Katari

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Paulicianizam i Evropa
Mapa koja označava rute katarskih kastela (plavi kvadrati i linije) u Južnoj Francuskoj oko prijelaza uj 13. stoljeće
Progon (golih) Katara iz Karkasonа, 1209.

Katari i katarizam (grč. καθαροί - katharoi = čisti) su oznake za srednjevjekovni kršćanski dualistički ili gnostički preporodni[1] pokret koji je napredovao u nekim oblastima Evrope, a posebno u Sjevernoj Italiji, Južnoj Francuskoj i na Balkanu, uključujući i Bosnu, između 12. i 14. stoljeća. Katarska vjerovanja varirala su između zajednica, jer katarizam je u početku poučavali asketski svećenici koji su postavili nekoliko smjernica. Katolička crkva osudila je takvu praksu, uključujući i konsolamentni ritual, kojim su kršteni podizani na status katarskih 'prefekta'.[2]

Katarizam je imao svoje korijene u pavlicianizmu – pokretu u Ermeniji i istočnoj bizantijskoj Anadoliji i bogumilstvu Prvog bugarskog carstva,[3] koji su bili pod uticajem paulikijana koje je Bizantija preselila u Trakiju (Filipopolis).

Iako se pojam "Katar" (izvorno: Catar) stoljećima koristi za identifikaciju pokreta, bez obzira da li se sam pokret identificirao sa ovim imenom, pitanje njihovog imenovanja još uvijek je diskutabilno. U katarskim tekstovima, termini "Good men" (Bons hommes) ili "dobri kršćani" su opća samoidentifikacija, asocirajući i na srednjovjekovni naziv „Dobri Bošnjanini“.

Ideja o dva Boga ili principa, od kojih je jedan dobar, a drugi zao, bila je u središtu katarskih uvjerenja. Dobri Bog je Bog Novog zavjeta i tvorac duhovnog carstva, u suprotnosti sa zlom Starog zavjeta gdje je katarski Bog-tvorac fizičkog svijeta, a posebno njihovi progonitelji, identifikovani kao Sotona. Sva vidljiva materija, uključujući i ljudsko tijelo, su zlo koje je Bog stvorio; stvar je stoga uprljana sa sinom. Ovo je bila antiteza monoteističke Katoličke crkve, čiji je osnovni princip da postoji samo jedan Bog, koji je stvorio sve stvari vidljive i nevidljive. Katari su kroz ljudske duhove bili bespolni duhovi anđela, zarobljeni u fizičkom stvaranju Boga zla, prokleta da bude reinkarnacija dok katarski vjernici postižu spasenje u ritualu zvanom Konzolament.

Od samog početka svoje vladavine, papa Inocentije III pokušavao je da okonča katarizam slanjem misionara i uvjeravanjem lokalnih vlasti da djeluju protiv njih. Godine 1208, papin izaslanik Pierre de Castelnau je ubijen, vraćajući se u Rim nakon ekskomunikacije grofa Raymond VI Toulouskog, koja je, po njegovom mišljenju, bila previše blaga sa Katare. Papa Inocentije III tada napušta opciju slanja misionara i pravnika, izjavio je Pierre de Castelnau, kršćanski mučenik i pokrenuo Katarski Crusade koja je učinila sve, ali je okončala katarizam.

Vjerovanja[uredi | uredi izvor]

