Idi na sadržaj

Bijeli Nil

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Bijeli Nil
النيل الأبيض
Nil u Ugandi
Države Burundi
Ruanda
Tanzanija
Uganda
Južni Sudan
Sudan
Dužina3.700 km
IzvorRuvyironza
NV izvora1.134 m
UšćeSpaja se s Plavim Nilom kod Kartuma
SlivSredozemni
Lijeve pritokeBahr el-Gazal
Desne pritokeSobat

Bijeli Nil (arapski: النيل الأبيض, an-Nīl al-Ābyaḍ) jest rijeka u Africi, uz Plavi Nil, druga sastavnica Nila.

Strogo geografski i lingvistički gledano, Bijeli Nil nastaje kod jezera No u Sudanu, gdje se spajaju rijeke Bahr al-Jabal i Bahr el-Gazal i duga je približno 1.500 km.

No, Bijeli Nil zapravo izvire iz Viktorijinog jezera (čak i to nije potpuno tačno nego iz udaljenih pritoka Viktorijinog jezera) i dug je 3.700 km.

Još sredinom 19. stoljeća evropski istraživači i pustolovi tražili su izvor Nila, fokusirajući se na Bijeli Nil, čiji se izvor gubio u dubokim prašumama Mračne Afrike. Izvor Bijelog Nila otkrio je škotski istraživač David Livingstone 1866.

Izvor kod Viktorijinog jezera

[uredi | uredi izvor]
Karta Bijelog Nila
Vodopadi Rusumo na Kageri; tu je granica između Tanzanije (lijevo) i Ruande (desno)

Viktorijino jezero ima brojne pritoke. Najudaljenija je Luvironza u Burundiju (ona se po nekima računa kao izvor Nila), koja utječe u Ruvubu kod sjevernog burundijskog grada Kayanze.[1] Ruvubu potom teče u Ruandu, a zatim u Tanzaniju, gdje se ulijeva u Kageru. Na svom meandrirajućem toku Kagera tvori granicu između Ruande i Tanzanije, a zatim između Tanzanije i Ugande te nakon vodopada Rusumo utječe u Viktorijino jezero.

Tok u Ugandi

[uredi | uredi izvor]

Rijeka koja istječe iz Viktorijinog jezera kod ugandskog grada Jinje zove se Viktorijin Nil. To je tipična planinska rijeka, velike snage, s brojnim brzacima i vodopadima. Zato su odmah kod mjesta istjecanja podignute dvije hidroelektrane: Nalubale (Owen Falls Dam) i Kira, a odmah nakon slapova Bujagali, koji su samo 15 kilometara sjevernije od Jinje, podignuta je i treća hidroelektrana, Bujagali.

Viktorijin Nil zatim skreće i teče u smjeru sjeverozapada kroz Ugandu, zatim utječe u jezero Kyoga, otprilike u sredini Ugande, odakle teče na zapad do vodopada Karuma, kod koordinata (2°14′45.40″N 32°15′9.05″E / 2.2459444°N 32.2525139°E / 2.2459444; 32.2525139) nalazi se rijetki most na rijeci izgrađen 1963. zbog transporta pamuka.

Ugandska vlada najavila je 2009. gradnju hidroelektrane snage 750 MW sedam kilometara sjevernije od mosta, koja bi trebala biti dovršena 2016.[2]

Nešto prije uviranja u Albertovo jezero na Viktorijinom Nilu nalaze se Murchisonovi vodopadi i istoimeni nacionalni park. Rijeka se ulijeva u Albertovo jezero na sjeveroistočnoj, ugandskoj strani jezera, a s iste strane istječe iz jezera u pravcu sjevera, ali se sada zove Albertov Nil.

Murchisonovi vodopadi na Viktorijinom Nilu

Tok u Sudanu

[uredi | uredi izvor]

Albertov Nil nakon kratkog toka kroz Ugandu, sjeverno od Nimulea ulazi u Sudan. Ovdje se rijeka zove Bahr al-Jabal (Rijeka s brda ili Brdski Nil). Potom teče pored glavnog grada južnog Sudana Jube, koji je najužnija riječna luka do koje dopiru brodovi po Nilu. Bahr al-Jabal nakon toga ulazi u sudansku ravnicu, kroz područje velikih močvara zvanih Sudd.

Željezni most preko Bijelog Nila kod Jube u Južnom Sudanu

Rijeka tu skreće na zapad prema jezeru No, gdje se spaja s rijekom Bahr el-Gazal i formira Bijeli Nil, zatim 115 km nizvodno prima svoju najveću pritoku s lijeve strane, Sobat. Bijeli Nil ili Bahr al-Abyad, kako ga Arapi zovu, u Južnom Sudanu ima brojne rukavce, koji često vrlo dugo teku nezavisno prije spajanja s maticom, tako da ta država ima brojna ostrva.

Bijeli Nil kod Bahrija (Kartum)

Nakon toga Bijeli Nil ravnomjerno teče prema sjeveru (uz velike meandre), prolazi pored Kodoka, nekadašnje Fashode, zatim teče do Kartuma, gdje se spaja s Plavim Nilom, tvoreći Nil.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ White Nile (Columbia Encyclopedia Arhivirano 15. 10. 2008. na Wayback Machine, Sixth Edition)]
  2. ^ "Karuma Power Station to cost US$1.2 billion". Arhivirano s originala, 11. 1. 2011. Pristupljeno 31. 10. 2011.