KGB

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Amblem KGB-a

KGB (ruski: Комитет государственной безопасности "Komitet za državnu sigurnost") bio je sovjetska unutrašnja i vanjska obavještajna služba i tajna policija. Postojao je od 1954. do 1991. Njegovo puno ime do 1978. godine bilo je Комитет государственной безопасности при Совете Министров СССР ("Komitet za državnu sigurnost pri Vijeću ministara SSSR-a"), a zatim Комитет государственной безопасности СССР ("Komitet za državnu sigurnost SSSR-a").[1]

Veliki dijelovi struktura KGB-a su se nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine transformirali u današnje ruske službe FSB i SWR. Tajna služba Bjelorusije i dalje nosi naziv KGB.

Historija[uredi | uredi izvor]

Naredba Predsjedništva Vrhovnog Sovjeta o osnivanju KGB-a od 13. marta 1954.

U martu 1946. godine, sva Narodna komesarijata su preimenovana u ministarstva, uključujući i Narodno komesarijat za državnu sigurnost (NKGB), koji je bio podređen NKVD-u. Sada se nazivao "Ministarstvo za državnu sigurnost" (Ministerstvo gossudarstvennoj besopasnosti, MGB) i bio je prethodna organizacija KGB-a.

KGB je nastao u martu 1954. godine iz odjeljenja unutrašnje obaviještajne službe Ministarstva unutrašnjih poslova (MWD) i bio je direktno podređen Sovjetskom savezu ministara. Njegovo sjedište se nalazilo u Moskvi, na Lubjanki. Nakon pokušaja puča u augustu 1991. godine, u kojem je tadašnji šef KGB-a, general Vladimir Kričkov, imao važnu ulogu, general Vadim Viktorovič Bakatin dobio je zadatak da rasformira tu agenciju. 6. novembra 1991. godine, organizacija je prestala postojati. Njene zadatke u Rusiji su, između ostalog, preuzeli Federalna služba bezbjednosti (FSB) i Spoljna obaveštajna služba (SWR) Ruske Federacije. U nezavisnoj Ukrajini, nasljednik ove organizacije nosi naziv Služba bezbjednosti Ukrajine. U Bjelorusiji, tajna služba i dalje nosi naziv KGB.

Dužnosti[uredi | uredi izvor]

Glavno sjedište KGB-a u zgradi "Lubjanka" u Moskvi

Glavne zadatke KGB-a su činila špijunaža u inostranstvu, protušpijunaža, nadzor nad političkim protivnicima unutar Sovjetskog Saveza, kao i osiguranje i zaštita članova partijskog i državnog vrha.

Više nego druge obavještajne agencije, KGB se oslanjao na ljudske izvore odnosno na saznanja dobijena putem vlastitih agenata ili kontakata, dok su zapadni protivnici KGB-a također snažno oslanjali na tehničku špijunažu, elektronsku i telekomunikacijsku obavještajnu djelatnost.

Organizacija i uprava[uredi | uredi izvor]

KGB je bio podijeljen na glavne uprave i uprave. Najvažnije su bile:

Prva glavna uprava (PGU) (Obavještajna uprava inostranstva)[uredi | uredi izvor]

Bila je odgovorna za prikupljanje tajnih informacija izvan granica Sovjetskog Saveza. Bila je nadležna za sve KGB rezidencije u sovjetskim ambasadama u inostranstvu, kao i za špijunske mreže. Nakon raspuštanja KGB-a, PGU je postala odvojena nasljednica KGB-a pored FSB-a, poznata kao SWR (Obavještajna služba inostranstva).

Druga glavna uprava (WGU)[uredi | uredi izvor]

Bla je zadužena za protušpijunažu i nadzor stranih turista i diplomata u Sovjetskom Savezu. Prije osnivanja Pete glavne uprave, djelomično je obavljala i njene zadatke.

Treća glavna uprava (TGU) (Vojne snage)[uredi | uredi izvor]

Bavila se vojnom protušpijunažom i političkim nadzorom u sovjetskim vojnim snagama, uključujući vojnu obavještajnu službu GRU, koja je bila podređena Generalštabu i bila samostalna. Međutim, KGB je također imao osoblje u vojnim snagama koje su, u skladu s njihovim zadacima, radile u uniformi u vojnim jedinicama, ali su bile podređene KGB-u, a ne vođstvu vojske (tradicijski naziv "Posebni odjel").

