Generalna skupština Ujedinjenih nacija
Generalna skupština Ujedinjenih nacija | |
---|---|
The United Nations General Assembly, Assemblée générale des Nations Unies | |
![]() Dvorana Generalne skupštine u Sjedištu Ujedinjenih nacija | |
Skraćenica | UNGS |
Datum osnivanja | 24. oktobra 1945. |
Glavno sjedište | New York City, SAD |
Generalni sekretar | António Guterres |
Predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija | Annalena Baerbock |
Veb-sajt | un |
Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UNGS, francuski: Assemblée générale des Nations Unies,[1]) je jedna od šest glavnih organa Ujedinjenih nacija koji služi kao glavni organ za odlučivanje, kreiranje politike i predstavničko tijelo. Njene ovlasti, sastav, funkcije i procedure utvrđeni su u Poglavlju IV Povelje Ujedinjenih nacija.
Generalna skupština odgovorna je za budžet Ujedinjenih nacija, imenuje nestalne članove Vijeća sigurnosti, imenuje generalnog sekretara, prima izvještaje iz drugih dijelova sistema UN-a i daje preporuke kroz rezolucije.[2] Također uspostavlja brojne pomoćne organe za unapređenje ili pomoć u svom širokom mandatu.[3] UNGS je jedini organ UN-a u kojem sve države članice imaju jednaku zastupljenost.
Čine je sve zemlje članice Ujedinjenih nacija i sastaju se na redovnim godišnjim zasjedanjima koje saziva predsjednik izabran od većine predstavnika.
Kao jedino tijelo UN-a u kome sve zemlje članice imaju predstavnike, Skupština služi kao forum članicama na kojima raspravljaju o pitanjima međunarodnog prava i donose odluke o daljem funkcionisanju organizacije.[4]
Generalna skupština se sastaje pod svojim predsjednikom ili generalnim sekretarom UN-a na godišnjim zasjedanjima u zgradi Generalne skupštine, u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku. Primarna faza ovih sastanaka uglavnom traje od septembra do dijela januara dok se ne riješe sva pitanja, što je često prije početka sljedeće sjednice.[5] Također se može ponovo sastati za posebne i vanredne posebne sjednice. Prva sjednica sazvana je 10. januara 1946. u Methodist Central Hallu u Londonu i uključivala je predstavnike 51 zemlje osnivača.
O većini pitanja odlučuje se na Generalnoj skupštini prostom većinom. Svaka zemlja članica ima jedan glas. Glasanje o određenim važnim pitanjima – naime o preporukama o miru i sigurnosti; budžetski problemi; a izbor, prijem, suspenzija ili isključenje članova – je dvotrećinskom većinom prisutnih i koji glasaju. Osim usvajanja budžetskih pitanja, uključujući i usvajanje skale procjene, odluke Skupštine nisu obavezujuće za članove. Skupština može davati preporuke o svim pitanjima iz djelokruga UN-a, osim pitanja mira i sigurnosti koja su u razmatranju Vijeća sigurnosti.
Tokom 1980-ih, Skupština je postala forum za "dijalog Sjever-Jug" između industrijaliziranih nacija i zemalja u razvoju o nizu međunarodnih pitanja. Ova pitanja su došla do izražaja zbog fenomenalnog rasta i promjene sastava članstva u UN-u. Godine 1945. UN su imale 51 članicu, što se do 21. vijeka skoro učetvorostručilo na 193, od kojih su više od dvije trećine zemlje u razvoju. Zbog svog broja, zemlje u razvoju često su u mogućnosti da odrede dnevni red Skupštine (koristeći koordinacione grupe poput G77), karakter njenih debata i prirodu njenih odluka. Za mnoge zemlje u razvoju, UN su izvor velikog dijela njihovog diplomatskog utjecaja i glavni izlaz za njihove inicijative u vanjskim odnosima.
Iako rezolucije koje je usvojila Generalna skupština nemaju obavezujuću snagu za države članice (osim budžetskih mjera), u skladu sa rezolucijom Ujedinjenih nacija za mir iz novembra 1950. (rezolucija 377 (V)), Skupština također može preduzeti mjere ako Vijeće sigurnosti ne reaguje, uslijed negativnog glasa stalne članice, u slučaju da postoji opasnost od narušavanja mira ili djelovanja agresije. Skupština može odmah razmotriti ovo pitanje u cilju davanja preporuka članovima za kolektivne mjere za održavanje ili obnovu međunarodnog mira i sigurnosti.[6]
Organizacija
[uredi | uredi izvor]Redovno godišnje zasjedanje Generalne skupštine obično počinje trećeg utorka u septembru i završava se sredinom decembra, sa izborom predsjednika Generalne skupštine na početku svakog zasjedanja. Opće zasjedanje počinje kada se sve članice pojave na zasjedanju u roku od šest dana. Tradicionalno, Generalni sekretar se prvi obraća skupštini, a zatim i predsjednik skupštine i brazilski predstavnik. Prvo zasjedanje je održano 10. januara 1946. u Središnjoj dvorani Westminsterske palače u Londonu kojoj je prisustvovala 51 zemlja.[7][8]
Za izglasavanje na Generalnoj skupštini o važnim pitanjima – rasprave o miru i sigurnosti; reizbor članova organa; pristupanje, suspenzija i isključenje članica; budžetska pitanja – potrebna je dvotrećinska većina prisutnih članica na zasjedanju. Ostala pitanja se izglasavaju prostom većinom. Svaka članica ima po jedan glas. Osim izglasavanja novog budžeta, između ostalog i nivoa poreza za članice, skupštinske rezolucije nisu obavezujuće za članice. Skupština daje preporuke po bilo kom pitanju koje se tiče UN-a, osim po pitanjima mira i sigurnosti koje su u nadležnosti Vijeća sigurnosti. Sistem jedna zemlja, jedan glas teoretski omogućava zemljama koje čine 8% svjetske populacije da izglasaju rezoluciju sa dvotrećinskom većinom.
