6. vijek

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Mileniji:

| 1. milenij p. n. e. | 1. milenij | 2. milenij |

Vijekovi:

| 4. vijek | 5. vijek | 6. vijek | 7. vijek | 8. vijek |

Decenije:

500-te | 510-e | 520-e | 530-e | 540-e | 550-e | 560-e | 570-e | 580-e | 590-e

6. vijek je razdoblje koje je trajalo od 501. do 600. godine. U Evropi se tradicionalno smatra dijelom ranog srednjeg vijeka, a ponekad i završnim periodom tzv. kasne antike.

Svijet na početku 6. vijeka

Pregled[uredi | uredi izvor]

Za istočnu hemisferu u 5. vijeku je karakteristični pokušaji da se ukloni politički vakuum nastao raspadom velikih carstava u prethodnim vijekovima, i to njihovom obnovom; u tome su različite države na različitim dijelovima kontinenta imale različitog uspjeha. Na krajnjem zapadu Eurazije se nedavna propast Zapadnog Rimskog Carstva je stvorila politički, a sa njime i religijski i kulturni jaz Zapadne Evrope kojom su vladali heterogeni i uglavnom arijanski germanski vladari sa Istočnim Rimskim Carstvom čiji su vladari nastojali svoj autoritet očuvati i kroz nametanje stroge kršćanske ortodoksije; pod carem Justinijanom su ti procesi za posljedicu imali zatvaranje posljednjih škola antičke filozofije te se 5. vijek zbog toga ponekad smatra pravim završetkom antike. Justinijanovo nastojanje da se taj jaz prebrodi kroz obnovu Rimskog carstva se pretvorio u niz ambicioznih vojnih pohoda s ciljem da se nekadašnje zapadne teritorije pripoje njegovom carstvu; oni su imali različite rezultate - Vandalsko i Ostrogotsko Kraljevstvo su tako uništeni i pripojeni Carstvu; potonje je međutim pružalo žestok otpor u ratu koji je temeljito opustošio Italiju i uništio mnoge elemente tamošnje civilizacije. Izbijanje Justinijanove kuge kao i oportunistički napadi Sasanidskog carstva na istočnorimske granice su potpuno iscrpili Carstvo; ono se zbog toga u drugoj polovici 6. vijeka više nije moglo opirati tzv. drugom valu Velike seobe naroda, odnosno invaziji Langobarda koji su zauzeli najveći dio Italije te prodorima Avara i Slavena na Balkan. Istočnorimska slabost, kao i zauzetost susjednih Franaka u bratoubilačkom dinastijskom ratu Merovinga je omogućila Vizigotskom Kraljevstvu da postigne mir, stabilnost i relativni prosperitet.

Na Dalekom istoku je relativna stabilnost podijeljene Kine u periodu Južnih i Sjevernih dinastija okončana kada su sredinom vijeka niz seljačkih ustanaka, vojničkih pobuna i dinastijskih sukoba doveli do pada Južne dinastije dinastije Liang, odnosno cijepanja sjeverne Kine pod dinastijom Sjeverni Wei na dvije države - Zapadni Wei i Istočni Wei. Razdoblje razdvojenosti Kine na tri velika entiteta, međutim, nije dugo potrajalo; sjeverozapadna kineska država, kojom je zavladala dinastija Sjeverni Zhou je već nakon jedne generacije ponovno ujedinila sjevernu Kinu. Nju je ubrzo nakon toga svrgnula nova dinastija Sui čiji je vladar isto tako brzo pokrenuo pohod kojim je pokorena dinastija Chen, posljednja od Južnih dinastija, i ponovno uspostavljeno političko jedinstvo carske Kine nakon gotovo četiri vijeka. Tim je procesima prilično pomoglo dalje jačanje budizma u Kini koga su vladari nastojali iskoristiti kao ideološko opravdanje procesa centralizacije vlasti. Iz Kine se budizam nastavljao širiti na druga područja; tu se posebno ističe Koreja gdje je u državi Baekje proglašen državnom religijom, ali i Japan gdje je u tzv. Asuka periodu došlo do stvaranja japanske države u modernom smislu.

Glavni događaji i razvoji[uredi | uredi izvor]

Važnije osobe[uredi | uredi izvor]

Izumi i otkrića[uredi | uredi izvor]

  • Uvedena era Anno domini, koja služi za brojanje godina u većini današnjih zemalja.
  • toaletni papir (u Kini; prvi spomen u literaturi; vjeruje se da je bio korišten vijekovima prije)
  • svila (u Bizantu; dovedena iz Kine)