[[Datoteka:Inkvisisjonen.jpg|thumb|“Heretičke“ knjige Katara, spaljivali su zaduženi misionari Katoličke crkve Vjerovanja Katari su počivala na aksiomu da u svakom čoveku postoji biće božanske svejtlosti. Ta svjetlost je, po njima, bila duh, koji je zarobljen u ovozemaljsku iskvarenost, koja je utjelovljena u materijalnom svijetu. Taj iskvareni svijet je stvorilo niža božanstva, ali taj svijet, sam po sebi, nije “pravi Bog”, iako se (u tom svijetu) predstavlja kao “jedan i jedini”. Katari to niže božanstvo poistovječuju sa Satanom. U suštini, onog Boga koga slavi rimska crkva, Katari su smatrali lažnim i da je takva crkva propala u materijalnu iskvarenost. Cilj katarskog učenja bio je oslobađenje ograničenosti duhovnih dometa i iskvarenosti materijalne egzistencije. Put oslobođenja je najprije podrazumijevao buđenje iz srednjevekovne “društvene stvarnosti” sa njenim crkvenim dogmama, i hijerarhijskim strukturama. Svoje mrtve, Katari nisu sahranjivali na crkvenim grobljima, nego u prirodnom okruženju. Postoje pisani podaci da se Katari

"ne brinu o ukopu mrtvih u crkvu ili groblje, izuzevši slučajeve kada se prikriju, govoreći da je bolje pokopavati se na drugim mjestima...Tako oni često i urede, da budu pokopani u polju ili voćnjaku".

U regenburškom Kodu X5 iz 15. stoljeća, za Valdeneze , navodi se:

"Oni ne priznaju crkveni pokop, nego govore i vjeruju, da se jednako može pokopavati posvuda. Oni također ne vjeruju da je groblje više sveto nego njiva ili koje drugo mjesto, voćnjak ili koja mu draga zemlja".[4]

Hstorija[uredi | uredi izvor]

[[Datoteka:Pedro_Berruguete_Saint_Dominic_Presiding_over_an_Auto-da-fe_1495.jpg|mini|thum|right|Sveti Dominik je predsjedavao inkvizicijom protiv Katara, 1459.]]

Katarska vjerovanja izvorno potiču od bogumila sa Balkana, a na zapad su se, preko Dalmacije, proširila prema Sjevernoj Italiji i Francuskoj. Zabilježeno je da su mnogi [[Slaveni|slavenski apokrifi prevođeni na latinski i širili se su među Katarima.[5] Takođe je postojala i određena idejna sličnost sa ranim pavlićanima sa Bliskog Istoka i Trakije Prvi zabilježeni katar se pojavio u Limuzenu između 1012. i 1020. Nekoliko ih je otkriveno i ubijeno u Touluseu 1022. Sinod u Beču (1028.) i Touluseu (1056.) je osudio je rastuće učenje, a propovijednici su ubrzo poslani na teren da suzbiju katarsku doktrinu. Unatoč svemu, katarstvo je ipak nastavilo da se širi, zahvaljujući putujućim trubadurima, a na današnjem jugu Francuske su stekli čvrsto uporište pod zaštitom Viljema, vojvode od Akvitanije (Aquitaine), brojnih grofova iz Tuluza i značajnih krugova tamošnjeg plemstva. Jedno od uporišta nalazilo se u Karkasonu, kojim su upravljali čuveni Trenkaveli. U to vrijeme, oblast Langdok (u kojoj se govorio oksitanski jezik) BILA je bila čuvena po visokoj kulturi, toleranciji i slobodoumlju. Smatra se da su katari doprineli emancipaciji umJetnosti, jer su u južnoj Francuskoj trubaduri stvorili širok spektar literarnih pravaca, dok je na sjeveru, gdje je katarstvo bilo slabo prihvaćeno, poezija trubadura uglavnom bila šablonska, uglsvno mposvećena slavnim bitkama aristokratije.[6] Katari su odbijali plaćanje poreza rimskoj crkvi i upornmo se bunili protiv njene iskvarenosti. Inače, pokret nije imao centar i poznato je da ih je bilo još i u oblastima koje su danas delovi Italije, Njemačke, Francuske, Španije, pa i Engleske.

Sabor u Sen Feliksu[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Sabor u Sen Feliksu

Značajna godina u katarskoj historiji je 1167., kada je održan sabor u Sen Feliksu (Saint-Félix-Lauragais), na kojem se odlučivalo o teritorijalnom razgraničenju katarskih crkvi[7]. Saboru, koji predstavlja značajnu tačku u razvoju evropskog dualističkog kršćanstva, prisustvovali su brojni predstavnici katarskih zajednica Langdoka, Lombardije, Francuske i Katalonije, a predsjedavao je Otac Nikita, bogumilski poglavar Konstantinopolja.

