Štokavsko narječje

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu

Štokavsko narječje je prestižno narječje koje je baza za standardne jezike: bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski. Njegov naziv dolazi iz oblika upitne zamjenice "što" u zapadnom štokavskom (ili "šta" u istočnom štokavskom), za razliku od kajkavskog i čakavskog (kaj i ča također znače "šta").

Štokavski se govori u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, većem dijelu Hrvatske, kao i južnim dijelovima Gradišća, Austrija. Glavne poddivizije Štokavskog su zasnovane na dva principa: jedan je da li je poddijalekt staroštokavski ili novoštokavski, različiti naglasci slavenskog fonema jat su izmijenjeni. Moderna dialektologija općenito prepoznaje sedam štokavskih poddijalekata.

Rana historija[uredi | uredi izvor]

Štokavski dijalekti prije migracija u 16. vijeku, razlikuju se zapadni i istočni štokavski

Protoštokavski idiom pojavio se u 12. vijeku. U narednih vijek ili dva, štokavski je podijeljen u dvije zone: zapadna, koja je pokrivala veći dio Bosne i Hercegovine i Slavonije u Hrvatskoj, i istočna, dominantna u manjim istočnim dijelovima Bosne i Hercegovine i većim dijelovima Crne Gore i Srbije. Zapadni štokavski je principijelno karakteriziran kao troakcentni sistem, dok je istočni štokavski označen po dvoakcentnom sistemu. Prema istraživanju historijskih lingvista, staroštokavski je bio veoma dobro uspostavljen do sredine 15. vijeka. U ovom periodu bio je i dalje pomiješan sa crkvenoslavenskim do određenog stepena.

Sprva je štokavski dijalekt prekrivao značajno manju površinu nego što je to danas slučaj, što znači da se štokavski govor raširio u zadnjih pet vijekova, preplavljajući teritorij na račun čakavskog i kajkavskog govora. Moderna površinska raspodjela ova tri dijalekta kao i njihovog unutarnjeg raslojavanja (štokavski i čakavski posebno) primarno je rezultat migracija koje je uzrokovalo širenje Osmanlijskog carstva na Balkanu. Raseljenički valovi su posebno bili snažni od 16–18. vijeka, dovodeći do velikosežnih lingvističkih i etničkih promjena u centralnom južnoslavenskom području.

Dosad najbrojnije, pokretne i ekspanzionističke migracije bile su one u ijekavsko-štokavskih govornika istočne Hercegovine, koji su poplavili većinu zapadne Srbije, više područja istočne i zapadne Bosne, veće dijelove Hrvatske (Banovina, Kordun, Lika, dijelovi Gorskog kotara, kontinentalni dijelovi sjeverne Dalmacije, neka mjesta sjeverno od Kupe, dijelove Slavonije, jugoistočnu Baranju itd.). Ovo je razlog zašto je istočnoheregovački dijalekt najviše korišten štokavski dijalekt danas, a razlog nošenja tog naziva je opisivanje područja porijekla. Ove migracije su također igrale ključnu ulogu u širenju novoštokavskih inovacija.

Veza sa susjednim narječjima[uredi | uredi izvor]

Štokavski je okarakterisan po većem broju karakterističnim historijskim promjenama glasova, promjenama naglaska, promjenama u infleksiji, morfologiji i sintaksi. Neke od ovih izoglosa nisu isključive i također su dijeljene od strane susjednih dijalekata, a neki od njih se uglavnom, ali ne u potpunosti prostiru na cijelom štokavskom području. Razlike između štokavskog i nepovezanih, susjednih bugarskomakedonskih dijalekata su jasne, dok su razlike sa povezanim dijalektima (čakavski i kajkavski) mnogo tečnije i zajednički utjecaj različitih subdijalekata igra mnogo prominentniju ulogu.

Glavni snop izoglasa odvaja slovenski jezik i kajkavski jezik na jednu stranu te štokavski jezik i čakavsko narječje na drugu. Ovo su:[1]

  1. dugosilazni akcent novijeg porijekla (neocirkumfleks)
  2. razvoj grupe konsonanta rj (nasuprot konsonanta /r/) od ranijeg mehkog /r'/ prije vokala (npr. morjem, zorja)
  3. refleksi od /o/ ili /ọ/ iz starog protoslavenskog nazalnog samoglasnika /ǫ/, a ne /u/
  4. infleksioni morfemi -o (nasuprot -ojo) u jednini instrumentala od a-deklinacije

Ostale karakteristike koje odvajaju kajkavski od štokavskog, osim pokazne/upitne zamjenice kaj (u odnosu na što/šta što se koristi u štokavskom), su:[2]

  1. refleks starog polusamoglasnika /ẹ/ (npr. dẹn < protoslav. *dьnь, pẹs < protoslav. *pьsъ); zatvoreno /ẹ/ se pojavljuje kao jat refleks
  2. zadržavanje na kraju riječi -l (npr. došel, usporedba: št. došao)
  3. početak riječi u- postaje v- (npr. vuho, vuzel, vozek)
  4. fonemizacija afrikata /č/ i /ć/ na neku formu međuvrijednosti
  5. genitiv množine muških imenica ima morfem(e) -of / -ef
  6. sinkretizirani dativ, lokativ i instrumental množine ima završetak -ami
  7. završetak -me u množini prvog lica prezenta (npr. vidime)
  8. Dodatak š u formiranju pridjevskog komparativa (npr. debleši, slabeši)
  9. supin
  10. formiranje budućeg vremena u formi bom/bum došel, došla, došlo

Karakteristike koje razlikuju čakavski od štokavskog, pored pokazne/upitne zamjenice ča, su:[2]

  1. očuvanje višetonskog tronaglasnog sistema
  2. vokalizacija od weak jers (npr. malin/melin < protoslav. *mъlinъ; usporedba: št. mlin)
  3. samoglasnik /a/ nasuprot /e/ nakon nepčanih suglasnika /j/, /č/, /ž/ (npr. Čk. jazik/zajik : Št. jezik, Čk. počati : Št. početi, Čk. žaja : Št. želja)
  4. pojava ekstremnonepčanih /t'/ ili /ć'/ (< ranije /t'/) i /j/ (< ranije /d'/) ili u slobodnim pozicijama ili u grupama št', žd'
  5. depalatalizacija od /n'/ i /l'/
  6. /ž/ umjesto /dʒ/ (usporedba Čk. žep : Št. džep)
  7. /č/ > /š/ (usporedba Čk. maška : Št. mačka)
  8. suglasničke grupe početka riječi čr-, čri-, čre- (usporedba Čk. črivo/črevo : Št. cr(ij)evo, Čk. črn : Št. crn)
  9. sadašnji kondicional sa biš u jednini drugog lica
  10. ne-sinkretizirani dativ, lokativ i instrumental množine

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Prema citatu Šablon:Harvcoltxt
  2. ^ a b Prema citatu Šablon:Harvcoltxt

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]