Međunarodna organizacija rada
Međunarodna organizacija rada | |
---|---|
International Labour Organization (eng) Organisation internationale du travail (fr) | |
![]() | |
![]() | |
Skraćenica | IFAD |
Datum osnivanja | 11. april 1919 |
Vrsta | Specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda |
Status | Aktivna |
Glavno sjedište | Ženeva, Švicarska |
Jezik | engleski francuski španski |
Generalni direktor | Guy Ryder |
Potpredsjednik | Gérardine Mukeshimana |
Br. zaposlenih | 3651 (2022)[1] |
Veb-sajt | ilo |
Međunarodna organizacija rada (engleski: International Labour Organization – ILO) međunarodna je organizacija i specijalizirana agencija Ujedinjenih nacija, koja se bavi pitanjima rada, posebno međunarodnih standarda iz područja rada, socijalne zaštite i jednakih prava na rad za sve.[2][3][4]
Osnovana u oktobru 1919. godine u okviru Društva naroda, jedna je od prvih i najstarijih specijaliziranih agencija UN-a. MOR ima 187 država članica: 186 od 193 države članice UN-a plus Cookova ostrva. Sjedište joj je u Ženevi, Švicarska, s oko 40 terenskih ureda širom svijeta, a zapošljava oko 3.381 radnika u 107 zemalja, od kojih 1.698 radi u programima i projektima tehničke saradnje.[5]
Standardi MOR-a imaju za cilj osigurati pristupačan, produktivan i održiv rad širom svijeta u uslovima slobode, jednakosti, sigurnosti i dostojanstva.[6][7] Oni su utvrđeni u 189 konvencija i ugovora, od kojih je osam klasifikovano kao fundamentalno prema Deklaracijom o osnovnim principima i pravima na radu iz 1998; Zajedno štite slobodu udruživanja i efektivno priznavanje prava na kolektivno pregovaranje, ukidanje prisilnog ili obaveznog rada, ukidanje dječjeg rada i ukidanje diskriminacije u pogledu zapošljavanja i zanimanja. MOR je glavni doprinosnik međunarodnom radnom pravu.
Unutar sistema UN-a, organizacija ima jedinstvenu tripartitnu strukturu: svi standardi, politike i programi zahtijevaju raspravu i odobrenje predstavnika vlada, poslodavaca i radnika. Ovaj okvir se održava u tri glavna tijela MOR-a: Međunarodnoj konferenciji rada, koja se sastaje godišnje kako bi formulirala međunarodne radne standarde; Upravnom tijelu, koje služi kao izvršno vijeće i odlučuje o politici i budžetu agencije; i Međunarodnoj organizaciji rada, stalnom sekretarijatu koji upravlja organizacijom i provodi aktivnosti. Sekretarijatom predvodi generalni direktor, Gilbert Houngbo iz Toga, kojeg je Upravno tijelo izabralo 2022.
Organizacija je 2019. sazvala Globalnu komisiju za budućnost rada, čiji je izvještaj dao deset preporuka vladama kako bi se suočile s izazovima radnog okruženja 21. stoljeća; To uključuje univerzalnu garanciju rada, socijalnu zaštitu od rođenja do starosti i pravo na cjeloživotno učenje.[8][9] S fokusom na međunarodni razvoj, članica je Grupe Ujedinjenih nacija za razvoj, koalicije organizacija UN-a čiji je cilj pomaganje u ostvarivanju Ciljeva održivog razvoja.
Dvije prekretnice u historiji MOR-a bile su Versajski sporazum iz 1919, kojim je osnovana Međunarodna organizacija rada, Član 427. I drugo, Filadelfijska deklaracija iz 1944, kojom je MOR ponovo uspostavljen pod okriljem Ujedinjenih nacija i potvrđen prvi princip da "rad nije roba".
Organizacija je 1969. dobila Nobelovu nagradu za mir za unapređenje mira među klasama, ostvarivanje pristojnog posla i pravde za radnike i pružanje tehničke pomoći zemljama u razvoju.[10]
Međunarodna organizacija rada registruje žalbe protiv lica koja krše međunarodna pravila, međutim, to ne nameće sankcije dotičnim vladama.
Organizacija
[uredi | uredi izvor]Za razliku od drugih specijaliziranih agencija Ujedinjenih nacija, Međunarodna organizacija rada je tripartitna organizacija, tj. ima tročlanu upravljačku strukturu, koja predstavlja vlade, poslodavce i radnike. Obrazloženje za takvu strukturu je u stvaranju slobodne i otvorene debate među vladama i socijalnim partnerima.
Članice
[uredi | uredi izvor]Od aprila 2016. Međunarodna organizacija rada ima 187 članica. Od 193 članice UN-a njih 186 su članice ILO-a plus Cookova Ostrva. Države članice UN-a koje nisu članice ILO-a su Andora, Butan, Lihtenštajn, Savezne Države Mikronezije, Monako, Nauru i Sjeverna Koreja.
Ustav ILO-a dozvoljava bilo kojoj članici UN-a da postane članica Međunarodne organizacije rada. Da bi bila primljena u članstvo, potencijalna članica mora obavijestiti generalnog direktora da prihvata sve obaveze iz Ustava ILO-a. Druge države mogu biti primljene u članstvo ako dobiju glasove dvije trećine svih delegata, uključujući i dvije trećine glasova delegata vlada prilikom glasanja o članstvu koje se može obaviti na bilo kojoj od konferencija ILO-a.
Cookova Ostrva pridružila su se organizaciji u junu 2015.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "PERSONNEL BY ORGANIZATION | United Nations - CEB".
- ^ "Misija i utjecaj ILO-a". Međunarodna organizacija rada. Pristupljeno 27. 12. 2016.
- ^ Staff writer (2024). "International Labour Organization (ILO)". UIA Global Civil Society Database. uia.org. Brussels, Belgium: Union of International Associations. Yearbook of International Organizations Online. Pristupljeno 24 December 2024.
- ^ "Mission and impact of the ILO". International Labour Organization. 28 January 2024. Arhivirano s originala, Mar 1, 2024.
- ^ "Departments and offices". International Labour Organization (jezik: engleski). Arhivirano s originala, Aug 12, 2021. Pristupljeno 2021-07-15.
- ^ "Labour standards". International Labour Organization (jezik: engleski). Arhivirano s originala, May 1, 2020. Pristupljeno 2020-04-27.
- ^ "Introduction to International Labour Standards". International Labour Organization. Arhivirano s originala, Dec 31, 2023.
- ^ "Global Commission on the Future of Work". International Labour Organization (jezik: engleski). 14 August 2017. Arhivirano s originala, 2019-03-21. Pristupljeno 2019-03-21.
- ^ "A human-centred agenda needed for a decent future of work". International Labour Organization (jezik: engleski). 2019-01-22. Pristupljeno 2019-03-21.
- ^ "Nobelova nagrada za mir 1969. godine". www.nobelprize.org. Pristupljeno 27. 12. 2016.