Lazar Drljača
Lazar Drljača | |
|---|---|
 bosanskohercegovački akademski slikar | |
| Rođenje | 10. oktobar 1882. |
| Smrt | 13. juli 1970 (87 godina) |
| Zanimanje | akademski slikar |
Lazar Drljača, (Blatna kod Bosanskog Novog, 10. oktobar 1882. – Konjic, 13. juli 1970.), bio je bosanskohercegovački akademski slikar. Živio je u osami, stvarajući za sebe i ne pokazujući svoja djela nikome. Ostavio je dubokog traga, ne samo svojim umjetničkim djelom koje spada u sam vrh evropskog i svjetskog slikarstva, nego i načinom svog života, zbog kojeg ga još nazivaju i posljednjim bosanskim bogumilom.[1]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 10. oktobra 1882. godine u zaseoku Blatna kod Bosanskog Novog, u porodici seljaka Mihajla Drljače. Bez obzira na vlastito siromaštvo, roditelji su odlučili da ga školuju. U Sarajevo dolazi 1896. godine gdje završava bravarski zanat. Godine 1906. polaže završni ispit na Tehničkoj srednjoj školi na građevinskom odjeljenju. Prijemni ispit na Bečkoj akademiji likovne umjetnosti Drljača polaže u oktobru 1906. Primljen je kod profesora Christiana Griepenkerla. 1911. godine dobija poziv i učestvuje na međunarodnoj izložbi u Rimu.
Sarajevo je glavni grad Lazareve rane mladosti, potom austrougarski Beč, mediteranski Rim, a onda, Pariz, na Rue Descartes 11. Od osam pariskih godina, tri prve su fovističke, i životom i slikarski (Drljača ima atelje, istražuje Luvre), pet narednih su tajnovite, tako da u zavičaju ništa ne znaju o svom Lazaru. Tek 1919. pročulo se da je, južnije, u Italiji, bio u logoru interniraca.
Tokom 1920-ih vraća se u Bosansku krajinu, potom danima plovi rijekom Unom, u čamcu koji je sam napravio "po ugledu na feničansku lađu". Drljača se već tada, sagradivši u zavičaju "slikarsku kolibu", pripremao za višedecenijski bogumilski život na Borcima.
Prije nego je 1931. definitivno postao zatočenik planinske ljepote, Drljača intenzivno putuje. Najprije se odmetnuo od zavičaja, uputivši se drvenom dvokolicom u Sarajevo, potom - niz Hercegovinu, sa stvaralačkim izletima u dolinu rijeke Drine, do Mostara i pod Durmitor.
Cijeli život ježivio izuzetno oskudno, ali je bio prava riznica duhovnog bogatstva. Njegov specifični odnos bio je s prirodom. On je živio u prirodi, slikao motive iz prirode, iako je imao izvanredne uspjehe sa svojim jako upečatljivim portretima. Na Drljačinim rijetko sačuvanim uljanim radovima najbolje se vidi snaga umjetnikovog ekspresionizma. Nakon dugih lutanja po svijetu, progonstva na Sardiniji gdje je proveo 4 godine u toku prvog svjetskog rata, vratio se kući u selo Blatna.
Četiri godine je živio slobodno, nesputano, u prirodi i od onoga što mu je ona davala. Otkrio je potpuno novi svijet, svijet izvan civilizacije i osjećao se puno bolje nakon svih godina potucanja i patnji koje su ostale iza njega. To vrijeme će postati presudno za njegov dalji život.
U rano proljeće 1930. godine u dvokolici koju je sam napravio, Lazar Drljača prvi put stiže u Konjic, a 1931. godine definitivno odlučuje da se naseli na Boračkom jezeru. Do drugog svjetskog rata živio je u Šantićevoj vili, ali u toku Drugog svjetskog rata silom prilika seli u planinsku kolibu u Kotaradžama.
U poratnom razdoblju, radio je kao šumsk radnik, pa u kosac. Nakon požara koji je 1946. godine izbio u toj kolibi, izgorjele su sve njegove slike, osim jedne.
Lazar se seli u kolibu u Jažvama na Borcima, da bi mu kasnije opštinske vlasti iz Konjica dodijelili Šantićevu vilu u kojoj će živjeti do smrti 1970. godine.
Gubitak najvećeg dijela svog slikarskog opusa u požaru, slikar nikada nije prežalio, jer najplodniji slikarski period nestao je u trenu. O svom životu na obroncima planine Prenj, na obali Boračkog jezera, Lazar je govorio:
- "Upoznao sam mnogo feniga i ljekovitog bilja i cvjetova. Pošto sam ostao vjeran planini i slobodi, ljudi i žene - svi su me voljeli i pomagali. Bande su mi u ratu slike pokrale. Ostao sam go i bos. Srećom imao sam dva veća platna na štafelaju i slike sa uljem na njima. Boju sam ostrugao i od gola platna napravio sebi odijelo."