Četvrta uprava (Zaštita transporta)[uredi | uredi izvor]

Peta glavna uprava ("politička policija")[uredi | uredi izvor]

Osnovana je tek 1967. kao odgovor na sve veće "ideološke probleme" i preuzela je zadatke kontrole duhovne slobode stanovništva, posebno neslavenskih manjina u Sovjetskom Savezu, crkve, kulturnog i sportskog života i intelektualne elite s ciljem suzbijanja disidenata. "Ideološki problem" je Leonid Mlechin sažeo u riječima: "Čim nestane straha, totalitarni režim se urušava". Kao rezultat toga, došlo je do pojačane kontrole medija i povećanja ograničenja putovanja za Ruse.

Šesta uprava[uredi | uredi izvor]

Bavila se protušpijunskom zaštitom ekonomije i zaštitom industrije, uključujući kontrolu i nadzor osoba koje su radile u privredi.

Sedma uprava[uredi | uredi izvor]

Bila je zadužena za nadzor i opremanje odgovarajuće tehničke opreme za nadzor.

Osma glavna uprava[uredi | uredi izvor]

Bila je odgovorna za telekomunikacije. Bila je odgovorna za kriptografiju u svim glavnim upravama, posebno u vezi s KGB rezidencijama Prve glavne uprave u inostranstvu, i razvijala je telekomunikacijsku opremu.

Deveta uprava[uredi | uredi izvor]

Bavila se zaštitom ličnosti i pružanjem usluga osoblja visokorangiranih funkcionera i njihovih porodica.

Petnaesta uprava (Sigurnost vladinih instalacija)[uredi | uredi izvor]

Šesnaesta uprava (SIGINT i nadzor komunikacija)[uredi | uredi izvor]

Glavna uprava graničnih trupa[uredi | uredi izvor]

Odgovorna je za granične trupe Sovjetskog Saveza od 1957. godine.

Direktori KGB-a[uredi | uredi izvor]

Identifikacijska kartica predsjednika KGB-a SSSR-a, Jurija Andropova

Stvarni ili navodni agenti KGB-a[uredi | uredi izvor]

  • Vladimir Vladimirovič Putin, trenutni predsjednik Rusije.
  • Alger Hiss se sumnjiči da je špijunirao za KGB, ali to nikada nije potpuno dokazano.
  • Robert Hanssen je kao zaposlenik FBI-a snabdijevao KGB informacijama o američkoj protuobavještajnoj aktivnosti.
  • Aldrich Ames je bio krtica KGB-a u CIA-i.
  • George Blake
  • Jack Barsky
  • tzv. Cambridge Five (npr. Kim Philby) bili su među najvažnijim i najuspješnijim dvostrukim agentima za vrijeme Drugog svjetskog rata.
  • Ahmad Mogharebi, iranski general i sovjetski špijun. Bio je pogubljen 25. decembra 1977. nakon što su ga agenti SAVAK-a, iranskog tajnog policijskog servisa, otkrili. Ahmad Mogharebi je radio za KGB više od 30 godina prije nego što je bio otkriven.
  • Bogdan Nikolajevič Stašinski, sovjetski KGB-agent, atentator i prebježnik.
  • Yasser Arafat, bivši lider PLO-a.[3]
  • James Jesus Angleton, šef CIA-ine protuobavještajne službe, živio je u stalnom strahu da će KGB postaviti "krtice" na dvije ključne pozicije: u vlastitom odjelu i u protuobavještajnoj službi Federalnog istražnog biroa (FBI). S dvoje agenata, KGB bi mogao kontrolisati ili biti upoznat s akcijama protiv vlastitih špijuna i tako ih zaštititi. Također, protuobavještajna služba imala je zadatak sušiti izvore stranih obavještajnih službi, a "krtice" na tim pozicijama postale bi privlačne tačke za dvostruke agente. Nakon otkrivanja Ames-a i Hanssena, Angletonove strahove odjednom su dobile utemeljenje, iako ga se prije smatralo blago paranoičnim.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Barron, John. KGB. Rad i organizacije sovjetske obaviještajne službe između Istoka i Zapada.
  2. ^ "Tajni državni komitet je..."
  3. ^ "KGB-ov čovjek".