Homo erectus

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Homo erectus
Homme de Tautavel 01-08.jpg
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Razred Mammalia
Red Primates
Porodica Hominidae
Rod Homo
Vrsta H. erectus
Glavna nalazišta fosila Homo erectus
Homo erectus iz Kine
(Natural History Museum, Ann Arbor, Michigan)
Lobanja Homo erectus (Indian Museum)

Homo erectus − čovjek uspravni − (uključujući i Homo ergaster) živio od prije oko 1,8 miliona godina (ili od oko 1,25 miliona, isključujući H. ergaster ) do oko 0,07 miliona godina. Nazvan je tako zato što prije njegovog otkrića nisu bili poznati pravi prvi dvonošci na hominidnoj razvojnoj liniji (Australopithecinae). A baš na osnovu uvjerenja da je toprvi uspravni dvonožac u razvojnoj liniji roda Homo, prvobitni naziv za skupinu ovih oblika - Pithecanthropus (grč: pithecos = majmun, anthropos = čovjek; majmunočovjek) zamijerijen je oznakom "čovjek uspravni". Ranije se također vjerovalo da je H. erectus direktni predak neandertalca i današnjih ljudi, ali je vremenom preovladalo mišljenje da je ova skupina fosilnih hominida bila samo jedna od slijepih bočnih grana u evoluciji porodice Hominidae.

Homo erectus je, dakle, još uvijek je najéešća naučna oznaka za jedan od biološki i kulturno naprednijih stadija hominizacije, iako se odavno zna da on nije bio (kako se nekada mislilo) prvo dvonožno i uspravno biće u evoluciji ljudskog roda.

Vjeruje se da pitekantropi (pitekantropine) do prije milion godina naseljavali samo jugoistočnu Aziju (najviše nalaza potiče sa Jave i iz Kine). Kasnije se raširio po sjevernoj Aziji i Evropi, zahvaljujuói prije svega obilježavajućem kulturnom napretku (u odnosu na habiline) - otkriću i upotrebi vatre. Time je riješen problem odražvanja toplote i ljudske egzistencije i u klimatima sjevernijih područja. Ma kako, po današnjim mjerilima, upotreba vatre izgledala kao jednostavno dostignuće, to otkriće je svojevremeno bilo epohalna novost koja je inicirala niz značajnih promjena u načinu života i ishrane prvih ljudi (praljudi). Između ostalog, čovjek je, i po upotrebi vatre, jedinstven primjer u prirodi. Sasvim je prihvatljivo uvjerenje da je pogodnosti koje mu donosi vatra najprije spoznao prilikom prirodnih požara, a da je zatim savladao i vještinu njenog održavanja i potpaljivanja. Zgarišta sa naslagama pepela, ugljevljem i nagorjelim kostima, koja su nađena u Zmajevom brdu (pećina Džou Koudijen = Čokotien = Šukutien) kod Pekinga (danas Beijing), uz ostatke "kineskog čovjeka" (Sinanthropus pekiensis), kako se prvobitno označavao jedan od tipskih piedstavnika ove skupine, nedvojbeno dokazuju da je Homo erectus upotrebljavao vatru; ostaci vatre u kasnije otkriveni i uz evropske fosile iz Vertešseleša (Mađarska), a zatim i nadrugim lokacijama. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje da li nagorjele ljudske kosti, koje su nađene u tim zgarištima, dovoljno argumentirano dokazuju kanibalizam među svim pripadnicima vrste (skupine) Homo erectus. Bez dvojbe je pak zaključak da su sinantropi (kao i pitekantropi uopće) značajno uznapredovali u izradi svrsishodnog i kvalitetnije obrađenog (naročito listolikog i sjekirastog: kultura Soan) kamenog oruđa raznorodne namjene. Uz "javanskog čovjeka" su, između ostalog, nađeni i indirektni dokazi da je bio lutalica lovac i sakupljač plodova, uz relativno složenije oblike unutargrupne suradnje.

Na osnovu analize relativno bogatog materijala (u Džou Koudijenu su nađeni fosilni ostaci od oko 40 osoba različitog pola i uzrasta), zaključeno je da su ovi praljudi imali značajno veći kapacitet lobanje (850-1200 cm3) nego Homo habilis, što, uz neke odlike zubala, govori da su bili srodnički bliži recentnom čovjeku nego "čovjeku sposobnom".

Neki palaeoantropolozi su na stajalištu da je H. ergaster ustvari afrička varijetet H. erectus, što je dovelo do terminološke diferencijacije na "Homo erectus sensu stricto" za azijski H. erectus i "Homo erectus sensu lato" za širi krug ranih afričkih populacija (H. ergaster) i azijskih nalaza.[1] Do 1980-ih, rastući broj nalaza H. erectus, posebno u Africi, doveli su do spoznaje da azijske forme H. erectus (H. erectus 'sensu stricto'), nekada mislio da su toliko primitivni, u stvari više izvedene od njihovih afričkih kolega. Ove morfološke razlike su neki protumačili kao dokaz da je više od jedne vrste moglo biti uključeno u H. erectus 'sensu lato'.

U ranom pleistocenu, (1,5-1 milion godina), u Africi, Aziji i Evropi, po svoj prilici, Homo habilis je evoluirao u pravcu povećanje mozga i proizvodnje složenijeg kamenog alata; te razlike i drugi su već dovoljni za antropologe da se klasificira nova vrsta Homo erectus. Međutim, najznačajnija evolucijska novost "uspravnog čovjeka" je "pripitomljavanje" vatre i otkriće prednosti koje ona donosi i otvara.[2]

Otkriće vatre je omogućilo ekspanziju roda Homo u široka prostranstva hladnijih klimata.

Ostali nalazi fosila H. erectus potiču iz ostatka Azije (posebno Indonezije), Afrike i Evrope. Mnogi paleoantropolozi sada za sve ne-azijske oblike ove grupe koriste termin Homo ergaster, a H. erectus je rezerviran samo za one fosile iz azijskog regiona, uz podudaranje određenih skeletnih i stomatoloških svojstava, koja se neznatno razlikuju od onih kod H. ergaster. Glavna razlika se tiče upotrebe vatre i, u vezi s tim, kuhanja mesa.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Antón S. C. (2003): Natural history of Homo erectus. Am. J. Phys. Anthropol., 122: 126–170.
  2. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]