Generalna skupština Ujedinjenih nacija
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UNGS) je jedna od pet glavnih organa Ujedinjenih nacija. Čine je sve zemlje članice Ujedinjenih nacija i sastaju se na redovnim godišnjim zasjedanjima koje saziva predsjednik izabran od većine predstavnika.
Kao jedino tijelo UN-a u kome sve zemlje članice imaju predstavnike, Skupština služi kao forum članicama na kojima raspravljaju o pitanjima međunarodnog prava i donose odluke o daljem funkcionisanju organizacije.[1]
Organizacija[uredi | uredi izvor]
Redovno godišnje zasjedanje Generalne skupštine obično počinje trećeg utorka u septembru i završava se sredinom decembra, sa izborom predsjednika Generalne skupštine na početku svakog zasjedanja. Opće zasjedanje počinje kada se sve članice pojave na zasjedanju u roku od šest dana. Tradicionalno, Generalni sekretar se prvi obraća skupštini, a zatim i predsjednik skupštine i brazilski predstavnik. Prvo zasjedanje je održano 10. januara 1946. u Središnjoj dvorani Westminsterske palače u Londonu kojoj je prisustvovala 51 zemlja.
Za izglasavanje na Generalnoj skupštini o važnim pitanjima – rasprave o miru i sigurnosti; reizbor članova organa; pristupanje, suspenzija i isključenje članica; budžetska pitanja – potrebna je dvotrećinska većina prisutnih članica na zasjedanju. Ostala pitanja se izglasavaju prostom većinom. Svaka članica ima po jedan glas. Osim izglasavanja novog budžeta, između ostalog i nivoa poreza za članice, skupštinske rezolucije nisu obavezujuće za članice. Skupština daje preporuke po bilo kom pitanju koje se tiče UN-a, osim po pitanjima mira i sigurnosti koje su u nadležnosti Vijeća sigurnosti. Sistem jedna zemlja, jedan glas teoretski omogućava zemljama koje čine 8% svjetske populacije da izglasaju rezoluciju sa dvotrećinskom većinom.
Tokom 1980-tih, Skupština je postala mjesto dijaloga na relaciji Sjever-Jug, rasprave po pitanjima odnosa između industrijskih zemalja i zemalja u razvoju. Ova pitanja su postala značajna zbog ubrzanog rasta i promjene sastava članstva UN. Tokom 1945., Ujedinjeni narodi su imali 51 člana. Sada imaju 191, od kojih više od dvije trećine čine zemlje u razvoju. Zbog njihove brojnosti, zemlje u razvoju su često u mogućnosti da određuju teme dnevnog reda zasjedanja (preko koordinisanih grupa kao što je G77), karakter rasprava i konačne odluke. Za mnoge zemlje u razvoju, UN predstavlja izvor njihovog diplomatskog uticaja i mjesto za izgradnju međunarodnih odnosa.[2]
Specijalna zasjedanja[uredi | uredi izvor]
Specijalno zasjedanje može biti sazvano na zahtjev Vijeća sigurnosti UN-a, većine članica UN-a ili ako je većina zabrinuta zbog politike jedne od članica. Specijalno zasjedanje je održano u oktobru 1995. kako bi se obilježila 50. godišnjica UN-a. Drugo specijalno zasjedanje je održano u septembru 2000. godine kako bi se proslavio ulazak u novi milenijum; na njemu su u prvi plan istaknuti Milenijumski ciljevi razvoja. Sljedeće specijalno zasjedanje (Svjetski samit 2005) je održano u septembru 2005. kako bi se obilježila 60. godišnjica UN; na njemu je procjenjen napredak vezan za Milenijumske ciljeve razvoja i raspravljano o prijedlogu Kofija Anana vezan za reformu UN-a, pod nazivom U većoj slobodi.
Skupština može preduzeti mjere za očuvanje međunarodnog mira ako Savjet sigurnosti nije u mogućnosti, obično zbog neslaganja stalnih članica. Rezolucija „Ujedinjenje za mir“, usvojena 1950., daje ovlasti Skupštinu da sazove hitna specijalna zasjedanja kako bi se usvojile opće mjere djelovanja, uključujući i upotrebu oružanih snaga, u slučaju prekida mirovnih sporazuma. Dvije trećine članica mora odobriti usvajanje ovakvih preporuka. Hitna specijalna zasjedanja pod ovakvim okolnostima su održana u deset navrata. Dva najskorija, u 1982. i 1997. godini, obe sazvane kao odgovor na ratne operacije Izraela. Na devetom je razmatrana situacija u okupiranim arapskim teritorijama poslije proširenja Izraela na Golansku visoravan. Deseto zasjedanje je sazvano zbog okupacije Istočnog Jerusalema i bavilo se pitanjima palestinskih teritorija.
Na prvom specijalnom zasjedanju Generalne skupštine 1947., Osvaldo Aranha, predstavnik brazilske delegacije u UN-u, započeo je tradiciju koja se sačuvala do danas na kome je prvi govornik na ovom značajnom međunarodnom forumu uvijek iz Brazila.
Reforma Generalne skupštine[uredi | uredi izvor]
Dana 21. marta 2005, Generalni sekretar Kofi Anan predstavio je izvještaj, U većoj slobodi, na kome se kritikuje Generalna skupština zbog tolikog fokusiranja na dobijanje konsenzusa da je usvajala već zastarjele rezolucije. Također je kritikovao Skupštinu zbog predstavljanja preopširnog i previše općeg dnevnog reda, umjesto da se fokusira na „glavna pitanja dana, kao što je međunarodna migracija i dugo raspravljanu, sveobuhvatnu rezoluciju o terorizmu“. Anan je preporučio izmjene dnevnog reda Generalne skupštine, strukture komiteta, i procedura; jačanje uloge i autoriteta predsjednika; jačanje civilnog društva i uspostavljanje mehanizma za preispitivanje odluka komiteta. Anan je podsjetio članice UN-a na njihovu odgovornost za izvršenje reformi ako žele da ostvare napredak ka većoj efikasnosti UN-a[1].
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Commons ima datoteke na temu: Generalna skupština Ujedinjenih nacija |
| Sistem Ujedinjenih nacija |
| ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Članice i posmatrači | |||||||
- ^ "The Role of the UN General Assembly". Council on Foreign Relations (jezik: engleski). Pristupljeno 2022-04-25.
- ^ Heywood, Andrew (2011). Global politics. Houndmills, Basingstoke Hampshire: Palgrave Macmillan. ISBN 978-1-4039-8982-6. OCLC 259265681.