Tokom 1980-tih, Skupština je postala mjesto dijaloga na relaciji Sjever-Jug, rasprave po pitanjima odnosa između industrijskih zemalja i zemalja u razvoju. Ova pitanja su postala značajna zbog ubrzanog rasta i promjene sastava članstva UN. Tokom 1945, Ujedinjeni narodi su imali 51 člana. Sada imaju 191, od kojih više od dvije trećine čine zemlje u razvoju. Zbog njihove brojnosti, zemlje u razvoju su često u mogućnosti da određuju teme dnevnog reda zasjedanja (preko koordinisanih grupa kao što je G77), karakter rasprava i konačne odluke. Za mnoge zemlje u razvoju, UN predstavlja izvor njihovog diplomatskog uticaja i mjesto za izgradnju međunarodnih odnosa.[9]
Specijalna zasjedanja
[uredi | uredi izvor]Specijalno zasjedanje može biti sazvano na zahtjev Vijeća sigurnosti UN-a, većine članica UN-a ili ako je većina zabrinuta zbog politike jedne od članica. Specijalno zasjedanje je održano u oktobru 1995. kako bi se obilježila 50. godišnjica UN-a. Drugo specijalno zasjedanje je održano u septembru 2000. godine kako bi se proslavio ulazak u novi milenijum; na njemu su u prvi plan istaknuti Milenijumski ciljevi razvoja. Sljedeće specijalno zasjedanje (Svjetski samit 2005) je održano u septembru 2005. kako bi se obilježila 60. godišnjica UN; na njemu je procjenjen napredak vezan za Milenijumske ciljeve razvoja i raspravljano o prijedlogu Kofija Anana vezan za reformu UN-a, pod nazivom U većoj slobodi.
Skupština može preduzeti mjere za očuvanje međunarodnog mira ako Savjet sigurnosti nije u mogućnosti, obično zbog neslaganja stalnih članica. Rezolucija "Ujedinjenje za mir", usvojena 1950, daje ovlasti Skupštinu da sazove hitna specijalna zasjedanja kako bi se usvojile opće mjere djelovanja, uključujući i upotrebu oružanih snaga, u slučaju prekida mirovnih sporazuma. Dvije trećine članica mora odobriti usvajanje ovakvih preporuka. Hitna specijalna zasjedanja pod ovakvim okolnostima su održana u deset navrata. Dva najskorija, u 1982. i 1997, obje sazvane kao odgovor na ratne operacije Izraela. Na devetom je razmatrana situacija u okupiranim arapskim teritorijama poslije proširenja Izraela na Golansku visoravan. Deseto zasjedanje je sazvano zbog okupacije Istočnog Jerusalema i bavilo se pitanjima palestinskih teritorija.
Na prvom specijalnom zasjedanju Generalne skupštine 1947, Osvaldo Aranha, predstavnik brazilske delegacije u UN-u, započeo je tradiciju koja se sačuvala do danas na kome je prvi govornik na ovom značajnom međunarodnom forumu uvijek iz Brazila.
Reforma Generalne skupštine
[uredi | uredi izvor]Dana 21. marta 2005, Generalni sekretar Kofi Anan predstavio je izvještaj, U većoj slobodi, na kome se kritikuje Generalna skupština zbog tolikog fokusiranja na dobijanje konsenzusa da je usvajala već zastarjele rezolucije. Također je kritikovao Skupštinu zbog predstavljanja preopširnog i previše općeg dnevnog reda, umjesto da se fokusira na "glavna pitanja dana, kao što je međunarodna migracija i dugo raspravljanu, sveobuhvatnu rezoluciju o terorizmu". Anan je preporučio izmjene dnevnog reda Generalne skupštine, strukture komiteta, i procedura; jačanje uloge i autoriteta predsjednika; jačanje civilnog društva i uspostavljanje mehanizma za preispitivanje odluka komiteta. Anan je podsjetio članice UN-a na njihovu odgovornost za izvršenje reformi ako žele da ostvare napredak ka većoj efikasnosti UN-a.[10]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Assemblée générale des Nations Unies". 18 April 2025. Pristupljeno 18 April 2025.
- ^ Charter of the United Nations: Chapter IV Arhivirano 12. 10. 2007. na Wayback Machine. United Nations.
- ^ "Subsidiary Organs of the General Assembly". United Nations General Assembly. Arhivirano s originala, Jul 15, 2018.
- ^ "The Role of the UN General Assembly". Council on Foreign Relations (jezik: engleski). Pristupljeno 2022-04-25.
- ^ United Nations Official Document. "The annual session convenes on Tuesday of the third week in September per Resolution 57/301, Para. 1. The opening debate begins the following Tuesday". United Nations. Arhivirano s originala, 23 May 2020. Pristupljeno 13 September 2016.
- ^ General Assembly of the United Nations Arhivirano 29. 3. 2018. na Wayback Machine. United Nations. Retrieved 12 July 2013.
- ^ "Functions and powers of the General Assembly". www.un.org (jezik: engleski). Pristupljeno 2022-08-30.
- ^ "Role of the General Assembly". United Nations Peacekeeping (jezik: engleski). Pristupljeno 2022-08-30.
- ^ Heywood, Andrew (2011). Global politics. Houndmills, Basingstoke Hampshire: Palgrave Macmillan. ISBN 978-1-4039-8982-6. OCLC 259265681.
- ^ "Report - Strengthening the United Nations". www.un.org. Pristupljeno 2025-06-03.