Konstantin Černjenko

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Konstantin Ustinovič Černenko (ruski: Константин Устинович Черненко, 11. jul. / 24.greg. septembar 1911, u Bolschaja Tes, Gubernija Jenisejska, Ruskog Carstva, danas u regiji Krasnojarsk; preminuo 10. marta 1985. u Moskvi) bio je sovjetski političar koji je služio kao Generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza od 13. februara 1984. godine sve do svoje smrti, te je također bio predsjednik Predsjedništva Vrhovnog sovjeta, što ga je činilo šefom države Sovjetskog Saveza.[1]

Konstantin Ustinovič Černenko
Константин Устинович Черненко
Rođenje11.jul. /24.greg. septembar 1911.
Boljšaja Tas, Rusko Carstvo
Smrt10. mart 1985.
Moskva, Sovjetski Savez
ZanimanjeVođa Sovjetskog Saveza
Godine aktivnosti1948-1985
Supružnik/ciAna Černenko
Potpis

Biografija[uredi | uredi izvor]

Černenko potiče iz radničke porodice iz Sibira. Otac Ustin Demidovič Černenko bio je rudar, a majka Charitina radila je u poljoprivredi. 1926. godine pridružio se Komsomolu - omladinskoj organizaciji Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), a 1931. godine postao je članom partije. Služio je od 1930. do 1933. godine u graničnim trupama OGPU-a na sovjetsko-kineskoj granici. Nakon toga je pohađao partijske škole i 1945. godine je u Moskvi stekao diplomu. 1953. godine završio je eksterno obrazovanje za nastavničku izobrazbu.

1948. godine postao je šef odjela za propagandu u Centralnom komitetu (CK) Komunističke partije (KP) Moldavske SSR. Ovdje je prvi put susreo Leonida Brežnjeva, koji je od 1950. do 1952. godine bio Prvi sekretar CK moldavske KP. Od tog trenutka, Černenka je podržavao Brežnjev i postao njegov najodaniji pristaša. 1956. godine slijedio je Brežnjeva u Moskvu i obavljao slične zadatke u propagandi u Centralnom komitetu KPSS. Kada je Brežnjev postao Prvi sekretar CK KPSS u oktobru 1964. godine, preuzeo je ulogu šefa osobnog štaba partijskog biroa Brežnjeva.[2]

Uloga u partiji[uredi | uredi izvor]

1965. godine, u dobi od 54 godine, Černenko postaje šef Opšteg odjela Centralnog komiteta. Od 1971. godine postaje član Centralnog komiteta, a od 1976. do 1984. godine bio je sekretar Centralnog komiteta. 1977. godine postao je kandidat, a 1978. godine punopravni član Politbiroa, najvišeg političkog tijela Sovjetskog Saveza. Godine 1984, u dobi od 72 godine, postao je Generalsekretar KPSS-a i kao predsjednik Predsjedništva Vrhovnog sovjeta postao je šef države Sovjetskog Saveza. U to vrijeme već je patio od bolesti pluća i bio je teško bolestan. Razlog njegovog sve većeg političkog utjecaja mora se tražiti u njegovoj dugogodišnjoj apsolutno lojalnoj suradnji s Brežnjevom kao njegovim povjerenikom. Gospodario je strukturama KPSS-a i organizirao je sve vođene zadatke tokom bolesti Brežnjeva.

Unatoč zategnutim odnosu s Brežnjevom, nakon smrti ideologa stranke Mihaila Suslova u januaru 1982. godine, nije Černenko, već njegov rival Jurij Andropov, postao "drugi" sekretar Centralnog komiteta, čime je postao stvarni zamjenik Generalsekretara. Nakon Brežnjevljeve smrti 10. novembra 1982. godine, također nije Černenko, već Andropov, izabran za nasljednika Brežnjeva. Odluka Politbiroa o tome morala je biti saopćena Centralnom komitetu KPSS-a 12. novembra 1982. godine. Centralni komitet je potvrdio odluku Politbiroa, a Andropov je postao novi Generalsekretar. Umjesto toga, Černenko je dobio Andropovljevu prethodnu poziciju kao "drugi" sekretar Centralnog komiteta. Iako nije bio Andropovljev izabranik, već Mihail Gorbačov, Andropovljev proteže i favorit za nasljednika, Andropov nije mogao izbaciti Černenka s pozicije "drugog" sekretara Centralnog komiteta tokom svog vlastitog mandata. Nakon Andropovljeve smrti u februaru 1984. godine, premijer Nikolaj Tihonov je predložio Černenka kao novog Generalsekretara. Centralni komitet je potvrdio Černenka kao nasljednika Andropova. Proteže Andropova, Gorbačov, preuzeo je Černenkovu funkciju kao sekretar Centralnog komiteta, a nakon Černenkove smrti postao je njegov nasljednik.