Sam je pravio boje za svoje slike od prirodnih materijala koje je nalazio po planini Prenj.
Lazar Drljača umro je 13. jula 1970. godine u 9:30 sati. Njegova želja je bila da bude sahranjen kao Bogumil, a na grobove Bogumila stavljaju se stećci.
Djelo[uredi | uredi izvor]
Od "Portreta Berte", prve zapaženije Drljačine umjetničke kreacije, koja mu se dogodila 1909., pa do "Kopernika" i "Capinera" iz 1969. godine, stvaralački vijek ovog bosanskohercegovačkog slikara trajao je šest decenija.
Mijenjajući mjesta življenja, mijenjao se i slikar, susretao sa različitim slikarskim poetikama, profilirajući sopstveni stil.
Drljača je, kao bečki đak, bio "ozračen" tzv. bečkim plenerizmom, karakterističnim po "iskoraku" iz ateljea i ulasku u vrevu života. U slici "Iz bosanske mahale" Drljača je na sokaku, boje su razlivene, iz slike prema nama idu najprije starac, pa iza pokrivena žena. Arhitektonska čvrstoća slike postignuta je kroz kontrast sjenki vremešnih kuća, koje "nasrću" na ljude i bljeska svjetlosti, pojačavajući jos više skrajnutost života.
"Tri konjanika" su iz slikarevog pariskog perioda. Meštar je sad u fovizmu, tom "derivatu" evropskog ekspresionizma. Konjanici odlaze od nas, u sliku, u neizvjesnost - dva minareta "zabodena" u nebo su im izgleda orijentir. Disperzija boja kojima je naslikano nebo također pojačava dramu odlaska "junaka" slike.
Tokom 1920-ih Drljača "ide" prema akvarelu, hvatajući u zamku slike impresije, ponajviše iz Italije, "Na putu iz Firence za Viterbo", "vjenčavajući nebo i zemlju", rečeno blejkovski. Kroz Drljačine akvarele "protiču" Una, Neretva, pokatkad i Radobolja. Mlinovi su također često u "fokusu" akvarela, očito u vizuelnom "srodstvu" sa kolibama koje su bile dom slikaru. Rustikalni su pejzaži u koje bismo da se naselimo. Tek pokatkad borovi, u paru kao uskličnici sa akvarela nas opominju na okrutnosti egzistencijalnog kruga. Odmah tu negdje su i "Capineri", čiju je gotovo sizifovsku dramu Drljača "ispričao" u četiri akvarela.
Slikar je s planina bojama silazio i u gradove na mostove. Akvarelima se pripremao za tu novu "kolorističku ekstazu", prepoznatljivu na slikama koje su ekspresionistički odgovor na stvaralački susret sa mostarskim i konjičkim starim mostom. Na tim slikama Drljača se upravo nije priklonuo nego je u "zavadi" sa tzv. "kolorističkim realizmom", napravivši otklon od "prepisivanja" stvarnosnog. Boje su ozvučene, stihijnost prirode ukroćena arhitektonikom mostova - to je svojevrsna slikarska sinestezija: slikama "šumi" Neretva.
"Koloristički košmar" bit će uslikan i u portrete, one kasnije, "kopernikanske", sa izvariranim likom tog astronoma s kojim će se Drljača "družiti" decenijama, čak do pred smrt. Nije li slikar svoje "emotivne pejzaže" posuđivao ovom renesansnom Poljaku?
I portret majke sa djecom, iz godine 1968., viđen nedavno kod slikarevog "pobratima", bivšeg lugara s Boraka Andrije Anđelića, sveden je na slikanje brižnosti, emocija. Otud i asketizam, prigušenost boja, priklonuće ka odgonetanju "panike tijela", intimitetu, mentalnoj drami čovjekovoj.
Hronologija samostalnih izložbi[uredi | uredi izvor]
- 1930. Sarajevo
- 1932. Sarajevo
- 1933. Cetinje, Kotor, Herceg-Novi
- 1934. Mostar
- 1935. Sarajevo
- 1936. Mostar
- 1937. Mostar
- 1938. Mostar, Sarajevo
- 1939. Sarajevo
- 1962. Mostar
- 1971. Sarajevo, Mostar
Reference[uredi | uredi izvor]
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Commons ima datoteke na temu: Lazar Drljača |