Godine 1179. održan je Treći lateranski koncil katoličke crkve, na kojem su heretici izopćeni i stavljeni u nadležnost svjetovnih vlasti koje su ih dužne progoniti.[8]

Katarski krstaški rat[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Katarski krstaški rat
Spaljivanje Katara na lomači.

Početkom 13. stoljeća, protiv Katara, crkva preduzima ofanzivu. Crkva je 1209. godine osnovala red svetog Franje koji ističu evanđeosko siromaštvo i nastoji onemogućiti katarsku propagandu protiv bogastva crkve. Takođe potvrđuje red svetog Domenika, koji je usmjeren na preobraćanje „bezbožnika“ putem ubjeđivanja, inkvizicijom i lomačom. Godine 1215. Četvrti lateranski koncil legalizirao je nove redove i inkviziciju.

Papa Inoćentije III pokreće tzv. krstaški rat protiv Katara u Langdoku (danas južna Francuska) koji pustoši zemlju u sponu, od 1209. do 1229. godine. Stepen nasilja prema Katarima je bio ekstremno grub, čak i prema srednjovjekovnim mjerilima. Na početku rata krstaši su pobili celi jedan grad – Bezijer sa 10.000 stanovnika. 15. avgusta 1209., krstaši su osvojili Karkason, a stanovništvu su oteli svu imovinu i protjerali gole ljude iz grada. Nakon tog progona, mnogi katari bježe u Bosnu.[9] Papin legat , kardinal Konrad, 1223. godine piše da na Balkanu živi njihov starešina, kojeg albižani smatraju svojim papom i kojem dolaze po savjete. U to vrijeme je na čelu Starobosanske crkve bio Djed Rastudije.

Nakon dvadesetogodišnjih borbi, Katare je savladao Simon de Monfort, koji je prije toga (1202.) sudjelovao i u pokolju Zadrana. U ovom ratu, teritorija Francuske se gotovo udvostručava, uključujući područja koja su kulturno i jezički bila bliža Kataloniji nego Francuskoj.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://atheism.about.com/od/christianheresyheretics/p/CatharCatharism.htm
  2. ^ Lambert, Malcolm (1998). The Cathars. Oxford: Blackwell. str. 21. ISBN 0-631-14343-2. 
  3. ^ The Cathars, Heresy and Authority in Medieval Europe, ed. Edward Peters, (University of Pennsylvania Press, 1980), 108.
  4. ^ http://www.zemljabosna.com/srednjovjekovna_bosanska_crkva.html
  5. ^ http://www.kroraina.com/varia/kaluzh/cdhfins.pdf
  6. ^ Georgi Vassilev: Bogomils Cathars, Lollarsd ant thr high social position of women in tje Middle ages.
  7. ^ Josip Vrandečić, Crkva bosanska i Crkva dalmatinska: Srednjovjekovna hereza u Dalmaciji
  8. ^ Josip Vrandečić, Crkva bosanska i Crkva dalmatinska: Srednjovjekovna hereza u Dalmaciji
  9. ^ Josip Vrandečić, Crkva bosanska i Crkva dalmatinska: Srednjovjekovna hereza u Dalmaciji