Vrijeme Černenkovog vladavine poklopilo se s fazom u kojoj su odnosi između Istoka i Zapada dosegnuli novi minimum nakon sovjetskog ulaska u Afganistan 1979. godine i dvostrukog sporazuma NATO-a. Napetosti su se manifestirale i kroz uzajamni bojkot Olimpijskih ljetnih igara 1980. u Moskvi i 1984. u Los Angelesu. Naspram izabranog američkog predsjednika Ronalda Reagana, koji je slijedio oštar antikomunistički kurs, Černenko je djelovao nemoćno. Međutim, za vrijeme njegove vlasti odlučeno je ponovno započeti pregovore o kontroli naoružanja s SAD-om u Ženevi. Pregovori su, međutim, počeli tek nakon Černenkove smrti. Kontakti s vladom SAD-a ponovno su uspostavljeni. Ministar vanjskih poslova Andrej Gromyko otputovao je u SAD prije Reagainovog ponovnog izbora 1984. godine na sastanak s njim i dogovorio ponovno pokretanje genferskih pregovora o razoružanju sa svojim američkim kolegom Georgeom Shultzom u januaru 1985. godine. Biograf Gorbačeva, Christian Schmidt-Häuer, piše da je Černenko podržavao približavanje SAD-u zajedno s Gorbačevom. Iste sedmice - u septembru 1984. godine - kada je Politbiro odlučio poslati Gromyka u SAD, kritičar ove politike, načelnik Generalštaba Nikolaj Ogarkov, smijenjen je sa svoje pozicije. Mnogo govori u prilog tome da je Politbiro na tom sastanku u septembru 1984. godine - u vrijeme Černenkove vlasti - odlučio obnoviti dijalog sa SAD-om i smijeniti Ogarkova. Jedini saveznik Ogarkova u tom tijelu, član Politbiroa Grigorij Romanov, sekretar CK za odbranu i zagovornik "čvrste" vanjske politike, bio je tada na službenom putovanju.

Dok se Černenko u domaćoj politici kretao između dogmatika i reformista KPSS-a, i osim smjene Ogarkova nije bilo promjena na vrhu sovjetskog vođstva (jedino je smrt ministra odbrane Dmitrija Ustinova u decembru 1984. godine dovela do imenovanja novog ministra odbrane koji, za razliku od svog prethodnika, nije postao članom Politbiroa), pod Černenkovim vodstvom došlo je od septembra 1984. godine do oprezne revizije konfrontacione sovjetske vanjske politike koja je dovela do odluke o modernizaciji NATO-a i smanjenju napetosti. Nakon izvršenja dvostrukog odluke NATO-a u novembru 1983. godine - još pod Andropovom - napetosti su se značajno pojačale. Kao i njegov nasljednik Gorbačov, Černenko je podržavao približavanje SAD-u, i to iz ekonomskih razloga (odbijao je smanjenje socijalnih programa u korist odbrane), očito kako bi se prevazišle dvosmjerne napetosti. Htio je vratiti politiku opuštanja iz 1970-ih godina. Međutim, ovu politiku je energično provodio tek Gorbačov.

Poput svog prethodnika Andropova, Černenko je bio Generalni sekretar samo kratko vrijeme. Černenko je počeo pušiti kao mladić i uvijek je bio poznat kao strastveni pušač. U starijoj dobi razvio je emfizem pluća. Nakon njegove smrti obavljena je obdukcija u kojoj se otkrilo da je također patio od ciroze jetre i hroničnog hepatitisa. Umro je nakon samo trinaest mjeseci mandata. Njegov nasljednik postao je Mihail Gorbačov.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Wolkogonow, Dmitri (2001). Sedam vođa. Frankfurt na Majni. ISBN 3797307748.
  2. ^ Kölm, Lothar. Šefovi Kremlja - Političko-biografske skice od Lenjina do Gorbačova.