Makartizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Propagandni antikomunistički strip iz 1047.

Makartizam (engl. McCarthyism) je totalitaristička i antidemokratska faza u američkoj povijesti koji u najširem smislu označava neopravdano optuživanje nekog pojedinca, organizacije ili društvene grupe za subverziju i/ili ekstremizam. U užem smislu se pod time podrazumijeva antikomunistička histerija koju su državni organi SAD-a u drugoj polovici 1940-ih i 1950-ih pokrenula protiv ljevičara, optuživanih da kao stvarni ili prikriveni sljedbenici komunističke ideje "nastoje SAD podvrgnuti pod vlast Sovjetskog Saveza".

Ime je dobila po republikanskom senatoru Josephu McCarthyju, koji je početkom 1950-ih u okvviru Trumanove doktrine postao ideoški portparol vladajuće politike i stekao medijsku popularnost senzacionalnim, ali nikada dokazanim, optužbama da federalna vlada vrvi od sovjetskih agenata. Pod izrazom "makartizam" se, međutim, podrazumijevaju i događaji koji su otpočeli ranije, odnosno eskalacijom hladnog rata i početkom tzv. Druge crvene panike (Red Scare) 1947. godine, a koje su svoj krajnji odraz dobile kroz nove, represivne zakone usmjerene protiv komunističkih i ljevičarskih organizacija, bjesomučnoj propagandnoj kampanji protiv "crvenih subverzivaca", te kroz formalne i neformalne čistke[1] kako u tijelima državne uprave, tako i u privatnim kompanijama. Do jenjavanja kampanje, koja se kasnije nazivala i makartističkim progonima, je došlo pred kraj 1950-ih[2], kada je u javnosti postepeno počelo prevladavati mišljenje kako se suzbijanje navodne komunističke 'subverzije' izrodilo u nepotreban lov na vještice i opasno potkopavanje ljudskih prava i sloboda, ali je makartizam s većim ili manjim amplitudama prisutan do naših dana[3] - na primjer progon Julianea Assangea.i Edwarda Snowdena

Kontrola[uredi | uredi izvor]

Julius i Ethel Rosenberg. žrtve makartizma

Tokom ere makartizma, nakon Drugog svjetskog rata, na hiljade Amerikanaca su bili optuženi da su komunisti ili simpatizeri komunista, i bili podvrgnuti agresivnim istragama i saslušanjima pred vladinim ili privatničkim odborima, panelima, komitetima i agencijama. Glavna meta ovih sumnjičenja su bili zaposleni u državnom sektoru, u sektoru industrije zabave, prosvjetari i sindikalni aktivisti. Sumnje su često uzimane u obzir uprkos nedovoljnim ili sumnjivim dokazima, a nivo prijetnje koju su predstavljali stvarni ili navodni ljevičarski stavovi i aktivnosti je često značajno preuveličavan. Mnogi ljudi su ostali bez posla, uništene su im karijere, pa čak su i zatvarani i likvidirani. Većina ovih kazni je došlo na montiranim procesima sa presudama od kojih su neke kasnije ukinute, zakona koji su neki kasnije čak proglašeni neustavnim[4], protivzakonitih otkaza i vanpravnih procedura.

Među najpoznatijim primjerima makartizma su sramotni govori, istrage i saslušanja koja je sprovodio senator Joseph McCarthy lično; Holivudska crna lista, povezana sa saslušanjima koje je sprovodio Dom Komiteta za neameričke aktivnosti; i razne antikomunističke aktivnosti Federalnog istražnog biroa (FBI) pod vođstvom direktora J. Edgara Hoovera (E. Huver). U opsežnim isražnim procesima protiv svih zaposlenih, temeljenim na "osnovanim sumnjama" i na anonimnim izvorima kojima se nisu mogli suprostaviti. I nakon što je McCarthy bio diskreditiran, jer nije znao stati sa svojom mitomanskim ponašanjem. nastavilo se sa strahovladom, od uvođenja cenzure u Senatu u decembru 1954. do nesretnog istraživanja u amerričkoj vojsci koju je počela sprovoditi kongresna istražna komisija u aprilu iste godine. Ime McCarthya se povezuje sa tom strahovladom prvenstveno zbog njegove dominacije u mass-medijima, ali sigurno nije bio najvažniji eksponent Makartizam je bio široko rasprostranjen društveni i kulturni fenomen koji je uticao na sve nivoe društva i uzrokovao ozbiljne posljedice u Sjedinjenim Državama.

