: prvo pivo ili krug se nazivaju awel u Tigrinji (znači "prvi"), drugi krug se naziva kalaay (znači "drugi"), a treći krug se naziva bereka (znači "biti blagoslovljen ").

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dan Connell; Tom Killion (14 October 2010). Historical Dictionary of Eritrea. Scarecrow Press. str. 7–. ISBN 978-0-8108-7505-0.
  2. ^ "Pleistocene Park". 8 September 1999. Pristupljeno 2 October 2006.
  3. ^ {{Cite journal | last1 = Walter | first1 = R. C. | last2 = Buffler | first2 = R. T. | last3 = Bruggemann | first3 = J. H. | last4 = Guillaume | first4 = M. M. M. | l
  4. ^ Blench, R. (2006). Archaeology, Language, and the African Past. Rowman Altamira. str. 143–144. ISBN 978-0759104662.
  5. ^ Pankhurst, Richard K.P. (17 January 2003) "Let's Look Across the Red Sea I". Arhivirano s originala 9 January 2006. Pristupljeno 2006-01-09.CS1 održavanje: BOT: original-url status unknown (link), Addis Tribune
  6. ^ Phillipson, David (2012). Neil Asher Silberman (ured.). The Oxford Companion to Archaeology. Oxford University Press. str. 48.
  7. ^ Connell, Dan (24 May 2002). "Eritrea: A Country Handbook". Ministry of Information – preko Google Books.
  8. ^ G, Mussie Tesfagiorgis (24 May 2010). "Eritrea". ABC-CLIO – preko Google Books.
  9. ^ "Punt". Ancient History Encyclopedia. Pristupljeno 2017-11-27.
  10. ^ Flückiger, Friedrich August; Hanbury, Daniel (2014-03-20). Pharmacographia. Cambridge University Press. str. 136. ISBN 9781108069304.
  11. ^ "Report of the commission of inquiry on human rights in Eritrea". UNHRC website. 8 June 2015. Pristupljeno 9 June 2015.
  12. ^ "World Report 2017: Rights Trends in Eritrea". Human Rights Watch. 12 January 2017.
  13. ^ Saad, Asma (21 February 2018). "Eritrea's Silent Totalitarianism".
  14. ^ Keane, Fergal (10 July 2018). "Making peace with 'Africa's North Korea'" – preko www.bbc.com.
  15. ^ Taylor, Adam (12 June 2015). "The brutal dictatorship the world keeps ignoring". Washington Post (jezik: engleski). Pristupljeno 20 May 2019.
  16. ^ {{cite publication|url=https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/fields/2075.html#er%7Ctitle=The World Factbook|eldonejo=|cessdate= june 15, 2020}]
  17. ^ [http: //www.pewforum.org/2015/04/02/religious-projection- table / 2050 / simple / all / "Religion structure by countries, 2010-2050"] Provjerite vrijednost |url= (pomoć). Pew Research Center. Pristupljeno October 26., 2017.. Provjerite format datuma u parametru |accessdate= (pomoć)
  18. ^ [https: //www.webcitation.org/5ywEZKW1R? url = http: //www.state.gov/r/pa/ei/bgn/ 2854.htm "Eritreja"] Provjerite vrijednost |archiveurl= (pomoć). American State Department. Arhivirano s [https: //www.state.gov/r/pa/ei/bgn/2854.htm originala] Provjerite vrijednost |url= (pomoć), May 25. 2011. Nedostaje uspravna crta: |archiveurl= (pomoć); Provjerite format datuma u parametru |archivedate= (pomoć)
  19. ^ (2019)https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/print_er.html
  20. ^ "Eritrea population (2020) live — Countrymeters". countrymeters.info.
  21. ^ "Eritrea - total population 2014-2024". Statista.
  22. ^ "Eritrea Demographics Profile 2019". www.indexmundi.com.
  23. ^ "WHO | Eritrea". WHO.
  24. ^ James Minahan (1998). Miniature empires: a historical dictionary of the newly independent states. Greenwood Publishing Group. str. 76. ISBN 0-313-30610-9.
  25. ^ [1]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]