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

  • Arnold, John H, Inquisition & Power, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, ISBN 0-8122-3618-1 . An excellent and meticulously researched work dealing with Catharism in the context of the Inquisition's evolution; analyses Inquisitorial practice as the construction of the "confessing subject".
  • Barber, Malcolm (2000), The Cathars: Dualist heretics in Languedoc in the High Middle Ages, Harlow: Longman, ISBN 978-0582256620 
  • Berlioz, Jacques (1994), Tuez-les tous Dieu reconnaîtra les siens. Le massacre de Béziers et la croisade des Albigeois vus par Césaire de Heisterbach (jezik: French), Loubatières . A discussion of the command "Kill them all, God will know his own." recorded by a contemporary Cistercian Chronicler.
  • fra. {{{1}}} Biget, Jean-Louis (2007), * Hérésie et inquisition dans le midi de la France, Paris : Picard (Les médiévistes français), 2007.
  • Brunn, Uwe (2006), Des contestataires aux « cathares » : Discours de réforme et propagande antihérétique dans les pays du Rhin et de la Meuse avant l'Inquisition, Paris, Institut d'études augustiniennes
  • Burr, David (1996), Bernard Gui: Inquisitor's Manual, Internet History Sourcebooks Project, New York City: Fordham University, pristupljeno 25 May 2013 
  • Caernaii, Petrus Vallis, Historia Albigensium et Sacri Belli in Eos (PDF), Migne Patrologia Latina (jezik: Latin) 213, 0543-0711 . An history of the Albigensian war told by a contemporary.
  • Chesterton, G. K. (1910), What's Wrong with the World 
  • Clark, Elizabeth A. (2001), "Women, Gender, and the Study of Christian History", Church History 70 (3), Cambridge University Press, str. 395–426, JSTOR 3654496 
  • Jean Duvernoy, Jean: transcriptions of inquisitorial manuscripts, many hitherto unpublished
  • Dondaine, Antoine OP (1939), Un traité neo-manichéen du XIIIe siècle: Le Liber de duobus principiis, suivi d'un fragment de rituel Cathare (jezik: French), Rome: Institutum Historicum Fratrum Praedicatorum 
  • Frassatto, Michael, ur. (1996) [1975]. Heresy and the Persecuting Society in the Middle Ages: Essays on the Work of R.I. Moore. Medieval Academy of America. ISBN 978-9004150980. 
  • Given, James (1992). Inquisition and Medieval Society: Power, Discipline, and Resistance in Languedoc. Cornell University Press. ISBN 978-0801487590. 
  • Godlike Productions (2010), Web Forum: Before the Catholics, The Cathars taught of Jesus, Power of Love, Godlike Productions, Zero Point Ltd. 
  • Gui, Bernard; Shirley, Janet (2006), The Inquisitor's Guide: A Medieval Manual on Heretics, Welwyn Garden City: Ravenhall Books, ISBN 978-1905043095 
  • Henry, William (2002), Secrets of The Cathars: Why the Dark Age Church Was Out to Destroy Them, Biblioteca Pleyades and Atlantis Rising 
  • Innocent III (1855), Volume 216, Patrologia Cursus Completus, Paris: Jacques Paul Migne .
  • John of Damascus (2012) [1958], Writings: The Fount of Knowledge: The Philosophical Chapters, On Heresies, The Orthodox Faith, The Fathers of the Church, Translator: Frederic H Chase (Reprint iz.), CreateSpace, ISBN 978-1470149246 
  • Johnson, Paul (1976), A History of Christianity, Atheneum, ISBN 0-689-70591-3 
  • Johnston, Ruth A (2011), All Things Medieval: An Encyclopedia of the Medieval World, Greenwood Press, str. 115, ISBN 978-0313364624 
  • Johnston, William M (2000). Encyclopedia of Monasticism. Fitzroy Dearborn Publishers. ISBN 1-57958-090-4. 