Procesi[uredi | uredi izvor]

Javnosti najvidljiviji mehanizmi makartizma bili su procesi optuženima da su komunistički agenti u vlasti. Dva najpoznatija procesa su protiv Algera Hissa (postupak protiv njega počeo prije nego što je McCarthy počeo objavljivati svoju famoznu čistku), koji nije direktno bio optužen za špijunažu, te proitiv Julius i Ethel Rosenberg, koji je završio smrtnom presudom. Ti očito montirani procesi su se bazirali na podacima informatora, poput Whittakera Chambersa u slučaju Hiss i Klausa Fuchsa, Harrya Golda i Davida Greenglassa, čije ispovijedi i svjedočenja, u nedostatku dokaza, su bili bitni u slučaju Rosenberg[5].

Krstaški antikomunistčki rat McCarthya zadobiva udarce u aprilu 1954, kada osnovni komitet Senata koji se bavio istragama komunista: Senatski potkomitet za unutrašnju bezbjednost Sjedinjenih Država (SISS, koji je osnovan 1950. i bio je zadužen za osiguranje sprovođenja zakona koji su se ticali „špijunaže, sabotaže i zaštite unutrašnje bezbednosti Sjedinjenih Država“) kojim je on predsjedavao u saslušavanju pripadnika vojske, Makartijev način sprovođenja ove istrage, uključujući i niz uvreda upućenih jednom brigadnom generalu, kada su Vojska i Makarti 36 dana razmjenjivali optužbe i protivoptužbe pred očima televizijske javnosti pa iako ova saslušanja nisu dovela do konkretnih ishoda, ovakvo medijsko eksponiranje McCartya stvorilo je jako negativn sliku o njemu i dovelo do oštrog pada njegove popularnosti[6]. Štampa je okrenula ploču i počela pisati kako je on uniŝtio mnoge živote s optužbama bez ikakvog dokaza, a u čestim slučajevima i s lažnim dokazima, ali poredak koji je doeo do svega ovoga se nisu usudili spomnjati.

Čistke u Hollywoodu[uredi | uredi izvor]

Hollywood, u kojme su radilii mnogi Evropljani simpatizeri ljevice prisiljeni na emigraciju pred naci-fašizmo, doživili su napade, ali ne samo oni, već mnoštvo liberalnih američkih glumaca, scenarista i režisera, od kojih se holivodska filmska produkcija dugo nije oporavila. Sa uvođenjem cenzure i "pravila" (npr. da se u svakom filmu mora vidjeti američka zastava ili o optimističkom završetku) koja su postala konstanta, dovelo je do velikog pada u kvaliteti filmova, koji, unatoč renesnse 1970-ih, traje do danas[7].

Chaplin The Kid edit.jpg

Charlie Chaplin, koji se suočio 1947. sa protestima u mnogim američkim gradovima zbog crne komedije Gospodin Verdoux (1947), u kojoj je izrazio svoje poglede na kapitalizam,, ne zaboravljajuċi i socijalno angažirana Moderna vremena je mnogo ranije već na meti američkih vlastodržaca. a kada se zauzeo za žrtve čistki, odmah je optužen za antiameričku aktivnost, a FBI mu čak poništava ulaznu vizu na engleskom pasošu kada je 1952. napusto SAD nakratko otišavši u Evropu. Uglavnom njegova filmska kamera se u Americi ugasila iako nije bio proglašen krivim za biloo koji prekršaj.

Walt Disney još 24. oktobra 1947. u svjedočenju pre Komisijom za antiameričku aktinost govori o štrajku Herberta Sorrella, Davida Hilbermana i Williama Pomerancea za vrijeme rada na filmu Dumbo , koje se sumnjičilo da su komunisti. Edward Dmytryk i Elia Kazan su prisiljeni da denunciraju svoje kolege. Ispitivani su i Robert Taylor, Louis B. Mayer, Adolphe Menjou i Gary Cooper. Kompozitoru filmske muzike Elmeru Bernsteinu je onemogućeno da radi za produkcije prve razine. I Arthur Miller je bio pod istragom pa je na kraju i Marilyn Monroe, supruga pisca, tražila pomoć od Johna Kennedyja. Poznati scenarista Dalton Trumbo je bio optužen da je bio član Komunističke partije Amerike pa se sklonio u Meksiko, ali je ipak nastavio pisati senarije pod lažnim imenom dok ga Kirk Douglas nije sa filmom Spartak javno vratio na američku scenu.