  • Kaelber, Lutz (1997). "Weavers into Heretics? The Social Organization of Early-Thirteenth-Century Catharism in Comparative Perspective". Social Science History, vol. 21, no. 1. str. 111–137. 
  • Kienzle, Beverly Mayne (2001), Cistercians, heresy, and Crusade in Occitania, 1145–1229, York Medieval Press, ISBN 978-1903153000 
  • Lambert, Malcolm (1998). The Cathars. Oxford, UK: Blackwell. ISBN 978-0631143437. 
  • Lambert, Malcolm (2002). Medieval Heresy: Popular Movements from the Gregorian Reform to the Reformation. Oxford: Blackwell. ISBN 978-0631222767. 
  • Lansing, Carol (1998). Power and Purity: Cathar Heresy in Medieval Italy. Oxford University Press (USA). ISBN 978-0195149807. 
  • Le Roy Ladurie, Emmanuel (1979). Montaillou: The Promised Land of Error, Barbara Bray translator. Vintage Books. ISBN 978-0807615980. 
  • Luscombe, David; Riley-Smith, Jonathan (2004), The new Cambridge medieval history: c. 1024 – c. 1198, str. 522 
  • Madaule, Jacques (1967). The Albigensian Crusade: An Historical Essay. New York: Fordham UP. 
  • Magee, Dr M D (12 December 2002), Heresy and the Inquisition II Persecution of Heretics .
  • Mann, Judith (2002), The Trail of Gnosis, Gnosis Traditions Press 
  • Markale, Jean (2003), Montségur and the Mystery of the Cathars, Inner Traditions, ISBN 978-0892810901 
  • Martin, Sean (2005), The Cathars: The Most Successful Heresy of the Middle Ages, Pocket Essentials, ISBN 1-904048-33-1 
  • Maris, Yves (2006), Cathars – Memories of an initiate, AdA .
  • Maseko, Achim N. (2008), Church Schism & Corruption, South Africa: Lulu.com, str. 482, ISBN 9781409221869 
  • Moore, John Clare (2003), Pope Innocent III (1160/61–1216): To Root Up and to Plant, Brill, str. 180, ISBN 90-04-12925-1 
  • Moore, R I (1985). The Origins of European Dissent. Oxford: Wiley-Blackwell. ISBN 978-0631144045. 
  • Moore, R I (1995). The Birth of Heresy. Medieval Academy of America. ISBN 0-8020-7659-9. 
  • Moore, R I (2006) [1992]. The Formation of a Persecuting Society. Oxford: Blackwell. ISBN 978-1405129640. 
  • Moore, R I (2012). The War on Heresy. London: Profile Books. ISBN 9781846682001. 
  • Moreland, Miles (1992), Miles Away: A Walk Across France, New York: Random House, ISBN 0-679-42527-6 
  • Murphy, Cullen (2012), God's Jury: The Inquisition and the Making of the Modern World, Houhton Mifflin Harcourt, ISBN 978-0-618-09156-0 
  • Newman, Barbara (1998). "Possessed by the Spirit: Devout Women, Demoniacs, and the Apostolic Life in the Thirteenth Century". Speculum 73 (3): 733–770. doi:10.2307/2887496. 
  • O'Shea, Stephen (2000). The Perfect Heresy: The Revolutionary Life and Death of the Medieval Cathars. New York: Walker & Company. ISBN 978-1861972705. 
  • Pegg, Mark (2001), "On Cathars, Albigenses, and good men of Languedoc", Journal of Medieval History 27 (2): 181–190, doi:10.1016/s0304-4181(01)00008-2 .
  • Pegg, Mark (2001b), The Corruption of Angels: The Great Inquisition of 1245–1245, Princeton University Press, ISBN 978-0691006567 
  • Pegg, Mark (2006), "Heresy, good men, and nomenclature", u Frassetto, Michael, Heresy and the Persecuting Society in the Middle Ages, Studies in the History of Christian Traditions (129), Leiden: Brill, str. 227–39 .
  • Pegg, Mark (2008). A Most Holy War: The Albigensian Crusade and the Battle for Christendom. Oxford: Oxford University Press. ISBN 9780195171310. 