U filmskoj industriji preko trista glumaca, pisaca i režisera nije moglo da radi u Sjedinjenim Državama usled nezvanične Holivudske crne liste. Crne liste su bile na snazi širom zabavne industrije, u univerzitetima i školama na svim nivoima, u pravničkoj profesiji, i u mnogim drugim oblastima[8]

I naučenjaci na udaru[uredi | uredi izvor]

Pod prismotrom su bili i mnogi naučenjaci, pa tako i slobodooljubivi Albert Einstein koji se pobunio protiv zloupotrebe atomske energije (atomska bomba) te Linus Pauling kome su 1952. uzeli pasoš, da bi mu ga vratili kada je dobo Nobelovu nagradu za hemiju. Tu je zatim Robert Openheimer, naučni direktor Projekta Menhetn, bezbednosna ovlašćenja opozvana[9]

Makartizam kao opċi koncept[uredi | uredi izvor]

Od vremena "crvene panike" kada se javno isticao Joseph McCarthy, termin makartizam je ušao u opću upotrebu za masovne procese, persekucije, opću medijsku manipulaciju i kao recept za stvaranje općeg konformizma prema službenom političkom djelovanju. Vrhunac licemjernog cinizma jeste opis makartizma od strane glavnog vinovnika, bivšeg predsjednika Trumana, koji 1953. napada tadašnju Eisenhowerou vlast::

Sada je evidentno da je trenutna administracija, iz političkih razloga, u potpunosti prihvatila makartizam. Ne govorim o senatoru iz Viskonsina. On je bitan samo utoliko što je izraz po njemu dobio ime. Radi se o iskvarivanju istine, napuštanju nužnog postupka prava. Radi se o korišćenju velike laži i neosnovane optužbe protiv bilo kog državljanina u ime amerikanizma ili bezbednosti. Radi se o tome da moć stiču demagozi koji žive na neistini; radi se o širenju straha i uništenju vere u svakom nivou društva.

U dramskom djelu Iskušenje ili Vještice iz Salema (The Crucible, 1953) Arthur Miller korist proces vješticama iz Salema kao metaforu za makartizam, sugerirajući da se proces odmazde može dogoditi u svakom trenu i bilo kojem mjestu. Distopijski roman Fahrenheit 451 Raya Bradburyja (1953) isto tretira ova opća temu.

I nakon ere McCarthyja, Eisenhower sa svojom doktrinom nastavlja istu politku, a kroz svo to vrijeme, do današnjih dana američki makartizam stalno funkcionira sa većim ili manjim intezitetom. Ne može se preskočiti činjenica da SAD od tada ima sve simptome policijske države sa politički strogo kontroliranim građanima i reperkusijama prema 'nepodobnima', a naročito nakon rušenja Twinsa. Na primjer, 2003. nulta tolerancija prema pripadnicima filmske i televizijske industrije koji su se suprostavljali američkoj agresiji na Irak. Mnogi su bili optuženi da su 'antiamerikanci', 'nepatrioti' jer su javno iskazali prigovor savjesti ili što su samo izrekli svoj pogled suprotan od vlastodržaca. Neki od njih, uključujući slavnog novinara Petera Arnetta i producenta Eda Gernona[10], koji, optuženi od svojih šefova, bivaju otpušteni bez ikakve nadoknade, a o divljačkom obračunu sa demonstratima ima previše video snimaka a da nikad nitko od policije nije procesuisan.


Povezano[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Caute, David, The Great Fear: The Anti-Communist Purge Under Truman and Eisenhower, Simon & Schuster, 1978, ISBN 0-671-22682-7
  2. ^ Freeland, Richard M. (1970). The Truman Doctrine and the Origins of McCarthyism. Alfred A. Knopf, Inc. стр.
  3. ^ Wilde, Ann (2009-02-09), McCarthyism, Oxford University Press, pristupljeno 2022-02-02 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ Npr. Zakon o „zakletvi lojalnosti“ u Kaliforniji, koji je 1967. proglašen neustavnim: Fried, Albert, McCarthyism, The Great American Red Scare: A Documentary History, Oxford University Press, 1997, ISBN 0-19-509701-7., str. 124.
  5. ^ Pax Atomica—or Pox Atomica—at the End of the Cold War, Routledge, 2016-09-13, str. 304–338, ISBN 978-1-315-50977-8, pristupljeno 2022-02-02 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. ^ Fried 1990, ibidem str. 138.
  7. ^ ·De Fiores, Claudio, Il fragile scudo della Costituzione. L'occhio del cinema sulla violazione dei diritti al tempo del maccartismo, Editoriale Scientifica, 2017, ISBN 978-88-9391-123-8
  8. ^ Schrecker, Ellen (1998). Many Are the Crimes: McCarthyism in America. Little, Brown. ISBN 978-0-316-77470-3., str. 267.
  9. ^ Schrecker, Ellen (2002). The Age of McCarthyism: A Brief History with Documents (2d izd.). Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-312-29425-0. str. 47.
  10. ^ gainsbourg: puppetry in the musical biopic, Routledge, 2013-12-17, str. 273–287, ISBN 978-0-203-38457-2, pristupljeno 2022-02-02 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)