  • Pegg, Mark (2015). "Innocent III, les 'pestilentiels Provençaux' et le paradigme épuisé du catharisme/Innocent III, 'Pestilential Provençals' and the Obsolete Paradigm of Catharism". (english and french abstracts) Innocent III et le Midi (Privat). Cahiers de Fanjeaux, 50. Toulouse: Presses Universitaires de Rennes. str. 277–207. ISBN 9782708934542. 
  • Peters, Edward, ur. (1980), Heresy and Authority in Medieval Europe, University of Pennsylvania Press . A collection of primary sources, some on Catharism.
  • Riparelli, Enrico (2008), Il volto del Cristo dualista. Da Marcione ai catari (jezik: Italian), Bern: Peter Lang, ISBN 978-303911490-0 
  • Roach, Andrew P (2005), The Devil's World: Heresy and Society 1100–1320, Harlow: Pearson Longman 
  • Schaff, Philip; Wace, Henry, ur. (1994) [1900], Nicene and Post-Nicene Fathers, Second Series, Volume 14: I Nice AD 325 (Canons of the Council of Nicaea), Trans. Henry R. Percival (Reprint iz.), Hendrickson, ISBN 978-1565631168 
  • Schaus, Margaret (2006), Women And Gender in Medieval Europe: An Encyclopedia, New York: Taylor and Francis Group, ISBN 978-0415969444 
  • Sibly, W A; Sibly, M D (2003), The Chronicle of William of Puylaurens: The Albigensian Crusade and Its Aftermath, Boydell Press, str. 128, ISBN 978-0851159256 
  • Simpson, John, ur. (1989), Oxford English Dictionary (Second iz.), Oxford: Oxford University Press 
  • Stork, Nancy P., The Inquisition Record of Jacques Fournier, Bishop of Pamiers 1318-1325, California: San Jose State University 
  • Sumption, Jonathan (1999) [1978]. The Albigensian Crusade (New iz.). London: Faber and Faber. ISBN 978-0571200023. 
  • Théry, Julien (2002), L'Hérésie des bons hommes (XIIe-début du XIVe s.). Comment nommer la dissidence religieuse non vaudoise ni béguine en Languedoc?, Heresis (jezik: French), 36-37, str. 75–117 
  • Théry, Julien (2003), "Cléricalisme et Hérésie des bons hommes : l'exemple d'Albi et de l'Albigeois (1276–1329)", L'anticléricalisme en France méridionale (milieu XIIe-début XIVe s.), Cahiers de Fanjeaux 38, Paris: Privat, str. 471–508, ISBN 978-2708934412 
  • Théry, Julien (2010), "Les Hérésies, du XIIe au début du XIVe s.", u de Cevins, Marie-Madeleine; Matz, Jean-Michel, Structures et dynamiques de la vie religieuse en Occident (1179–1449) (jezik: French), Rennes: Presses Universitaires de Rennes, str. 373–386 
  • Townsend, Anne Bradford (2008), The Cathars of Languedoc as heretics: From the perspectives of Five Contemporary Scholars (Dissertation iz.), Union Institute and University, str. 9, ISBN 978-1243491602 
  • Wakefield, Walter Leggett; Evans, Austin P (1991). Heresies of the High Middle Ages. Columbia University Press. ISBN 978-0231096324. 
  • Walther, Daniel (1965), "A Survey of Recent Research on the Albigensian Cathari", Church History 34 (2), Cambridge University Press, str. 146–177, JSTOR 3162901 
  • Ward, Jennifer (2002). Women in Medieval Europe, 1200–1500. London: Longman. ISBN 978-0582288270. 
  • Weber, Nicholas (1908a), "Albigenses", Catholic Encyclopedia, New Advent 
  • Weber, Nicholas (1908b), "Cathari", Catholic Encyclopedia, New Advent 
  • Weis, René (2001). The Yellow Cross: The Story of the Last Cathars 1290–1329. New York: Random House. 
  • Zerner, Monique (1998), Inventer l'hérésie ? Discours polémiques et pouvoirs avant l'Inquisition, Nice : Centre d'études médiévales
  • Zerner, Monique (2001), L'histoire du catharisme en discussion : le « concile » de Saint-Félix (1167), Nice : Centre d'études médiévales

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Šablon:Historija kršćanstva